Sjedili smo na dvije stolice okrenute jedna drugoj, nasred njegova intimnog nezavisnog kazališta koje je Carlosu Pascualu u Ljubljani posljednjih deset godina „paket za društveno preživljavanje“. Prema talijanskom teoretičaru i praktičaru kazališta Eugeniju Barbi, sa svojih sedam puta četiri metra, Black Box Studio ima dimenzije idealne za istinsko kazalište – sve drugo bi od izvođača zahtijevalo cirkus, rekao mi je Pascual ispričavši mi i pokoju crticu iz Barbina životopisa. Vani je bilo sunčano, ali veoma hladno nedjeljno jutro. Pet minuta ranije uzela sam rogljičke u kafeu Le Petit iza ugla i došla onamo da bih razgovarala s jednim od najzanimljivijih pisaca i kazalištaraca koji trenutno djeluju u Sloveniji, obogaćujući nama blisku kulturno-književnu scenu.
U Ljubljani je već petnaest godina. Prije toga, Pascual je u rodnom Meksiku te SAD-u studirao književnost, kazalište i film. Pisao je za razne časopise i književne revije, radio kao radijski, televizijski i filmski scenarist na španjolskom i engleskom jeziku. Uređivao je dva časopisa za umjetnost, arhitekturu i književnost, režirao kazališne predstave i producirao kratke filmove. U meksičkom gradu San Miguel de Allendeu osnovao je i nezavisni centar za izvedbene i cirkuske umjetnosti.
Pascualov se kazališni, kao i književni rad u Sloveniji, još uvijek sâm financira: ulaznicama, suradnjama, prikupljanjem sredstava na dražbama, a jednom je u južnokorejskoj seriji Sjećanja na Alhambru glumio španjolskog konobara kako bi platio račune za Black Box Studio. „U Sloveniji u osnovi imate priliku producirati kazalište samo na dva načina“, rekao mi je, „u sustavu javnog financiranja ili kroz grube komercijalne formate. Deset je godina Studio Black Box (prethodno Pocket Teater Studio) – prvenstveno kao prostor za suradnje i produkcije mladih kazališnih stvaratelja koji djeluju izvan sistema – pokušavao omogućiti treći put: kvalitetan materijal neovisan o državnom financiranju.“
Pascual je ondje facilitator, producent, glumac i po potrebi tehničar. Također redovito piše za slovenski Objektiv – subotnji prilog Dnevniku, ali i druge publikacije i portale. Autor je i nekoliko knjiga objavljenih u Sloveniji, a sve u prijevodu Mojce Medvedšek, profesorice luzitanistike na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, ujedno i njegove životne partnerice. To su: zbirka eseja O služkinjah, visokih petah in izgubljenih priložnostih (2015.), slovenski putopis Debeli zidovi, majhna okna (2017.), knjiga kronika Nezakonita melanholija (2020.), proglašena najboljom slovenskom knjigom kratke proze 2021., zbirka esejističkih zapisa Nilski konji v puščavi (2022.) i roman V pričakovanju Kitajcev (2023.)
Deset je godina Studio Black Box (prethodno Pocket Teater Studio) – prvenstveno kao prostor za suradnje i produkcije mladih kazališnih stvaratelja koji djeluju izvan sistema – pokušavao omogućiti treći put: kvalitetan materijal neovisan o državnom financiranju
Jugoslavija, zemlja iza sedam mora
„Priča o tome kako sam dospio u Ljubljanu veoma je dugačka i veoma bogata“, započeo je Pascual. „Riječ Jugoslavija prvi sam put čuo 1974. godine. Gledao sam utakmicu između Brazila i Jugoslavije. Znao sam što je Brazil, ali nisam znao što je Jugoslavija. Majka mi je bila zauzeta kućanskim poslovima, viknuo sam joj, mama, što je to Jugoslavija, a ona je rekla, Jugoslavija, ah, Jugoslavija je krasna zemlja kojom vlada krasan čovjek. Točka. I nastavila je raditi. To me se toliko dojmilo, prvo, jer sam bio u tim godinama kad vjeruješ sve što ti majka kaže, a drugo, jer je ta rečenica zvučala kao početak kakve bajke. Uvijek sam kasnije mislio, ako ikad upadnem u nevolje, mogu pobjeći onamo, u Jugoslaviju. Otad sam pratio vijesti o toj regiji. Potom sam 1981. godine u Londonu sreo Srpkinju, bio je to moj prvi put u inozemstvo, bilo mi je šesnaest, a njoj dvadeset i šest. Bila je puna znanja, prekrasna, kozmopolitska, skroz me očarala. I nikad o sebi nije govorila kao o Srpkinji, nego Jugoslavenki. To je iskustvo povećalo moj interes za regiju, ali taj put je nisam uspio doseći. Ni taj, ni sljedeći. Zatim me je netko 2000. godine u Meksiku zamolio da za novine napišem roman u nastavcima, i napisao sam roman o Jugoslavenki izgubljenoj u Meksiku 1974. Rekao sam da je u pitanju priča o istinitom zločinu – stari je to trik kad se radi o potpunoj fikciji. Podsvjesno sam iskoristio 1974. godinu, izgleda, godinu kad sam prvi put saznao za Jugoslaviju. A uspio sam je se domoći tek 2008. Otputovao sam u Trst, jer sam morao pomoći prijateljici. Ondje sam živio u kući talijanskih Slovenaca, družili smo se nekoliko dana, a onda sam ih pitao kako da dospijem na drugu stranu granice. Obećali su me autom odbaciti do Sežane, odakle mogu sjesti na vlak, rekli su. Ljubljana će ti biti posljednji grad na putu.“
Pronađen u prijevodu
Pascual je mislio da će mu Ljubljana biti baza odakle će moći upoznati cijeli teritorij. Planirao je ostati godinu-dvije, pokušati razumjeti tu kompleksnu povijest. Svakako nije planirao objavljivati ovdje. Štoviše, uvijek se nadao dovesti u položaj kad će moći prestati s tom „glupošću od pisanja“, rekao mi je, i ovo mu se činila kao savršena prilike jer ne govori nijedan od jezika regije. Vodio je tu i tamo radionice kazališta, planirao otvoriti malo nezavisno kazalište. Dvije se godine tako družio, odlazio u barove, gdje bi katkada vlasnicima predložio da održi predavanje na neku temu, samo da ostane aktivan. Sve se promijenilo nakon večeri posvećene meksičkom pjesniku talijanskog podrijetla, Fabiju Morábitu.
„Tad sam već poznavao neke profesorice s Filozofskog fakulteta, Odsjeka za romanske jezike i književnosti, i jednu od njih pozvao na čitanje“, rekao mi je Pascual. „Tijekom večeri pojavila se njezina prijateljica da je pokupi – bila je to Mojca. Mislila je da je predavanje već gotovo, ali je zabunom došla tek na sredinu. Na kraju mi je prišla i pitala me za koga radim. Rekao sam joj da ne radim ni za koga. Pitala me tko me plaća. Nitko, odgovorio sam. Iznenadila se, jer se ovdje gotovo ništa ne događa u kulturi ako nije podržano javnim novcem. Zatim mi je rekla da dovršava seriju tekstova za jedan književni časopis, i pitala me bih li napisao jedan esej za njih. Dala mi je rok od pet dana da napišem nešto o popularnoj glazbi i latinoameričkoj kulturi. Poslao sam joj ga, tekst joj se svidio pa ga je prevela. Čitatelji su sjajno reagirali, neki su mislili da je Carlos Pascual njezin pseudonim i alter ego, da je Mojca napisala esej, jer su znali da voli Latinsku Ameriku i španjolsku kulturu. Sve u svemu, tražili su još jedan, i tako sam ja počeo pisati, a ona je prevodila. Uskoro me i urednica iz Objektiva, subotnjeg priloga Dnevniku, pitala da počnem pisati za njih; pitao sam Mojcu bi li nastavila prevoditi. U procesu prevođenja smo se i zaljubili, i sad Mojca prevodi i uređuje moje tekstove, moj život, sluša moje priče i traži me da zapišem one koje joj se svide. Imamo veoma netradicionalan dogovor što se prevođenja tiče: Mojca nikada ne dobije završen tekst, nego joj šaljem ulomke kako nastaju, tako da ni ona nikada ne zna što slijedi.“
Pascual je mislio da će mu Ljubljana biti baza odakle će moći upoznati cijeli teritorij. Planirao je ostati godinu-dvije, pokušati razumjeti tu kompleksnu povijest. Svakako nije planirao objavljivati ovdje
Autor dostavlja knjige biciklom
Nakon nekog vremena, pjesnik Primož Čučnik, također urednik odlične male izdavačke kuće LUD Šerpa, zamolio je Pascuala da te eseje objavi, i tako je izašla zapažena zbirka O služkinjah, visokih petah in izgubljenih priložnostih (2015). Promocija, organizirana u jednom ljubljanskom baru, bila je iznimno posjećena; Pascual je na kraju večeri prodao 46 primjeraka. Red za potpis bio je dugačak kao red u crkvi za pričest, našalio se. „Osmislili smo i kampanju dostavljanja knjige biciklom“, rekao mi je, „a sve to u eri prije Wolta. Bila je zima, nisam znao ni kako da se obučem, izgledao sam kao mumija. Rekli su mi da kao autor ne bih trebao raditi takve stvari, ali bio je to i svojevrsni performans, igra, uvijek volim da je književnost, i sve oko nje, zanimljivo; najbitnija mi je komunikacija s publikom. Ideja je bila barem malo promijeniti tržište knjiga u Ljubljani, dostavu po dostavu.
Na kraju smo organizirali i projekciju čitavog projekta ovdje u kazalištu; na platnu su se pojavili svi kojima sam dostavio knjigu, od prvog do zadnjeg čitatelja. Prvi je bio jedan trubač i čim se pojavila njegova slika, stupio je na pozornicu i odsvirao nešto na trubi, neku meksičku pustinjsku melodiju. U jednom me trenutku nazvao izdavač i zamolio da usporim sa svime time jer nije mogao dovoljno brzo napraviti dotisak. Naime, kod financiranja izdanja u Sloveniji ne uzima se u obzir da bi se knjiga mogla dobro prodavati; cilj je svake godine producirati nove naslove, nije nužno da budu uspješni.“
Nezakonita melankolija, najbolja slovenska knjiga kratke proze
Nakon što je vidio Pascualovu uspješnu promociju i dostavljačku kampanju, slovenski pisac i urednik Andrej Blatnik zamolio ga je da napiše knjigu za njegovu biblioteku S poti, koja je objavljivala tekstove o putovanjima stranih autora u stranim zemljama, naprimjer, D. H. Lawrencea u Meksiku, ali nisu imali stranog pisca koji bi pisao o Sloveniji. Tako je nastala Pascualova knjiga Debeli zidovi, majhna okna (2017). „Moja treća knjiga trebala je biti za Mladinsku knjigu i urednika Andreja Ilca“, rekao mi je Pascual. „Ali zbog lockdowna se to odugovlačilo, ništa se po tom pitanju nije dogodilo sve do jedne kave s Čučnikom, koji ju je konačno objavio, pod naslovom Nezakonita melankolija (2020). Knjiga je dobila sjajne osvrte, mnogo njih, što u Sloveniji nije često, pa su neki počeli spominjati Nagradu Maruše Krese za kratku prozu, koja se dodjeljuje na festivalu kratke priče u Novom mestu.
„Ali jedan sam dan sreo PR-icu izdavačke kuće koja nudi tu nagradu, i usput smo pričali o tome kad mi je rekla da je šteta da se moje knjige ne mogu uzeti u obzir. Mjesec dana kasnije urednik je dobio poziv, da mijenjaju pravila, da bi voljeli uključiti sve pisce koji žive i rade u ovom kulturnom prostoru. Na kraju sam te godine dobio nagradu, što je bio veliki presedan za nagrade za književnost u Sloveniji općenito.“
Osmislili smo i kampanju dostavljanja knjige biciklom, a sve to u eri prije Wolta. Bila je zima, nisam znao ni kako da se obučem, izgledao sam kao mumija. Rekli su mi da kao autor ne bih trebao raditi takve stvari, ali bio je to i svojevrsni performans, igra, uvijek volim da je književnost, i sve oko nje, zanimljivo; najbitnija mi je komunikacija s publikom
Klasici i književna scena u Sloveniji
Suvremenu slovensku književnost Pascual može pratiti jedino preko prijevoda, pa je ne poznaju kompletnu, a i o književnosti se u društvenim situacijama često govori tako da se govori o pjesničkim festivalima, nagradama, rezidencijama; rijetko se problematiziraju ili citiraju sama djela, rekao mi je. Bliskiji su mu, zapravo, slovenski klasici.
„U kazalištu smo snimali književne kabarete, seriju o klasičnim slovenskim autorima, zasad njih četvero, autora koje više nitko ne želi čitati jer su ih morali čitati u školi, a ja sam ih želio učiniti privlačnijima“, rekao mi je. „Uvijek pozovem i stručnjake za njih, znanstvenike i kritičare, a format je osmišljen tako da publika može slušati veoma ozbiljne akademske rasprave između kojih se odvijaju kabaretske točke. Dosad smo na taj način obradili Ivana Cankara, Josipa Jurčiča, Francea Prešerena i Louisa Adamiča, koji je rano otišao u Ameriku i zapravo postao američki pisac. Bio je veliki zagovornik multikulturalizma u vrijeme kad većina u Americi nije razumjela što ta riječ znači. Bio je ljevičar, borio se za radnička prava.
Kod Prešerena sam se koncentrirao na njegov lik Urške, koja nije bila samo najljepša slovenska žena svog vremena, Ljubljane, nego i veoma arogantna. U toj sam se epizodi pozabavio idejom da možda i nije bila toliko arogantna, možda drugi oko nje jednostavno nisu mogli prihvatiti ideju da žena može htjeti nešto više. Sve smo snimali ovdje u kazalištu i u Vodnikovoj domačiji, koja također ima svoju pozornicu.
Cankara sam čitao na engleskom, njegov roman Martin Kačur, koji me skroz zadivio. A kad sam tek došao ovamo, preporučili su mi roman Alamut Vladimira Bartola, ali nisam bio impresioniran. Prvi autor koji me zaista oduševio s ovih prostora je Ivo Andrić. El maestro Andrić.“
Kinezi, konkvistadori i topla struja Kuro-šio
Pascualova najnovija knjiga, V pričakovanju Kitajcev (2023), roman je ispisan dugim, halucinatornim rečenicama, jer su dugačke rečenice ambivalentne, manje precizne, latinoamerički barokne, rekao mi je. Čitaju se lako i odmah uvlače u priču, čemu treba zahvaliti i izvrsnom prijevodu. Roman je zanimljiva triangulacija identiteta: glavni lik Lucio, velikim dijelom temeljen na samom autoru i njegovoj životnoj priči, pripovijeda svoju historiju naratoru Pascualu, a pojavljuje se i lik Carlosa. „Htio sam zapravo izaći iz naracije u prvom licu, htio sam se distancirati, igrati se malo i trećim licem“, rekao mi je Pascual. „Uvijek riječima pokušavam zabaviti čitatelje i samog sebe, sve je izlika za to, sve je tu zbog forme; nekad moram i zbuniti čitatelje, udaljiti ih od fabule, malo im otežati. Otac jedne moje prijateljice, koji je u 1970-ima i ’80-ima profesionalno igrao odbojku i nije veliki čitatelj knjiga, smatra se specijalistom za ovaj roman. Kad god želim previše zakomplicirati, pomislim, samo nemoj dosađivati gospodinu Bojoviću. Nekada mi to ne uspije, jer fabula svugdje caruje. Više ne možemo pogledati ni dokumentarac o životinjama ako nema zaplet. Odrastao sam na dokumentarcima bez puno riječi: orao je pojeo zeca ili tako nešto i to je to, ili oni engleski, here comes the nightingale… Sad je sve drama: majka je ostavila mladunče, mladunče je u strahu… Antropomorfiziranje životinja i uvijek taj osjećaj da će u svakom trenu sve otići u zrak. Ne želim da moji romani postanu takvi, čak i ako neće biti popularni, iako ima divnih knjiga koje su mainstream, a opet slojevite.
Također sam se htio udaljiti od popularne vrste autofikcije, koja zahtijeva potpunu iskrenost, da se ogoliš do kraja. S jedne strane mi je taj pristup sjajan jer ne želim smišljati zaplete kao za Netflix, ali to je i protestantski pristup, pijetetski. Ja uvijek kažem da su mi knjige katoličke, iako sam osobno ateist. Katoličke su crkve pune svetaca, slika, ukrasa, dok u nordijskoj tradiciji imaš tu preciznost, hemingvejštinu, bijelu crkvu s crnim križem. Iako je ovaj roman autofikcija, ne odričem se svojevrsne mitifikacije u katoličkom smislu.
U sljedećem romanu, koji će se zvati Bratislava i čija će se radnja odvijati u jednom bratislavskom baru tijekom tri dana, lik Lucio i narator Pascual srest će se da spuste priču na zemlju. Upravo sam se vratio sa skeniranja lokacije, pronašao sam idealno mjesto za roman kad me prijateljica koja u Bratislavi vodi kabaret odvela u jedan savršeno ofucan bar pun ekscentričnih likova: umirovljene prostitutke s lisičjim krznima oko vrata, svi ti marginalizirani muškarci na šanku i flamboajantan gej barmen koji ih zabavlja svojim viski-glasom. Danima poslije ne možeš isprati miris cigareta.
Bit će to diptih, iako će se knjige moći čitati i potpuno samostalno. Ipak, napravit ću jednu kutiju za oba primjerka i objediniti ih naslovom Nao, što je ime kineske firme za koju je radio Lucio, a bio je to i brod koji je spajao Ameriku i Aziju. Brod koji je u 16. stoljeću odlazio iz Acapulca na Filipine i natrag, u vrijeme kad su se u Acapulcu sukobljavali konkvistadori i samuraji, jer su japanski katolici tad preko Meksika išli za Rim, u posjet papi. Kad bi se vratili, svijet bi se u Japanu sasvim promijenio. Uglavnom, zbog Naoa azijska hrana danas sadrži čili; Nao ga je iz Acapulca donio na Filipine. Naovo putovanje od Acapulca do Filipina, sa zaustavljanjem u Guamu, trajalo bi u prosjeku tri mjeseca, dok bi povratno putovanje trajalo između četiri i pet mjeseci jer se mora ići sjevernom rutom kako bi se uhvatila struja Kuro-šio.“
Kod Prešerena sam se koncentrirao na njegov lik Urške, koja nije bila samo najljepša slovenska žena svog vremena, Ljubljane, nego i veoma arogantna. U toj sam se epizodi pozabavio idejom da možda i nije bila toliko arogantna, možda drugi oko nje jednostavno nisu mogli prihvatiti ideju da žena može htjeti nešto više
Priča o padu
Oba dijela diptiha, V Pričakovanju Kitajcev i buduća Bratislava, bave se načinom kako gradimo osjećaj sepstva, sjećanja, vremena, i kako produciramo ideje istine, kako funkcionira sjećanje, rekao mi je Pascual. U isto vrijeme, romani pričaju jednu otkačenu priču. „Glavni lik se zove Lucio jer se zapravo referiram na Lucija Apuleja i njegova Zlatnog magarca. Zato smo se poigrali i naslovnicom. Ima jedna istinita scena u romanu koju neću previše otkrivati, koja mi se svojedobno dogodila s Kinezima, za koje Lucio ide raditi, ta scena sa svinjskom glavom, i još jedna u kojoj se referiram na to djelo, na pretvorbe.
Jedna žena je na promotivnoj projekciji rekla, aha, to je priča o čovjeku koji mora postati ‘magarac’ da bi otkrio nešto o sebi, a u procesu izgubi svoju veliku ljubav, svoju ženu, slikaricu o kojoj u prvoj knjizi diptiha ne saznajemo puno, dok će druga biti posvećena upravo njoj. Lucio je postao magarac time što je postao broker, kineski agent. Postao je kapitalistički magarac. Priča je to o padu. O čovjeku koji je prije vodio jednostavan život u Meksiku, ali nije mogao uzdržavati sebe i ženu kako spada, kako je htio. Mogao je on i dalje tako živjeti i ne postati pijun u jurnjavi za novcem, ali često mi muškarci nismo sposobni shvatiti što smo uništili, a poslije to mitologiziramo.
Lucio u romanu već trideset godina priča tu priču koristeći se Grand Guignol specijalnim efektima (ime pariškog teatra s kraja 19. st., poznatog po naturalističkim, krvavim i seksualnim spektaklima). Lucio koristi dimnu zavjesu da bi sakrio što se zaista dogodilo, kako je povrijedio druge; ne želi se riješiti maske niti se razgolititi, osim posredno. Ovo je knjiga o maskama, na tragu japanskog pisca Yukija Mishime, koji se ritualno ubio, izvršio sepuku; bio je i ultranacionalist. Pomalo je sad zaboravljen od mlađih generacija čitatelja, ali njegove su knjige sjajne. Jedna od njih je i autobiografski roman Ispovijedi maske. On ne kaže: ovo je esencija moje osobnosti, želim otvoriti svoje srce; on kaže: dajte da vam pokažem kako gradimo svoje maske, svoje priče, kako skrivamo vlastite grijehe. Moja priča je i veoma servantesovska, pikarska, a pikarski se romani nisu bavili introspekcijom ili duhovnim epifanijama. Ovdje su likovi toliko prosječni – napravio sam ono što i Steinbeck radi u svom romanu Tortilla Flat, kad tretira te niškoristi likove kao vitezove Okruglog stola. Dao im je dostojanstvo, obdario ih sposobnošću filozofiranja. Postali su apostoli religije osrednjosti. Ni testosteronske figure uspjeha ni punk subverzija, oni idu srednjim putem.“
Dečko kojeg je Cioran izbacio iz stana
„Sjetilo me to na Emila Ciorana, koji je prisutan u jednoj od mojih fantazmagoričnih, ali istinitih kronika, posvećenoj prijatelju koji se ubio zbog nekih svojih strašnih djela, sinu meksičke prevoditeljice Emila Ciorana“, rekao mi je Pascual. „Kad sam tamo snimao svoju radio emisiju, pisao i režirao radio drame, taj je dečko bio jedan od mojih glumaca. Jednog sam dana čitao Ciorana u studiju, prije nego što su došli glumci, da si malo uzdignem duh, a on ulazi i pogleda me, zgrabi knjigu i baci je u smeće. Kaže: molim te, nemoj čitati to sranje. Prosvjedovao sam, a on je samo otišao. Poslije, kad sam sreo njegovu djevojku, rekao sam joj: ne mogu vjerovati da je gad bacio knjigu. Ona mi je rekla da je živio s Cioranom, da ga je Cioran izbacio iz stana. Zamisli da Cioran misli da si nepodnošljiv! Vjerojatno zaista moraš pretjerati.“
Priča je to o padu. O čovjeku koji je prije vodio jednostavan život u Meksiku, ali nije mogao uzdržavati sebe i ženu kako spada, kako je htio. Mogao je on i dalje tako živjeti i ne postati pijun u jurnjavi za novcem, ali često mi muškarci nismo sposobni shvatiti što smo uništili, a poslije to mitologiziramo
Svi smo mi Meksikanci sinovi Pedra Párama
Uskoro mu kreće serija predavanja u Vodnikovoj domačiji na temu latinoameričke književnosti koju, za razliku od ovdašnje, Pascual veoma dobro poznaje. Sjevernoamerička tradicija je za njih uvijek bila važna, rekao mi je: García Márquez, Vargas Llosa, Borges, svi su se oni inspirirali na Faulkneru, Hemingwayu itd… Juan Rulfo, najmeksičkiji od svih Meksikanaca, inspirirao se pak skandinavskim piscima poput Nobelovca Knuta Hamsuna, jer je čitao što mu je došlo pod ruku. Pitala sam ga kako mu se svidjela ovogodišnja ekranizacija Pedra Párama, dostupna na Netflixu. „Nisam je mogao gledati“, rekao mi je, „smatram da film nije uspio. Ne možeš zapravo snimiti film na osnovu pripovjedačkog glasa, koji u romanu nosi priču. Ako iz Nabokove Lolite izuzmeš glas, naprimjer, ostane nam samo prljava priča. Glas je ono što knjigu čini dobrom. Ako u Pedru Páramu maknemo glas, ostane nam samo priča o duhovima, a u tom te romanu ne opsjedaju zapravo duhovi, nego pripovjedački glas. Roman je to o odsutnom ocu, a svi smo mi Meksikanci sinovi Pedra Párama.
Svojedobno sam pisao predgovor slovenskom izdanju, i nisam isprva znao kako mu pristupiti, jer je Pedro Páramo u Meksiku poput Kabale – ako izmiješaš sva slova, dođeš do istine o Bogu. Pedro Páramo je najbliže svetoj knjizi u Meksiku; možeš se sa svime zezati, ali ne s istinom.
Mojca me pitala bi li mi se svidio film da nisam čitao roman, i rekao sam joj da bi, jer citira taj glas. Kao onda kad na početku protagonist kaže da je bio spreman majci obećati bilo što, zato što je umirala. Na španjolskom te ta rečenica proganja: Pues ella estaba por morirse y yo en plan de prometerlo todo… Fabulu brzo zaboravimo.
U predgovoru sam pisao o tom muškarcu, Rulfu, koji hoda ulicama Meksika sa svojom bilježnicom, nesiguran, daleko od svoje regije, bez prijatelja, ni ne sluteći da ima tu knjigu u njoj. Na kraju mu drugi pomažu da dobije nešto institucionalnog novca da je završi. Dvije noći prije objave Pedra Párama, dok je slagao poglavlja na stolu pokušavajući od njih napraviti knjigu, mislio je kako je to sve loše, kako tu nema ničega, a jedan drugi poznati autor, Juan José Arreola, rekao mu je da je tu knjiga i da je dobra. Nikad ne pomišljamo na takvog autora, izgubljenog, koji sumnja u sebe, mislimo da je knjigu napisao negdje na Olimpu.
Rulfo je u životu radio birokratske poslove za vladu, pa i u firmi koja je proizvodila gume. Radio je i u Institutu za starosjedilačke narode, igrao domino u uredu, bio općenito strašno nesretan sa svojim životom, sistemi koje mi ostali imamo da podnesemo ovaj život, sistemi koji stvaraju mitove, koji leže iza humora itd., očito nisu funkcionirali za njega.“
Ne možeš naći Handkea u Ljubljani
Jednom je Pascual pisao članak za meksičke novine naslova Ne možeš naći Handkea u Ljubljani. Naslov je bio takav kakav jest jer je Handke i omražen na ovim prostorima – zbog političkih poveznica s Miloševićem, a i zato što je napisao knjigu o svojoj majci, Slovenki, koja i nije bila baš laskava. Danima je Pascual obilazio Ljubljanu raspitujući se o Handkeu, i nitko mu nije imao što za reći, čak ni u knjižarama, gdje nije mogao naći njegove knjige. „Svi su mi govorili, ššš, o njemu ne pričamo“, rekao mi je. „I tako jedan od tih dana čekam svoju tadašnju djevojku na željezničkoj stanici, magla je, jedan ujutro, bijedno, na peronu nema nikog osim mene i jednog muškarca koji se naslanja na stup. Pogledam ga malo bolje i pomislim: kvragu, izgleda kao Handke. A kad se magla razišla, pomislim: kvragu, to jest Peter Handke. Prišao sam mu i pitao ga: Jeste li vi možda Peter Handke? On se okrenuo i rekao: Da? pomalo uznemireno, jer zna da nije baš omiljen ovdje. Čekao je vlak jer je bio na nekom književnom festivalu u Italiji, pa je svratio ovamo. Rekao sam mu: Ja sam Meksikanac i volim vaše knjige; samo sam vam htio reći da ste upravo upropastili naslov članka koji pišem o vama. Pitao me: Kako to misliš? Odgovorio sam: Pa, članak se zvao Ne možeš naći Handkea u Ljubljani. Pogledao me s tim svojim licem koje uvijek ima neki gorak izraz, a usne su mu se protegnule u najmanji mogući smiješak. Sretno, rekao mi je.“
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
