O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. U nastavku predstavljamo priču Zorana Ferića pisanu originalno za ovaj serijal.
1.
Došli su ljudi iz Panjana, Cerovljana, Slabinja, Dubice, Gornjih Cervoljana, čak tamo iz Crkvenog Boka i svi oni gurali su se na trgu u Kostajnici. Morali smo postaviti šator s hladnim pićima jer je već bilo vruće, a tek kraj svibnja. Sve su tvornice u ovom kraju propale, propala je kožara, propale su sjemenare, propala je mesna industrija, propao je i Slavijatrans, transportno poduzeće, zatim tvornica furnira i namještaja, ciglana, pamučna predionica…
Kad smo Dodo i ja razgovarali o biranju statista, bojali smo se da nećemo moći naći ljude, da će ih stidljivost, ili zazor prema pojavljivanju na filmu sprečavati da se prijavljuju. Sjedim za stolom pod šatorom i čudim se toj gužvi.
Moraju dati osobnu kartu, i vidimo da su mlađi nego što smo trebali. Ali sami su se već kamuflirali, ili ih je kamuflirao život na ovom prostoru. Seoske žene s maramama, što nisam odavno vidio, muškarci u izlizanim hlačama, traper trikotaža, sandale na čarape, ljudi s plastičnim vrećicama u ruci, kao da se spremaju na ponovno progonstvo.
Dodo je rekao, trebamo 50, 60 starijih, ali ne opet tako starih, između 60 i 70, cirka, razumiješ me, snimat ćemo iz različitih kutova, radit ćemo s tri kamere, znači razglasi po selima da trebamo te ljude, 200 kn dnevno i sva tri obroka, naglasi sva tri obroka, ali pazi, nećemo ljude skupljat tamo gdje se dogodilo, Didovu Jamu preskoči, ali snimat hoćemo na autentičnoj lokaciji, Mario nek se brine za logistiku, autobus, njih je bilo oko 70, ne znam sad točno, ne treba reć odmah ljudima što će glumiti, da ih ne plašimo i šta ja znam, neka prvo pristanu, i treba vježbati padanje, naglasi to kasnije, ali tek kad pristanu, kad potpišemo ugovor, da treba vježbati padanje, slow motion, radit ćemo zato s tri kamere, razumiješ me, kao Divlja horda, one zaključne scene, usporeno uz muziku, hoću autentična lica, razumiješ me, stari, naborani, da se vidi na licima život u ovom kraju, ali pazi da ne budu prestari, kako ćeš s prestarima vježbat padanje jer kad padnu, moraju i ustati, da bi opet pali, ne znam koliko će se ponavljati.
Oglasi su išli na internetu, na stranicama općina, ali i na plakatima koje smo lijepili po selima. Potrebni statisti, 200 kn i sva tri obroka po danu snimanja i sada smo tu gdje smo. Jedna mršava policijska patrola pokušava uvesti red, ali ljudi se guraju ispred šatora. Mario i Gita, asistenti, pišu rukom brojeve i dijele ljudima, glume automat. Ali ljudi se ne udaljuju od šatora ni kad uzmu broj, čuvaju red i u glavi im vjerojatno bruji: 200 kn i sva tri obroka.
Oko jedanaest, uspostavili smo ipak nekakav red i ljudi pojedinačno dolaze pod šator da bi ispunili formulare i prijavili se. Dodo kaže, ja ću izabrati ove za Didovu jamu, a ostali neka idu za proslavu. Ali bilo bi dobro da neki budu i na proslavi, vidimo ih na proslavi, veseli, jedu pečenog vola, a poslije ih vidimo u vrsti kod Didove jame pred bagerima, razumiješ me, krug se zatvara. Ti ih odmah unesi u scenarij, razumiješ, improvizirat ćemo, ali da se nekako snađemo među tim ljudima, možda damo nekome repliku.. Mario neka uzima podatke za ugovor, a ti unesi u scenarij, razumiješ.
I tako smo sada Mario i ja za stolom, svaki sa svojom evidencijom. On s anketom i ugovorima, a ja s kompom na kojemu unosim statiste u scenarij. Mario pita za ime i prezime, zanimanje, godinu rođenja, a ja ih odšacam nabrzinu, po izgledu, nađem neki detalj i to postaju njihova imena. Kažem, najljubaznije što mogu, čiča kako zdravlje, bako, može li se hodati, sve da nekako ispitam mogu li padati.
Statisti nemaju imena, dobivaju ih tek kad se pojave na spomen-ploči strijeljanima. I čitavo vrijeme, dok ih gledam, osjećam da nešto nije u redu. Konstelacije ovoga trga, šatora, sunca, toga kako im Gita daje bočicu soka ili vode čim stupe pod šator, sve mi to govori: pazi, nešto nije u redu. I kad obave kod Marija, dolaze k meni i ja ih uvodim: stariji čovjek s kačketom, žena sa zelenom maramom, starica s jednom štakom… Ak imaju štap ili neko pomagalo, još bolje, govorio je Dodo, da bude autentično. Nastavljam ih unositi, muškarac s bradavicom na nosu, čovjek u žutom odijelu, poštar, bucmasti mladić okrugle glave… Bilježim, a pitam se je li sve ovo trebalo. Ljudi govore, da se zločin ne zaboravi, mediji govore da se ne zaboravi, država kaže, da se ne zaboravi i financira filmove, a nitko ne misli da su ubijeni ljudi kao pšenica ili kukuruz. Kad ih zakopaš, oni proklijaju, stasaju i postaju nove žrtve i novi krvnici, glava za glavu, klip za klip.
Predvečer došao je Dodo izabrati ljude za strijeljanje. Nismo mogli drugačije, nego da ih poredamo u vrstu, da ima bolji pregled, i onda je išao od jednog do drugoga, pozdravljao, dobar dan, kako je, pitao za zdravlje, pa se diskretno okretao Mariju i govorio, zapiši ovoga, i ovoga, i ovu… Oni će posuditi svoja lica strijeljanima.
Statisti nemaju imena, dobivaju ih tek kad se pojave na spomen-ploči strijeljanima. I čitavo vrijeme, dok ih gledam, osjećam da nešto nije u redu.
2.
Dovezli smo ih autobusom na lokaciju, svih četrdeset i šest. I njih su onda vozili autobusom. Gita im tumači, dragi ljudi, sada ćemo vježbati tu na livadi, rekli su vam već, malo se razgibati, dobro je za zdravlje, a onda ovdje imamo i ručak. To će biti poslije četiri, a sada, prije vježbe, podijelit ćemo vam užinu i vodu. Imate li sve? Pri tome neki su digli ono što smo im dali, kačket, starinsku demode torbicu kakvu je imala i moja baka, štaku, ne rekvizit nego pravu, a neki su samo rekli, imamo.
Na lokaciji su već bila dva rekvizitera koji su postavljali strunjače i kamuflirali ih travom. Kad počne snimanje, tu će biti iskopan rov u dužini od dvadesetak metara i zemlja nabacana s druge strane, ne one na koju padaju. I u rovu će biti strunjače, deblje i prekrivene tankim slojem zemlje, da se može iz višega pasti. Bit će tu i bager, i oni koji pucaju.
Izašli su iz autobusa, polako, jedno po jedno, noseći najlon vrećice, torbice, sve što su im dozvolili ponijeti na razmjenu. I sada zbunjeno stoje u grupicama i s nelagodom se osvrću oko sebe. Neki znaju gdje su. Šapću jedni drugima, i uplašeno gledaju autobus koji se polagano na rikverc povlači uzbrdo. Una njihova djetinjstva zeleni se ispred njih, lijane na drveću pomoću kojih su skakali u vodu, mlinska kola na kojima su se vrtjeli, cika i vika tih dana, konjska smrt leti zrakom…
Morali smo ih opet poredati u vrstu. Onako s vrećicama, torbicama, kačketima i svim rekvizitima. Bio je to kaos, jer nisu znali kamo stati. Mario je pljesnuo rukama dva tri puta, koliko je jače mogao, pazi sad ovamo, vikao je da nadglasa žamor, poredat ćemo se tu u vrstu, ovi ljudi, pokazao je na rekvizitere koji su se bavili strunjačama, postavit će vas točno na mjesto gdje trebate stajati, je li to jasno, neki su klimali, a neki samo zbunjeno buljili, u njega, u livadu, u vodu Une. Oni koji su shvatili poredali su se u nekakvu nepravilnu vrstu koja je više nalikovala na zmiju, nego na vrstu za strijeljanje. Neke su rekviziteri i Mario morali uzeti ispod ruke i polako ih voditi do njihova mjesta. U očima pojedinih žena vidio sam prestravljenost.
I onda smo u tišini čekali pucanj.
Izašli su iz autobusa, polako, jedno po jedno, noseći najlon vrećice, torbice, sve što su im dozvolili ponijeti na razmjenu. I sada zbunjeno stoje u grupicama i s nelagodom se osvrću oko sebe. Neki znaju gdje su.
3.
Dok sam ih gledao kako padaju, dok sam fiksirao njihova lica kroz jednu od kamera, opet se javio onaj osjećaj da nešto nije u redu. Sada još intenzivnije: pazi, nešto tu opasno ne štima. Snimamo film o zločinu, jednom od najvećih u proteklom ratu i to što ne štima bilo je nekako povezano s tim.
Neki su pali posve nespretno, na ruke, uplašeni da će se slomiti, ne vjeruju strunjačama. Jedna debela žena je kleknula i tek se onda izvrnula, a da se nije prestala smijati, a neki pak, uopće nisu pali, ostali su stajati i poslije pucnja. Što je bilo, vičem, a oni govore da nisu čuli. Zato smo i izabrali pištolj, da svi odmah čuju. Možda je mogla poslužiti i pištaljka, ali Dodo je rekao pištolj, ma koliko to bilo nezgodno s obzirom na temu filma, jer fićuk obično dulje traje od pucnja, a važno je da se svi bace manje-više u jednom trenutku.
Ponavljamo, viknuo je Mario, i onda zajedno s rekviziterima i Gitom prišao i pomagao dizati starce. Mora malo uvjerljivije, govorio je, važno je da svi padnete čim čujete pucanj, je li jasno, čim pucanj, vi hop, na strunjaču. I da se ne smijete pri tome, poslije se možete smijati koliko hoćete, ali kad padate nema smijanja. Bilo je čudno kako to da ljude ovoga kraja treba učiti kako se pada pred puškama.
Toga dana ponavljali smo puno puta, do rane večeri, sunce još nije zapalo i velikodušno grije, a mi ih uporno tjeramo da padaju i moralo se priznati da padaju sve bolje. Većina ih je savladala strah, povjerovali su strunjačama, kao mala djeca kad osjete da ono što je izgledalo opasno nije opasno, samo čovjek u žutom odijelu, dozlaboga vidljiv, nikako da dobro padne. Nekoliko puta morali smo ponoviti samo zbog njega. Ostali su rogoborili, maknite ga, ništ ne zna, neka on sam vježba, ne moramo svi zbog njega, makni budalu, čak se čulo i: on je njiov. Umiješala se Gita i rekla, za danas smo gotovi, dobro je bilo, iznenadila sam se kako vam dobro ide. Nije ovo lako, ubacio se Mario, ali u tom trenutku čuli smo motor i vidjeli kako se k nama spušta vojni kamion. Stari, maslinastozeleni FAP iz bivše vojske. Evo nam ručka, vikala je Gita, sad ćemo jesti.
Iz kabine su izašla dva momka u uniformama s bijelim pregačama, otvorila pozadinu kamiona i počela vaditi manijerke s grahom. Vozač je postavio improvizirani stol, na njega plastične tanjure i čaše, a rekviziteri su izvadili nekoliko sanduka piva.
I onda smo, poslije napornog padanja i ustajanja svi posjedali na travu s tanjurima punima graha s kobasicom i čašama piva. Veselili su se kao djeca, zadirkivali i mljackali bezubim ustima. Sjeo sam kraj Gite koja je opasno potezala iz boce Žuje, dugim gutljajima, kad mi je na ruku sletio leptir. Bijel, s crnim prugama po krilima, izgledalo je kao da se odmara nakon duga puta. I uopće se nije bojao. Zamijenio te za cvijet, rekla je Gita, ali onda se jedan takav bijeli pojavio i na njenoj šaci kojom je držala bocu. I taj je izgledao pomalo umoran. Osvrnuo sam se. Čitavi rojevi bijelih leptira, a ima ih i drugih boja, navalili su na našu livadu, slijeću na cvjetove, ali i na ljude, na ruke, na glave, neki upadaju i u tanjure s grahom, drugi zaglibe u čašama piva. Pojedini starci su se ukipili, ne žele ih plašiti, drugi ih tjeraju rukama kao da su dosadne ose, lepršavi oblak crno bijelih leptira posve nas je prekrio. Nikad u životu nisam na jednom mjestu vidio toliko leptira. I tako pokušavamo jesti okruženi leptirima i gledamo se međusobno, ne vjerujemo onome što vidimo. I šutimo. Nitko ništa ne govori, možda bi jedna nesmotrena riječ mogla otjerati čudesna bića.
Čitavi rojevi bijelih leptira, a ima ih i drugih boja, navalili su na našu livadu, slijeću na cvjetove, ali i na ljude, na ruke, na glave, neki upadaju i u tanjure s grahom, drugi zaglibe u čašama piva. Pojedini starci su se ukipili, ne žele ih plašiti, drugi ih tjeraju rukama kao da su dosadne ose, lepršavi oblak crno bijelih leptira posve nas je prekrio.
4.
U selu je puno ruševnih kuća, kuća zgarišta, zatim onih bez krova ili onih kojima je netko skinuo prozore i vrata, a kiša i vjetar su učinili ostalo. Ima i obnovljenih, u kojima se živi i one imaju novu stolariju, nove fasade. Mario, Gita i ja zato tragamo za starim kućama gdje se još živi. Pronalazimo ih u brdovitim zaseocima, dalje od Une. Tu ćemo snimiti naše glavne likove, to će biti njihove kuće. Ali, rekao je Dodo, neka Posrednik, nazovimo ga tako, a zapravo oficir okupacione vojske, posjećuje i statiste, da se vidi kako im pomaže. Uostalom, u ovom filmu statisti su glavni glumci. I oni ne moraju ništa govorit, uvijek će govorit on. I tako će Posrednik doći u kuću čovjeka s kačketom, bit će neki od lijepih dana rujna, uljudno će pozdraviti, domaćin će u znak pozdrava skinuti kačket, a Posrednik će reći, gdje si kume, i onda će čovjek s kačketom donijeti šljivovicu i dva štamprla; gledaj da sve radnje koje daješ statistima budu one koje oni inače rade, govorio je Dodo koji ima iskustva s naturščicima jer je puno radio dokumentarce, neka se ponašaju što prirodnije, onda će Krvnik reći, kume ništa se ne boj, ja te čuvam, a čovjek s kačketom će gledati u njegovu uniformu i neće ništa govoriti, čim ugleda kameru, čovjeku s kačketom zatrest će se gaće, njegova će neprirodnost izgledati kao strah, i bit će strah, na neki način. Zatim će Posrednik zakucati na vrata druge derutne seoske kuće i otvorit će mu bucmasti mladić okrugle glave, a on će reći, gdje si kumče, možda ga i zagrliti, i govoriti o njegovim pokojnim roditeljima, tvoj mi je stari bio kao brat, sjećaš se, eto, pokoj im duši, tako se to ponekad…, nego važno je da si mi ti zdrav, nać ćeš curu pa ćemo ti u svatove ić, tako, došo sam ti reć da je sutra berba. Idete svi, brat ćemo i crno i bijelo, treba za vojsku, to pije pička im materina, ali i po brdima jurcaju, mladi su, normalno je to. Nemoj zaboravit, sutra u osam, kod vaše crkve.
I sutra, u sunčano jesensko jutro, Posrednik ih rasporedi po njihovim vinogradima i organizira traktor s velikom prikolicom koja će prevoziti grožđe i lifrati dalje. Dok su oni u vinogradima, u njihova dvorišta će ući vojnici s detektorima metala i pretraživati okućnice. Ako nekoga sretnete, govorit će Posrednik vojnicima, recite da tražimo oružje, razumijete, stare puške i municiju. Ali, zapravo, tražit će zlato. Jer on zna, povjerio mu je netko od seljaka, da su ljudi zakopavali dukate koji su ostali od vjenčanja, niske što su ih mlade nosile oko vrata dok su govorile svoje da i šepirile se sa svom tom zlatninom na vratovima. I da koju od njih s tim baciš u Unu, šalit će se s vojnicima, ne bi isplivala. I dok oni traže, možda će iza neke kuće, skriven, malo i povraćati.
A kad grožđe bude pobrano, kad krmače i krave budu natovarene na kamione, ići će od kuće do kuće i sakupljati ih, bit će dobro raspoložen i vikati, ljudi razmjena, dogovoreno je, ponesite stvari, razmjena, zborno mjesto kod vaše crkve. A oni će svi uzeti već pripremljene stvari, jer se o razmjeni šuškalo nekoliko dana, uzet će ono malo vrijednog što im je još ostalo, strpati u torbu ili najlon vrećicu i požuriti pred crkvu, da autobus nekom nesrećom ne ode bez njih. A pred autobusom će ih dočekati Posrednik s dva vojnika, koji će imati preko rukava bijele trake s crvenim križem, i govoriti, eto ljudi, razmjena, tako je najbolje, svatko svome jatu, kuće ćemo vam čuvat, svakoga će pitati kamo ide poslije, u Zagreb ili Sisak, ili Njemačku i svakome tko se penje u autobus reći će, pozdravi Josipa, pozdravi Ančicu i djecu, pozdravi Mladena, pozdravi Katu, i rukovat će se sa svima i reći, Sretno!
Ali, rekao je Dodo, neka Posrednik, nazovimo ga tako, a zapravo oficir okupacione vojske, posjećuje i statiste, da se vidi kako im pomaže. Uostalom, u ovom filmu statisti su glavni glumci. I oni ne moraju ništa govorit, uvijek će govorit on.
5.
Smrt je lažljiva kurvetina. Hrani se ljudskom željom za životom. Ovdje kao i tamo, sada, kao i onda. I njih su uspjeli prevariti, nije bilo logično da će ih ubiti, nisu vidjeli kakva je korist od toga. Čovjek se često, a posve krivo, pouzdaje u svoju nevažnost. Zapovjednik Treblinke, Franz Stangel, dao je posaditi cvijeće oko željezničke stanice, lijepo je ofarbati i urediti, s petunijama i pelargonijama na prozorčićima, kao kućica za lutke, a transporte kandidata za plinsku komoru dočekivala je logorska kapela s veselim melodijama. Često i on sam, obučen u bijelo odijelo, a ne u SS uniformi. Ta laž je mamila, ta laž je pružala nadu poslije iscrpljujućeg putovanja u teretnim vagonima, bez vode i hrane i u vlastitim izlučevinama, s dojenčadi koja su umirala. I mora da je upravo ta stanica mnoge od tih ljudi podsjetila na rodnu kućicu na selu, ili na ladanje, na ljetne praznike.
Tek kad su starci došli na ledinu pokraj Une, a ne na kontrolnu točku i kad su vidjeli otvorene rovove i bagere za zatrpavanje, neki su posumnjali. Ali vjerojatno ne svi. Toliko je lijepo bilo vjerovati u to da će uskoro zagrliti svoje najmilije a ne metak iz automatske puške M 74.
Tako ih lažemo i mi sada. Nismo im rekli što će glumiti. Iako se priča već proširila, nije ju lako sakriti. Ali ono što je bilo lako je to što oni koji su se prijavljivali za statiranje, 200 kn dnevno i sva tri obroka, nisu vjerovali u smrt, ni u smrt koja glumi da je smrt i marljivo su vježbali padanje.
A ja sam pomislio, to što nije u redu, to što me čitavo vrijeme mučilo od prve sekunde kad sam ih vidio na trgu u Kostajnici, sada polako postaje jasno. Tamo na trgu u Kostajnici, još ne potpuno svjestan, ali sa strahom da nešto nije u redu, a i kasnije, kroz okular kamere kad sam gledao njihova lica, vidio sam da svatko od njih nalikuje na nekoga koga sam već poznavao u selu svoga oca, nekoga s kim sam se možda i igrao kao mali, a svi su strijeljani na Didovoj jami.
Čovjek s kačketom podsjeća na Jozu Svraku, pedeset i drugo godište je bio, mislim, poljoprivrednik, nekada radio u kožari, stariji brat mu je ubijen sedamdesetih u Komiži na Visu, dok je služio vojsku. Kad smo kao mala djeca igrali nogomet, znao je uzeti loptu i praviti se da je baca u zrak, a zapravo sakriti iza leđa i buljiti u nebo kao da se izgubila u plavim visinama. Svi smo vidjeli da je sakriva iza leđa, ali smo se pravili kao da vjerujemo. Bilo nam ga je žao. Ubijen je na Didovoj jami na sličan način kao i njegov brat. Prilikom ekshumacije našli mu rupu u lubanji.
Vladić Mijo, pedeset i osme rođen, igrali smo suca, odvjetnika i osuđenog i on nikada u igri nije imao sreće, uvijek ga je dopao papirić s riječju „krivac“. Ličio na čovjeka kojega sam nazvao Čovjek s bradavicom na nosu. Nije imao sreće ni kasnije, sve do kraja, na livadi kod Didove jame, a igra je bila jednostavna. Igra se u petoro, na pet papirića napišu se riječi: sudac, odvjetnik, tužilac, žandar i krivac i onda se papirići saviju da se ne može vidjeti što je napisano. Bacaju se u zrak i kako koga zapadne, bude sudac, odvjetnik, tužilac, žandar ili krivac. Igrala je s nama i Ančica Pezo. Nas četiri dečka i Ančica, koja nam se svima sviđala. Mene je jednom zapalo da budem sudac i iznosio sam Vladićevu krivicu: na posuđuje drugima svoje stvari, kad netko jede sendvič uvijek traži griz, a ima gumene sline koje se razvlače kao paučina pa se vlasniku njegov sendvič zgadi, stalno se vrijeđa i sve tako, ozbiljne optužbe. Odvjetnik ga je branio, a tužilac iznosio još optužbi, te škrt, te smrdi, te mu otac pijanac. I na kraju donio sam presudu: neka Ančicu poljubi u picu. Nisam još pravo znao što je pica, možda gdje se nalazi, ali ništa drugo, no nije znao ni on. Čim je čuo presudu, krenuo je prema Ančici da je izvrši, a ona je počela panično bježati. Međutim, uhvatili su je tužilac i žandar, kazna se morala izvršiti, i ona je počela plakati dok su je držali. Očito je jako dobro znala što je pica i gdje joj se nalazi. Ali Mijo Vladić je zastao pred njom, zbunjen, s krivnjom u očima i poljubio je u obraz brzim stidljivim poljupcem. Nas trojica smo se počeli smijati, a na kraju se nasmijala i ona. Na nju je ličila žena sa zelenom maramom.
Antun Kruška toliko je nalikovao na čovjeka u žutom odijelu da sam u jednom trenutku pomislio da je to on, ali nije bio. On je jedini od strijeljanih strijeljan sam, bez bračnog druga. Živio je u velikoj, nekad bogatoj kući koja je s vremenom postala ruina. Roditelje su mu četrdeset i pete proglasili kulacima, uzeli su im zemlju, a oni se zaposlili u predionici, oboje. Ali nesreća je vrag, ruje, ruje i na kraju se pretvara u rak. Majka mu umrla od raka dojke, a oca je godinu dana kasnije zapala gušterača. Antun Kruška od ranog puberteta živio je sam, pomagale su mu seoske žene, majke njegovih školskih prijatelja, svakoga je dana u tjednu bio na ručku u drugoj kući. A kad su mu se zgadili svi ti ručkovi, svako dobar dan i puno hvala, otišao je u Sisak i zaposlio se u željezari. Vratio se u selo tek pred rat, na vrijeme da stigne na Didovu jamu.
I od tada, kadgod se vozim kroz banijska sela i gledam ljude usput, kako guraju bicikle, kako se voze na kolima sijena koje vuče traktor, kako razgovaraju uz cestu, a oko njih obilazi veseli seoski pas, lica svih njih podsjećaju na nekoga tko je strijeljan.
Tamo na trgu u Kostajnici, još ne potpuno svjestan, ali sa strahom da nešto nije u redu, a i kasnije, kroz okular kamere kad sam gledao njihova lica, vidio sam da svatko od njih nalikuje na nekoga koga sam već poznavao u selu svoga oca, nekoga s kim sam se možda i igrao kao mali, a svi su strijeljani na Didovoj jami.
6.
Film nije nikada snimljen jer je Domagoj višestruko probio budžet, a nikakva koprodukcija s Bosnom ili Srbijom nije dolazila u obzir. Od čitavog projekta koji je počeo vrlo ambiciozno, ostala mi je samo jedna pjesma. Otprilike godinu dana poslije skupljanja statista po banijskim selima, nakon ljeta koje je bilo i kišovito i sušno, ovisno o pojedinim mjesecima, mučile su nas i poplave i požari, sanjao sam taj čudan san. Nije se sastojao samo od slika ili scena, nego i od mirisa i riječi. San-pjesmu zapisao sam odmah ujutro u mobitel i neznatno je izmijenio.
Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptira
Je li to bilo u Treblinki ili Sobiboru?
U golublje sivom odijelu, napravio je dug korak
da ne ozlijedi monarha, jednog od najljepših,
s crvenim, crnim i narančastim šarama. Zrak je bio
gust, težak i pun slatkastog mirisa.
U proljeće 1943.
Treblinka ili Sobibor okupani suncem.
cvijeće na kulisi željezničke stanice
privlači leptire, krilata bića.
Svjedoke neizrecivog.
Prvi tekst iz serije “Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti” autora Marka Pogačara može pročitati na ovoj poveznici.
Originalna ilustracija uz tekst djelo je dizajnerskog dvojca, Dragana Mileusnića i Željka Serdarevića.
* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
