Writing is a difficult thing… I do it instead of living.
Dionne Brand u razgovoru s Adaniom Shibli[1]
Prolog: Još jednom, with feeling
Neke su teme proklete; njihova je trajna važnost vezana za kroničnu nepomičnost koliko i za njihovu beskrajnu diskurzivnu dosadu uslijed desenzibilizacije ponavljanjem. Tko o čemu – kulturnjaci o uvjetima rada, a što – naime, ne valjaju. Postojeće su strukture državnog financiranja kulture manjkave, kriteriji vrednovanja provizorni, egotripovi bučniji od inicijativa solidarnosti i masovnijeg aktivizma, vremena u rasporedu kulturnog prekarijata uvijek premalo (i rupa u budžetima previše) da bi se otpor organizirao, a problemi nekom naopakom alkemijom uporno ne padaju baš nikome u ingerenciju i pretvaraju cijelu stvar u nešto suprotno od zlata. Književnost svejedno opstaje, produkcija buja zdravom razumu usprkos, a pisci žive kako-tako. Ali kako tako?
S obzirom na posao koji radim, u stalnom sam kontaktu s velikim brojem hrvatskih pisaca i, koliko znam, gotovo nitko ne živi samo od pisanja književnosti, a onih nekoliko koji to pokušavaju u svakodnevnoj su borbi za egzistenciju i često se nalaze na egzistencijalnom rubu. Gotovo svi, dakle, uz pisanje rade neki drugi posao, većina ipak poslove koji su na neki način vezani za knjigu (uređivanje, novinarstvo, profesori su na fakultetima i školama, vode radionice kreativnog pisanja, rade u knjižnicama… ), ali ima i onih koji rade poslove koji nemaju nikakve veze s pisanjem, osim možda kao povremeni izvor tema i motiva za pisanje.
Drago Glamuzina, urednik u nakladničkoj kući
Spontana je predodžba književnog rada u nesvijesti opće populacije i popkulturnim distorzijama da je riječ o polaganoj solipsističkoj praksi isprekidanoj šetnjama u prirodi i sjetnim zurenjem kroz prozor. U domaćoj nam je praksi prije riječ o hektičnom cijeđenju vremena iz već iscijeđene krpe drugim stvarima prekrcanih rasporeda.
Živim u statusu samostalne umjetnice i srećom većina onoga što radim ima veze s književnim radom, ali mi, paradoksalno, najmanje vremena ostaje za pisanje. Osjećajući neprestano blagu egzistencijalnu jezu, u stanju si prihvatiti puno angažmana, često za niske honorare, naprosto jer ne možeš anticipirati što će se sljedeće dogoditi. Stara je priča svih nas koji pripadamo ovako malom tržištu da ne možemo očekivati da živimo samo od pisanja, pa niti nastupa, jer nam brojke naprosto ne idu u prilog. Čak i ako vam se knjige prodaju i posuđuju i prevode i nagrađuju, to i dalje ne znači da možete živjeti u statusu slobodnog književnika ili književnice i zarađivati samo književnim radom.
Ivana Bodrožić, samostalna književnica
U kuhanju klin-čorbe od slobodnostrujećih angažmana pisci su snalažljivija sorta nego što bi autsajderski pogled pogodio, naprosto jer moraju biti. No ima i pisaca koji su pisci u maniri Clarka Kenta, tek kad sasvim ordinarni neknjiževni radni dan završi, mrak padne, a oni nadijevaju naočale i sjedaju za tastature.
Igor Beleš, pisac & moderni trgovački putnik
I. Književna škola života
U široj globalnoj perspektivi, postoje tržišta dovoljno velika da generiraju prihode od kojih je moguće živjeti, no to čak i u SAD-u, najkomercijalnijem od književnog i inog komerca, pored redovite produkcije zahtijeva dodatni pedagoški ili novinarski rad. Srećom za tamošnje autorice, programa kreativnog pisanja ima na svakom koraku, sveučilišnih i parasveučilišnih; od amaterskih radionica do punokrvnih doktorata u književnom pisanju knjiga. U našem je kontekstu taj raspon nezamisliv, no pored osovinskog pitanja može li se i što zapravo znači podučavati umjetničkom radu, upitno je tko bi, na koje načine, s kojim dosegom i po koju cijenu u nas doista profitirao od sistematizacije i formalizacije književnog obrazovanja. Uostalom, što bi naša već preopterećena scena sa salvama diplomiranih pisaca? Bi li ti pisci bili išta bolji od svojih nediplomiranih tethered? Daleko od toga da svoju vrijednost nema studijsko vrijeme-i-prostor tokom kojega se s mentorskim vodstvom istražuje književno stvaranje, ali sudeći prema akademskim sitom prosijanoj produkciji u drugim umjetnostima, kvaliteta je relativna, gatekeeping neizbježan, a radnih mjesta uvijek premalo. No Ivana Bodrožić, s već priličnim predavačkim stažem kada je riječ o tečajevima kreativnog pisanja i aktivnim angažmanom na književnom kolegiju u sklopu Europskog centra za studije rata i mira, smatra da bi vrijedilo prenijeti u naš sustav tu inozemnu praksu koja je već desetljećima uvriježena na nizu relevantnih svjetskih sveučilišta:
U Americi je to posebno popularno i propulzivno, te mnogi pisci, od svojedobno Carvera do Jeffreyja Eugenidesa, rade kao profesori na Sveučilištima. Nije to jednostavno etablirati na tako maloj sceni, ali vjerujem da bi bilo dobro. Naravno da je škakljivo pitanje je li nekoga moguće naučiti pisati, i odgovor može biti: teško, ali pisanje je također uvelike zanat i vještina i podliježe brojnim pravilima koja ćete kao posvećeni autor naučiti pješice, s godinama i radom. No čak i ako ste na početku, netko tko ima iskustva s tekstom može vam pomoći da preskočite metode pokušaja i pogreške pa da određene rukavce u pisanju možete savladati puno uspješnije i puno brže (kako konstituirati lik ili sukob ili graditi dijalog…). Vjerujem i da bi bilo interesa, jer znam da mnogi naši autori imaju dobru sljedbu kad jednom odluče biti predavači. Uostalom, pored svega ostaloga što se proučava unutar humanističkih studija, proučavanje i podučavanje kreativnog pisanja sasvim sigurno može imati svoje legitimno mjesto. – Ivana Bodrožić
Brine me doduše već postojeći izostanak odgovornosti visokoobrazovnih institucija prema kadru koji proizvode i pitam se imamo li prečih rupa za popuniti. Jest i da je uzročno-posljedični slijed između humanističkog studija i praktične profesije ionako fikcija, no u funkcionalnijem bi se sustavu dalo razmisliti o potencijalima u prostorima tog rašivanja; na koje sve načine obrazovanje može biti više od radnog osposobljavanja i izučavanja zanata, no u domaćoj nam praksi nekako uporno ispada manje – niti stjecanje praktičnih znanja, niti rastvaranja kreativnih potencijala mladih umova zainteresiranih da se oblikuju kroz kontakt s književnošću, filozofijom, pravom, političkim znanostima. No kako ne postoji socijalno osjetljivi sustav koji bi to obrazovanje naslijedio i dalje kultivirao na održivi način, cijeli razgovor postaje nekako fantazmatski.
Mehanizmi koji određuju tko književnost stvara, tko od nje živi a tko umire, sukreiraju svijet, pišu povijest, oslikavaju horizonte, otvaraju i zatvaraju misli, pišu narative koji ljude pretvaraju u topničko tane i metu, i kojima treba pisati naprotiv i uprkos.
II. Trbuhom za kruhom
Kultura ima svoju tržišnu dimenziju, ali primarno jest i mora biti državno subvencionirana i sistemski održiva bez obzira na komercijalnu računicu. Barem je nekoliko inicijativa koje nastoje problematizirati i makar učiniti vidljivom prekarnost života i rada u kulturi, poput publikacije Kako žive umjetnice? Selme Banich i Nine Gojić koja je pored sistemskih problema prekarnog polja rada podcrtala i za naše društvo standardnu rodnu asimetriju. Nakon inicijative „Dosta je rezova!“ koja je okupila kulturne i medijske radnike u zajedničkoj borbi za „dostojanstvene radne uvjete i održivo javno financiranje kulture, kao jedinog mehanizma koji može osigurati njenu najširu dostupnost i omogućiti dostojanstvo rada u polju kulture“, osnovana je i platforma „Za K.R.U.H.“ (recentno angažirana i u pozivu na štrajk u solidarnosti s Inicijativom za slobodnu Palestinu).
Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela prije koju je godinu pak formirao i objavio strukovni cjenik s ciljem veće transparentnosti i lakše komunikacije kad je riječ o divljini autorskih honorara, a imaju ga i Hrvatsko društvo pisaca, kao i Hrvatsko društvo književnih prevoditelja, no primjena kaska za idealima. Nespremnost dionika scene da svoje honorare čak i u neobaveznom razgovoru kažu naglas zna biti rubno komična, a želja da ljude oslobodimo pitanja koje im naočigled krati životni vijek umalo nas može natjerati da zaboravimo da ta knedla u grlu podržava i održava kronično i neumoljivo krivo nasađeni sustav. To što moji sugovornici i sugovornica nisu dobili nijedno brojčano pitanje posve je mea culpa, pretpostavljam da se život u književnosti činio dovoljno zahtjevnim i bez matematike, no i ta će neukusna tema sasvim sigurno i samostalno doći na naplatu. Zasad je hrana za misao, kad već za ništa drugo, pitanje: koliko je, kako i dokle moguće postaviti mjerne jedinice rada u umjetničkom sektoru?
Umreženost u književno tržište, kao i književni nomadizam zahtijeva pokretljivost koja pak zahtijeva singularnu neovisnost kakva je nemoguća za pisce koji su uvezani u obiteljski život, koji brinu o drugim ljudima, pa i onima koji imaju ili žele stabilno zaposlenje.
Na način da svekolika književna populacija bude zadovoljna: nije niti teoretski, što pak ne znači da ne bi vrijedilo pokušati makar postaviti gabarite zdravorazumskih minimuma, i učiniti honorarnu realnost transparentnom. Za koliko novaca svoje prvorođeno prodaje književna debitantica, i koliko je ta cifra blizu prosječnoj mjesečnoj plaći (što je već optimistična mjera)? Koliko je moguće zaraditi od prodaje naklade? Neke kuće i ne tiskaju pune naklade odjednom oslanjajući se na digitalne dotiske koji omogućuju manje rizika i usto lakše zaobilaze honoriranje novog izdanja, no do točnih je informacija o tome teško doći. Koliko iznosi prosječna plaća zaposlenog urednika, koliko honorar po knjizi freelance urednice? Kakve su godišnje kvote zaposlenih urednika? Kako igra ulogu opseg, koliko stručnost, a pošto je ime u impresumu koje se najmi kao sugestija ako već ne garancija kvalitete? Koliko se i kako zarađuje od predavačkog rada, institucionalnog i onog u privatnom sektoru? Koliko se plaćaju prijevodi, kako se računaju honorari prema rasprostranjenosti jezika, kako prema iskusnosti prevoditeljice? Koliko se naplaćuju gostovanja, predavanja, razgovori; koliko prava za prijevod i adaptaciju; koliko rezidencije, sajmovi, konferencije…? S time da umreženost u književno tržište, kao i književni nomadizam zahtijeva pokretljivost koja pak zahtijeva singularnu neovisnost kakva je nemoguća za pisce koji su uvezani u obiteljski život, koji brinu o drugim ljudima, pa i onima koji imaju ili žele stabilno zaposlenje.
Na rezidencije se nisam ni prijavljivao jer zbog obitelji i posla ionako nema šanse da negdje odem na dulje vremena – to ću ostaviti za penziju, ako me se dotad budu sjećali. Potpora sam dobio nekoliko i one djeluju prije svega motivirajuće, pogotovo mi je to jako puno značilo dok nitko nije znao za mene. Obje su mi stipendije (Grada Rijeke i Ministarstva kulture) došle u pravo vrijeme jer se taman mali rodio i trebalo je nakupovati pelena… Sve je to manje-više otišlo na pelene; kad sam vidio koliko pelene koštaju, skoro sam pao u nesvijest. – Igor Beleš
III. Sukob kritičkih interesa
Povremeno nešto uredim, obično poeziju. Nisam se baš našla u prilici, ali nisam vjerojatno ni bila proaktivna jer mi je uvijek bilo premalo vremena da bih se uopće bavila svojim tekstom. Što se tiče književne kritike, tu imam priličnu dilemu. Pod broj jedan, to je direktan sukob interesa jer ako kritizirate kolegu, očito to umijete bolje napraviti. Druga stvar, to što je netko talentiran književnik ili književnica i zna raditi s tekstom, ne znači da ima alate potrebne da bude kritičar ili kritičarka. Kritika je disciplina koja zahtijeva teorijsko obrazovanje, ne svodi se na to jeste li talentirani u književnosti jer zahtijeva poznavanje teorije i povijesti, terminologiju, kao i određene kulturološke horizonte koje uopće ne moramo imati kao pisci. Osobno ne bih nikada pisala književnu kritiku, ne osjećam se dovoljno potkovanom da bih mogla iznijeti punokrvnu književnu kritiku. – Ivana Bodrožić
Mnogo sam razmišljala o sintagmi „sukob interesa“ u ovom kontekstu, intuitivno sigurna da ne može biti točan te da je više riječ o afektivnom čvoru kolegijalne nelagode, straha od vlastite pristranosti, potencijalnog jala koji bi mogao zagaditi refleksiju, kao što bi to mogla i nehotična želja da se pozitivno intonirani odnos uspostavi s kolegicom piscem KOLEGICOM SPISATELJICOM?, ili posredno urednikom ili izdavačem. No pretpostavljam da se doista može i u ovom pletivu odnosa naći neki duboko ukorijenjeni sukob, iako u kritici generalno gledano ima relativno malo interesa. Kritika je u suštini takav sistematski promašaj od djelatnosti, u smislu da ju svaki sistem kojem pripada uporno maši; podrška je simbolična, slava nikakva, prostor samo teškom mukom izboren, a na kraju ispada više hobi nego zanimanje budući da se kritikom nije moguće baviti full time i ostati živom. Utoliko je teško zamisliti oko čega bi se netko sukobio osim taštine koja nije unovčiva. Jest neugodno izložiti se kroz svoj kritički rad i reflektirati o radu kolegice ili kolege, no svejedno se čini da bi vjerojatno bilo više kritičara, i među piscima i među smrtnicima, da je riječ o unosnijem radu.
Osobno sam se najprije bavio novinarstvom, a zadnjih dvadesetak godina živim od onoga što zaradim kao urednik u izdavačkim kućama. Dakle, svaki dan radim na nekom književnom tekstu, samo je nekad to moj, a češće nekog drugog pisca. Već su me pitali šteti li mi ta stalna uronjenost u tuđe tekstove kao piscu ili mi koristi. Nije lako jednoznačno odgovoriti, ali prilično sam siguran da tuđi tekstovi ne kontaminiraju moj, da nakon što ostavim tekst koji uređujem i uhvatim se svog, nekako spontano vrlo lako razdvajam ta dva svijeta, da ne interferiraju. Ako uređivanje tuđih tekstova nekako smeta mom pisanju, onda je to prije svega time što mi taj posao uzima jako puno vremena, pa me to ponekad frustrira. Stoga sam s vremenom razvio neke prakse, običaje kojima pokušavam tome doskočiti. – Drago Glamuzina
Epilog: Da ne postanemo monstrumi
Slušajući razgovor Adanije Shibli i Dionne Brand, palestinske i karipsko-kanadske autorice, pitanje kako žive pisci sasvim drugačije rezonira. Suočiti se s pitanjem književnog života i preživljavanja u istoj kriški povijesti u kojoj jedan narod malo dalje, dolje, preko puta, gori i živ umire bolno je i glupo do mjere da bi lako moglo paralizirati tekst s kojim se ionako mučim da oživi svojoj istrošenoj temi usprkos, koju svejedno nije moguće napustiti. „Pisanje proizlazi iz raznih neuspjeha… između ostalog neuspjeha da pronađeš pravi posao,“ kaže Shibli u jednom trenutku i ubrzo zatim: „Pisanje proizlazi iz neuspjeha objašnjenja, kao i iz otpora da se ponudi objašnjenje u lice onima koji narative stvaraju suviše dobro.“ Jer književni narativi bolje od svih drugih drže složenost i kontradikcije i nemoći i tišine. Književnost nije samo prostor dokolice, intelektualni luksuz, kulturna nadgradnja golom životu, i tome svjedoči sama činjenica da je dosad ostala živa. Pitanje uvjeta rada nije samo pitanje ugode, nije ni pitanje pravednosti (ponovno Brand[2]: „Ne vjerujem u ideju pravednosti jer pozvati se na pravednost znači ponuditi joj naša tijela, koja su u tiraniji već svedena na status ne-bivanja, i pitati tu tiraniju da nas uvede u bivanje, a to je nemoguće, i ona to neće.“). Mehanizmi koji određuju tko književnost stvara, tko od nje živi a tko umire, sukreiraju svijet, pišu povijest, oslikavaju horizonte, otvaraju i zatvaraju misli, pišu narative koji ljude pretvaraju u topničko tane i metu, i kojima treba pisati naprotiv i usprkos.
No ne želim ni reproducirati šuplje samozadovoljne refrene o revolucionarnom značaju umjetnosti i književnosti, ponajmanje iz konteksta našeg razmjerno, iako beskrajno krhko i privremeno, sigurnog konteksta. Sjetim se i britansko-palestinske spisateljice Isabelle Hammad: „Ništa tako ne laska umjetnicima kao pomisao da su potajno revolucionari.[3]“ Nije dostatno pisati, ali ako sam sumnjala trebam li napisati ovaj siroti, uvijek jedan te isti tekst, sumnju je razmontirala Adania Shibli pri kraju razgovora s kojim sam provodila radnu nedjelju: „Da! Pišemo! Moramo pisati da ne postanemo monstrumi!“ Postoji razlog zašto fašizmi pale knjige, a iako je neoliberalni žrvanj daleko suptilniji od lomača, tko, kako i koliko može pisati i živjeti, i pisati da bi živio i preživjela čak i kad se, ili osobito kad se čini besmisleno – sve to stvara i mijenja ovaj svijet koji je sav u plamenu.
Epiepilog iz pravih pravcatih književnih rudnika: kada pisci pišu?
Ma to je strašno; laptop je uvijek upaljen, tekst je uvijek otvoren i svjetluca, a onda kako uspijem. Ako mali piše zadaću, ja iskoristim vrijeme da s dvije ruke tipkam dok jednom nogom guram psa, i uvijek još nešto ulijeće. Ali kako posao uglavnom radim od doma, sam si kreiram radno vrijeme pa onda mogu lijepo organizirati i vrijeme za obitelj i pisanje. I za otići do parkića sa psom. Za Listanje kupusa mi je trebalo točno godinu dana. Bio sam jako discipliniran, odredim broj riječi koje moram napisati u danu i ne stajem dok ga ne odradim. Tada je to bilo tisuću petsto na dan. Sad je tisuću – morao sam malo smanjiti apetite. Tako funkcionira kad si nešto zadam kao plan, a pisanje romana traži disciplinu. Dalje je sve išlo jako brzo; dva tjedna nakon što sam predao rukopis, Kruno je uredio tekst i za još je tri tjedna knjiga bila vani. Meni je ovako super; praktički sam tek ušao u ovaj svijet i pišem u svakom slobodnom trenutku, ali nisam pod pritiskom osim vlastitih pritisaka. Ovako mi je komotno i ne bih ništa mijenjao. – Igor Beleš
S obzirom da radim noću, uglavnom od ponoći do šest ujutro, pokušavam, koliko god posla imao, bar jedan dio noći posvetiti svom tekstu, ako ništa drugo onda bar da pročitam što sam jučer napisao. S druge strane, vjerujem da mi stalni rad na tekstu i pomaže, bar u nekom zanatskom smislu, jer kad svaki dan rješavate neke tekstualne probleme lakše ih prepoznate (i riješite) i u svom rukopisu. – Drago Glamuzina
Planiram. Jer kad se jednom počnete ozbiljnije baviti književnošću, shvatite da to nije pitanje muze ili duha svetoga koji će se spustiti pa vas naročito nadahnuti. To se povremeno dogodi, ali kako je Danilo Kiš jednom prilikom rekao, ili mu to barem pripisuju: „Pisanje je udio truda i čuda“. Pogledam raspored i tražim dane kad se mogu baviti pisanjem, a tada je najveća prepreka pisanju kuhanje! No ne, ne bih voljela samo pisati jer staviti sve karte na to može biti opterećujuće; postoje periodi pisanja i periodi akumulacije, sazrijevanja, i mislim da je dobro u tom se periodu baviti nečim drugim, što naravno može biti srodno pisanju ili ne mora. Ali voljela bih da se ne moram sa svakom knjigom iznova dokazivati, svaki put strepiti hoću li dobiti potporu; voljela bih da postoji mehanizam koji je bolje podešen za pisce i spisateljice koji žive u profesionalnom statusu. Jer nije isto kad imate posao koji vam pruža sigurnost uz to što se bavite pisanjem, ili ste se tome potpuno posvetili, i imate rezultate i to što radite nije potpuno beznačajno. Nakon petnaest-dvadeset godina rada na sceni i desetak knjiga iza sebe, zaista možete samo propasti ukoliko ne prihvatite na desetke raznoraznih poslova, bez obzira na to što je sljedeća knjiga koju pišete možda izvrsna. Možda bi moj idealni omjer bio da imam vremena za pisanje, i da usto podučavam kreativnom pisanju jer je to nešto što osjećam da mi najbolje leži, i što baš volim raditi. Volim pomagati ljudima da pronađu svoj glas. – Ivana Bodrožić.
[1] na tribini koju je moderirao David Naimon u organizaciji časopisa Jewish Currents u listopadu ove godine, a dostupna je kao epizoda podcasta moderatora pod nazivom „Between the Covers“, dostupna je ovdje.
[2] Ovaj put iz govora „Protiv tiranije i prema oslobođenju“, dostupnog ovdje.
[3] Iz romana „Enter Ghost“ (Jonathan Cape, 2023), trenutno u pripremi i prijevod na hrvatski jezik.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled II“ koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije.
