Razgovor povodom izlaska iz tiska sabranih pjesama Predraga Lucića naslovljenih Južno dvorište (Ex libris, 2024.) s pjesnikom, urednikom, prevoditeljem i dramatičarem Damirom Šodanom rastegnuo se preko nekoliko godišnjih doba i bivših jugoslavenskih republika, a izvjesno je da je nastao po Šodanovu recentnom nastupu u Podgorici, gdje je netom izvodio vlastiti, dalmatinski prepjev pjesama Leonarda Cohena. Urednički pothvat ostvaren u ova dva toma predstavlja Lucićev pjesnički opus koji ima stubokom promijeniti korpus suvremene hrvatske lirike i posthumno predstaviti i reafirmirati jednog od najizvrsnijih domaćih kulturnih pregalaca u personu kakvu kao kultura skoro da i nismo zaslužili. Ako bismo poslovicom Hanibal ante portas, u ovom konkretnom slučaju aludirali na renesansnog književnika i Predragova suprezimenjaka Hanibala Lucića, izvjesno je da će nas s vrata hrvatske književnosti od sada promatrati jedan par očiju više – Predrag ante portas.
U kući tvojih staraca u Brelima, gdje si provodio ljeta, je „na taraci” osnovana u ljeto 1994. godine i Feralova biblioteka. U uredništvu se poklopila družina spomenuta u legendi Južnog dvorišta I-II, izabranih pjesama Predraga Lucića, koje si priredio za riječki Ex Libris. Knjige su upravo izašle iz tiska, pa ćemo ovom prigodom o njima povesti slovo. Gdje su vam počeci i poveznice s obzirom na zajednička preklapanja jedne udaljene generacije Dalmatinaca koji su se ostvarivali u Zagrebu i Beogradu?
„U početku nam je i kraj“ (smijeh), naslonio bih se u startu na T. S. Eliota iz njegovog čuvenog ciklusa Četiri kvarteta, budući da se bauk politike već bio opasno nadvio nad našim djetinjstvom te davne i „traumatične“ školske godine 1970-1971. kad smo Predrag i ja krenuli u 1C razred osnovne škole Bratstvo jedinstvo (danas Bol). Točno se sjećam trenutka kad mi je prišao klinac sjajnih smeđih očiju, ošišan baš kao i ja – „na hitlericu“, i upitao me što sam u horoskopu? Skoro da sam automatski odgovorio “Hrvat!”, jer je ipak bila proljećarska godina, a ja povrh svega nisam pojma imao što je horoskop. Tek sam bio saznao što su horor-filmovi ali to dvoje nekako čisto intuitivno, hvala bogu, nisam momentalno doveo u vezu. Ali nisam se tako očitovao ni zato jer mi je stari zaprijetio da za svoje dobro ništa puno ne trkeljam u školi, a naročito da se ne izjašnjavam da sam „Hrvat“, kao da bi mi tako nešto „maglovito“ moglo spontano pasti na pamet. Moja tadašnja nacionalna osviještenost, naime, počinjala je i završavala „rotoromanskom“ činjenicom da je Žalosna sova Indijanac, a Blaf bijelac, te da je Komandant Mark neupitni good guy, a da su britanski „crveni mundiri“ bad guys jer su odbojni zavojevači i surovi okupatori. Što je najgore, moji uopće nisu bili neki veliki – prije bi se moglo reći da su bili midsize Hrvati – dakle, oni (o)srednjeg rasta, kako po materijalnim primanjima, tako i po intelektualnim dometima. Bili smo zapravo baš „teška“ radnička klasa, jedna u moru familija skrojenih točno po JUS-u (jugoslavenski univerzalni standard). Moja stara je bila nastavnica, otac električar, a Predragova mama službenica u splitskom Škveru, a stari brico i bauštelac, gastarbajter na privremenom radu u Njemačkoj.
Skoro kao onomad Jagger i Richards, ponovno smo se sudbonosno sreli u srednjoj brodograđevnoj školi, gdje smo obojica pohađali smjer klasične gimnazije, koji je u vrijeme „šuvarice“ bio uspješno zamimikriran etiketom „suradnik u kulturno-znanstvenim ustanovama“, što je u retrospektivi zapravo bilo sjajno, budući da su nas stari gimnazijski profesori drilali grčkim i latinskim, a ozbiljna se pažnja pridavala povijesti umjetnosti, sociologiji, logici, muzeologiji, filozofiji i književnosti, pa čak i bibliotekarstvu, tako da nam je široko i temeljito obrazovanje došlo kao čisti bonus. I budući da smo obojica bili ludi za muzikom, već nakon par tjedana složili smo naš autentični novovalni Belai Band – Predragov termin – gdje je on bio tekstopisac i vokal, ja sam se prihvatio gitare, a pridružili su nam se Robert Grubić „Gobbo“ na basu i Dragan Pleština „Čarli“ na bubnjevima. Bend je punom parom djelovao od 1981. do 1985., s tim što su stvari (sveukupno njih tridesetak) nastajale sve do 1994. – zapravo smo na toj istoj taraci tog „gluhog“ ratnog ljeta kad je utemeljena Feralova biblioteka složili i zadnji song „Na ugarcin“, neki naš spoj Waitsa, Tome Bebića i tada jako popularnog belgijskog benda Vaya Con Dios. Gledajući unazad, čini mi se da je rokenrol, koliko god „klimav“, zapravo bio i ostao naš jedini životni etos. Jer, bez obzira na sve što smo narednih desetljeća pročitali i intelektualno digestirali, ništa nas nije moglo tako silovito udariti kao uvodni taktovi Dylanove šestominutne „Like a Rolling Stone“. Ništa neobično, jer zdrmala je i Springsteena kad ju je prvi put čuo u autu onomad kad ga je još mater vozila u neki šoping centar u New Jerseyju, pa kako onda ne bi i nas mulce iz splitske brutalističke betonske džungle zvane Split 3.
Gledajući unazad, čini mi se da je rokenrol, koliko god „klimav“, zapravo bio i ostao naš jedini životni etos. Jer, bez obzira na sve što smo narednih desetljeća pročitali i intelektualno digestirali, ništa nas nije moglo tako silovito udariti kao uvodni taktovi Dylanove šestominutne „Like a Rolling Stone“
Produhovljeni konji
Fanzinašku fazu Lucićeve mladenačke poetike obilježili su, kako mi se čini, i „biblijski“ impulsi. Tu mi se dodiruju stihovi Saše Antića – “Ironično, zaista, da citira Krista/ Jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista” iz „Nostalgične“ TBF-a. Jel’ to slučajno za osamdesete, ipak se generacija Milana Mladenovića furala na Bataillea? Ili je li to odjek Marulića kao “oca hrvatske književnosti”? Ili Kamova, koji je (tog i takovog!) oca prokleo?
Da budem iskren, nama je „visoka“ kultura prišla preko „niske“, kao što sam već spomenuo, odgojio nas je prije svega rock, jer nas je Jim Morrison odveo do Huxleyja, on pak do Blakea, potonji do ostalih romantičara, i više nije bilo nazad. Iz školskog se programa destiliralo i filtriralo ono što je nama bilo cool, naprimjer egzistencijalisti, Camus i Sartre, zatim Beckett, Brecht, Joyce, čak i Jack London, američki modernisti, Dos Passos, Fitzgerald, Faulkner, Hemingway, od Rusa Čehov, Gogolj, Dostojevski, Bulgakov, Majakovski i Brodski… od Francuza Flaubert, Verlaine i Cendrars, da dalje ne nabrajam… Inače, Predrag je neprestano apelirao prijateljima – „Čitajte, konji, čitajte, čitajte…“, tako da su oni od nas koji su ga poslušali umalo-ukratko postali poput onih Gulliverovih produhovljenih konja Houyhnhnma! Uskoro su došli i fatalni bitnici, Ginsberg, Kerouac & Co, naravno u prijevodu Voje Šindolića, kojeg smo znali preko naše svetinje, rock i pop časopisa Džuboks u kojem je Vojo bio član uredništva, pa ga je logično Predrag odmah „cimnuo“ kad je pokušao ranih 1980-ih startati časopis za književnost Albatros, koji nažalost nikad nije zaživio. Žao mi je što je negdje nestala kazeta s našim mladenačkim beat improvizacijama, gdje je Predrag čitao Snydera, Kerouaca, Corsoa i Ginsberga u Vojinom prijevodu, a ja improvizirao na gitari „u stilu“ Jerryja Garcie iz Grateful Deada. Vojo mi je uzgred bio poklonio čuveni dupli album Live Dead, koji sam sebi snimio na kazetu i proslijedio ga Predragu jer nisam u Zagrebu imao gramofon, a mislim da se to zbilo nakon Vojinog prvog beat čitanja ranih 1980-ih na galeriji jednog birca u Ujevićevoj ulici blizu splitskog HNK.
Tu se promptno ukazao i Zvone Krstulović, tada već objavljivani mladi lokalni pjesnik i glavni urednik Omladinske iskre, pa je odmah regrutirao Voju koji je i tamo počeo raditi portrete beat književnika, a domalo smo svi pisali u njoj. Ja sam pisao o jazzu, Predrag je imao rubriku Drugačije mlad, a on i Boro (Dežulović) su također radili Le Spizd, otkačenu rubriku gdje su u šprance Taličnog Toma i Asteriksa upisivali zajedljive satiričko-političke komentare, što za ono vrijeme uopće nije bilo bezazleno. Ali to je duga priča koju ćemo ovom prilikom preskočiti da bi se vratili na literaturu. Nesumnjivo, „knjiga nad knjigama“ nam je bila Alhemija reči, Rimbaudov prijevod iz pera Nikole Bertolina, velikog prevoditelja i urednika Nolita, koji nas je potpuno nokautirao. Također, Rimbauda je spominjao i Dylan, tako da je ludi dječak iz Charlevillea odmah skočio na vrh našeg panteona. Tko god podrobnije zaviri u Južno dvorište, vidjet će mnoge reference na Rimbauda koji je Predragu uz Dostojevskog i Bukowskog bio možda i najvažniji autor u formativnoj fazi, uz naravno neizbježne već spomenute bitnike. Sudbina je htjela da sam prije par tjedana, otprilike istovremeno kad i Južno dvorište kao urednik pustio u tisak pri h.d.p.-u i Bertolinovu hrvatsku verziju Alkemije riječi, dakle kompletni Rimbaudov pjesnički opus, pa tako mogu gotovo sa sigurnošću zaključiti kako mi je ovo bila urednički zaista karmička godina. Da mi je netko tada govorio da će mi Nikola Bertolino jednog dana postati prijatelj, mislio bih da halucinira, ali, eto, nikad ne reci nikad.
Nesumnjivo, „knjiga nad knjigama“ nam je bila Alhemija reči, Rimbaudov prijevod iz pera Nikole Bertolina, velikog prevoditelja i urednika Nolita, koji nas je potpuno nokautirao. Također, Rimbauda je spominjao i Dylan, tako da je ludi dječak iz Charlevillea odmah skočio na vrh našeg panteona. Tko god podrobnije zaviri u Južno dvorište, vidjet će mnoge reference na Rimbauda koji je Predragu uz Dostojevskog i Bukowskog bio možda i najvažniji autor u formativnoj fazi
Duhovna estetika
Kad je riječ o nabožnoj literaturi i tematici, to je bila potpuno Predragova stvar, jer ja sam u svojoj kratkoj ali intenzivnoj punk fazi gutao Nietzschea, dakle tipa koji je bukvalno „ubio Boga u meni“, dok je Predrag „ispod žita“ stalno bio u nekoj duhovnoj potrazi koja ga je, rekao bih, pratila cijeli život. Za razliku od mene on nije došao iz ateističkog miljea, njegov stric iz Drniša je svećenik koji je dugo službovao među našim iseljenicima i emigracijom u Njemačkoj. Ali i kad je psovao Boga, Predrag ga je ustvari (i)zazivao, uostalom on je prvi provalio Sv. Augustina, Thomasa Mertona, Williama Jamesa… a „hranio“ se Dostojevskim s kojim je u svojim dnevnicima i „polemizirao“ nazivajući ga familjarno – „Dos“! Ostao mi je tako živo u sjećanju „Dosov“ citat iz jedne od Predragovih bilježnica, koji glasi: „Bog me cijeloga života mučio!“ na koji se pak Predrag nadovezao svojom genijalnom replikom: „Da nema Boga koga bih opsovao kad mi se šibica ugasi na vjetru? A šibice se gase…“ Bog je za njega bio ultimativni transcendentalni označitelj, nikad konačno dokučivi nositelj krajnjeg značenja – „Morfej“, gotovo da bismo njegovim žargonom mogli zaključiti. I nekako baš ovih dana kad ponovno preslušavam danas meni osobno nevjerojatno sugestivni Dylanov kršćanski gospel opus s kraja 1970-ih, na koji smo svojedobno „strigli obrvama“, kao da po prvi put potpuno razumijem tu dimenziju kod Predraga. Jer pitanje vjere u biti i nije epistemološka ili teološka dilema, već stvar duhovne estetike i dubinskog emocionalnog opredjeljenja. Ali da ti zorno – ili bolje „John Zorno“ (smijeh) – to još malo približim primjerom iz glazbe koju obojica volimo, a to je jazz – nije naime našeg velikog „prijatelja“ duhovnjaka Johna Coltranea toliko mučilo ima li Boga ili nema – on ga je on naprosto svirao, a Predrag ga je svojom jezičnom virtuoznošću ispisivao, čak i kad ga je provocirao. Ne znam da li sam precizno odgovorio na tvoje upite, ali u svakom slučaju mislim da čovjek kao uključivo i racionalno biće može u sebi apsorbirati i reflektirati različite dihotomije, znači jest može se biti marksist – pa i anarhist – i kršćanin, kao što nam je to uostalom još davno pokazao Pier Paolo Pasolini. Što se tiče kamovljevske pobune protiv očinskog autoriteta, pa naravno, time počinje ne samo svaka individuacija, već i samo društvo kao takvo, kako nas je podučio Freud u Totemu i tabuu, a mladi „Duje“ je imao gard vrlo sličan onom Brandovom iz glasovitog filma Divljak (1953) Lászla Benedeka, gdje vođa motorističke bande na upit „Protiv čega se bunite?“ lakonski uzvraća – „Šta nudite?“
Otkuda ti naslov Južno dvorište za Predragovu sabranu poeziju? Ne zvuči li tebi samome to kao naslov zbirke kratkih priča Jurice Pavičića? Pitam zato što se Jurica-kolumnist u intervjuu iz sredine kolovoza prošle godine, spram infuzije hrvatskog katoličanstva u demokraturu odredio na delezovskoj liniji, „ne mogu shvatiti instituciju koja se naziva kršćanskom i katoličkom, a sustavno radi sve oprečno od onog što taj nauk jest… Institucionalni katolicizam postao je gnjili tumor ove zemlje, a najveće žrtve toga su zbiljski kršćani?“ Motiv „ratnih i poratnih zločinaca“ iz „Rodoljubne poezije“, posebno ciklus iz ožujka ’84. (na koju se nadovezuje i pjesma „Cigansko proljeće“ s invokacijom tebi), kao da anticipira to ljeto na taraci deset godina kasnije, a vidi – stara je već 40 godina!
Vrlo jednostavno, naslov je odabrao još sâm Predrag i to više puta kada je na pisaćoj mašini kucao izbore iz svoje poezije. I par puta mi je dao do znanja da će to biti naslov knjige, ako ikad bude radio svoje izabrane pjesme. Tako da je to posve legitimno, ali evo jest mogu nazrijeti jasno i tu asocijaciju koju ti vidiš s proznom meštrijom Jurice Pavičića, samo ovdje je riječ o skroz drugom senzibilitetu, s tim što moram dodati da Jurin citat pogađa točno u metu, kao i inače dodao bih, jer se ne radi samo o sjajnom piscu i filmskom znalcu, već i o jednom od najboljih dijagnostičara naše društvene zbilje. Uostalom sâm Predrag to slično sažima na jednom mjestu kada duhovito konstatira – „Crkva nije dovoljan dokaz / da ne postoji Bog!“ Stavljati danas znak jednakosti između izvornog kršćanstva i katoličanstva je po mojem mišljenju isto kao i poistovjećivati ranog Marxa s regulativnim smjernicama nekog rutinskog biltena CK SKJ otprilike 1976. Znači, da sumiramo – „niđe veze!“, što bi rekao moj drug, hercegovački pjesnik Mehmed Begić. Referirati se proročanski na „zemlju ratnih i poratnih zločinaca“ još ranih osamdesetih može samo skoro pa šamanski nadaren ali i društveno osviješten pjesnik. Jer velika poezija koliko god da je anticipacija ona je ujedno i repatrijacija nesvjesnog u svijest. Ili kako na jednom mjestu kaže Danijel Dragojević – „budućnost je ono što mi se već događalo“. I ne moramo se vraćati Giambattisti Vicu i njegovoj davnoj tezi o cikličkom kretanju povijesti da bi tako nešto potkrijepili, dovoljno je otvoriti novine i vidjeti pravosnažno osuđenog ratnog zločinca koji uokolo paradira s krunicom kao „ovaploćenje“ posvemašnje duhovnosti, sve uz logističku podršku jednog dijela ljudi iz desnog krila katoličke crkve (kao da „lijevo“ postoji!), pa da nam bude jasno da još uvijek zapravo živimo u prošlosti. Uostalom, to je i Predrag nerijetko napominjao u svojim javnim istupima. Ispada nakraju da je Joyce bio sasvim u pravu kad je kazao da je „povijest noćna mora“ iz koje nam se valja „probuditi“.
Referirati se proročanski na „zemlju ratnih i poratnih zločinaca“ još ranih osamdesetih može samo skoro pa šamanski nadaren ali i društveno osviješten pjesnik. Jer velika poezija koliko god da je anticipacija ona je ujedno i repatrijacija nesvjesnog u svijest. Ili kako na jednom mjestu kaže Danijel Dragojević – „budućnost je ono što mi se već događalo“
Poetska persiflaža
Međutim, u beogradski ciklus prodiru i pjesme Drang-nach-Süden-intonacije, poput „Djevojčice, djevojčice“ koje melodioznošću dalmatinske pisme probijaju format okomite bop-prozodije… Kao urednik si i istaknuo da su pjesme napisane što u „drugom domu“, van Splita, a što „na cesti“, u kamionima i vlakovima. Pomalja li se iz Voje tu već Duje koji je močugu pospremio u stražnji džep kao Dottore iz Commedije dell’arte, odnosno, sarkastični prosede poznatiji nam iz tandema s Dežulovićem? I što je to, na kraju krajeva, Kerouacov Mexico City Blues ili Ferlinghettijeva Pity the Nation?
Predrag je vrlo originalno i vješto uvezivao poetsku persiflažu i klasičnu društvenu satiru, tako da se može reći da je istovremeno bio postmodernist i iznimno inventivni klasicist s nesvakidašnjim versifikacijskim darom i uopće tzv. „osjećajem za jezik“ – riječju „jezikotvorac“, kako je to precizno doznačio Miljenko Jergović. Međutim, njegov stil u satiri je također odraz njegovog „psihoprofila“ ali i vanserijske edukacije, no dijelom je to malo i „splitski đir“ unutar kojega je u Predragovom slučaju sofisticiranost erudita zamijenila uličnu komedijašku „grezost“, ali ju nije posve neutralizirala, već ju je autorskom metamorfozom uzdigla na dotada neviđenu estetsku razinu udahnuvši joj višedimenzionalan život. I kad tome dodamo urođeni smisao za humor, neobuzdani poriv za društvenim angažmanom kao i ozbiljno izučavanje anarhističke literature, sve tamo od „vječnog“ Bakunjina do Daniela Guérina, važnog komunista-libertarijanca, onda dobijemo baš to – štivo „protiv svih nastava“, kako je to lijepo rekao Sinan Gudžević. I tu su bitnici samo jedan od gradivnih elemenata u Predragovom golemom i razuđenom opusu. Također, moram reći kad smo već na terenu „prirode i potkrepe“ (nature and nurture) da je i specifična splitska urbana sredina kakva je nekad bila imala velikog udjela u Predragovom formiranju, uostalom to je i sâm na neki način potvrdio napisavši u Mjesecu iznad Splita (2012) svojevrsno ljubavno pismo rodnom gradu. Jer u Splitu je, kao i inače na urbanom Mediteranu, zajebavanje i „vatanje u đir“ normalna stvar – barem je nekad bila, dok smo još bili u pravom smislu „grad“ – naime, nama je zajebancija nešto poput obrambene borilačke vještine, jer moraš (se) naučiti zajebavati da ne bi bio zajebavan, osim toga Split ima jednu karakterističnu osobinu, a ta je da ne dopušta nikome i ničemu da se previše uzdigne, što je u konačnici dobro za razvoj karaktera jer čovjeku daje stanovitu gravitaciju i pruža „uzemljenje“. To je super sažeo Dino Rađa kad je lani na Pričiginu rekao nešto u stilu – „Split te voli tri dana“. I za kraj, jest, Kerouac i Ferlinghetti su bili obavezna literatura, nezaobilazni dio vanškolskog kurikuluma, a s njima je Predrag također dijelio ne samo sklonost ka subverziji, već i želju za socijalnom vidljivošću i u tom je smislu znao vrlo strateški djelovati, što je u biti – ili bolje u beati – za svaku pohvalu.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
