„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo razgovorom s prevoditeljicom, autoricom i promotoricom čitanja Andom Pukvić Pažin.
U seriji Osobna biblioteka u kojoj objavljujemo naš zagovor tematiziramo privatne knjiške univerzume pisaca, urednika i prevoditelja. Naziv smo posudili od Borgesa i poznate tiskane serije od 70-ak djela koja je on odabrao i za njih napisao kraće predgovore. Predgovori su objavljeni i zasebno, u knjizi Osobna biblioteka koju Borges počinje riječima: „Naše pamćenje s vremenom formira šaroliku biblioteku od knjiga ili stranica kojih nam je čitanje podarilo sreću i koje bismo rado podijelili s drugima“. Kako izgleda tvoja osobna biblioteka; koje su knjige tebi „podarile sreću“ pa ih „rado dijeliš s drugima“?
Uvijek se preznojim kad me netko pita koje mi je najdraže… bilo što. Osjećam pritisak vremena, tiraniju izbora, a malo i sindrom trinaeste vile, što ako je bila stvarno presudna, a ja je zaboravim, i tako joj oduzmem presudnost? Ali mislim da su mi ipak takva pitanja teška najviše zbog toga što mi je nepoznat koncept da se cijelo vrijeme držiš istoga sadržaja na isti način: koliko god dobri bili, i glazba, i film, i knjiga, sve se to mijenja kako se i ja mijenjam. Barem na ovoj interpretativnoj, analitičkoj razini; emocionalna podloga uvijek je suptilno tvrdokorna i nepodložna bilo kakvoj analizi.
Knjige koje čitam uvijek su mi tijesno vezane sa životnim okolnostima, s tim da nekad okolnosti izaberu knjige, a nekad se knjige nametnu pa se život na njih nadoveže. Budući da mi je sreća dolazila iz različitih izvora u različitim fazama života, usrećivali su me različiti tekstovi. Dok sam čitala u osnovnoj školi, bilo mi je važno da priča što dulje traje, i tada sam voljela duge, narativne romane, žanrovsku literaturu, po mogućnosti u nastavcima: što više Agathe Christie, što više Marije Jurić Zagorke, što više Hedwig Courths-Mahler i Zane Greyja. Prva knjiga koju sam htjela podijeliti sa cijelim svijetom, i koju sam toliko puta pod nos turala i u torbe gurala prijateljicama – da je na kraju više nikad nisam dobila natrag – bio je Strah od letenja Erice Jong, u prijevodu Maje Zaninović. Kad sam počela studirati književnost, s jednakom sam strašću sve zainteresirane i nezainteresirane obavještavala da postoji Ženska francuskog poručnika Johna Fowlesa. Bio je to tekst koji me naučio pomnom čitanju i koji mi je prvi – uz svesrdnu asistenciju profesorice Tatjane Jukić – rastvorio sve naracijske slojeve i tunele, i zorno pokazao na koje se sve načine ama baš sve može interpretirati uz pomoć mehanizama teksta. Fowlesa sam čitala u izvorniku, a onda i u maestralnom prijevodu Nade Šoljan, i slobodno mogu reći da su me Ženska francuska poručnika, a onda i veliki viktorijanski romani (Velika očekivanja, Tess iz porodice D’Urberville, Jane Eyre i jedan jedini nezaobilazni Middlemarch) po drugi put naučili čitati. Prvo je čitanje bilo linearno, doslovno i pogonjeno radnjom, a drugo pomno; dubinska i širinska književno-životna dekonstrukcija. Sjećam se i jednog sretnog trenutka kad su se ta dva čitanja spojila. Gladno čitanje da doznaš što je dalje bilo, ali istovremeno i intelektualno zadovoljstvo prepoznavanja slojeva jezika i značenja dogodilo se kad sam u ruke primila knjigu i prvi put pročitala: „Bilo je neizbježno: miris gorkih badema uvijek ga je podsjećao na sudbinu onemogućenih ljubavi“. Ljubav u doba kolere (u prijevodu Tamare Horvat Kanjera) stigla je u moju kućnu biblioteku u doba korone i krenula sam opet čitati, ali nije išlo s istim oduševljenjem. I dalje sam vidjela što sam tada voljela, ali te sam 2020. puno čitala Svetlanu Aleksijevič, rane priče i romane Miljenka Jergovića i dnevnike i pisma u neograničenim količinama. Moram još spomenuti da sam nekoliko puta u životu jako voljela Calvinov (i Pavličićev) Ako jedne zimske noći neki putnik, i svaki put iz različitih razloga.
László Krasznahorkai rekao je da knjigu treba napisati samo ako ona svijetu jako nedostaje. I dalje čitam stalno i puno, i vrlo često na kraju teksta pomislim, okej je, ali svijet je mogao i bez ovoga. Sad me usrećuje kad naiđem na tekst koji u ovo doba postpostistine i postknjiževnosti odskoči: načinom pripovijedanja, jezikom ili, što bi Šoljanova Alica rekla, neobičudnim pristupom običnim temama. Doslovce zatreperim kad u moru istoga i sličnoga naiđem na tekst koji mi je teško proničan, koji nalaže usporavanje i vraćanje, i ima eksperimentalnu energiju prave umjetnosti riječi. Pisci i spisateljice kod kojih sam to nalazila, ili nalazim su, recimo, Hugo Claus, Eimear McBride, Clemens Setz, Ali Smith, Zoran Roško.
Prva knjiga koju sam htjela podijeliti sa cijelim svijetom, i koju sam toliko puta pod nos turala i u torbe gurala prijateljicama – da je na kraju više nikad nisam dobila natrag – bio je Strah od letenja Erice Jong
Slamnig, Babić, Shakespeare, tvrda teorija i nursery rhymes
Zadržimo se još na Borgesu; u istom tekstu on piše i ovo: „Tekstovi te intimne biblioteke nisu nužno glasoviti. Razlog je bjelodan. Profesori, o kojima ta glasovitost ovisi, manje se zanimaju za ljepotu nego za mijene i datume u književnosti i opširnu analizu knjiga što su napisane za tu analizu, a ne za čitateljev užitak“. I sama mogu tome posvjedočiti: moju su biblioteku više nego škola i lektira formirali drugi pisci koji su me vodili kroz knjiške labirinte. Te književne transferzale i načini na koje jedna knjiga vodi drugoj – u čemu ima i slučajnosti i fatalnosti – posebno su mi zanimljivi. Koji su tvoji najvažniji književni vodiči? Tko je utjecao na formiranje tvoje osobne biblioteke?
Od početka su to bile knjižnice i knjižničari, odnosno promućurni članovi obitelji koji su me prema njima jako rano usmjerili. Teta Sonja u Gradskoj knjižnici u Metkoviću, koja mi je uvijek dopuštala da posudim više knjiga nego je bilo propisano, ostavljala mi nove knjige sa strane, i nije brinula koliko mi je godina i na kojem bih odjelu trebala u skladu s time posuđivati – možda zato što dječjeg odjela nije ni bilo. U srednjoj školi preuzeo me moj privatni Borges, gimnazijski knjižničar Feđa, s afinitetom prema klasicima i poeziji, i s impresivnom zavičajnom zbirkom – što nije bilo loše jer zavičaj su bili Ivan Slamnig, Goran Babić, Stojan Vučićević; boys club, da, ali liga prvaka. Feđa je imao afinitet prema lektirnim piscima, ali s elementom iznenađenja: ako sam došla posuditi Hamleta, donio bi mi Rikarda III. i Kralja Ivana, a u nekom trenu mi je gurnuo i Tita Andronika; prizora osakaćene Lavinije se dugo, dugo nisam mogla riješiti. Kažu da prevoditelji s engleskoga moraju u malom prstu imati Shakespearea, Bibliju i nursery rhymes. Feđa se pobrinuo za Shakespearea, baka za Bibliju, a dječje sam rime (u vrlo odrasloj dobi) pokupila usput.
Dalje me preuzela i čitanja mi obilježila energija Filozofskog fakulteta, koja je bila bitno, bitno drukčija od energije danas. Ne kažem to nostalgično, već više činjenično, i s istraživačkim interesom, jer svaki dan razmišljam o tome kako studentice i studente koji deklarirano ne čitaju podučavati jezik i književnost, i koji je uopće smisao i značenje studija filologije u vremenu u kojem živimo. Da se vratim ranim 2000-tima: stalno se išlo u kino i kazalište i na izložbe, knjige su se tražile, razmjenjivale, gutale. Kad sam prvi put, na preporuku, u ruke uzela Houellebecquove Elementarne čestice, nisam bila sigurna radi li se o romanu ili udžbeniku iz kemije; kad sam ih pročitala, osjetila sam tektonske pomake u tkivu dotad pročitanih tekstova. Sjećam se i prvog susreta sa Zadie Smith (Bijeli zubi, u VBZ-ovu izdanju, i morala sam ići provjeriti tko je preveo, Selma Dimitrijević), s Julianom Barnesom (England, England) i Donom DeLillom (White Noise). Prvi susret s Borgesom, isto, kao da je bio danas: moja prijateljica i cimerica Nina na glas je pred spavanje čitala Emmu Zunz. Bilo je to vrijeme dolaska kulturalnih studija na Filozofski; predavanja Deana Dude prepričavala su se u izlascima i na kavama, i postojao je veliki apetit za književnu teoriju, kako klasičnu, tako i sve što se događalo oko popkulture: Stuart Hall i Dominic LaCapra, ali i David Lodge i Linda Hutcheon. Dvoje potonjih prvi put su mi pokazali da teorija ne mora biti neprispodobivo hermetična; da ima i drukčijih načina znanstvenog pisanja osim onoga nalik Pojmovniku Vladimira Bitija. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije još je važan dio moje biblioteke; posežem za njim kad god želim ilustrirati samouvjerenoj djeci – i ponekom odraslom – da nije dovoljno znati spajati slova i glasove u riječi da možete tvrditi da znate čitati.
Kažu da prevoditelji s engleskoga moraju u malom prstu imati Shakespearea, Bibliju i nursery rhymes. Feđa se pobrinuo za Shakespearea, baka za Bibliju, a dječje sam rime (u vrlo odrasloj dobi) pokupila usput
I vizualno i verbalno: poetika slikovnica
Majčinstvo mi je potpuno izokrenulo osobnu biblioteku, na nekoliko načina. Nije bilo neočekivano što su nove okolnosti zahtijevale nove naslove i teme, i taj sam makeover osobne biblioteke prigrlila – s tim da mi je uvijek bilo bitno da to nije suha samopomoć, već dobro napisan tekst: od duhovitog Bringing up bebe Pamele Druckerman do znanstveno-filozofskih tekstova Cordelije Fine poput Delusions of Gender. Dok sam još imala luksuz i vrijeme teoretizirati o svojim novootkrivenim identitetima, čitala sam feminističke klasike i radikalne autorice poput Shulamith Firestone, jer me opsjedala tema dosega – i granica – biološke uvjetovanosti.
U fazi ranog majčinstva otkrila sam vizualno-verbalne tekstove, slikovnice: interes se pobudio iz vrlo praktičnih, kućnih razloga, ali zadržao se do danas jer sam shvatila da sa slikovnicama mogu praktično i uzbudljivo povezati većinu svoje strasti: prevoditi, podučavati, i učiti o likovnosti i načinima promatranja, što mi je oduvijek bilo posebno privlačno. Interes za slikovnice uvišestručio je i uljepšao i moju fizičku biblioteku – kao mala nisam nikad posjedovala previše slikovnica, a ne sjećam se ni da sam ih pretjerano čitala, vrlo rano sam skočila na knjige. Ono čemu se pak u tim prvim godinama majčinstva nikako nisam nadala jest ono što nazivam visceralni obrat. To upoznavanje s fizičkom krhkošću, ovisnošću i načinima funkcioniranja novih bića obložilo me iznutra i izvana senzorima koje prije nisam posjedovala, i svi su podivljali. Nisam bila fizički sposobna čitati tekstove u kojima ima male djece koja pate – a dječju patnju tada sam definirala vrlo široko. Ako nije bilo male djece, ušla bih u modus promatranja odraslih kao onih koji su nekad bili krhki i mali, a ako je još bilo i nesretnih životinja unutra, iskustvo čitanja pretvaralo se u traumu. Tada sam uglavnom čitala teorijske tekstove, i čekala da osjetljivost prođe, skupa s onim što Alice Munro u jednoj svojoj priči naziva reproduktivnom omaglicom.
Majčinstvo me je sprijateljilo i s formatom audioknjige, bez kojeg danas ne mogu zamisliti svoj književni niti prevodilački rad. Slušanje knjige postalo je redovna faza moga prevodilačkog čitanja, i audioknjižnica mi je puna literature na njemačkom i engleskom, a u novije vrijeme dosta slušam i na hrvatskom, otkad su izdanja Book&Zvook, tj Audio Store Transonica dostupna za posudbu u Knjižnicama grada Zagreba.
I na kraju, čitanja su mi oblikovali važni pojedinci i njihove preporuke: mahom kolegice koje čitaju i nesebično dijele pročitano (nažalost, kolege manje, žene izgleda uvijek imaju više vremena). Da nije bilo čitateljske i kritičarske energije Marije Ott Franolić, koja čita daleko više i pomnije od bilo koga koga poznajem (da, više i od Miljenka Jergovića), katalog mojih knjiških uvida bio bi daleko, daleko tanji. Njezin blog Tekstovnica funkcionira ponešto drukčije od Jergovićeva Ajfelova mosta, ali po količini i raznolikosti preporuka za čitanje dostojna mu je konkurencija.
Od Stanišića do Babelja, i natrag
Za prevoditelje/ice se kaže da su prvaci/kinje u dubinskom čitanju. Kad prevodiš, ulaziš pod kožu nekog pisca, njegove emocije upijaš kao svoje, imitiraš njegov glas, a da bi dobro prevela neku knjigu moraš sići ispod palube, u „strojarnicu“ kako bi promotrila kako radi unutarnji stroj teksta – barem mi se čini da bi tako trebalo biti. Dok sam čitala tvoj prijevod Dnevnika spisateljice Virginije Woolf više sam puta pomislila da je prevođenje te knjige morao biti golem posao: nije trebalo naći samo pravi tonalitet za veliku spisateljicu, već i istražiti brojne reference, shvatiti aluzije, konzultirati mnogo literature. I sama si napisala u bilješci na kraju knjige: „Za dobar prijevod dnevnika treba poznavati puno života“. Na koja sve nepoznata područja moraš zagaziti da prevedeš neku takvu knjigu? Na koji način to onda utječe na tvoju osobnu biblioteku, ne samo na znanje, nego i na vlastita čitanja i preferencije?
Utječe tako da se u prvoj fazi prijevoda, umjesto da ulazim u tekst koji prevodim, sve više udaljavam od njega. Kad o tome govorim studentima, zovem to čitanjem oko izvornog teksta, i to se nekad događa netom nakon, a nekad paralelno s fazom prevoditeljskog čitanja. Ta faza čitanja ne mora biti odvojena od prevođenja, ali kod mene često jest – ili uopće ne prevodim dok pomno čitam i istražujem, ili, češće, radim na prvoj verziji, koja je toliko neadekvatna, puna rupa i izmiješanih jezika i diskursa da nitko s njom ništa ne bi mogao da se meni nedajbože nešto dogodi.
Svaki tekst koji prevodim zapravo u meni i oko mene gradi svoju – a moju – minibiblioteku. Dobar, mada ne i izoliran primjer je roman Saše Stanišića Uoči slavlja – odličan tekst, izuzetno izgrednički, koji je kod nas nažalost prošao prilično nezapaženo. Čitajući oko toga netipičnog teksta, vratila sam se bilješkama s faksa, iz Književnosti 19. stoljeća na germanistici pa sam danima, u potrazi za jednim od tonaliteta u romanu, čitala poeziju Theodora Fontanea i njegovu Effi Briest (koja je upravo bila izašla, u odličnom novom prijevodu Ivana Otta). Čitala sam Goetheovu Bajku o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani – koja se zapravo kod Stanišića uopće ne spominje, ali detektirala sam pripovjedački ton i neki usputni motiv koji mi je zatitrao, i osjećala sam potrebu i nužnost da se to vidi u prijevodu. S obzirom da je idiosinkrazija toga romana raznolikost pripovjednih glasova, trebala sam naći jezik za izuzetno čulnu, a nečujnu liju pa sam se ozbiljno (daleko predugo, a iz sadašnje perspektive vjerojatno i nepotrebno) bavila Životom životinja A. E. Brehma. To je popularna zoologija koja se čita poput napetice: autor je Darwinov suvremenik, i posvetio je život proučavanju i sakupljanju životinja. Godinama je bio direktor zoološkog vrta u Hamburgu pa ih je tamo promatrao, ali opažanja je registrirao i u prirodi. Njegova istraživanja ponašanja životinja osnova su suvremenih znanstvenih istraživanja psihologije životinja. Zahvalna sam Saši Stanišiću i na tome što je u svoj roman stavio epizodu s ruskim generalom koji sjedi u sauni posve gol, ali opasan sabljom, a oko njega trči ađutant i dolijeva ledenu vodu i rakiju na užareno kamenje te ručnikom tjera vreli zrak po prostoriji. To je jedna montipajtonovska scena, i na tome bih bila ostala, da nisam negdje – možda kod Stanišića, a možda i u nekoj kritici – pročitala da je to svojevrstan hommage Isaku Babelju. I to je bilo to: sljedeći tjedan sam, umjesto da napredujem kroz Uoči slavlja, opsesivno čitala sve što je svojim skalpelom (a ne perom!) Babelj napisao. Rečenica je savršena tek kad iz nje ne možemo više ništa izbaciti, da barem danas pisci češće tako razmišljaju: doznaj puno toga, i nađi način da to zgusneš u malo, ali pomno biranih riječi. A poistovjetila sam se, prevoditeljski, i još s nečim što je Babelj za sebe rekao: da ne zna izmišljati, i da mora znati sve do najsitnije žilice, inače ništa ne može napisati. A Trunova iz Stanišićeve saune na kraju sam i kod Babelja pronašla: u sarajevskom izdanju Crvene konjice nalazi se priča Komandir eskadrona Trunov.
Nakon ovog podužeg ekspozea o (samo) jednoj knjizi koja u sebi sadrži sve druge knjige – nešto kao Aleph – spomenut ću samo nekoliko autora i tekstova za koje nikad ne bih doznala da mi nisu bili ponuđeni na prevođenje, a bili su mi ili ostali važni: David Ohle, Esther Kinsky, Richard Brautigan i Bill Hicks. Hicksova neprevedena zbirka pisama, priča i standup točaka Love All The People druži se sa spomenutom Ericom Jong iz moje cjeloživotne biblioteke: i nju sam toliko puta nudila i prodavala da mi je na kraju netko od ljudi koje sam maltretirala nije vratio. Važan mi je bio i ostao vrlo neobičan, i upravo lirski brutalan roman meksičko-američkog autora koji nikad prije niti poslije te knjige njega nije napisao ništa. Autor se zove Salvador Plascencia, a roman The People of Paper. Htjela bih ga jednom prevesti.
Svaki tekst koji prevodim zapravo u meni i oko mene gradi svoju – a moju – minibiblioteku. Dobar, mada ne i izoliran primjer je roman Saše Stanišića Uoči slavlja – odličan tekst, izuzetno izgrednički, koji je kod nas nažalost prošao prilično nezapaženo
Poruke budućoj sebi u knjigama
Zadržimo se malo na ritualima koji prate čitanje. Virginia Woolf u dnevnicima često spominje bilježnice u koje zapisuje dojmove i događaje, kao i razmišljanja o piscima, knjigama, poetikama. Vodiš li ti dnevnike čitanja; radiš li kataloge, popise i mini kritike za vlastitu upotrebu; prepisuješ li citate u svoje bilježnice?
Da, sve od navedenoga, ali radim to dosta neuspješno u smislu kasnije upotrebljivosti zabilježenoga. Non-stop podcrtavam, zapisujem elektronički i na papiru, pokušavam osmisliti sustav u kojem ću se moći snaći kad se za to javi praktična potreba, ali s obzirom na raznolikost potreba, i na moju dubinski kaotičnu prirodu, od sustava ni S ni U. Pa sam prigrlila na kraju ta raznolika bilježenja kao sastavni dio čitanja. Sjećam se podatka da je Rahel Levin Varnhagen, jedna od baš uzbudljivih njemačkih autorica iz razdoblja oko 1800. čijim sam se dnevnicima i pismima dugo bavila (kanonski neaugurirana filozofkinja koja je impresionirala Hannah Arendt) imala u svakom trenu najmanje četiri dnevničke bilježnice u koje je istovremeno zapisivala, često i iste bilješke (u svome prilično kratkom životu ispisala je oko 10 000 pisama, u redovitoj korespondenciji s više od 300 suvremenika i suvremenica).
Oduvijek volim šarati po knjigama – i bilo je faza kad sam se od toga pokušavala odviknuti, kao i faza kad sam odlučivala da ću samo suptilno, i to olovkom, naznačiti to što želim označiti. Ali kapitulirala sam, i danas je to jedan od razloga zašto volim posjedovati vlastite primjerke knjiga: ne šaram samo olovkom, već i kemijskom i bojicama, i ostavljam budućoj sebi (kako je to lijepo rekla Virginia Woolf) poruke o onoj Ja koja sam bila kad sam prvi put čitala tu knjigu. Ima tu klasičnih označavanja i podcrtavanja citata, ali i vrlo osobnih bilješki vezanih uz trenutak čitanja, koje me posebno razvesele kad uzmem knjigu s police nakon dugo vremena. Toril Moi, govoreći o načinima na koje podučava pisanje, kaže da bilježenje zapravo služi promišljanju, i da je zato puno učinkovitije bilježiti načine na kojih se nas tiče ono što slušamo ili čitamo, a ne jednostavno skriptirati što je netko rekao. Douglas Hofstadter preveo je La Chamade od François Sagan, i u uvodnom je eseju objasnio svoj pristup prevođenju tog romana: htio je ostvariti duboku, fizičku povezanost s tekstom, i zato je cijeli izvornik ručno prepisao u svoje bilježnice. Da bismo bilo što upamtili, doživjeli, procesuirali, moramo to nekako učiniti svojim.
Za potrebe ovoga razgovora, skinula sam s polica neke knjige koje već dugo nisam imala u rukama, da vidim jesu li išarane, i što u njima piše. Berlinski rukopis Irene Vrkljan pun je mojih vlastitih dojmova o Berlinu i komentara na njemački jezik i gradove, budući da sam tu knjigu čitala dok sam studirala ondje. U Mljekaru Anne Burns (u prijevodu Igora Buljana) većina mojih bilježaka na marginama odnosi se na načine čitanja, jer pripovjedačica čita dok hoda. Napisala sam Babelj hoda!!!, s tri uskličnika, jer sam iz pogovora Odesi, koji je napisao Vladimir Gerić, doznala kao je Gerić čitao Babelja u hodu, a hodao i čitao je i sam Babelj, vješto izbjegavajući prolaznike oko sebe. Osim što hoda dok čita, mlada nepouzdana pripovjedačica Anne Burns još i trči: identificira se kao trkačica, i žena je koja trči sama, i sve su to modaliteti njezina izgredništva. Vidim po opsežnosti bilješki kojima sam tada popratila njezine stavove prema kretanju da je i meni samoj u vrijeme čitanja Mljekara trčanje već bilo važno.
Police spoje što nijedan život ne bi
Kojim se knjigama često vraćaš? Događa li ti se da neke knjige u toj inventuri više ne prolaze dobro kao prije, da se razočaraš s vremenom u pisce koji su ti nekoć bili važni?
Spomenula sam već primjer s Garcijom Marquezom; i ne bih nužno rekla da je riječ o razočaranju, koliko o tome da moj trenutačni život, galaksija misli i univerzum bavljenja ne korespondiraju s tim tekstom. Ima kod Sartrea, u Mučnini, jedna rečenica gdje Anny kaže Roquentinu, otprilike, ti moraš ostati isti da po tebi mjerim koliko sam se ja promijenila. Moj odnos s knjigama ne funkcionira tako: pristajem na to da se one mijenjaju kako se i ja mijenjam, i ako u nekom trenutku više nismo kompatibilne, i te knjige i ja tražimo društvo koje nam bolje odgovara.
Čini mi se da postoji najbolji trenutak za svaki tekst, i kad ga pogodimo, tekstovi nam ostanu za cijeli život. Na neke jednostavno zakasnimo – recimo, ja sam zakasnila na Bukowskog, ali dok ga čitam danas, mogu zamisliti nekadašnju sebe koja bi njime bila opsjednuta da mi je došao u tom najboljem trenutku. Tako sam zakasnila i na Američke bogove, Sofijin svijet (i Charliejev svijet), Gospodara prstenova (i Gospodara muha), ali to mi nisu razočaranja, već više prilike za alternativna čitanja.
Knjige kojima se često vraćam su one stručne i znanstvene, ali i popularno znanstvene. Zadnjih godina puno sam u rukama imala Čitatelju, vrati se kući Maryanne Wolf, Raising Kids Who Read Daniela Willinghama, Fenomenalno učenje iz Finske Kirsti Lonke i uredničku knjigu Anite Peti-Stantić i Vedrane Stantić Putovanje u nepoznato.
Knjige kojima se često fizički vraćam nalaze se na dvije zabačene police u mojoj roditeljskoj kući i potpuno su nasumično složene, ali listam ih pomalo i opsesivno svaki put kad dođem u Metković. To je valjda neko privatno ovjeravanje povratka, naklon pred uvrnutim oltarom: Milan Kundera, Jure Kaštelan, Federico Garcia Lorca, Zlata Kolarić-Kišur, Tito Bilopavlović, Gabro Vidović i Dnevnik Bridget Jones. Osmjehnem se svaki put kad uočim bizarnu eklektičnost te hrpice; police spoje što nijedan život ne bi.
Čini mi se da postoji najbolji trenutak za svaki tekst, i kad ga pogodimo, tekstovi nam ostanu za cijeli život
Zašto čitati?
Jedan od prijelomnih trenutaka u povijesti čitanja bio je kad se s čitanja naglas prešlo na čitanje u sebi. Jasno, to je povezano sa širenjem obrazovanja, dostupnošću knjiga i usponom građanstva. Danas naglas čitamo rijetko, najviše u nekim prilikama (na promocijama knjiga, predavanjima), kao i kad čitamo nekome tko još ne zna dobro slova ili mu je čitanje otežano – npr. djeci. Baviš se predano dječjim slikovnicama i poticanjem čitanja kod djece, pa kako vidiš prijenos vlastite strasti na drugoga? Na koji način nekoga zainteresirati za čitanje?
To je pitanje za milijun dolara, i bojim se da uopće ne znam kako – ali to me ne sprječava da pokušavam i dalje, na jedini način na koji znam, a to je govoreći strastveno o vlastitoj strasti. I nudeći isto ili slično iskustvo na različite načine – na što više mjesta, i što češće. Za sve uključene, i one koji potiču, i one koje želimo potaknuti, važna je izloženost, ali i fleksibilnost: ne raditi prema unaprijed utvrđenom scenariju, već se prilagođavati u hodu. U konkretnim slučajevima to znači poticanje dijaloga, više nego čitanja, i slušanje što djeca i mladi govore, što im treba i što žele. Varirati pristupe i metode, i ukazivati na to koliko je čitanje povezano sa svim predmetima u školi, i sa životom. I nije loše raditi to s nekog sigurnog, trećeg mjesta koje nije kontaminirano prevelikim emocijama ili obvezama (ili i jednim i drugim), kao što to kuća i škola jesu. Knjižnice su, recimo, idealna treća mjesta, i imaju veliki potencijal za izgradnju svih vrsta pismenosti – pa i one emocionalne.
Ne smijemo zaboraviti ni da krajnji cilj poticanja čitanja nije svladati impresivan broj knjiga i ispisati duge privatne popise pročitanoga. Čitamo da bismo proširili svoj vokabular i svoj svijet, naučili misliti kritički, i izvan vlastite kože i zone komfora. Radi empatije, opet za život, ali proizašle iz književnosti. Zato bi se i pitanje koje često postavljam mladima i starijima na radionicama i u čitateljskim klubovima dalo dopuniti: ne samo Volite li čitati, već Volite li misliti, imati stav, artikulirati ga? Na prvo pitanje neće svi bezrezervno reći Da, a na drugo vjerojatno hoće. A Da je dobar početak procesa.
Koliko ti je važno da knjiga bude i lijep predmet: da je dobro dizajnirana naslovnica, prelomljena u primjerenom fontu, otisnuta na primjerenom papiru itd.? Osobno me nerviraju izdavači koji prelamaju knjigu u prevelikim fontovima s duplim proredima i tiskaju ih na hipervoluminoznom papiru. Uvijek slutim prevaru: bildanje sadržaja da se postigne veća cijena. Koje su knjige, po tebi, kao artefakti uzorne?
Obraćam pozornost na sve to, ali nije mi presudno za užitak u tekstu. Kod slikovnica je drukčije, oblikovanje bi trebalo biti dio narativa: format, tipografija, položaj teksta, sve je važno za vizualno-verbalnu cjelinu. U knjigama tekst vidim kao centralan i zaseban entitet, a ovo ostalo mi je dodana vrijednost. Vrlo cijenim promišljenu, kreativnu naslovnicu: jedno od prvih velikih razočaranja u svijetu knjige bilo mi je kad sam shvatila da se ne podrazumijeva da su autori naslovnica pročitali knjigu koju likovno šalju u svijet.
Kad je riječ o stručnoj, znanstvenoj i popularno-znanstvenoj literaturi, vrlo sam osjetljiva na nepostojanje indeksa pojmova. Imala sam u rukama neke sjajne knjige koje nisam pročitala jer me smetalo što nisam mogla kroz njih navigirati prema vlastitom ritmu i interesu. Primjerice, ako me zanima samo obrada prevođenja hrvatske literature za djecu i mlade u Potjehovim hologramima Diane Zalar, moram pročitati cijele 654 stranice, da vidim ima li nešto o tome unutra. Ista stvar i za obje fantastične knjige eseja Marka Gregorića Riječi, pod nosom i Uz krizu kritike: sjećam se da je govorio o pojmu logoklazma i logoklastičnom dobu, ali da doznam gdje točno, i kako je to definirao – moram sjesti i pročitati obje knjige.
Od uzornih artefakata volim Bodonijevu biblioteku klasika, koji su otisnuti na oku i ruci ugodnom papiru te veličinom lijepo leže u ruci, a font nije premali. Divim se Meandrovim knjigama koje s puno znanja, promišljaja i predumišljaja osmišljava Božidarka Brnas. Primjer autora kojeg ne volim, ali čiju bih trilogiju samo radi njezinih naslovnica rado imala na policama su Plexus, Nexus i Sexus Henryja Millera.
Ne smijemo zaboraviti ni da krajnji cilj poticanja čitanja nije svladati impresivan broj knjiga i ispisati duge privatne popise pročitanoga. Čitamo da bismo proširili svoj vokabular i svoj svijet, naučili misliti kritički, i izvan vlastite kože i zone komfora
Imaš li potrebu posjedovati sve knjige koje su ti važne? Kako izgleda tvoja kućna biblioteka i kako slažeš knjige, po žanrovima, piscima, važnosti, temama, ili se knjige slažu u redoslijedu kako ih čitaš?
Moja kućna biblioteka puca po šavovima, a zašivati ne znam. Imam nekoliko nizova polica koji su donekle uredno složeni, po bojama, jer sam jako vizualan tip i po kolor-ključu ih lako nađem. Veći problem su tornjevi knjiga koje sam najprije gradila u radnoj sobi, a u međuvremenu su se ustoličili i po spavaćim sobama i u dnevnom boravku, i koje planiram jednom pametno organizirati – ali nisam pametna organizatorica, a ni to jednom baš ne dolazi. Kaotično je, ali tješim se da je to ipak kontrolirani kaos, odnosno ugodna zbrka, kako to kaže glavni lik slikovnice Fantastične leteće knjige gospodina Morrisa Lessmorea: on pokušava knjige držati u nekom redu, ali one se uvijek izmiješaju; tragedije se žele oraspoložiti pa posjete komedije, a enciklopedije su opterećene činjenicama pa odu k stripovima da se opuste.
Volim posjedovati knjige koje su mi važne, da, najviše zato da mogu pisati po njima, a znam ih i iskoristiti za pohranu nasumičnih papirića, ulaznica za kino, naljepnica, fotografija, i sitnih papirnatih mementa koje mi je žao baciti. Gurnem ih u svezak, i razveselim im se kad svezak sljedeći put otvorim; nekad vrlo skoro, a nekad prođu godine.
Čitala sam novu zbirku priča Slavenke Drakulić, O čemu ne govorimo, koja me se jako dojmila, a priča koja mi je najviše dala misliti zove se Djevojčica s naočalama. U njoj pripovjedačica razmišlja o svome cjeloživotnom odnosu s knjigama, od vremena kad su knjige bile velika vrijednost i blago pa do danas kad si je, kako kaže, uvrtjela u glavu da se treba osloboditi knjiga, naročito onih suvišnih. Ali kako se lišiti knjiga, i koji su kriteriji suvišnosti?
Kad je preminuo dugogodišnji omiljeni profesor emeritus s Odsjeka za anglistiku, Damir Kalogjera, oporučno je svoje knjige ostavio anglističkoj zbirci Knjižnice FFZG-a. To je bila s jedne strane divna, velikodušna gesta, a s druge strane golem organizacijski i financijski napor: nekoliko je ljudi moralo te knjige utovarati i prevoziti pa opet istovarati i razvoziti po zgradi, a na kraju je trebalo angažirati osobu samo da upisuje i katalogizira sveske koje je profesor cijeli život skupljao. Slavenka Drakulić u spomenutoj priči – odnosno, njezina pripovjedačica – kaže da se treba riješiti knjiga jer nije fer ostaviti ih drugima na brigu. Kad su na teretnim kolicima dovezli dijelove biblioteke profesora Kalogjere, obuzeo me osjećaj uzaluđa od tog prizora. Ne znam to točno istumačiti, ali pomislila sam da nitko više s tim knjigama neće ništa moći, kad ih jednom razdvoje. Kao da knjige žive isključivo u bibliotekama, i ne mogu opstati same.
Knjige i siromaštvo
Kad govorimo o privatnim bibliotekama često se u kulturnim krugovima zaboravlja da si mnogo ljudi ne može priuštiti kupnju knjiga i da brojna djeca odrastaju u kućama bez knjiga. Upravo sam čitala knjigu Zašto ne pišem slovenske spisateljice Dijane Matković – koju si i sama ovih dana predstavila u Zagrebu – i ona piše o odrastanju u siromašnoj radničkoj obitelji bez knjiga i naporu koji je uložila da postane čitateljica i spisateljica. I Nora Verde je napisala važan tekst na istu temu pod nazivom Kuće bez knjiga. Kao osoba koja aktivistički promiče čitanje, kako doživljavaš taj odnos između socijalne podčinjenosti/siromaštva i knjiga/čitanja?
Svidjela mi se knjiga Dijane Matković, mislim da je važna: zbog teme, zbog eksplicitne perspektive, ali i zato što funkcionira istovremeno i kao autofikcija i kao metafikcija i kao esej – a pri tome nije nimalo pretenciozna. Unutra je puno emocija s jedne strane, a s druge je tu trezveni analitički ton. Na promociji sam rekla da je to knjiga koja je edukacija iz klasno osjetljivog čitanja, što se autorici nije svidjelo, jer smatra da uloga umjetnosti i književnosti nije da educiraju. Razumijem i tu perspektivu, ali meni podučavanje jest umjetnost. Definicija umjetnosti je proširiva, i bitno je na tom proširenom prostoru čuti najraznolikije glasove.
Mislim da je važno istaknuti da, kad govorimo o kućama bez knjiga (jako važan esej, da, često mu se vraćam), ne govorimo o fizičkom manjku. Jer knjige su dostupne u knjižnicama, za vrlo malu godišnju svotu novca ili potpuno besplatno. Bezknjižnost je duhovni nedostatak, izostanak stava i sigurnosti koju imate kad sebe rano doživite kao čitateljicu, koji onda rađa simptome nepripadnosti i na kraju dovede do kroničnog sindroma uljeza. Nismo svi na istoj startnoj liniji, nismo čak niti na istom terenu, i o tome treba govoriti. I treba, čini mi se, usmjeriti najveće napore prema skupinama gdje je razlika između čitanja i nečitanja egzistencijalna, a ne salonska. Nedavno sam izlagala na konferenciji IBBY-ja 2024., Međunarodnog vijeća za dječju knjigu, gdje je dodijeljena tradicionalna IBBY-Asahi nagrada za poticanje čitanja, koju Vijeće i ta japanska medijska korporacija dodjeljuju od 1986. Posebna nagrada otišla je Pakistanki koja se zove Basarat Kazim, koja je prije više od 40 godina krenula s devom natovarenom knjigama, i idejom da svako dijete, u zadnjem zabačenom pakistanskom selu, mora imati pristup knjizi i pismenosti. Nakon deve, knjižnice je preselila u autobuse, a njezina je ideja na kraju prerasla u obrazovnu etiku koja je uvela projektno učenje u pakistanske škole.
Drugu posebnu nagradu za poticanje čitanja dobila je Irene Vasco, spisateljica, prevoditeljica i edukatorica iz Kolumbije, zemlje u kojoj se govori 65 jezika. Ona odlazi na mjesta gdje nitko ne govori španjolski i donosi knjige goloj djeci, koja ih uzimaju u ruke prvi put u životu – a da Irene nije k njima došla, katkad u zaraćene zone i kroz kordone paravojnih skupina, dobili bi pušku u ruke, i ostali nepismeni cijeli život. To su inicijative u kojima čitanje mijenja život, i spašava život. Više takvih trebamo, a manje općenitih slajdova na stručnim skupovima, projekata koji sve već učinjeno rade ispočetka, i trebalo-bi-ovo, trebalo-bi-ono konferencija. Iz salona treba izaći na teren. Kod nas ne postoji takvo što, reći će netko. Ali i Edouardu Louisu je prvi izdavač rekao da mu neće objaviti autobiografsku knjigu jer „takvo siromaštvo ne postoji u Francuskoj“. Postoji, samo nije na prvi pogled vidljivo.
Knjižnica kao fizički prostor, to je ono što browsanjem po internetu gubimo. Svi bi trebali probati kako je to izgubiti se među policama, i dopustiti da ti nešto što uopće nisi tražio uhvati pogled, ili doslovce padne u ruke
Sretno izgubljene među knjižničnim policama
Koliko su u širenju čitanja važne knjižnice? Meni se npr. čini da je mreža knjižnica jedna od rijetkih stvari koja u nas funkcionira; često radim u knjižnicama, posuđujem knjige i časopise, i za mene su knjižnice gotovo sakralna mjesta. Kako je s tobom?
Potpuno isto. Gdje god sam boravila ili živjela dulje od tjedan ili dva, bila sam upisana u knjižnicu. Knjižnica mi je dugo bila nadomjestak za vlastitu sobu, a to zna biti i danas. Dovoljno volim knjižnice da mogu zažmiriti na mnogo toga što mi u knjižnicama ne odgovara – neadekvatnost prostora, ili činjenica da moram švercati kavu za stol jer „ne bi se smjelo blizu računala“.
Mada knjižnični prostori kod nas većim dijelom nisu oličenja udobnosti, praktičnosti niti ljepote, osjećam se u njima kao kod kuće. U tome duhu, opušteno maltretiram ukućane: čim me vide na pultu, knjižničarke znaju da će morati u spremište, po nešto što nitko već 10 godina nije posudio. Nije im više čudno – kao što je na početku bilo – kad tražim više izdanja i više prijevoda istog naslova; danas mi više nitko ne govori Ma sve vam je to isto! Tako da imam osjećaj da se uzajamno malo bolje poznajemo.
Knjižnica kao fizički prostor, to je ono što browsanjem po internetu gubimo. Svi bi trebali probati kako je to izgubiti se među policama, i dopustiti da ti nešto što uopće nisi tražio uhvati pogled, ili doslovce padne u ruke. Meni je tako, recimo, u ruke pala Anatomija štakora Martine Vidaić. Izvukla sam neku susjednu knjigu, ispao je Štakor. Otvorila sam da bacim pogled, i na kraju čitala 10 minuta, na nogama, uz policu. Na pultu. I na putu doma. Drugi put mi je onda na sličnom mjestu pogled zapeo na interesantnom crvenom naslovu na hrptu: Trideset portreta i poneka uvreda, Andyja Jelčića i Eve Menasse. Osim što sam, opet pored police, progutala prva 3-4 portreta pa ponijela knjigu doma, zainteresirala me Eva Menasse pa sam hitro pročitala jezivo sjajan, tvinpiksovsko-epski roman Dunkelblum.
Istina je da mreža knjižnica funkcionira gotovo besprijekorno, za nas, ali ne i za one koji su za budućnost knjižnica i čitanja najvažniji. Neadekvatan prostor, nužnost tišine i progon kave iz radnog prostora dovoljni su da izgubimo – ili nikad ne dobijemo – tinejdžere i mlade ljude u kritičnoj dobi od otprilike 12 ili 13 pa sve do 18+ godina, kad se postaje i ostaje cjeloživotni čitatelj. Trebalo bi, u dijalogu s mladim korisnicima, njima prilagoditi barem neki kutak gdje će se osjećati dovoljno ugodno da provedu vrijeme, čitaju svoju ili posuđenu knjigu.
Anda Bukvić Pažin prevodi, piše i podučava kod kuće, na fakultetu i u knjižnici, ne nužno tim redoslijedom, i ne isključivo na navedenim mjestima. Uz sve to čita, a kad ništa od toga ne radi, trči. Na duge pruge. Objavila je knjigu o dnevnicima njemačkih autorica Ovo ovdje sam ja (2016.) i u suautorstvu s Marijom Ott Franolić knjigu Velika važnost malih priča (2023.) te prevela veći broj knjiga s njemačkoga i engleskoga autora/ica poput Virginije Woolf, Saše Stanišića, Marice Bodrožić, Eimear McBridea, Aline Bronsky i dr.
Na sljedećim linkovima pročitajte priloge Osobne biblioteke s Juricom Pavičićom,Gordanom Farakaš Sfeci, Miroslavom Kirinom i Želimirom Perišem.
*Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.
