Neki od raširenih mitova u našem javnom kulturnom prostoru poručuju da je književna kritika u odumiranju, a kultura, posebno književnost marginalizirana u medijima. Te mitove reproduciraju često sami kulturni akteri, doprinoseći time naturalizaciji teza o nevažnosti kulture i nesposobnosti kulturne kritike da artikulira autentične vrijednosti i kriterije, ali i protumači društveni realitet. Defetizam u vlastitim redovima i dobrovoljno odustajanje od struke – stručnih znanja, kritičkih vještina i dijalektike; uloge kulture/književnosti u tumačenju svijeta – dodatno jača devalvaciju kulture u globalnom i lokalnom okruženju. Defetizam posredno jača ionako raširena stajališta da samo STEM osigurava svjetlu budućnost, dok je društvena humanistika neproduktivna, a umjetnost parazitska. Idemo li korak dalje, defetizam i gubitak povjerenja u vlastite kritičke dosege podupire i populističku društvenu energiju ove epohe koja negira individualizam i razgovor različitih.
Mit o odumiranju kritičkog mišljenja u kulturi i nestanku kulture iz medija koji, ponavljam, na razne načine reproduciraju i kulturni akteri zapravo ide na ruku onima izvan kulture koji žele oslabiti kritičke potencijale kako bi uspostavili politički, ideološki i svjetonazorski monopol. Jeste li čuli Trumpa da je u ijednom od svojih putting America first govora spomenuo američku kulturu, recimo Melvillea, Faulknera, McCarthyja, Morrison, da se zadržim na književnosti? Koliko pak ovdašnjih političara ističe ono što su naučili i iskusili kroz književni tekst i javno se legitimira preko svog književnog ili kulturnog ukusa i znanja? Izuzmem li kneza Miškina iz Idiota koji je uskrsnuo u upravo odrađenoj predsjedničkoj kampanji ili Malog princa koji je bivša predsjednica zataknula kao identifikacijski broš, teško se sjetiti ijedne druge književne i kulturne reference koja je kolala lokalnim političkim životom.
Frekvencija na kritičkom kanalu
Pa ipak, u književnom i kulturnom vrtu tijekom povijesti rasli su najbolji plodovi. U tom su se vrtu rodili kritička misao, otpori moćnicima i establišmentu, subverzija i prosperitet. Na tom su tlu uspijevali originalnost i imaginacija; tu su se poticali individualizam i autentičnost, ali i stvarala transnacionalna solidarnost, sestrinstvo i bratstvo, povezivali ljudi i cirkulirale ideje, stvarala odgovornost i „javni čovjek“. Borbe protiv populizma, nacionalizma i seksizma, protiv mehanicističke birokracije i unifikacije društva, protiv ravnodušja, podaništva i opijenosti vlašću, isključivosti, nasilja i narcizma malih razlika, dosade, idolopoklonstva i političarsko-crkvenjačke manipulacije – sve te borbe najčešće su se vodile baš tu gdje vi i ja stojimo, u javnom prostoru kulture.
Ima tu uokolo nas, naravno, i svakojakog kompromiserstva i trženja ideala, netalenata i šupljih veličina. Ima obespravljenosti, podmetanja, nepravdi i brojnih švercanja. Ali, iznova, u kulturi, književnosti i drugim umjetnostima stvarala su se i još se stvaraju uistinu dragocjena znanja i kritičke vještine.
Vjerujem, sve ovo znate i sami. Ali, prilike su danas takve da mi se čini kako na to treba podsjećati, kako pamćenjem i obnavljanjem nekih sretnih prošlih trenutaka osnažujemo i sebe i druge. Korpomôrto letargije vuče nas već duže prema dolje, u nova smutna vremena. I možemo se pustiti da tonemo, a možemo i zubima trgat konope kako bi ostali na površini i disali. Teško jest, ali nije bez izgleda. I dok nema revolucije (a trumpizam i drugi populizmi nisu revolucija), možemo se za nju pripremati. Možemo na primjer – da se spustim s refleksivnih visina u ovdašnju življenu kulturnu praksu – svaki dan birati što ćemo čitati, s kime ćemo i kako razgovarati.
A kada biraš, kada frekvenciju podesiš na kulturne programe i uho ugodiš na kritičke tonove i međusobne razmjene, čak i u maloj kulturi poput naše, naići ćeš na obećavajuće glasove, kritičke tekstove i kulturne medije koji i dalje stvaraju plodan supstrat za kritično mišljenje. Naići ćeš na one s kojima ćeš se slagati ili svađati, koji će te nadahnuti ili iznervirati, koji će te razbuditi, nasmijati, emotivno dirnuti…
Rat, generali, Palestina i mi
Čini mi se stoga da ima smisla na početku ove godine – iako ona na političkom polju, od Grenlanda do Palestine, od Harkiva do Berlina, ne obećava ništa dobro – podsjetiti na neke od tih obećavajućih glasova, na tekstove, priloge, autorice i autore koji su svojim radom, pisanjem i govorom, osiguravali da mit o agoniji naše kulture, književnosti i kritike ne postane stvarnost.
Između brojnih primjera živosti kulture koja se ovdje očituje najvećim dijelom izvan mainstream medija podsjetit ću u nastavku – posve pristrano – na neke autorice i autore čije ste kritičke tekstove čitali protekle, 2024. godine u ovom mediju. Krećem s onima koji su pisali o ratnom prezentu, ravnodušnosti, otporu, postratnoj memoriji, „prizorima tuđeg stradanja“ i vječnom pitanju trebaju li u ratu Muze šutjeti ili vrištati. U serijalu koji smo nazvali Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti, tekstove su napisali Marko Pogačar, Zoran Ferić, Lora Tomaš, Magdalena Blažević, Ivana Perić, Marko Stričević, Dora Šustić, Ivica Đikić, Mladen Blažević, Nataša Govedić, Ivana Sajko i Olja Savičević Ivančević. Ispisana je tu flora palestinske književnosti i prizvana moć civila, prikazani su postratna demitologizirana stvarnost, život s traumama i lažnost ratnih odličja. Iskopana su sjećanja jedne berlinske ulice, otkriveni repovi Mussolinijevih zakona u današnjici i afirmiran oslobodilački potencijal pjesništva prisutan npr. u Goranovoj Jami.
Kanoni, osobne biblioteke i inventure dekade
Drugi važan kritički serijal posvetili smo našem književnom i kulturnom prezentu, retrorefleksijama između književnog i društvenoga te načinu na koji se stvaraju, distribuiraju i održavaju kanonske vrijednosti i kategorije nacionalne književnosti. Tekstovi su bili motivirani potrebom da se preispitaju neke književne konvencije, reinterpretiraju i repozicioniraju figure na književnom polju i otvori prema novim čitanjima i mogućim kategorizacijama. Objavili smo tako razgovore s domaćim i regionalnim piscima i stručnjacima: Anerom Ryznar, Davorom Beganovićem, Vladimirom Arsenijevićem, Selmom Raljević, Allom Tatarenko, Damirom Šodanom, Oljom Savičević Ivančević, Danicom Vukićević, Tijanom Matijević i Andreom Milanko. Osim njih, naš serijal Suvremeni književni kanon – kritički pogled sadržavao je i druge tekstove raznih žanrova o recentnim knjigama i važnim temama poput prevođenja i posredovanja domaće književnosti u drugim kulturama i uvjetima književnog rada (tekstovi Ane Fazekaš) te mapiranja susjednih geopoetika, npr. talijanske književnosti i slovenske scene. Interkulturni dijalozi i razumijevanje između „nas“ i „njih“ bili su u fokusu istraživačkih tekstova Lore Tomaš o književnim domovinama europskih migranata, književnosti zemalja iz kojih nam stižu izbjeglice i migranti. Tu su i razgovori iz serijala Osobna biblioteka, ponešto intimniji, ležerniji i poetičniji, u kojima su na Borgesovu tragu svoje knjiške labirinte otkrili Jurica Pavičić, Gordana Farkaš Sfeci, Želimir Periš, Anda Bukvić Pažin, Miroslav Kirin i Dinko Telećan.
Od brojnih drugih objavljenih tekstova u kojima se u ovom mediju bistrilo naše „ovdje i sada“ spomenut ću za kraj i priloge nastale u okviru programa Inventura dekade. U njemu smo odabrali deset knjiga koje su prije deset godina dobile važne književne nagrade pa smo ih dali na čitanja najmlađoj generaciji kritičarki i kritičara – Filipu Kučekoviću, Niki Pulig, Mariji Skočibušić, Luki Rovčaniću i Pablu Srdanoviću – koji su po vlastitim mjerilima i s drukčijim čitateljskim iskustvima, napisali o njima književne kritike. Snimili samo zatim i deset emisija razgovora o tim knjigama u kojima su, uz kritičare, gostovali sami autori (Tatjana Gromača, Kristian Novak, Luka Bekavac, Enver Krivac, Josip Mlakić), ili pak, u slučaju preminulih autora, drugi stručnjaci (Vladimir Arsenić, Drago Glamuzina, Tomislav Brlek, Andrea Milanko, uz mene osobno).
A dalje…
Sve je to trajno dostupno na ovom portalu – bez pretplate i sponzoriranih sadržaja, pop-up reklama i dugog skrolanja kroz loto brojeve da se dođe do autorskog stava. Kad tome pribrojite i brojne kritičke tekstove različitih profila i diskursa koji su objavljeni u nekom drugom kulturnom mediju postaje jasno da naše kulturno i književno polje nije otužno, zapušteno i poharano kao što nas uvjeravaju u mitovima spomenutim na početku teksta. Nismo nevažni, nije nas malo i ne zagovaramo lažno jedinstvo. U tom duhu, nastavljamo dalje.
