Na poziv uredništva Kritike-hdp multimedijski umjetnici odabiru pojedina književna djela i o njima pišu tekstove i(li) izrađuju ilustracije, a u sklopu našeg serijala „Intermedijski transferi: Književnost&vizualne umjetnosti“. Prvi od njih, Enver Krivac odabrao je kao svoju najdražu knjigu Dina Franka Herberta. Originalne autorove ilustracije možete pogledati u Galeriji, a evo njegove priče o Dini.
Dina nije moja najdraža knjiga. Ta titula mogla bi pripasti Sabranim djelima Billyja Kida Michaela Ondaatjea ili Čuvarima Alana Moorea i Davea Gibbonsa. Možda Dražbi predmeta 49 Thomasa Pynchona ili Tišini Johna Cagea. Ili, možda još točnije Gospođi Dalloway Virginije Woolf ili Jimmyju Corriganu – Najbistrijem djetetu na svijetu Chrisa Warea. Ne znam. Nebrojeno je knjiga koje bi mi pale na pamet prije Dine Franka Herberta, ZF klasika objavljenog prije punih 60 godina, no po pozivu da o „svojoj omiljenoj knjizi“ nešto i napišem, nije bilo mnogo premišljanja. Postoji ne samo knjiga, već i transmedijski fenomen, intelektualna svojina ili, pojednostavljeno, priča koja me prati većinu života, svakako čitavi odrasli život, o kojoj, na ovakav poziv, moram pisati prije nego o nekim mnogo „ozbiljnijim“ i „dubljim“ djelima. A kad u takvom pozivu piše da priložim i ilustracije, onda izbor niti ne postoji. Dakle, odgovor je sigurno netočan, ali u isto vrijeme ne može biti točniji:
Dina je moja najdraža knjiga. Bila je i prije nego sam je pročitao.
Fiksiranje VHS-om
O Dini su napisani mnogi prikazi, eseji, a otkad je ušla u svijet filma, ti su se tekstovi i, u današnje doba, videi, eksponencijalno povećali u svojoj frekventnosti. O Dini se i može mnogo pisati i govoriti jer sami puki prikaz knjige (ili filma) iziskuje mnogo riječi, a gdje su još svi drugi intrigantni slojevi. O njoj se može govoriti kao o tipičnom primjeru Campbellovog junakovog putovanja, kao o subverziji klasične priče o spasitelju, kao o političkoj knjizi, kao o znanstveno-fantastičnoj sagi, kao o ekološkom romanu. Može je se kritizirati zbog literarnih postupaka, nerazumljivosti, tempa, zapadnjačke eksploatacije. Može je se hvaliti zbog jedinstvene vizije. Može se pričati o utjecaju na druge književne, filmske i strip uratke, o bogatoj povijesti njenih nastavaka, o tome što Herbertov sin Brian zajedno s Kevinom J. Andersonom čini s očevom literarnom ostavštinom, o nikad, srećom, snimljenoj verziji Alejandra Jodorowskog, pa onda o tom sjajnom dokumentarcu, pa onda o Lynchu i njegovoj „velikoj žalosti u životu“, kako je sam nekoliko puta nazvao to iskustvo s De Laurentiisima, o najtočnijoj, ali podbudžetiranoj Sci-Fi Channel adaptaciji, o spektakularnoj, no manjkavoj Villenueveovoj adaptaciji… O svemu tome postoje mnogo bolji tekstovi od onog kojeg trenutno mogu napisati.
Moj prvi susret s Dinom dogodio se, kao i kod većine, pretpostavljam, preko filmske adaptacije Davida Lyncha. Bilo je to potkraj osnovne škole. Prije toga viđao sam fotografije iz filma i promo-materijal u magazinima Start i Studio koje su moji roditelji redovno kupovali, no 1984. sam bio premalen, i možda čak i važnije, prezaigran da bih to doživio na poseban način. Potkraj 1980-ih prvi put sam na TV-u uhvatio finale filma (scenu borbe Paula Atreidesa i Feyd-Rauthe Harkonnena) i odjavnu špicu s galerijom likova i glumaca i glazbom grupe Toto. Sjećam se da me to zaintrigiralo, pa sam sljedeći put kad je film bio na TV-u, što je bilo za, otprilike, dvije godine, bio spreman za VHS snimanje. To je, posvjedočit će svi koji okvirno dijele godinu proizvodnje sa mnom, bio standardni način za „posjedovati“ film. No, taj „sljedeći put“ je televizija koja se, u međuvremenu preimenovala iz TV Zagreb u HTV, odlučila Dinu prikazati usred školskog dana, pa sam svoju kopiju morao snimiti u Srednjoj školi Delnice, u učionici za hrvatski jezik (koja je ujedno bila i školska knjižnica) u dogovoru s profesorom Marinkom Krmpotićem koji je onda još radio tamo, prije svoje druge karijere novinara, onog općeg kao goranskog izvjestitelja za Novi List te kao glazbenog novinara i recenzenta. Profesor Krmpotić je i inače bio važan za mene, kao jedan od mojih prvih mentora ne samo u književnosti, nego i u glazbi i filmu, pop-kulturi općenito, a da ne govorim da je jedan od zaslužnijih što sam od šesnaeste do četrdesete godine svog života bio radijski djelatnik, pa je pitanje – Mogu li snimiti Dinu danas u školi? – bilo dočekano s velikim entuzijazmom. Ta kazeta je kasnije, naravno, bila izlizana do mjere da film nisam godinama mogao niti trebao gledati.
Potkraj 1980-ih prvi put sam na TV-u uhvatio finale filma (scenu borbe Paula Atreidesa i Feyd-Rauthe Harkonnena) i odjavnu špicu s galerijom likova i glumaca i glazbom grupe Toto. Sjećam se da me to zaintrigiralo, pa sam sljedeći put kad je film bio na TV-u, što je bilo za, otprilike, dvije godine, bio spreman za VHS snimanje
Planeta Botinec
Sve te scene i rečenice, najsitniji detalji produkcije, urezali su se duboko i, u međuvremenu, postali su dio mog vokabulara, asocijativnih nizova, inspiracije, estetike. Čitavo to vrijeme nisam poželio čitati Herbertovu knjigu; taj neobičan, ne-dobar, ali morbidno čaroban film bio je jedina moguća Dina. U svojim čitateljskim navikama nikad nisam ciljano čitao znanstvenu fantastiku, imao sam druga zanimanja, pa me Herbertova knjiga, bez obzira što sam bio lud za filmom, nije „zvala“. Osim toga, u isto vrijeme, ako ne čak i malo prije, dogodila se još jedna, veća ljubav od one za Dinu, ona za Lynchovu umjetnost općenito, i pod navalom Twin Peaksa i ostatka njegovog ouvre-a kroz 1990-e i nadalje, Dina je, malo po malo, pala u pozadinski plan. Bila je održavana na životu tek već spomenutom infekcijom vokabulara beskrajnim citatima i parafrazama u prigodnim situacijama, jer tako mozak odrastao na pop-kulturi funkcionira.
Primjera takvih lingvističkih prinuda ima koliko ima i rečenica u filmu. Svakako jedna od dražih je scena koja, saznao sam kasnije, nije u Herbertovoj knjizi već je bila Lynchova autorska intervencija, a to je legendarna scena s Navigatorom. Kormilar koji omogućuje sigurno putovanje kroz prostranstva svemira mora, zbog prirode svog kozmičkog zaposlenja, konzumirati tolike količine Začina da ga to pretvara u mutirano, neljudsko biće je već dovoljno zanimljiva ideja sama po sebi, no uparena s mizanscenom i rečenicama koje izgovara preko prevoditeljskog mikrofona, postaje unikatno filmsko iskustvo koje jednostavno, ako ste tome skloni, zove na citiranje. Prijeteće riječi Navigatora zvuče zlokobno – „Upravo smo savili svemir s Ixa. (Ovdje Paddishah Car Shaddam IV pokušava biti slatkorječiv, upada s „Da? Kako ste putovali?“, no Navigator nije došao čavrljati i ignorira ga i odmah hladno nastavlja.) Mnogo strojeva na Ixu. Novih strojeva. (Ovdje se Paddishah Car iznenadi i iskreno entuzijastično zainteresira – „Da?“) Boljih nego što su oni na Richessu.“ Navigatorov govor se nastavlja s još hladnijim izjavama („Ti si proziran“ je prva sljedeća i jedna od najboljih), no za potrebe ove ilustracije, dovoljno je. Bilo je mnogo primjena ovih rečenica u stvarnom životu, od kojih je jedna od posljednjih bila kad sam se s kolegama glazbenicima i jednakim zaljubljenicima u Lynchovu Dinu vraćao iz trgovine glazbenim instrumentima i opremom u Zagrebu: „Upravo smo savili svemir s planeta Botinec. Mnogo sinteva na Botincu. Novih sinteva. Boljih nego što su oni na Draganiću.“ I naravno da smo se na tom sint-izletu u Zagreb zvali prezimenima mentata iz filma, De Vries i Hawat. Dina je, poput mnogih drugih filmova i knjiga, raj za takve interne šale, meta-jezik kojim se služe ljudi koji se razumiju, recipijenti koji se nađu u istom fandomu, u istoj nerdovštini.
Kad sam se s kolegama glazbenicima i jednakim zaljubljenicima u Lynchovu Dinu vraćao iz trgovine glazbenim instrumentima i opremom u Zagrebu ovako smo razgovarali: „Upravo smo savili svemir s planeta Botinec. Mnogo sinteva na Botincu. Novih sinteva. Boljih nego što su oni na Draganiću.“ I naravno da smo se na tom sint-izletu u Zagreb zvali prezimenima mentata iz filma, De Vries i Hawat
Pričaj mi o svom domu, Usule
Sličan takav opsesivno-kompulzivni artefakt gledanja Dine nebrojeno puta je i rečenica „Pričaj mi o svom domu, Usule“ koju izgovara Sean Young kao Chani, prvo u Paulovim vizijama, a kasnije i na javi, u, nažalost, komično zbrzanoj drugoj polovici filma. Ta mi se rečenica pojavi u glavi sama, nepozvana, kao naučeni neuronski događaj, uvijek kad upoznam novu osobu. Veliku većinu vremena takve antisocijalne impulse držim za sebe. Takvih primjera je više nego što mi je ugodno priznati. Jer ja jesam Krivac Haderach! (Ispričavam se.)
Svijet Dine je velik, ogroman, kompliciran, mnogoslojan, razgranat prostorno i vremenski, krcat stotinama idiosinkrazija, toponima i ostalih imena za stvari, ljude i pojave. Kompleksnost svijeta kojeg je izgradio Herbert može, i to čini, mnoge odbiti zbog, na prvu, neprobojnosti i, jednostavno, „previše toga“, no ono što jedne odbija, druge privlači. U ovu drugu skupinu se vrsno ubrajam, i nisam sam, jer „Dina“ je izvršila značajan utjecaj na fantastičnu i znanstveno-fantastičnu literaturu i ostale medije; utjecaj koji se proteže od, da spomenem samo najpoznatije, Georgea Lucasa u 1970-tim do Georgea R. R. Martina u 1990-tim i nadalje.
Zbog istih tih graditeljskih i lingvističkih razloga zavolio sam i Tolkienov svijet, do neke mjere to mogu reći i za Twin Peaks, svakako i za Star Wars (mada, ta ljubav je danas potpuno mrtva), pogotovo Star Trek i slične franšizoidne tvorevine, a to mogu reći čak i za Pokemone jer čim postoji neki komplicirani sustav s mnogo neobičnih imena, barem tangentijalnom ZF ili ikakvom pomaknutom „crtom“, velika je vjerojatnost da ću biti zainteresiran. Čak ne mora ni biti znanstvena fantastika; na primjer, jedan od velikih faktora moje ljubavi spram opusa redateljske braće Cohen je upravo njihova sklonost skoro pa bedastim imenima, što me pak asocijacijski odvodi do Pynchona i njegovih urnebesno imenovanih likova, posebice u Dražbi predmeta 49 i Skrivenoj mani. Mlađe generacije se po Internetu još uvijek, zahvaljujući trenutnom filmskom životu u Villeneuveovoj planiranoj trilogiji, smiju na ime Duncan Idaho, no mene je, kad sam prvi put vidio Lynchov film, najviše privukla neobična kombinacija imena i prezimena lika doktora i tragičnog prisilnog izdajice. Wellington Yueh, u svojoj kombinaciji dva tradicionalna prezimena, staro-engleskog i kineskog, sugerira budućnost rasno i etnički izmiješanih ljudi, gdje su sve kulture Zemlje postale jedna i sad žive na drugim planetima kao poznat, ali potpuno drukčiji amalgam; budućnost koju, punih 60 godina nakon objave knjige, živimo kao prirodnu posljedicu stvaranja globalnog sela. Tom futurističkom odmaku pridodaju i drugi detalji transformacije čovječanstva kao, na primjer, Narančasta Katolička Biblija, Herbertova vizija ekstremno daleke budućnosti temeljne knjige zapadnog svijeta.
Super-sveznajući pripovjedač
Knjigu sam odlučio pročitati prije otprilike sedam godina, kad su se počele pojavljivati vijesti o novoj filmskoj adaptaciji. Poznajući dosadašnji opus Denisa Villeneuvea, ali i financijsku realnost Hollywooda, bilo je za očekivati kako će njegova interpretacija biti ekstremno različita od Lynchove pa sam htio, prije nego vidim mainstream adaptaciju, otići na izvorište. Kupio sam Penguin Galaxy izdanje (divno izdanje na originalnom jeziku, dio Galaxy hardcover serije uz druge ZF klasike poput 2001: Odiseja u svemiru Arthura C. Clarkea, Stranac u stranoj zemlji Roberta A. Heinleina, Lijeva ruka tame Ursule K. Le Guin i drugih) i konačno proširio taj svijet koji u meni živi već preko 30 godina. Ono što me prvo zateklo je način na koji Herbert pripovijeda.
Zbog minuciozne gradnje čitavog svijeta ovog romana (i ostalih originalnih pet nastavaka) radnja ponekad teče frustrirajuće sporo, i ako čitatelj ne nalazi gušta upravo u toj minucioznosti, posvećenosti detaljima i, posebno, unutarnjim monolozima i mislima većine likova, kao i silnoj navali termina i imena, teško da će se dobro provesti unutar ovih, ovisno o izdanju, 700-tinjak stranica. U vrijeme izlaska knjige nekoliko je kritičara kritiziralo njegov stil kao ispod-standardan, bilo zbog neobične fokalizacije, potpune jasnosti informacija ili preopisnog jezika. Npr. u poznatoj sceni testiranja Paula Atreidesa od strane Časne Majke Gaius Helen Mohiam, prije nego dođemo do onog što se zaista događa, saznajemo kako izgledaju prozori u prostoriji, što se kroz njih vidi, zašto Časna Majka ne gleda kroz njih, zbog čega je umorna, koja joj je misija, što ona misli o svemu tome, a usput prvi put saznajemo kako Paul ima djeda kojeg se ne smije imenovati, plus još brojne druge jedinice informacija. „Dobar pisac“ bi to drukčije režirao, parcelizirao bi sve te informacije, no ovdje, u tom relativno kratkom paragrafu miješaju se prvo, drugo i treće pripovjedno lice, čujemo glas naratora, glas Časne Majke, njeno telepatsko obraćanje Gospi Jessici; gledamo priču iz svih mogućih smjerova, potpuno nelimitiranih klasičnim ograničenim trećim licem, sve u doslovno jednoj sceni, ne čak ni sceni, nego uvodom u scenu. I kako je u ovom poznatom uzorku, tako je i u ostatku knjige: bilo kad, bilo gdje, Herbert skače između svih ponuđenih opcija i gotovo nikad, osim u odabranim trenucima, neće zadržati nijednu informaciju za sebe. Modernim i/ili sofisticiranijim čitateljima to može biti zbunjujuće ili odbojno.
U poznatoj sceni testiranja Paula Atreidesa od strane Časne Majke Gaius Helen Mohiam, prije nego dođemo do onog što se zaista događa, saznajemo kako izgledaju prozori u prostoriji, što se kroz njih vidi, zašto Časna Majka ne gleda kroz njih, zbog čega je umorna, koja joj je misija, što ona misli o svemu tome, a usput prvi put saznajemo kako Paul ima djeda kojeg se ne smije imenovati, plus još brojne druge jedinice informacija
Pri čitanju sam bio siguran kako je Herbert tako pisao ne zato što nije znao bolje ili nije bio talentiraniji pripovjedač, već je to činio vrlo namjerno vidjevši u tome ispravan način za ispričati baš ovu priču. Takav pripovjedač nastanjuje likove, prostor između likova i sveobuhvatan mogući prostor čitave priče/knjige, biva ne sveznajućim nego super-sveznajućim, skoro božanskim pripovjedačkim entitetom koji zna doslovno sve i to dijeli s nama rado i obilno. Herbertov sveznajući pripovjedač je, evo izlizane metafore, sveznajući pripovjedač na steroidima; on ulazi u svaku glavu, u svaki predmet, u isto vrijeme govori o povijesti, sadašnjosti i budućnosti svake misli svakog lika, svake stvari i pojave. Možda je to zato što je osnovno Herbertovo zanimanje bilo novinar, možda je to ta „novinarska“ glava. Kakav god nam bio osoban ukus, ovakvo se pisanje može nazvati ovakvim ili onakvim, no ono za što ga se nikako ne može optužiti je skribomanija i/ili nedostatak strasti. 
Svakako bi zanimljivo bilo ovu priču vidjeti u interpretaciji nekog povijesnim konsenzusom etiketiranog „boljeg pisca“, no čini mi se da se tu radi o onome o čemu se radi u poznatom The Beatles misaonom eksperimentu – Kako bi Beatlesi zvučali da su imali „boljeg bubnjara“? Naravno da bi to bilo zanimljivo čuti – danas se to i može – no, realnost takve jukstapozicije je, naravno, kako Beatlesi onda ne bi bili Beatlesi. Isto tako, bez Herbertovog stila magija ove knjige, svijeta kojeg stvara, ne bi se ostvarila na ovako mističan-a-jasan način. Sve što mogu naći među kritikama Herbertovog pisanja je ono što me osobno u ovoj knjizi oduševilo. Ne poznajem situaciju na književnoj ZF sceni u SAD-u sredinom 1960-tih, ali iz današnje perspektive Herbertovu odluku da piše upravo tako vidim kao hrabru i prkosnu. Tako vidim bilo koju autoricu ili autora koji ne žele pisati „onako kako bi trebalo“ već kroz svoje priče pronalaze svoje, priči jedinstvene načine.
Veliki ljudski ustanak protiv „mislećih mašina“
Osnovni kozmogonijski okvir Dine je nepostojanje, odnosno striktna zabrana svih „mislećih strojeva“. Zato, iako se radi o ekstremno dalekoj budućnosti (radnja se događa 10191. godine, ali to se, unutar kanona, odnosi na razdoblje nakon osnivanja Svemirskog Ceha, što znači da se, iz naše perspektive, radnja događa 23352. godine) nema robota, nema umjetne inteligencije. Herbertova ideja budućnosti bez uobičajene trope i razlog zašto je u priči tome tako, nešto je što su obje filmske adaptacije zdušno i iz razumljivih razloga preskočile. Naime, „nekad davno“ umjetna inteligencija je uz pomoć ljudi koji su se njome htjeli okoristiti na štetu drugih dovela do porobljavanja i ubijanja. Veliki ljudski ustanak protiv „mislećih mašina“, povijesni događaj kojeg je Herbert nazvao Butlerijanski džihad, rezultirao je uništenjem i zabranom umjetne inteligencije. Koliko je ta ideja danas relevantna, u doba masovnog razvijanja ekspertnih sustava i softvera koji se pogrešno, ali razumljivo nazivaju umjetnom inteligencijom, nije potrebno poentirati ni pontificirati. Budućnost se već odavno događa sad, i svjetski zakonodavci već odavno kaskaju sa zdravorazumskim i čvrstim odlukama koje bi spriječile jednu od najvećih krađa u povijesti, a to je krađa materijala za učenje od umjetnica i umjetnika širom svijeta, svih medija, grana, žanrova i stilova. Ideja opasnosti umjetne inteligencije i njene zloporabe u rukama nečasnih tek je jedna iz Herbertovog širokog spektra interesa za čovječanstvo. Njegove ekološke poruke su možda jedne od vidljivijih u ovom djelu, no čini mi se kako, tako ju je i Herbert sam nazvao, osnovna ideja Dine sigurno nosi najsnažniju poveznicu s vremenom u kojem živimo i time pokazuje svoju relevantnost i nakon 60 godina u kulturalnom eteru, a to je svakako ona o tome kako su karizmatični vođe izuzetno opasna sorta. Površan poznavatelj Dine ne zna, ili ne zna još, kako Paul Atreides ili Muad’Dib ili Usul ili Kwisatz Haderach ili kako god vam je upisan u mobitel, nije spasitelj niti Fremena niti ekološkog sustava planeta Arrakis niti čovječanstva raseljenog po galaksiji. On je iz dobre kuće, najbolji ljudi su mu bili mentori, treniran je biti i mentat i Bene Gesserit, genetski je manipuliran i planiran kroz godine, najbolje je od svih svjetova, a opet, njegova ruka sterilizira 90 planeta i pobije 61 milijardu ljudi. Sve u dobrim namjerama, sve zbog pravednosti. U doba političkih ekstrema, dubokih rasloja, nedostatka komunikacije i zdravog razuma, te, najblaže rečeno, osebujnih državnika, raznoraznih vođa, pravednika i tech-bro nasilnika, Herbertovo upozorenje o tome kako treba dobro paziti koga slijedimo, zvoni jače nego ikad u posljednjih 60 godina.
„Nekad davno“ umjetna inteligencija je uz pomoć ljudi koji su se njome htjeli okoristiti na štetu drugih dovela do porobljavanja i ubijanja. Veliki ljudski ustanak protiv „mislećih mašina“, povijesni događaj kojeg je Herbert nazvao Butlerijanski džihad, rezultirao je uništenjem i zabranom umjetne inteligencije. Koliko je ta ideja danas relevantna, u doba masovnog razvijanja ekspertnih sustava i softvera koji se pogrešno, ali razumljivo nazivaju umjetnom inteligencijom, nije potrebno poentirati ni pontificirati
Osobno, i time ću završiti, jedna od najljepših i najvažnijih rečenica u Dini je fraza „Začin mora teći“, ili “The spice must flow” u originalu, još jedan redak teksta kojeg je originalnoj baštini Dine pridodao Lynchov film. Niti ta rečenica niti „Onaj tko kontrolira Začin, kontrolira svemir!“ koju izvikuje Barun s predivnim kožnim bolestima (koje je također izmislio Lynch) ne nalaze se u knjizi, obje su tu kako bi u kratko vrijeme prenijele poruku da Začin zaista drži „svemir na okupu“ (jer, ukratko, bez Začina nema međuzvjezdanog putovanja, a bez međuzvjezdanog putovanja nema carstva, nema civilizacije) i kako Paddishah Car kontrolira rudarenje i trgovinu kroz tvrtku CHOAM. Ta rečenica je također jedna od onih beskrajno citatljivih, no u međuvremenu sam je, kroz iskustvo u edukaciji kreativnog pisanja kojim se bavim posljednjih deset godina, apsorbirao i kao osobni motivacijski i općeživotni kredo. Začin, ili u prenesenom značenju, kreacija – mora teći. Čovjek je sretan onda kad je koristan, drugima, sebi, višim ciljevima kao što, po mom naivnom, ali čvrstom uvjerenju, umjetnost jest. Kad ne stvaram, kad „Začin ne teče“, nisam sretan. Lijen mogu biti nekoliko dana, a onda slijedi autentična unutarnja neuroza: tijelo zna da ne radim ono što me čini sretnim. Tijelo zna da se opet izmotavam. Ignoriranje tih psihofizičkih simptoma vodi do vrlo mračnih, depresivnih epizoda. Kad se vratim stvaranju, nebo izgleda svjetlije. To je u nama i to, ta potreba da se izrazimo, mora teći. Inače se voda ustoji, inače se granje i smeće nakupi, inače postane besmisleno, ili barem, manje smisleno. To je „začinu“ u prirodi. On, jednostavno i svakom otporu unatoč, mora teći.
Kraj teksta, a nijednom nisam spomenuo crve. Eto, to je Dina. Ne možeš je rukama obuhvatiti. Morat ću još dugo pokušavati.
Enver Krivac (1976) je multimedijalni umjetnik iz Rijeke. Djeluje na područjima književnosti, glazbe, videa i likovne umjetnosti. Objavio je strip-albume Priče iz Ž+K! (Zigo, 2007) i Let iznad orlovog gnijezda (EPK 2020, 2017), roman Ulica Helen Keller (Zigo, 2010), zbirku priča Ništa za pisati kući o (Algoritam, 2012 i BEK, 2019), te književno-stripovsku zbirku Osamotne okolnosti (VBZ, 2023). Djeluje i kao edukator kreativnog pisanja i stripa. Član je neformalne riječke književne skupine Ri-Lit i Hrvatskog društva pisaca.
* Tekst je dio serijala „Intermedijski transferi: Književnost&vizualne umjetnosti“ i financiran je sredstvima Grada Zagreba.
Pročitajte iz istog serijala tekstove Katarine Luketić: Knausgård i glad za slikama i razgovor s povjesničarkom umjetnosti Leonidom Kovač.
