O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Serijal nastavljamo esejom Lore Tomaš.
Taman prije zore pao je prvi snijeg na Easthamsku plažu, zabijelivši kilometre već bijelog pijeska na Poluotoku Cape Cod, najisturenijem dijelu američke atlantske obale. Pripadnik obalne straže, John Blood, pokucao je na vrata Henryja Bestona, koji mu je uručio pismo napisano noć prije, a potom gledao za njim dok mu snijeg i vjetar nisu zameli trag. U tu kućicu s previše prozora koju si je dao sagraditi na dinama, Beston je došao na dva tjedna, ali to je bilo u rujnu, a sad je bio studeni. Godina 1926.
Beston se jednostavno nije mogao otrgnuti od tog divljeg mjesta okruženog oceanom, pijeskom i močvarom, kamo je došao i da se konačno sabere od rata koji su tad zvali samo Veliki, ne znajući još da je Prvi svjetski, da će doći i Drugi. Beston je u ratu bio vozač ambulantnih kola, a nakon njega predstavnik za javnost za američku mornaricu te dopisnik. Svoja je ratna iskustva opisao u dvije novinarske knjige, a okušao se i kao bajkopisac. Ali neće ostati toliko poznat po tim knjigama, koliko po prekrasnoj memoarskoj prozi nastaloj tijekom njegova na kraju jednogodišnjeg boravka na Easthamskoj plaži, The Outermost House: A Year of Life on the Great Beach of Cape Cod (1928.), knjizi koja je nedvojbeni klasik američkog pisanja o prirodi, poput ranijeg Waldena (1854.) Bestonova imenjaka Thoreaua. Oba Henryja ključni su prethodnici suvremenih pokreta za očuvanje okoliša.
Beston je bio i drugi po redu koji mi je pao na pamet kad je trebalo pisati o ratu, jer nisam to htjela činiti previše izravno da ne bih time slavila vraga (riječima američkog pjesnika Jacka Gilberta), sad kad je nasilje sve nematerijalnije, strukturalno, na daljinsko upravljanje, potencijalno najviše ekološki problem i domena kukavica koji vlastitim rukama ne bi mogli ubiti ni kokoš za juhu; rat koji se neumoljivo normalizira i proliferira po medijima te neprestano uprizoruje, što na javi, što u tekstu, kao politički i književni kink, kao da nemamo drugog izbora. Zamislila sam ovaj tekst radije kao prilog za izgradnju virtualnog sanatorija, digitalnog arhiva za rekonvalescente, ali i preventivnu mjeru, navodeći se onim stihom Lane Del Rey, „I’ve got a war in my mind“, kao početnom dijagnozom.
Tampon zone
Donekle slično Henshallovu je i McCullinovo lice na naslovnici njegove autobiografije naslovljene Unreasonable Behaviour i pozicionirane sasvim desno. Sličan izraz i kutovi usta koji jednako vuku prema dolje otežani nekom unutarnjom gravitacijom iskustva – obrnuti nasmiješeni emotikoni.
Između ta dva muškarca, kao tampon zona leži zimski močvarni krajolik, ogoljen, crno-bijel, magličast, živo granje drveća i grmlja isprepliće se sa svojim fantomskim odrazima u vodi, ali razlike gotovo i nema. McCullinov Somerset, kamo je preselio u osamdesetima, i gdje je kao dijete bio evakuiran za vrijeme Blitza, zbog čega će taj krajolik za njega uvijek ostati povezan sa sigurnosti i mirom. Knjiga naslovljena Landscapes, Still Lifes & Travel serija je fotografija engleskog krajolika, mrtve prirode, McCullinovih putovanja Indijom, Afrikom i Indonezijom, te bilježenje stanja na južnim granicama Rimskog Carstva, pod stalnom prijetnjom ISIS-a. Putovanja koja je počeo poduzimati ranih osamdesetih, kad su se promijenile strukture The Sunday Timesa, a novine naposljetku prestale biti nezavisne.
Živa i mrtva priroda
U dokumentarcu McCullin (2012.), redateljskog dvojca Davida Morrisa i Jacqui Morris, njegovim vlastitim riječima bivši ratni junkie, koji je ispočetka samo htio doživjeti „a bloody good time“, hoda „nekovrsnim rajem“ zimskog Somerseta, snijeg mu pucketa pod nogama, koraci su mu prhki. U toj „agresivnoj tišini snijega i golih stabala“, kako stoji na McCullinovoj stranici, čuju se samo oni i povremeno škljocanje fotoaparata. Šetnja je terapeutska za nekog tko je čitavu svoju karijeru bio suočen s pitanjem „snimiti ili spriječiti fotografiju“, na koje je odgovor najčešće ležao u činjenici da je ubojstvo fotogenično, iako je, po McCullinovoj procjeni, rat sâm po sebi „ružan“.
U tom utihlom krajoliku njegovi istanjeni živci hvataju svaki signal; zamišljam da čuje nemilosrdnost hranidbenog lanca koja pulsira u svemu, parazitske i simbiotske odnose, razliku koje nema ili je neznatna, spora drvena gušenja povijušama i zimski grč kad tekuća stanja prelaze u kruta. McCullin za kameru priča o strašnome zvuku motorne pile koji ponekad odjekne u daljini, o smrti stabala. Kad začuje pucanj, zna da se negdje prolila fazanska krv. Čini se da je jeka rata u svemu, sve je potencijalni okidač za slike koje je jednom vidio i zamrzavao u vremenu kao ove sada, strpljivo čekajući da sunce probije kroz oblake, pretačući taj prizor u crno-bijelu dramatiku gdje je sve igra oblika, tekstura i gradacije svjetla, bilo da se radi o Somersetu ili Svalbardu, atmosferičnost koju boja ne može prenijeti, smatra McCullin, dok platinotipija uspostavlja finu ravnotežu sjećanja, poput zimskih bakropisa. Zato na njegovim fotografijama izgleda kao da se Zemlja još uvijek hladi, ili da su krajolici „bojna polja“, smatrali su neki.
Neobična je i njegova želatinska mrtva priroda, sablasna kao da se radi o (viktorijanskoj) gotici, motivi koje McCullin aranžira u svojoj vrtnoj kućici a procesuira u kućnoj tamnoj komori, njegov najveći eskapistički projekt, kaže, nadovezujući se na flamanske i nizozemske renesansne majstore svojim cvijećem i grančicama, gljivama, bobičastim voćem, puževim kućicama, jajima u gnijezdima, ali i afričkim drvenim ili orijentalnim brončanim figurama (većinom budističkim svecima i bogovima). McCullin svoje eklektične aranžmane naziva rižotima, iako kažu da više podsjećaju na oltare, na ritualne predmete dovedene u magijske (pro)pozicije, kao da se njima pokušava pročistiti.
McCullin za kameru priča o strašnome zvuku motorne pile koji ponekad odjekne u daljini, o smrti stabala. Kad začuje pucanj, zna da se negdje prolila fazanska krv. Čini se da je jeka rata u svemu, sve je potencijalni okidač za slike koje je jednom vidio i zamrzavao u vremenu kao ove sada, strpljivo čekajući da sunce probije kroz oblake, pretačući taj prizor u crno-bijelu dramatiku gdje je sve igra oblika, tekstura i gradacije svjetla
Nasilje vode, vjetra i svjetla
Za razliku od McCullina, koji u engleski krajolik uvodi i verbalizira vlastita razmišljanja o ratu, vlastitu traumu, Beston u svojim zapisima o Easthamskoj plaži ne spominje rat – ne saznajemo ništa o njegovim iskustvima. Jedini spomen Prvog svjetskog rata, odnosno Velikog rata, jest kad kaže da je u Easthamu postavljena kamena gromada na spomen isthamskim muškaracima koji su u njemu služili. Ali ratna iskustva i kod Bestona probijaju u izboru leksika, svjesnom ili nesvjesnom, i očištu iz kojeg promatra sve oko sebe. Tako Beston, kojemu su jedini susjedi i društvo već spomenuti pripadnici obalne straže u dvije milje udaljenoj postaji Nauset, muškarci koji ponekad preuzmu i ulogu poštara, piše da na njegovu kućicu neprestano „navaljuje“ „neprijateljski ocean“. U čitavu tekstu samo pet puta spominje riječ rat (war), ali ona se kod njega odnosi na čitavu prirodu, primjerice hranidbeni lanac – „ovaj rat ustā koja nalijeću i žive hrane“. Riječ nasilje (violence) spominje se šest puta – nasilje oceanskih struja, vjetra, valova, života i svjetla. Valovi kod Bestona nasrću na obalu kao „konjica“, a „vjetar im ide ususret u šoku rata.“ Za olujnih nevremena, munje nad pasivnim dinama vidi kao „nasilje svjetla“, a jato ptica selica koje su na plaži kampirale između 9. i 23. listopada naziva „vojskom“, pitajući se o tome što ih pokreće i konstelira, kako se usklađuju i komuniciraju, odbacujući kartezijansku paradigmu o životinjama kao mašinama.
Ni McCullinov ni Bestonov krajolik nikada nije posve nevin, opažanje je uvijek određeno iskustvima i sjećanjima, kako tvrdi povjesničar i povjesničar umjetnosti Simon Schama u svojoj hvaljenoj knjizi Landscape and Memory (1995.) u kojoj istražuje ulogu krajolika u svjetskoj kulturi i religiji – od egipatskih riječnih mitova do kršćanskog krštenja i nacističkog štovanja šuma kao praiskona arijevstva. Krajolik postaje repozitorij sjećanja, kaže Schama, njegov je odnos s kulturom uvijek dvosmjeran. Krajolik je produkt naših ideologija i vjerovanja, opterećen značenjima koja ga pretvaraju u tekst. „I prije nego što može poslužiti kao odmor za osjetila, krajolik je djelo uma. Pejsaž je sačinjen podjednako od slojeva sjećanja koliko od slojeva stijena“, kaže Schama, koji svoju knjigu otvara epigrafom iz Thoreauova Dnevnika (koji je, navodi Beston, 1849. šetao istom obalom kao i on, boreći se s jesenjom kišom svojim kišobranom iz Concorda), Thoreauovim razmišljanjima o tome kako sami „uvozimo“ divljinu u divljinu. Ona je produžetak nas, produkt naših potreba i htijenja, piše Thoreau.
Ratna iskustva i kod Bestona probijaju u izboru leksika, svjesnom ili nesvjesnom, i očištu iz kojeg promatra sve oko sebe. Tako Beston, kojemu su jedini susjedi i društvo pripadnici obalne straže u dvije milje udaljenoj postaji Nauset, muškarci koji ponekad preuzmu i ulogu poštara, piše da na njegovu kućicu neprestano „navaljuje“ „neprijateljski ocean“
Radikalno utjelovljenje, ili libido krajolika
Tih dvanaest mjeseci, Beston se potpuno posvetio promatranju i bilježenju svijeta oko sebe. Dane je provodio razabirući nijanse isthamskog pijeska, koje se „mijenjaju sa svakim satom i sezonama“. Imenovao je ptice rezidentice i ptice migrantice, pratio netrajne tragove njihovih kandži u pijesku; divio se tropskim pticama koje bi nanijeli uragani. Blistavi ibis. Brzani. Neke bi ptice pronašao namočene naftom, tad je to bio novi fenomen, nova opasnost. Odnio bi ih u svoju kućicu i pokušao im očistiti perje, ali ptice su najčešće umirale, bez apetita. Beston se nadao da će ta vrsta zagađenja ubrzo nestati, da se radi o kratkotrajnom zastranjenju.
Osjetljiv kao fotografski svjetlomjer, pratio je kut pod kojim svjetlo pada na ocean i upada kroz njegove prozore, mjesečeve mijene i promjenjive oblike valova pod vjetrom. Skupljao je naplavljeno drvo, pročešljavao pijesak za slučajnim pronalascima: vrša za jastoge; plava, istrulila majica američke mornarice, kojoj je sačuvao samo dugmad. Jedno jutro na početku listopada ugledao je narančasto-crne leptire, vrstu monarha na svom putu za jug, Anosia plexippus. Bilježio je višeglasje oceana jer, zapisao je, to još nitko nikada nije ovjekovječio tekstom – promjene oceanskog tempa, naglaska, tona i ritma. Grmljavina, tutanj, vodena prevrtanja i previranja, siktanja, škrgut, šapat, pljuskanje i pucnjevi.
Naša je civilizacija izgubila doticaj s poezijom noći, smatrao je Beston, a one „najčudnije i najljepše u godini“ bile su lipanjske, kad bi fofosforescencija „inficirala“ na tisuće pješčanih buha koje bi onda poskakivale uokolo dok ne bi umrle. Njušio je vreli pijesak, sluzave alge i one suhe, zakopane u dinama, čiji bi miris oživio tek prizvan kišom. Ni leševi riba nisu mu smrdjeli, ne onako kako smrdi suvremena civilizacija. Zatrovan zrak može se sviđati jedino „novom sintetičkom čovjeku“, piše Beston, koji je na svojoj plaži prakticirao radikalno utjelovljivanje, možda kao opreku disocijaciji uslijed trauma ratova, u kojima mnogi uspijevaju sudjelovati jedino na opijatima, unaprijed disocirani. Pozivao je na budnost osjetila jer, piše, da se navodimo njima „ne bismo nikada izgradili civilizaciju koja ih vrijeđa, koja ih toliko vrijeđa ustvari, da se uspostavlja začarani krug i tupo osjetilo postaje još tupljim“. Civilizaciju koju neki smatraju „izvornim grijehom“, piše pak Schama, počinjenim kad je prvi plug agresivno zaorao zemlju.
„Nemoguće je živjeti bez strahopoštovanja, kao i bez radosti“, zaključuje Beston, osjećajući da crpi „tajnu i podržavajuću energiju“ od „velikog vrtloga onog što bismo mogli nazvati vitalnom snagom“. Ta mu se sila povremeno, na pragu proljeća, činila „stvarnom koliko i vrelina sunca.“ Ono što Henri Bergson naziva élan vital, a McCullin „energijom krajolika“ – libido krajolika nasuprot sili smrti, ili pak ono što crna lezbijska pjesnikinja Audre Lorde u svome kratkom eseju Uses of the Erotic: The Erotic as Power (1978.) prepoznaje kao potisnutu žensku „životnu energiju“. Za Lorde je erotsko „izvor moći i informacija“, preduvjet za „kapacitet za radost“, svjetonazor i filter kroz koji bismo trebali provlačiti sve što činimo i sve što nam se nudi izvana.
„Nemoguće je živjeti bez strahopoštovanja, kao i bez radosti“, zaključuje Beston, osjećajući da crpi „tajnu i podržavajuću energiju“ od „velikog vrtloga onog što bismo mogli nazvati vitalnom snagom“
Rat se u ovom kontekstu iščitava kao podbacivanje erosa, kao izbor napravljen s čepićima naguranim na bubnjiće, u nosnice, i povezom preko očiju (onakvom kakve su tijekom Prvog svjetskog rata stavljali dezerterima prije nego što bi ih strijeljali). Reformirani McCullin i Beston korak su ispred „indiferentnog čovjeka“ Émila Ciorana, koji je također esencijalno neregrutabilan bojnim ili mirovnim pokličima, teško upregljiv političkim, religijskim ili ideološkim zanosima bilo koje strane. „Jednom kad čovjek izgubi sposobnost indiferentnosti, postaje potencijalni ubojica“, piše Ciroan u svojoj knjizi Précis de décomposition (Priručnik o raspadu) koja je izašla pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, napisanoj ponajviše ideološki naivnome i povodljivome prošlom sebi. Beston i McCullin nisu više naivni, ali nisu ni indiferentni, svojevrsnom numinoznošću krajolika opsjednuti umjetnici time balansiraju najzahtjevniju, najkrhkiju poziciju.
Pročitajte i tekstove Marka Pogačara i Zorana Ferića iz serijala „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“.
* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
