O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. U nastavku donosimo tekst Ivane Perić o motivima flore – cvijeća, plodova, samoniklog bilja – u palestinskoj književnosti.
Palestina i maslina, bit će prva asocijacija većini ljudi.
Maslina je simbolički najjača, najprisutnija biljka u imaginariju o palestinskoj zemlji. U grane joj se upleću mir i otpor, korjenitost zavičaja i horizont vječnosti. Ali nije sve u maslini, ne može maslina sama Palestinu živjeti. Palestinska je flora šarolika, na kršu i pijesku istočnog Mediterana raste žilava raskoš.
Bademi i rogač
Na palestinskoj obali i u zaleđu redaju se badem, bor, kadulja, komorač, lovor, lavanda. U pjesmi „Kontrapunkt“ (Izabrane pesme, Kontrast, Beograd, 2023., prijevod Tatjana Botić) najpoznatiji palestinski pjesnik Mahmud Derviš piše: „Krv / i krv / u tvojoj zemlji / u mome i tvome imenu / u cvetu badema / u kori banane / u mleku deteta / u senci i na svetlu / u zrnu žita, u kutiji soli.“
Voditelj poljoprivrednog sektora pokrajine Han Junis Husam Abu Sa’da prije tri godine medijima je ispričao kako su izraelske snage iščupale stotine stabala badema tijekom okupacije Gaze. Osim toga, okupatorska vojska redovno raspršuje štetne kemikalije po poljoprivrednom zemljištu o kojem brinu Palestinci. Bademima u Gazi prijeti izumiranje i zbog izraelske zlouporabe zaliha podzemne vode. Podzemnu vodu Palestinci su primorani obnavljati morskom vodom koja je za poljoprivredu štetna. Prema procjenama UN-a, čak 96 posto pitke vode u Gazi je zagađeno.
Izvore vode i bademe u pjesmi „Susret na aerodromu“ (zbirka So What, Copper Canyon Press, Port Townsend, 2006., prijevod Peter Cole, Jahija Hidžazi i Gabriel Levin) spominje i nazaretski pjesnik Taha Muhamad Ali. U pjesmi se prisjeća kako ga je njegova simpatija jednom u selu, kad su išli po vodu na izvor, pitala – „što mrziš, a koga voliš?“. Odgovorio je da voli izvor i put do izvora, da štuje sredinu tih jutarnjih sati. „A ti si se nasmijala / i badem je procvjetao / i šikara se razglasala od slavuja“, piše Ali.
Na plitkom planinskom tlu od Dženina do Hebrona rastu vinova loza, mahunarke, žitarice. U Jordanskoj dolini, najvažnijem navodnjavanom poljoprivrednom području na Zapadnoj obali, dominiraju voćnjaci, citrusi. Na tom i ostalim područjima Palestine u kojima još uvijek ima šikara i šuma raste divlji rogač. Nađe ga se još uvijek i u Gazi, ali ondje je rogač kultivirana sorta. U pjesmi „Rogač“ (časopis The Baffler, 2021., prijevod Fadi Džudah), pjesnik iz Nablusa Tarik Al-Arabi piše: „Rogač je iščupan iz korijena. / Još uvijek ne znam kakva si kad te uhvati gripa. / Rajčice su ove sezone jeftine / a poljoprivrednici tužni. / Sačuvao sam najbolje za tebe.“
Na obalama Gaze miješaju se pješčane dine, vapnenac i glina. U močvarnom rezervatu Wadi Gaza niču sikavica, zečina i čičak, sve što se nađe i u šetnji kraj Vranskog jezera. Pojas Gaze nekad je bio poznat i po uzgoju voća, ali postepenom izraelskom otimačinom zemlje, uskratom vode i ostalih bazičnih resursa te sprječavanjem izvoza palestinskih proizvoda sadnja voća u Gazi svedena je na minimum.
Husam Abu Sa’da prije tri je godine medijima ispričao kako su izraelske snage iščupale stotine stabala badema tijekom okupacije Gaze. Osim toga, okupatorska vojska redovno raspršuje štetne kemikalije po poljoprivrednom zemljištu o kojem brinu Palestinci. Bademima u Gazi prijeti izumiranje i zbog izraelske zlouporabe zaliha podzemne vode
Cvijeće Palestine
U pokušaju da se (poljo)privredno smisli nešto novo, devedesetih je Pojas Gaze doslovno procvjetao. Cvjetna industrija razvila se na sjeveru (Bejt Lahia) i jugu Gaze (Rafa). Godine 1998. iz Gaze je u ostatak svijeta (primarno Nizozemsku) izvezeno oko 80 milijuna cvjetova. Uzgajale su se krizanteme, karanfili, ruže, uglavnom na malim obiteljskim gospodarstvima. Nakon izraelske blokade enklave 2007. godine Palestincima u Gazi dozvoljen je izvoz samo 5,5 milijuna rezanih cvjetova. Kasnije je okupatorski režim uvodio dodatne restrikcije, a danas se uzgoj cvijeća sveo na nekoliko plastenika u Rafi.
U zbirci Rifqa (Haymarket Books, Chicago, 2021.) koju je pisao na engleskom jeziku, mladi pjesnik i novinar iz Istočnog Jeruzalema Mohamed El-Kurd predstavlja nam ženu koja ga je svaki dan po povratku iz škole dočekivala na kućnom pragu. U rukama je uvijek imala mali buket jasmina, omotan u papirnatu maramicu. Zvala se Rifka, bila je njegova baka i bila je starija od Izraela. Ikona palestinskog otpora, umrla je u ljeto 2020. godine i u smrt ponijela 103 godine života.
El-Kurd je u djetinjstvu svjedočio kako njegova baka, tada 80-godišnjakinja, maže prosvjednike jogurtom i trlja ih lukom nakon što su ih izraelski vojnici zasuli suzavcem. Kako se svojim tijelom suprotstavlja naoružanim vojnicima, kako američkim doseljenicima govori da im zemlja po Bogu ne pripada, „kao da je Bog agent za nekretnine“. Rifka mu je uzela molotovljeve, piše El-Kurd, „bit će dobre vaze za jasmin“.
Jasmin je obilježio život i Fadvi Tukan, kanonskoj palestinskoj pjesnikinji, jednoj od rijetkih koje svrstavaju uz bok Dervišu. Jedan joj je jasmin poklonio dječak koji joj se udvarao kad je imala trinaest godina, a obitelj joj je zbog toga zabranila da nastavi školovanje. Tukan se nakon incidenta ipak i dalje obrazovala, ali uzimajući privatne sate kod kuće. Imala je sreće jer joj je to dobrostojeća familija mogla priuštiti, a najviše joj je pomagao brat Ibrahim Tukan, koji je 30-ih godina prošlog stoljeća bio poznati nacionalni pjesnik i pozivao na borbu protiv britanske vlasti. O Palestini je Tukan kao priznata pjesnikinja pisala mnogo, vezujući je često za obnavljajuću moć tla i blagodarnu ljepotu cvijeća.
Devedesetih je Pojas Gaze doslovno procvjetao. Cvjetna industrija razvila se na sjeveru (Bejt Lahia) i jugu Gaze (Rafa). Godine 1998. iz Gaze je u ostatak svijeta (primarno Nizozemsku) izvezeno oko 80 milijuna cvjetova. Uzgajane su krizanteme, karanfili, ruže
Procvali makovi
Jasmin je cvjetna zvijezda Levanta, ali vidike nam pomaže širiti i drugo poljsko cvijeće i samoniklo bilje Palestine – ciklame, šumarice, makovi, tulipani, tratinčice, neven, kamilica. Jedan od divnijih videa iz Gaze koji se na društvenim mrežama pojavio tijekom devet genocidnih mjeseci prikazuje novinarku Bisan Ovda kako na prvom zelenom komadu zemlje do kojeg je uspjela doći u mjesecima izbjeglištva, oduševljeno pokazuje svoj najdraži cvijet. Mali crveni mak. Mogla je to biti sasvim uobičajena snimka slavonskih polja u proljeće. Mogla je biti Bisan iz Belišća.
Još je jedan fotoreporter iz Gaze tijekom ovog genocida svoj pogled usmjerio na cvijeće. Iznova raseljen s familijom, Suhail Nasar stajao je na krovu novog privremenog skloništa. Njegovi stariji roditelji otišli su potražiti drva za ogrjev, a onda se na obližnjoj livadi zadržali oduševljeni grmovima žutog cvijeća. Toliko oduševljeni da je Nasarova majka zatražila od supruga da je fotografira, a onda su fotografije poslali rodbini i prijateljima izvan Gaze.
Žuto cvijeće vodi nas do Asme Azazieh, palestinske pjesniknje iz Haife koja je gostovala u Zagrebu na Reviji malih književnosti posvećenoj Levantu 2017. godine. U pjesmi „Nisam vjerovala da ću jednog dana naučiti umrijeti“ (Antologija
Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju, Kulturtreger, Zagreb, 2017., prijevod Antonia de Castro Burica), Azazieh piše: „Nisam vjerovala da ću jednog dana naučiti umrijeti / Berem žuto cvijeće i gledam ratove u crtanim filmovima.“
Njeno nas žuto cvijeće okreće u drugom smjeru, prema kolonijalnim valorizacijama biljnoga svijeta, prema otupljenim oštricama antiratnog pozerstva. Tim ćemo kozjim putevima zagrebati u još dvije knjiške reference, u pionirske cvjetove zla.
Jasmin je cvjetna zvijezda Levanta, ali vidike nam pomaže širiti i drugo poljsko cvijeće i samoniklo bilje Palestine – ciklame, šumarice, makovi, tulipani, tratinčice, neven, kamilica
Cvijeće koloniziranih
Iako je Palestina relativno malo i naizgled jednolično geografsko područje, njen krajolik nije nimalo „pasivan“ (kao što to nije ni krš dalmatinskog zaleđa). Dapače, palestinska su tla izrazito raznolika i aktivna, i izrazito su raznoliko i aktivno svojim radom zemlju održavali palestinski radnici i radnice. Pa ipak, prva znanstvena istraživanja tla, koja su položila temelj za optimalnu eksploataciju zemlje, ne vežu se uz Palestince. Prva istraživanja svojstava palestinskog tla obavio je 1927. godine Američki ured za tla, a istraživanje je naručila Svjetska cionistička organizacija. Definirano je dvadeset i šest vrsta tla na području Palestine i dani su im nazivi s obzirom na geografske lokacije na kojima su identificirana.
Drugi, još davniji pionirski pothvat, knjiga je naslova Divlje cvijeće Palestine. Objavljena je početkom 1870-ih s tekstovima na tri jezika, engleskom, francuskom i njemačkom. Sadržavala je pedeset i četiri ploče tiskane u boji, prema crtežima i slikama švicarske misionarke Hanne Zeller, koja je tada živjela u Nazaretu. Zeller je bila kćer jeruzalemskog biskupa Samuela Gobata, osnivača prve kršćanske škole u Jeruzalemu 1847. godine. Godine 1859. udala se za švicarskog misionara Johna Zellera, poznatog kao „misionar iz Nazareta“. U njihovu tankoćutnu prosvjetiteljsku misiju uklopilo se i prikazivanje ljepote flore Svete zemlje, a knjiga Divlje cvijeće Palestine ostala je temeljno djelo o palestinskom biljnom svijetu već stoljeće i pol.
S obzirom na to da ih se ugnjetava, segregira, osiromašuje, okupira i ubija već čitavo stoljeće, Palestinci se florom koja ih okružuje nisu stizali temeljito baviti, iako im je itekako prožela živote i pjesme. Privedimo zato ovaj tekst kraju palestinsko-američkom pjesnikinjom i novinarkom Nur Hindi koja u pjesmi „Jebite se s predavanjima o vještini, moji ljudi umiru“ (časopis Poetry, 2020.) piše: „Kolonizatori pišu o cvijeću / Ja vam govorim o djeci koja bacaju kamenje na izraelske tenkove / Nekoliko sekundi prije nego što postanu tratinčice.“ Pjesmu završava stihovima: „Kad umrem, obećavam da ću vas progoniti zauvijek / Jednog dana ću pisati o cvijeću kao da ga posjedujemo.“
Pročitajte i tekstove Marka Pogačara, Zorana Ferića, Lore Tomaš i Marka Stričevića iz serijala „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“.
* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
