„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo razgovorom s nakladnicom koja je zaslužna za sadržaj mnogih biblioteka, glavnom urednicom naklade Oceanmore, Gordanom Farkaš Sfeci.
Prva biblioteka je kućna biblioteka naših roditelja, baka i djedova. Sjećate li je se i koliko vam je bila važna? Je li od nje išta ostalo sačuvano do danas? Možete li izdvojiti knjigu koja vam se posebno usjekla pamćenje i sjetiti se – zbog čega?
Kad sam imala godinu dana moju užu obitelj devastirala je poplava u Zagrebu 1964. godine. Naravno da se toga ne sjećam, ali u obiteljskom foto-albumu postoji moja fotografija kao trogodišnjakinje koja u „širclu” ima Gričku vješticu, tako da pretpostavljam da sam se možda igrala prodavačice knjiga, a sama kućna biblioteka bila je vjerojatno nalik tom naslovu u mojoj pregači. Čega se danas ipak sjećam je kad sam u prvom, drugom razredu, a tata mi redovno donosi Svijet oko nas jer je bio grafičar u Vjesniku, u školi smo svi pretplaćeni na Radost u koju sam počela slati svoje pjesničke pokušaje. Ali mislim da mi je prvo potresno iskustvo bila Djevojčica sa šibicama, i danas meni najdraža i najtužnija Andersenova bajka, obožavala sam i Družbu Pere Kvržice i Vlak u snijegu, Šegrta Hlapića, Čiča Tominu kolibu, a Pipi duga čarapa me potpuno obuzela i maštala sam o životu nalik njenom kao i o Tomu Sawyeru, Huckleberry Finnu i Robinsonu Crusoeu. I dandanas su svi ti naslovi u mojoj biblioteci.
Tada sam posjećivala samo školsku knjižnicu i to revno i redovno. Ne sjećam se kad je bio točno u lektiri ali navukla sam se na Eugena Kumičića, pa jedno ljeto čitala sve od sestara Brontë, ali znam da mi je lektira bila zakon i žarko sam je voljela.
Ljetna zabava: čitanje i sport
Sjećate li se svojeg prvog odlaska u knjižnicu? Gdje i kada je to bilo?
Učlanila sam se u šestom razredu u rapsku knjižnicu koja je onda bila pored Zimskog kina i pohodila je najviše ljeti, jer nasreću nije bilo nikakve zabave za osnovnoškolce osim čitanja i sporta.
Kada ste počeli formirati vlastitu biblioteku? Jeste li imali kakvu ideju o njoj, o njezinom budućem opsegu?
S proslavama rođendana počele su pristizati i knjige i to je začetak moje biblioteke, potom dobivala sam knjige kao nagrade za odličan uspjeh, za razna natjecanja, većinom su to bili naslovi iz biblioteke Vjeverica i Jelen, a baš ciljano sam krenula u prvi razred gimnazije jer je u holu Križanićeve gimnazije bio štand s knjigama gdje ste ih na otplatu mogli kupiti, uplatnice su se prosljeđivale roditeljima i prvo što sam kupila bila su djela Dostojevskog kojeg do dandanas obožavam, ono crveno izdanje u nakladi Zore. Potom u 3. razredu Centra za kulturu i umjetnost, kao buduća novinarka, kupila sam npr. Orianu Fallaci, Drugi spol Simone de Beauvoir, cijelog Fromma, Filozofsku hrestomatiju. Po gradu sam kupovala izdanja edicije Reč i misao, a kad sam upisala Komparativnu onda kreće skupljanje teorijskih djela od kojih mi je najdraža crna edicija Nolita s kultnim naslovima kao Mimesis, Pouletova Čovjek, vrijeme, književnost, Wellek-Warrenova Teorija književnosti itd.
Urednica ste već godinama. Imate li sve knjige koje ste uredili, pa još, recimo, izdvojene u zasebnom kutku biblioteke?
Bilo je nekoliko pokušaja izdvajanja ali vremenom mi dio pobjegne u kaos, no imam sigurno sve knjige, to mi je važno.
Jeste li ikada razmišljali o tome da će knjige koje objavljujete biti dijelom nekih drugih osobnih biblioteka? Kako se osjećate kada ih vidite na tuđim policama?
To mi je neizmjerno drago, jedna neprocjenjiva povratna informacija o mojem izboru, nagrada za trud jer ipak dobre knjige ne padaju s neba a kamoli da ih možete nanjušiti, jer mi često “laskaju” da imam nos za nobelovce, što me gotovo vrijeđa jer ne znam kako se to nanjuši dobar književni tekst. Pa kad se netko u medijima fotografira ispred svoje biblioteke uvijek pomno pregledavam koji su mu/joj naslovi iza leđa i ako nađem moj naslov, jupi, baš sam zadovoljna!
Kako je danas organizirana vaša privatna biblioteka da biste se uopće u njoj snašli? Također, budući da sigurno imate puno knjiga, kako se nosite s njihovom brojnošću i osiguravanjem prostora za knjige? Koje knjige su dobile istaknuto, vidljivije mjesto i je li to zbog teksta ili dizajna?
Još uvijek se snalazim, znam gdje tražiti ako mi što zatreba, ali da ima stihijskih mjesta – ima, jer često nemam vremena vratiti knjigu na njeno mjesto pa je samo odložim gdje još ima prostora. Prije nekoliko godina eliminirala sam jedno tri kutije knjiga na engleskom jeziku koje sam kao urednica dobivala na čitanje ali ih nisam objavila, i to je namijenjeno Bogdanu Ogrizoviću za njihov kutak strane knjige. Nedavno sam htjela raščistiti moje teorijske knjige s komparativne, ali stala sam na pola puta, mislila sam dio pokloniti nekom studentu ali nisam sigurna bi li im to danas koristilo. Ali da, nije mi uopće ugodno rastajati se od knjiga mada mi neke više ništa ne znače. Odlučila sam više ne kupovati ništa, a opet se s Interlibera vratim s barem desetak naslova jer želim vidjeti što i kako rade kolege. Nema u mom Billyju istaknutih mjesta, sva su mjesta jednako vrijedna, hahahaha.
Baš ciljano sam krenula u prvi razred gimnazije jer je u holu Križanićeve gimnazije bio štand s knjigama gdje ste ih na otplatu mogli kupiti, uplatnice su se prosljeđivale roditeljima i prvo što sam kupila bila su djela Dostojevskog kojeg do dandanas obožavam, ono crveno izdanje u nakladi Zore
Bernhard i Houellebecq, književne ljubavi koje nisu kod mene
Problem mjesta za biblioteku je trajan i veliki problem za sve, od izdavača do ukućana to jest kupaca. Ali zvučne knjige i e-readeri štede prostor. Koristite li ih?
Potpuno su mi naporni ti novi mediji, ne rabim ništa osim papira, ili kao knjigu ili kao isprint književnog teksta na kojem onda radim, kad se nema vremena onda se služim pdf-om i to na tabletu, što mi je prije desetak godina čak bilo i napeto i išlo mi je jako brzo, ali najdraži mi je ipak papir. Audio-knjigu smatram dobrom zamjenom za knjigu u određenim životnim okolnostima i situacijama i taj format omogućava širem segmentu publike da se uključi u književni tekst, u život književnosti što mi je baš drago
Svaka biblioteku čine i nepročitane knjige. Kakav vam je odnos s tim netaknutim izdanjima i koja im je vjerojatna sudbina?
Joooj, to mi je mač nad glavom, kad ih pogledam budem zabrinuta jer kada će napokon stići to vrijeme da imam vremena i mira za njih? To mi je svakako turobno, ali ne odustajem i tješim se da je zajedničko vrijeme pred nama, npr. trotomne Montaigneove Misli mi zadaju najviše grižnje savjesti.
Bi li knjige koje objavljujete u Oceanmoru izgledale drugačije da imate neograničene financijske i kadrovske kapacitete i vrijeme da se posvetite svakoj knjizi? Kako otprilike?
Ne vjerujem, nastojala sam uvijek držati i estetsku razinu, da knjigu dizajniraju kvalificirani ljudi, naravno da je bilo promašaja, loše tehničke izvedbe, što u prvi mah ne prepoznaješ ali nakon 2-3 mjeseca ti je jasno da je moglo bitno bolje. Da imam veća sredstva investirala bih baš u kvalitetu papira to mi je izazovno, ali nikad ne bih izašla iz okvira pristupačnosti, ono knjiga od zlata – stvarno? da li se vi šalite? – to je kič na entu i to me ne zanima. U zadnje vrijeme na inicijativu dizajnerica Cavar i Vukojević napravili smo Karakaševu Proslavu i Periševu Mladenku u tekstilnom tvrdom uvezu što je bio pomak iz mainstreama i ljudi su odlično reagirali. U svakom slučaju poštujem ideje dizajnera čak i kada su izvedbeno dosta skuplje od uobičajenog.
Od mladosti pa do danas najljepša mi je Gallimardova biblioteka NRF, nema ničeg samo ime autora i naslov i to mi je gospođa Knjiga.
Edicija je važan dio svakog nakladničkog programa. Kako ste se odlučili za vaš nakladnički profil koji donosi ultimativnu suvremenost i zašto baš za taj profil?
Kao mali izdavač nismo mogli širiti područja borbe jer kad sam bila jedina mogla sam se baviti samo onim u čemu sam stručna, onim što mi se činilo da je visoka vrijednost i novo otvaranje, novi trend i prvenstveno da se na ovim prostorima dozna što rade ljudi u svijetu, a ima globalnu težinu. To su gotovo uvijek bila prozna djela s time da me je svako toliko zainteresirao i publicistički naslov od 10 misli o vremenu, Loše znanosti, Améryjeva Dići ruku na sebe, Narkotici u Trećem reichu, Mržnja itd. S Kristianom Novakom na listu su ušli i domaći autori kojih je do tada bilo kod nas vrlo malo, jer uz enormnu svjetsku produkciju nisam još mogla pratiti što se zbiva na domaćoj književnoj sceni, ali pridružio si nam se ti kao vanjski i naša lista domaćih se proširila i dobila na značaju i težini.
Koje biste knjige rado objavili, ali se ne uklapaju u vaš nakladnički profil? U obzir dolaze i već prevedene knjige.
Ako se ne uklapa onda je to definitivno, ali kad se uklapa onda mi ostaje samo žal za Thomasom Bernhardom i Michelom Houellebecqom, moje dvije velike književne ljubavi, a nisu kod mene.
Koje su karakteristike knjige kao artefakta kojom ste zadovoljni?
S jedne strane Knjiga mi spada u produkt-dizajn, dakle mora biti posebna, mora se uskladiti sadržaj, ideja sa slikom kad je vidimo i primimo u ruke, mora biti po najvišim grafičkim standardima, gledam da knjiga kao proizvod bude maksimalno ispravna, da joj ne otpadne gumb pri prvom čitanju, nastojimo biti fer prema svakom našem kupcu da mu prodamo najbolji proizvod, a s druge strane najvažnija mi je kvaliteta prijevoda, lektura, korektura da tekst bude temeljito i pedantno sređen, uvijek si mislim ne možemo prodavati robu s greškom. Nekad sam ustajala usred noći i išla provjeravati kako je i kome ostao npr. tipfeler u tekstu, jer nikad nisi dovoljno oprezan i uvijek trebaju barem tri para očiju da izbjegneš greške.
Od mladosti pa do danas najljepša mi je Gallimardova biblioteka NRF, nema ničeg samo ime autora i naslov i to mi je gospođa Knjiga
Tuđa biblioteka je nešto prilično intimno
Čak su četiri autorice koje ste već objavili postale Nobelovke. To su Elfriede Jelinek (Nobelova nagrada za književnost 2004.), Herta Müller (2009.), Alice Munro (2013.) i Annie Ernaux (2022.). Kako se to odražava na prodaju i ima li efekta na vaše samopouzdanje?
Činjenice jest da je Nobelova nagrada jedina književna nagrada koja diže prodaju u visine, na našem tržištu ni jedna svjetska ni domaća nagrada ne može joj parirati, ali među našim nobelovkama prilična je razlika u prodaji jer važno je koji tekst zahvaća širu publiku, a koji je zatvoren, zahtjevan pa je širokoj publici često odbojan. Svakako da utječe na samopouzdanje kad vam autor koju godinu nakon što ste ga objavili, dobije Nobelovu nagradu, to je veliki gušt, nagrada za uloženi trud i vjeru, a i potvrda da imate dobar nos, hahahaha.
Kako se osjećate u kući u kojoj ne postoji kućna biblioteka?
Čini mi se da više nema takvih kuća, jer ako i nema formalnu biblioteku, možda ima neke knjige u spavaćoj sobi, možda u vikendici, sigurno ima barem koju kuharicu ili doktor u kući, neki priručnik, možda odlazi u knjižnicu jednom mjesečno, ipak mi se čini da na temelju biblioteke ne možemo dobiti previše informacija o osobi i ne bih to rabila kao nešto što ljude razlikuje, ipak biblioteka je nešto prilično intimno što me se na koncu ne bi trebalo ticati.
Ciceron je tvrdio da čovjeku koji ima biblioteku i vrt ne treba ništa više. Kako vam se danas čini ta tvrdnja?
Sve je točno rekao, sretnica sam, imam i jedno i drugo.
Hajde da zaokružimo priču transgeneracijski: Što vaša kućna biblioteka znači i što će značiti u budućnosti vašim kćerima? Znam da je to pitanje za njih, ali zanima me vaša procjena, bili ste svjedokom njihove interakcije?
Eh, nedavno sam pregledavala moje knjige s komparativne, knjige na francuskom, i shvatila da mojim kćerima nisu koristile uopće, ali zato jesu lektirni naslovi pa sam se ponadala i pomislila možda se jedan komparatist tek treba roditi, to bi onda imalo smisla da ih čuvam za neke buduće ljude. Naša kuća uvijek zatrpana knjigama nije moje kćeri navela da studiraju književnost ali čitaju i prate što se na našoj sceni događa, poznato im je područje i to me veseli.
Gordana Farkaš-Sfeci (Zagreb, 1963.) diplomirala je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost. Od 1980. do 1983. objavljuje novinske članke u Poletu. Kao asistentica režije radi na HTV-u u emisijama Srdačno vaši, Obojena svjetlost i Ekran bez okvira. Od 1997.g. jedan je od osnivača i urednica u nakladničkoj tvrtki Fidas. 2002. osniva Nakladu OceanMore gdje i danas radi kao glavna urednica.
Imena nekoliko autora iz nakladničkog portfelja su: Antonio Tabucchi, Aharon Appelfeld, Frederic Beigbeder, Lucia Etxebarria, Edo Popović, Zoran Roško, Woody Alen, Clemens Meyer, Nancy Huston, Tom McCarthy, Gerard Donovan, Lucia Berlin, Lydia Davis, Sándor Márai, László Krasznahorkai, Karl Ove Knausgard, Virginie Despentes, Delphine de Vigan, Alba de Céspedes, Johan Harstad…
Nagradu Kiklop za najbolju urednicu dobila je 2013. godine.
Razgovor s Juricom Pavičićem za „Osobnu biblioteku“ možete naći na sljedećoj poveznici.
* Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.
