O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Slijedi esej Marka Stričevića o sprezi politike i kulture u putinovoj Rusiji.
Ne vjerujem u patetičnu ideju, očekivanje malih kulturnih krugova da će trajne odgovore na zlo u svijetu istočnih Slavena koje nas zaskače u virtualnom skrolanju između sporta, erotike, biblijskih stradanja Palestinaca u Gazi i nečijeg ponosno snimljenog ručka, jednog dana dati umjetnost. To je zeitgeist prošlog stoljeća; ona to ne može, kao što rock and roll ne može povesti pobunu, a seoski vračevi i vještice ne mogu rješavati probleme ljudi u gradovima današnjice.
Pogotovo ne vjerujem u to da će književnost, pogotovo kultna ruska književnost – ta oceanski nedogledna maglica u koju obožavam zalaziti, ali je ono u što se potom vraćam od nje sve dalje i dalje – iznjedriti nekakvog kanonskog Tolstoja, Remarquea, Krležu ili barem Boba Dylana, idola čitanju sklone kriške planeta, za kojeg će onda mnogi teoretičar pretjerivati, kao što su pretjerivali za Dostojevskog, da je kroz svoju književnost odgovorio na ključna psihološka i filozofska pitanja svog vremena.
Utvara kulture
Peterburški mislilac u bijegu, legendarni izvjestitelj iz oko pola tuceta ratova i vojnih sukoba, Aleksandar Njevzorov, čitav taj pojam „ruske kulture“, shvaćene kao nasljeđe beletristike s dekorom baletno-simfonijskih remek-djela, pokojim filmom i šansonom, smatra utvarom isprepletenih laprdanja od koje čak i čestiti, daroviti dobronamjernici zapadaju u slabost tzv. vjere u Rusiju. Sada, kada se zlo vratilo u tu zemlju podavivši svaku mogućnost govora i neslaganja s domovinskom istinom, više se ne može uživati u blagodatima glasovite unutarnje emigracije u „rusku kulturu“ – ne može, pa ne može, jer se i tu uzvišenu, mističnu kulturu mobilizira za masakriranje susjedne rodne zemlje, još donedavno zvane slavenskom sestricom. Pokazat će se da je sestrica žrtva obiteljskog monstruma.
Obračunavajući se s utvarom „ruske kulture“ dobrano prije totalne agresije na Ukrajinu, Njevzorov poručuje domovinskom auditoriju da se ozbiljan ljudski um za čitanje treba angažirati mnogo snažnije – ne kako bi se pročitalo sve što je napisao Aleksandar Sergejevič Puškin, nego Ivan Petrovič Pavlov, ruski i sovjetski eksperimentalni fiziolog i neurolog. Njevzorov poziva da se čitalac zamisli nad Pavlovljevom ostavštinom, ne samo na razini znanstvenog sadržaja, nego i jezika, načina na koji se ruski jezik koristi. U radijskoj emisiji Njevzorovske srijede mnogo je puta provocirao kulturtregere ističući kako nije kapitalno dostignuće ljudskog znanja i obrazovanja poznavati Tolstojev roman Rat i mir, čije falsifikate o Borodinskoj bici smatra doprinosom stvaranju čudovišnog kulta velike, mistične Rusije, sazdanog na kanonizaciji izmišljotina i kulturi laganja. Sljedbenici i baštinici tog tipa misticizma sada slave pokušaj proždiranja Ukrajine, ne postavljajući pitanje žrtava ni na jednoj strani – ne postavljajući pitanje činjenica. Štoviše, stupajući i s njima u sve totalniji rat.
Njevzorov, pak, u posljednjim godinama koje će prethoditi provali jedne, u suštini, nove inkarnacije horde preko ukrajinske granice, postavlja pitanje koliko je „načitanih“ ruskih intelektualnih autoriteta koji javno promišljaju svijet oko sebe pročitalo Atomsku fiziku Maxa Borna, Epilepsiju i funkcionalnu anatomiju ljudskog mozga Penfielda i Jaspera, Newtonova Matematička načela prirodne filozofije ili Sintezu DNK Arthura Kornberga… U širem smislu, djela koja kroz stoljeća proizvode civilizacijske znanstvene revolucije i progres bez kojeg bi – da te radove makneš iz historije – ondje ostali ljudi koji žive bezubi u ušljivim izbama naselja koja ne znaju za struju ni kanalizaciju, pothranjeni i desetkovani virusnim bolestima radi čijeg bi se odvraćanja razmišljalo o podnošenju žrtvi bogovima, a poljoprivredni bi se urod pospješivalo magijskim ritualima. Ruska beletristika, poezija u 21. stoljeću? Za Njevzorova to su sporedne društvene relaksacije, opusi njihovih prvaka potpuno su mu irelevantni u formuliranju stvarnosti i oblikovanju društvene ideje, a kad se radi o razgovoru o svijetu i pitanjima napretka, jedino što uzima u obzir jest ono što se zasniva na činjenicama i djelovanju koje može predvidjeti točne rezultate – dakle, na znanosti. Zvuči radikalno, stemovski – možda rusofobno?
Ruski treći put
Taj kontroverzni Aleksandar Glebovič Njevzorov donedavno je živio u rodnom Sankt Peterburgu, kulturnoj metropoli zemlje u kojoj od ove godine čelnici javnih ustanova otvoreno zagovaraju eliminaciju dostignuća „zapadne znanosti“ iz domovinskog obrazovanja – počev od Galileja i Newtona, pa do suvremenih „bogoubojica“. Sve utjecajniji ideolog ruskog „trećeg puta“, do danas već svjetski poznati Aleksandar Dugin, postao je direktor Visoke političke škole Ivana Iljina pri Ruskom državnom humanističkom sveučilištu. Na službenoj stranici tog znanstveno-obrazovnog centra u Moskvi navodi se zadaća „razrade i realizacije novog pristupa (nove sociohumanitarne paradigme) za domovinsko predavanje humanističkih i društvenih disciplina, usmjereno na formiranje svjetonazora studenata uz oslonac u ruskom civilizacijskom identitetu i tradicionalnim duhovno-ćudorednim vrijednostima.“
Čelnik fakulteta, rečeni Dugin, tri je godine ranije zborio ovako: „Sunce su stavljali u centar još pitagorejci u antičkoj Grčkoj. Ali kakvo je to bilo sunce… Bilo je to Sunce duha, razuma, glas Gospodnji, a ne materijalno, usijano, mrtvo tijelo što bljuje magmu. A ako je sunce bilo duh, onda je duh bila čak i zemlja. Nije znanost Novog doba stavila u centar tek zemlju, nego upravo besmisleni ugrušak slučajne materije. Koja nema plana, cilja ni smisla. Ni Tvorca. U tome je zločin Galilea Galileja, Isaaca Newtona, Francisa Bacona i njima sličnih. Iskreno žalim što svu tu gamad nisu navrijeme spalili na blagoslovljenim lomačama inkvizicije.“
Državni fakultet kojem je na čelu citirano stvorenje svečano je otvoren prošlog ljeta – gdje drugdje, nego u Hramu Krista Spasitelja, centralnoj nekretnini Ruske pravoslavne crkve. Nosi taj fakultet ime Ivana Iljina, filozofa iz prve polovice 20. stoljeća. Slučajnosti ne postoje, kaže lokalna narodna izreka: bilo je to najmanje što se može učiniti za poglavara Vladimira Vladimiroviča Putina, koji je izjavio da Iljinova djela drži kraj uzglavlja te ga je često citirao u svojim obraćanjima uz epitete „veliki mislilac“, „istinski domoljub“… Riječ je o nepokolebljivom protivniku boljševizma, koji je nakon izgnanstva iz sovjetske Rusije 1922. s oduševljenjem prihvatio politički uzlet Adolfa Hitlera (oduševljenje je, doduše, bilo kratkog vijeka), dok se Benitom Mussolinijem ushićivao trajnije, te je čak i nakon 2. svjetskog rata tražio u fenomenu fašizma „zdrave“ elemente, ističući Franca i Salazara kao poželjne modele. Pojava državnog fakulteta s Iljinovim imenom i direktorom koji želi obrisati osnove fizike, a tehnološke zaostatke Rusije doslovno predlaže nadomjestiti okupacijom Europe… Sve ovo djeluje kao zlonamjerna rusofobna izmišljotina, pretjerana orvelovska parodija, ali je ipak lako provjerljivo na službenim izvorima i pretendira postati normom mišljenja i djelovanja u Rusiji. Iz svega što posljednjih godina bez ustezanja zagovara Dugin, logično je i da se radi o dugogodišnjem zagovorniku agresije na Ukrajinu.
Tektonska revizija
„Ali kakve veze s tom prokletom agresijom imaju Čajkovski, Puškin i Dostojevski?!“, povikali su s pravednom razdraženošću mnogi, čitajući informacije o nagloj nepodobnosti dvjesto godina starih klasika u sumnjivim mitteleuropskim kulturicama i šire, izbacivanjima s programa sveučilišnih predavanja, repertoara kazališta i pijedestala ukrajinskih trgova, kao da su generali američkog juga ili predsjednici robovlasnici. Može se razumjeti to negodovanje, mada je Slađana Bukovac odavno upozorila na to da iskrenu zabrinutost za opstanak ovih velikana pred kensl-kulturom Zapada zdušno razglašava i vođa masakra nad 45-milijunskom Ukrajinom, Vladimir Vladimirovič Putin, spokojno ubijajući na tisuće civila, raketirajući škole, rodilišta, infrastrukturu za grijanje ljudi zimi. Posebno mu dobro ide i u medijskom ubijanju u pojam, jer je, kako je primijetila Bukovac, „unutar malograđanske udobnosti, na koju Putin apelira, jednostavnije izazvati reakciju da neće biti Orašara za Božić, nego da je ruska vojska prije tjedan dana u Kersonu ubila Jurija Kerpatenka, dirigenta koji je odbio dirigirati na koncertu u okupiranom gradu“.
Dok usporedno s lijenim i sujetnim moraliziranjima traju istinska humanistička nastojanja da se društva suprotstave antiruskom šovinizmu u vlastitim sredinama, tako što će biti zaštićeni živi, pridošli nam ljudi koji trpe diskriminaciju zbog pasoša ili jezika kojim govore, a ne zbog onog što eventualno čine, najhrabriji ruski intelektualci koji su umjesto šutnje, smrti ili zločinačke inkorporacije u Putinovu neofašističku mašinu izabrali emigraciju, shvaćaju da je njome stvoreni potres takve prirode da i prošlost doživljava tektonsku reviziju.
Skupa s Wagnerovim kažnjenicima, čečenskim pljačkašima, projektilima Sarmat, Šahid i Satana, sovjetskim tenkovima i sjevernokorejskim granatama te drugim manje ili više moderniziranim jedinicama, Moskva je na sela i gradove Ukrajine poslala svoju veliku, mističnu i nepobjedivu rusku kulturu.
„Zašto, o čemu brujite, svetski bukači? /Zašto prokletstvom pretite Rusiji?/ Šta vas ljuti? U Litvaniji nemiri?/ Кad Sloveni se spore nije to vaša briga/ Nije to vaša sudbinom pisana knjiga!“, režeći se i pjeneći, crven u licu sa suzama bijesa u očima recitira Sergej Bezrukov, legendarni Saša Bijeli iz TV serije Brigada, kod nas prevedene kao Sašina ekipa. Taj nekoć fascinantan glumac, odavno član Putinove stranke Jedinstvena Rusija, bije boj protiv Ukrajine i zapada najjačim oružjem, car-puškom ruske kulture – Aleksandrom Puškinom (puška – rus. top).
Buržoaska obrazloženja
„Naša su pitanja – naši i odgovori. / Pustite nas: nismo vam jasni, /
Naše krvne veze i sve što nam se događa; / Niste nas čitali, vama smo strani, / I ova naša porodična svađa…“
Tako u odi „Klevetnicima Rusije“, za svoje političko doba ne osobito ekscesni romantičar Aleksandar Sergejevič (1799. – 1837.) prijeti nuklearnim potencijalom svoga poetskog nadahnuća parlamentarcima Francuske, koji u javnosti zagovaraju pružanje pomoći poljskim pobunjenicima (takva stvar kao što je parlament u Rusiji neće postojati još 74 godine). „Mala porodična svađa“, naime, ruska je opsada Varšave.
Vrhunaravno pravo Rusije koje artikuliraju Puškin u feudalnoj fazi bez struje i njegov tužni epigon Bezrukov u globalnom internetskom selu dvjesto godina kasnije varijanta je buržoaskog laprdanja koje, u principu, opet ništa ne znači onom kontingentu u rovovima i užarenim oklopnim vozilima na jugoistoku Ukrajine, zvanom narod. Kao što su prije sto godina Galiciju i Bukovinu napadali milijuni mobiliziranih seljaka iz propalih carstava koji većinom nisu znali ni čitati, a kamoli da su mogli razumjeti koncept nacije i školovana građanska obrazloženja geopolitičkih interesa, tako i danas, prilično sam siguran, „boli kurac“ za Puškina i Bezrukova one „kontraktnike“ iz Burjatije ili Adigeje koji, ipak u bitno drukčijim okolnostima, za 2000 eura mjesečno i 10 000 avansa odlaze ubijati Ukrajince puškama i ostati bez ruku.
Ovih dana Zavod za proizvodnju automobilskih komponenti „Srp i čekić“ u Saratovu traži vodoinstalatera za 30 tisuća rubalja mjesečno. To je 310 eura. Serviser automatskih i poluautomatskih strojeva dobit će 40 tisuća rubalja. Nešto više nudi Saratovski agregatni zavod voditelju službe za zaštitu na radu: do 48 tisuća. Filijala Ruske poljoprivredne banke u Čeljabinsku traži „glavnog menadžera za rad s klijentima u mikrobiznisu“. Četrdeset dvije tisuće rubalja. U potonjem gradu od preko milijun stanovnika 25 škola traži profesora matematike. Plaće su između 20 i 55 tisuća, u prosjeku 34.
A za potpisivanje ugovora s Oružanim snagama Ruske Federacije i odlazak pod Harkiv ili Zaporižja, Saratovska oblast nudi svojim stanovnicima 210 tisuća rubalja plus jednokratne bonuse i brojne olakšice. Čeljabincima njihova lokalna administracija daje i više, o Krasnojarskom kraju da se i ne govori… Kremlj je, zasad, riješio problem prijetnje socijalnih nemira, možda i državnog prevrata koji bi mogla donijeti opća mobilizacija: nova, ratna ekonomija suptilnije destilira iz stanovništva drevni resurs agresije. Usredotočuje se na deprivirane muževe što trule po dvorištima propalih predgrađa i nudi im, u osnovi, isto što i u doba Batu kana: ratni pohod. Ovdje venemo – vodi nas, veliki kane! Preraspodjela je to sredstava na dnu ruske ekonomske piramide koja besperspektivnima nudi prijelaz u viši klasni razred, rješavanje financijskih kriza u obitelji i pronalazak davno izgubljenog samopoštovanja. Otvorila se mogućnost prekonoćne konverzije u povlašteni društveni status za dojučerašnje ulične i obiteljske nasilnike, regrutirane u davno otupjelim, milijunskim masama koje se u Rusiji danas pejorativno naziva proletarijatom, i kojima heroj jest bio bandit iz 90-ih Saša Bijeli kojeg je utjelovio Bezrukov, ali se nikada nisu zanimale za Puškina ni njegove plamene rime o Kolhidi i Napoleonu, a pogotovo, kako se pokazuje, ne vide problem u konačnom rješenju za sebe same: monetizaciji brutalnog nasilništva i životnog stila karakterističnog za provincijsko međuzemlje zakona i banditizma. To su Putinovi patrioti za opsadu Avdijivke, Vovčanska ili Bahmuta, a ne Bezrukov i moskovski jutjuberi. Kao što su to prije sto godina bili seljaci bez pisma i zemlje za obrađivanje, a ne buržujski nacionalisti iz Petrograda.
Na čekanju
„Nikada nisam volio Puškina, jednostavno je tako ispalo. Volio sam Ljermontova. Nisam volio Dostojevskog i Tolstoja, ali zato jesam Bulgakova, jako. Za mene je to dio života koji je ostao iza mene, i možda jednom opet dođe. Shvaćate li, ako nas iz Kremlja uvjeravaju da tamo postoji velika ruska kultura, onda ja u to ne vjerujem. Ne može velika ruska kultura dovesti ovamo 200 tisuća ubojica i nasilnika! Ne mogu ljudi, masovno odgojeni na takvoj kulturi, navodno velikoj, silovati žene pred očima njihove djece! Ne mogu sjeći na komade svezane zarobljene vojnike! Znači da nešto nije u redu s tom kulturom“, rekao mi je u intervjuu Jurij Lucenko, bivši ukrajinski ministar unutarnjih poslova i javni tužitelj, unuk dvojice boraca Crvene armije, koji se nakon invazije, s 57 godina, dobrovoljno prijavio i četiri i pol mjeseca ratovao u Bahmutu. Nekoliko puta tijekom razgovora videovezom činilo mi se da plače, zakriven naočalama i odbljeskom ekrana u njima.
Ne tako davno bio sam uvjeren da bi onog lidera u Moskvi koji bi proglasio vojni napad ni na kog drugog, nego na Ukrajinu – zemlju kao nijedna organski povezanu s Rusijom osobnim vezama, porijeklom, poslovima, jezikom, poviješću, koja je podnijela najveće žrtve u obrani od Hitlerove agresije, u kojoj se sluša ista glazba i gledaju isti filmovi i serije, čitaju naravno, isti autori, u koju se ide ljetovati, u kojoj se dijeli isto djetinjstvo – da bi tipa koji bi, poslije svega što je ta zemlja kroz prošlost trpjela od vlasti iz Moskve, naredio ispaljivanje raketa u kijevske nebodere, poslao amfibije na Odesu, tenkove i avione na sela i gradove pod obrazloženjem da je to nacistička paradržava… u najmanju ruku instantno razvlastili, ako već ne i ritualno spalili na lomači ispred zidina Crvenog trga.
A ljudi iz susjedstva za to vrijeme opet počinju pisati prijave protiv nepodobnih sugrađana, koji potom završavaju u zatvorima. Moji prijatelji najopreznije biraju nekoliko ljudi izvan kruga svog kućanstva s kojima će slobodno razgovarati o onome što se događa. Zašto je toliki postotak ljudi, u vremenu ovakve komunikacijske povezanosti s jedne i nepovjerenja u vlasti s druge strane, tako oduševljeno prihvatio pucanj u svog bližnjega, te sada s toliko pakosti, inata i govora mržnje brani napadački rat pokrenut s potpuno izmišljenim povodima i nejasnim ciljevima, jednu gebelsovsku laž? Ključne odgovore ovdje ne treba očekivati od književnosti, nego od psihijatrije, psihologije, eventualno sociologije i politologije.
Na ono temeljno etičko pitanje 20. stoljeća, proizašlo iz traume holokausta – „nisu znali ili nisu željeli znati?“ – odgovor u 21. stoljeću glasi: znali su i nisu željeli znati.
U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire i Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona Lore Tomaš.
*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
