O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini, Palestini i na Bliskom Istoku, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljujemo premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Potaknuta ratom u Palestini, Nataša Govedić u eseju „Dragi civili“ problematizira pitanja otpora i pasivnosti, suosjećanja i ravnodušnosti podsjećajući nas na moć koju mi kao civili (ne kao masa, već kao zajednica mislećih individua) imamo u zaustavljanju rata.
*
Civili: osobe koje ne sudjeluju u vojnim operacijama. Ukoliko
postoji sumnja o statusu neke osobe jer je pasivno zahvaćana
vojnim operacijama, osoba će se i dalje smatrati civilom.
Pravilnik Međunarodnog odbora Crvenog križa
Nedavno se moja kolegica pjesnikinja (usp. Monika Herceg, „Šutnja nas razara i razvodnjuje našu savjest do neprepoznatljivosti”, Telegram 22.10.2024.), pišući o ratu u Palestini i o nama kao promatračima najsurovijeg ljudskog stradanja, obratila svojim čitateljima pomalo očajničkom frazom „dragi fašisti”. Razumijem zašto je to učinila. Htjela nas je trgnuti iz nepodnošljive globalne apatije zamrznutog promatranja genocida. Kad već ne funkcioniraju institucije međunarodnog prava, još manje države koje bi oružanom silom mogle zaustaviti zatiranje palestinskog naroda, palestinske države i kulture, znači li to da je sva odgovornost ostala na promatračima? Na civilima koji nisu neposredno zahvaćeni ratom? Čini se da jest. Ali jesmo li zbilja fašisti zato što nikako ne uspijevamo zaustaviti brisanje palestinskog fizičkog i kulturalnog traga s lica Zemlje? Nije tako jednostavno. Fašizam nije sinonim za ljudsku pasivnost, niti za ljudsku nemoć. Fašizam je organizirana mržnja, a ne dezorganizirana nemoć. Kako veli Borislav Mikulić u tekstu “Palestina i odgovornost za genocid“:
Nije riječ o neznanju da su Palestinci jednako “semiti” kao i Židovi. Radi se o zlokobnom poricanju znanja o tome da izraelska politika prema Palestincima danas ponavlja nacističku politiku prema Židovima. Zastrašujuće je da se Evropa danas ponaša prema sudbini Palestinaca kao onda prema sudbini Židova. Poistovjećivanje svake kritike Izraela s antisemitizmom ne donosi danas samo blokadu mirotvornog djelovanja protiv politike Izraela kroz moralnu ucjenu holokaustom nad Židovima. U primjeni na Palestince ono sadrži njihovo prešutno, ali politički djelotvorno simboličko isključenje dok uzvisuje Židove u paradigmatski oblik semitske rase. Izraelska ratna propaganda protiv Palestinaca otvoreno je rasistička i koristi istu retoriku i praksu dehumanizacije drugih ljudi. To je usporedivo još samo s nacističkom uzurpacijom arijevstva, proglašenjem Židova antirasom i isključenjem evropskih Roma iz pojma čovjek. Kako vidimo, u toj političkoj regresiji aktivno sudjeluje dominantni dio političkog, kulturnog i akademskog establishmenta Zapada, koji se smatra liberalnim.
Kad već, dakle, sudjelujemo u toj političkoj regresiji na stanje mahnite osvete, zadržimo se na našoj kolektivnoj i pojedinačnoj „pasivnosti” oko ratne eskalacije, točnije na činjenici da ljudi mahom nisu Antigone koje u tri poteza mogu svrgnuti Kreonta s vlasti i da je to jedan od razloga zašto Sofoklov klasik traje kao projekcijski prostor umjetnosti. Čega još ima u pasivnosti osim distance i kukavičluka?
Zamrznuta slika
Mi se ničemu ne otvaramo odmah i bezrezervno. Čak ni veoma sretnim događajima. Struktura naše svijesti, kako je vrlo iscrpno pokazao Maurice Merleau-Ponty, veoma je oprezna. Ljudi su bića „generativne pasivnosti”, jer kroz sve promjene prolazimo sporo i s mnogo ograda. Čini se da je to preduvjet našeg evolucijskog uspjeha; oblik inteligencije. Pasivnost nam omogućuje odmak, refleksivnost, emocionalnu dubinu, pa čak i zajedništvo. Kad bismo reagirali trenutno i adaptirali se opciji suradnje u dvije sekunde, da, ne bi bilo ratova, ali ne bismo bili ni više od biostroja podešenog na „ispravnu opciju”. Nismo funkcionalni. Nismo #rezultati. Koliko se god na nas derale ljevica i desnica, na što god nas huškali liberali, nećemo nikamo pohrliti, pogotovo ne ako netko na nas viče. I to ne zato jer smo mlaki. Nego zato što nam je kolektivno muka od bilo kakvih političkih tetovaža (naročito onih koje sadrže barkod). Isto tako, koliko god da desnica umišljala da je tiha većina pokorna, istina je dijametralno suprotna: pasivnost povlači sa sobom skepticizam, šaputanje iza tiranskih leđa, kao i opravdano nepovjerenje u bič koji vitla nad „stadom” (Andrić se time detaljno bavio iz pozicije književnosti). Povijesno gledano, mi smo katastrofalno spori učenici, ponavljači, propaliteti etičke edukacije – ali ne i izgubljeni slučajevi. Zbog toga nam uvijek treba zastrašujuće mnogo vremena i da zaustavimo ratove, koji na nas djeluju kao elektrošokovi na miševe: postajemo depresivni, umrtvljeni, zgromljeni tim iskustvom. Kako lijepo veli grupa korejskih znanstvenika koja je recentno na miševima pažljivo proučavala vezu između „naučene bespomoćnosti” i stanja šoka (usp. Jin Yong Kim et al, 2017), organizam bombardiran užasom razvija strah, paralizu reakcija, anksioznost, očaj i depresiju. Holokaust bi mogao biti ime za naše povijesno i aktualno zamrzavanje, kolektivnu zgromljenost pred intenzitetom masovno organiziranih ubijanja civila, što počinje armenskim genocidima, a ne Drugim svjetskim ratom i progonom Židova. Osim toga, jedan dio promatrača masakra u Gazi, klasično kolonijalnog i krvoločno beskrupuloznog, uopće ne može prihvatiti činjenicu da genocid danas provode upravo Izraelci, država uspostavljena na službenoj ideologiji i proživljavanja i preživljavanja vlastita Holokausta. Studije traume rekle bi, tome nasuprot, da nije nimalo čudno da kolektivna trauma vremenom izaziva kolektivnu agresiju. Dapače, to je tipično. Kontinuirani fokus na traumatsku prošlost jedan je od najtipičnijih generatora pasivne ili aktivne agresije u sadašnjosti. Osim toga, Holokaust se nije dogodio samo tijekom Drugog svjetskog rata i nije bio usmjeren samo na zatiranje židovskog naroda, kulture i vjere. U studiji Osvajanje Amerike: pitanje drugoga (2017), Tzvetan Todorov zločine nad stanovništvom Južne Amerike u šesnaestom stoljeću naziva „najvećim genocidom u povijesti čovječanstva”. U rasponu od posljednjih stotinu i pedeset godina, Holokaust se dogodio u Armeniji, Ruandi, u Burundiju, na Tibetu, u Nigeriji, u Kambodži, u Bosni i Hercegovini, na vrlo sličan način na koji se sada Holokaust događa nad palestinskim narodom u Palestini. Dvadeset i prvo stoljeće je prva epoha u kojoj smo pokušali nešto naučiti iz masovnih zločina dvadesetog stoljeća. Dio zločina su države i prvi put pravno procesuirale, dakle civilizacijski nismo bili i ostali „puki fašisti”, nego vrsta sisavaca koja pokušava sagledati masovnu skalu svoje destruktivnosti. U knjizi Genocid, državna moć i masovno ubijanje (1976) Irvinga Louisa Horowitza, genocid je definiran kao „strukturalno i sistematično uništavanje nevinih ljudi provođeno državnim birokratskim aparatom”, pri čemu civili – građani – za provoditelje genocida sami po sebi predstavljaju „simboličko zlo i simboličku prijetnju”. Drugim riječima, države mogu prolaziti kroz stanje kolektivne, genocidne psihoze. Izrael je upravo u punom zenitu nasilja nad civilima, oko čega jača i sve glasniji mirovnjački otpor. Ali kad u kulturalno pamćenje naše vrste uđe iskustvo da ste meta progona samo zato što ste dio nekog etniciteta, kulture i vjere (u slučaju rasizma: rase), krećemo se terenom sustavne traumatizacije, koja traži i ozbiljnu količinu naknadnog terapeutskog rada. Europa, međutim, nije Židovima nadoknadila stoljeća i stoljeća progona i diskriminacije. Radije je pristala da se stara i daleka joj Palestina žrtvuje za novi Izrael.
Što se tiče ma kojeg od spomenutih Holokausta, nema dovoljno rada ni s onim civilima koji su preživjeli neposredne progone, kao ni s onima koji su izgubili svoje bližnje, a najmanje s onima koji su „samo” promatrali zločine i progon, bez ikakve mogućnosti da ih zaustave. Pri čemu nije dovoljno otići iz ratnog područja, preživjeti fizičko odmicanje od ratne zone. Civili koji ostavljaju sve što imaju i sele se na sigurnije mjesto također su tipična slika naše epohe: izbjeglice u traumi koju nose svuda sobom, spašavajući se fizički iz ratnih ili ratnom devastiranih područja, ali dugo robujući osjećaju svekolike – prenaučene – nemoći. Na samim ratnim terenima, civili mogu pokazati i svoje ubojito lice, mogu biti (kako veli Chomsky) gori od vojnih generala. Za civile koji se pretvaraju u egzekutore trebala bi postojati posebna riječ, recimo paravojska, jer njihovi ciljevi nisu povezani s uspostavom mira, nego s nasiljem na osnovu lokalnih animoziteta. To zapravo više i nisu civili, već bande lokalnih nasilnika.
Povijesno gledano, mi smo katastrofalno spori učenici, ponavljači, propaliteti etičke edukacije – ali ne i izgubljeni slučajevi. Zbog toga nam uvijek treba zastrašujuće mnogo vremena i da zaustavimo ratove, koji na nas djeluju kao elektrošokovi na miševe: postajemo depresivni, umrtvljeni, zgromljeni tim iskustvom
Individualnost, antiratna strategija
U mnogim zonama ratnog konflikta civili kao protivnici rata ne mogu jednostavno ući ni izaći iz mjesta pod opsadom. Sjetimo se samo Vukovara ili Sarajeva, jednako tako aktualne situacije u Gazi. Civili su odsječeni od ostatka svijeta, prisilni su dio ratišta, iako ih nitko o tome ništa nije pitao. Osim neprekidnog ubijanja i razaranja od strane izraelske vojske, pojas Gaze bori se i s izraelskom vojnom blokadom koju prati kolaps bilo kakve organizirane infrastrukture unutar opsadnog područja, kao i s nedostatkom hrane, vode, lijekova, medicinskog materijala, struje, skloništa – da ne govorimo o nekim kompleksnijim oblicima socijalne pomoći. S obzirom da je genocid sistemski, masovan, bezizniman u progonu svoje mete, civili u ratu gube čak i pravo na bilo kakvu individualnu razliku. O njima se govori statistički. Koliko je poginulih, koliko je ranjenih, koliko ih je razmijenjeno u ratnim sukobima. Nijedno međunarodno ni lokalno državno tijelo ne preuzima na sebe odgovornost za trenutno zaustavljanje ratova, još manje za dugoročnu zaštitu civila ili brigu za njihov poratni oporavak. O ratovima, dakle, faktički na terenu primarno odlučuju ekonomske i državne institucije, koje u kalkulaciju završetka vojnog sukoba uvijek uvrštavaju i potencijalnu ratnu zaradu. Njihova sporost je isplativa. One nisu osjetljive na pitanje koliko civila strada radi profita. Čitav se kapitalizam temelji na logici da profit gazi vrijednost čovjeka, odnosno da je zarada ispred ljudskog zdravlja, pa čak i opstanka. Time dolazimo do pitanja jesu li onda civili, svi neunovačeni građani svijeta, samo „topovsko meso”, kako bi to rekao Krleža? Je li onda oportunističko mučenje i ubijanje civila pregazilo sve granice državnih i međunarodnih zakona? Ne moramo pogledati prema Ukrajini ili Palestini ili Sudanu da bismo odgovorili potvrdno: znamo to iz povijesti ratova. Civili zbog toga u cijelosti ovise o maru drugih civila, posebno nositelja građanskog i političkog neposluha: novinarima, izvjestiteljima, ratnim kroničarkama, pojedinačnim svjedocima, fotografkinjama, baš kao i piscima.
Anna Frank zabilježila je ono što povijest nije zabilježila.
Tolstoj je napisao ogroman roman u kojemu definira rat kao toliko kompleksnu socijalnu bujicu „opsadnog stanja Rusije”, da se u njenoj provali tone i preživljava potpuno mimo imovinskog statusa ili strateške ratne kompetencije, a pojedinačni životi odlučuju i na samom ratištu mimo svega što se planiralo. Fasciniralo ga je kako vojnik u srcu bitke lako postaje civil, kako mu postaje apsurdno ubijati drugog čovjeka, koliko je promašeno čak i u obrambenom ratu na bilo koji način sudjelovati u provedbi pokolja.
Jean Bruller, pseudonom Vercors u Tišini mora (1942.) zapisao je što znači dijeliti prostor zgrade s okupatorom, pogotovo kad ste osobno jedna od središnjih figura francuskog Pokreta otpora – ali i čovjek koji ne želi uspostaviti „ratište” u prostoru svoje zgrade. Želi sačuvati svoj haustor kao mjesto mirnog suživota čak i za vrijeme rata, tim više jer je novodoseljeni njemački oficir iznimno pristojna osoba. Ni okupator, dakle, nije samo vojnik – čak i on nakon „posla” ponovno postaje civilna osoba. Susjed. Tu se opet vraćamo na mogućnosti da ljudska pasivnost nije samo umrtvljenost. Pasivnost je, kako veli Vercors, „tišina mora”, u kojem se događa sva sila unutarnjih previranja. Nemojmo je svoditi na posvemašnji manjak odgovornosti.
I po pitanju zaštite civila u ratu, književnost je povijesno zauzimala vrlo različite strategije. S Aristofanom se pitala mogu li Atenjanke na čelu s Lizistratom zaustaviti Peloponeski rat ako udare u seksualni štrajk? Možemo li se humorno narugati ratovima? Predvidljivo, satira nije zaustavila ubijanja, još manje propast polisa. S Euripidom (u čak šest drama) književnost raspravlja što se točno dalje dogodilo sa zarobljenim Trojankama nakon pada Troje? Nisu li Grci u stvari odvratni pobjednici, silovatelji i nasilnici, koji zbog toga neće imati ništa od svoje pobjede nad Trojancima? Tu se vidi koliko književnost radi s kolektivnom savješću i taj njezin aspekt ne bih nikad podcijenila. S Voltaireom, književnost se vraća na tamnu stranu „pravovjernih” Križarskih ratova: nisu li to bile masovne pljačke, a ne pohodi u ime Boga? I tko je sve poludio samo promatrajući Prvi svjetski rat – tema romana i Krleže i D. H. Lawrencea i Virginije Woolf; svakako i stihova T. S. Eliota. Generacije i generacije pisaca zatim tretiraju Drugi svjetski rat kao predvorje egzistencijalističke mučnine, ekstremnog razočaranja u čovjeka kao politički projekt. U Japanu, književnost postavlja pitanja od kojih se sve bolesti umiralo ako si imao sreće preživjeti atomske bombe u Hiroshimi i Nagasakiju, dakle vrlo je jaki fokus na stradanju preživjelih civila. Albert Camus će u intervjuu za Demain 30.10.1957. godine napisati: Osjećam najdublju solidarnost s najobičnijim čovjekom. Svijet se već sutra možda rasprsnuti na sitne komadiće. I dok nam to visi nad glavom, mislim na drugu stranu ove istine. Ako nam se zbilja i dogodi ono najgore, prestat će važiti svi oblici hijerarhije, titula, javnih počasti. Nije li to ukidanje hijerarhija i klasična pozicija brige jednog civila za drugog civila? Što ako svijet nije borba, što ako je temelj našeg postojanja osigurati da masline ne budu spaljene, da lokalni psi ne budu gladni, da djeca ne dožive rušenje svojih ulica, ubijanje obitelji i prijatelja, bombardiranje iz vojnih dronova i horde „profesionalnih” ratnih nasilnika? Dragi civili, naš je temeljni posao da se borimo protiv normalizacije rata. Ali kako da to stvarno i učinimo, kad na vratima svijeta kao logora uvijek stoji neka naoružana skupina i prijeti da će pucati ako se ozbiljnije angažiramo? Suprotno apokaliptičkoj propagandi, mnogo je načina.
Što ako svijet nije borba, što ako je temelj našeg postojanja osigurati da masline ne budu spaljene, da lokalni psi ne budu gladni, da djeca ne dožive rušenje svojih ulica, ubijanje obitelji i prijatelja, bombardiranje iz vojnih dronova i horde „profesionalnih” ratnih nasilnika?
Mir, vladavina civila
Sad ću biti nadasve pragmatična, posvjedočeno iskustvena. U zemljama bivše Jugoslavije, a mislim i ne samo u njima, sve možete postići gradeći odnos povjerenja jedan na jedan. Uvijek će se naći bar jedan čovjek koji će stati na stranu drugog čovjeka. Štoviše, usred rata isti su ljudi s obje strane vojne granice znali kad razgovaraju kao civili, a kad kao vojnici. Kao civili, mogli su dogovoriti primirje. Kao vojnici, pucali su. Ali već i sama mogućnost da civil u čovjeku nikad ne nestaje, vrijedna je razmišljanja. Sasvim je druga stvar s državnim politikama, pa čak i onim gradskim ili kvartovskim ili institucionalnim. Matematički, što veća grupa i što raspršenija njezina odgovornost, manja briga za konkretnog čovjeka. Camusa također zanima jedino proširenje djelovanja unutarnje slobode tog pojedinačnog i „ničijeg” civila. Običnog čovjeka, pasivnog stanovnika historije, po mogućnosti odmaknutog od bilo kakvog ekstremizma i svih linija bojišnice. To definitivno nije fašist. S viškom povijesti dolazi i veliko otrežnjenje od bojnih pokliča, juriša, čistki ovih ili onih nepodobnika. Civil dvadeset i prvog stoljeća nema svoj sveti politički rat. Ambicija mu je lokalna: sačuvati vrtove u susjedstvu. Okupiti ljude u nekom zajedničkom dvorištu. Podijeliti knjige. Palestinska pjesnikinja Hala Alyan zapisuje: „Ovo mi je kći/ Ovo je tvoje ime, kćeri, u mom grlu/ Ovo je nošenje tvog imena u Beirut/ Ovo nije pištolj, ovo nije raketa/ Ovo je reci svijetu glasno svoje ime/ Ponovi ga nad Gazom nad Gazom nad Gazom/ Sve dok ne čuješ njegovu muziku/ Moja kći će preživjeti/ Ljubav će je preživjeti.”
Kako veli Jana Krause (Otporne zajednice, 2018.), civil se postaje, a ne rađa. To je osobita vrsta etike. Krenite od toga gdje živite. Susjedstvo u kojem živite lako će vam otkriti koeficijent svoje otpornosti na ratnu destrukciju. Haraju li vašim ulicama organizirane bande? Ratne mašine njih će prve mobilizirati. Nudi li lokalni dom kulture sadržaje koji nadilaze slobodne aktivnosti osnovnoškolaca, recimo razgovor i gostoprimstvo za simboličke interese pripadnika svih zajednica s kojima dijelite svoj kvart? Mirovna inicijativa kvartovskog okupljališta može posaditi žilave i tolerantne prakse suživota. Je li policijski moguće zaustaviti fizičko nasilje ako se ono dogodi u vašoj zgradi? U mnogim zemljama policija ne intervenira da zaštiti civile, pravi se da to nije njihov posao (nikad neću zaboraviti svjedočenje Augusta Boala o policijskim strijeljanjima beskućnika po ulicama Sao Paula, samo zato što država ne može za njih brinuti). Ima i drugih zanimljivih kutova analize: istraživanja Drugog svjetskog rata pokazuju da je psihološki profil oko 500.000 nežidova koji su fizički pomogli Židovima u situacijama nacističkog progona mahom pokazivao veću orijentaciju pomagača na individualizam, a ne na odobravanje drugih. Isto tako, ljudi koji u ovom trenutku aktivistički djeluju na ratnim područjima ili pomažu stradalima u Palestini, Ukrajini, Sudanu i Nigeriji često nisu dio nikakve službene države politike, nego nevladinih i civilnih udruga, nerijetko i umjetničkih udruženja, njihovih mikrokolektivnih angažmana, malih zajednica solidarnosti i podrške, privremenih grupa antiratne pomoći. Civili puno toga mogu učiniti. Od masovnih nenasilnih demonstracija do pripreme novih legislativa (mirovna praksa tvrdi da jedno ne ide bez drugoga). Od antiratnog fokusa javnih intelektualaca do uspostavljanja novih katedri koje se bave sprečavanjem genocidnog nasilja i izgradnjom mira. Onoliko koliko je rat na državnim elitama, toliko je mir na civilima. Mir je moguć upravo ako poštujemo civile mimo bilo kakvog ključa stranačke, etničke, rodne, dobne ili klasne pripadnosti. To je, dakle, prtljaga koja ti treba da preživiš u dvadeset i prvom stoljeću: da budeš civil s novom vrstom tranzitnih papira, kao i s povjerenjem u nekog drugog civila, koji te neće reducirati po ma kojoj od bezbrojnih osnova diskriminacije.
Uvijek će se naći bar jedan čovjek koji će stati na stranu drugog čovjeka. Štoviše, usred rata isti su ljudi s obje strane vojne granice znali kad razgovaraju kao civili, a kad kao vojnici. Kao civili, mogli su dogovoriti primirje. Kao vojnici, pucali su. Ali već i sama mogućnost da civil u čovjeku nikad ne nestaje, vrijedna je razmišljanja
Zamislimo glasanje u kojem se izjašnjavamo hoćemo li globalno imati vojske ili samo civilne statuse. Nije nerealno da bi upravo tiha većina svijeta glasala protiv bilo kakve militarizacije, jer bi time glasala i protiv organiziranih ratova. Mogu zamisliti svijet koji zajednički odlučuje. Kao i svijet koji uništava svoje nuklearno oružje. Civili općenito mogu zamisliti mir. Civili i grade mir. Mene je politički odgojila Ursula Le Guin koja se cijeli život bavila kulturalnim maštanjem: načinima da o/smislimo nove oblike civilnosti. Upravo zato mi se čini radikalno politički promašeno što se o područjima kao što su Vukovar ili Mostar čak i danas izvještava samo na način bilježenja točaka konflikta, potpuno zanemarujući ogromne zone zajedničkog mirnog, civilnog suživota – kao i da posao gube novinari koji istinito izvještavaju o manjku mržnje. Govorim, konkretno, o novinarki Bojani Guberac kao simptomu medijskog ušutkavanja glasova mirnog suživota. Elite se uvijek boje našeg fokusa na civile. Kao što smo već rekli, elite imaju korist od ratova, baš kao što tihoj većini dobrobit donosi mir: kultura, zdravstvo, sudstvo, edukacija. Dragi civili, čak i najmanja briga za druge civile pomiče nas prema zajedničkom miru. Tako će preživjeti i Palestina, a i Europa u kojoj ima smisla živjeti: na malim, demobiliziranim, civilnim mjestima ljudskog okupljanja. Kad zamišljam protutežu rata, vidim fotografiju sijedog, izmrcvarenog palestinskog građanina koji sjedi na ostacima svoje srušene kuće i čita. I njegova je knjiga (kao i svaka knjiga) također civil. U blizini nema nikoga tko bi proveo Četvrtu Ženevsku konvenciju, onu o civilima u ratu, o „odgovornosti svih strana za pružanje zaštite” čovjeku na čiju je kuću pala bomba, pa ipak knjiga pazi na čovjeka, čovjek na knjigu, čovjek s fotoaparatom na čovjeka s knjigom u ruci. Miru, miru, ostani barem u našoj nutrini radikalno neuništiv.
U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora, Dore Šustić Born To Die, Magdalene Blažević Zimovalište za sove, Ivice Đikića Doček, Mladena Blaževića Luđo.
*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
