…stane listati novine, prolista ih cijele i u njima ne zapazi ništa posebno, lista ih opet sve do osmrtnica, gleda osmrtnice, začudi se koliko je ljudi umrlo, i mladih i starih, iz svih priobalnih mjesta s jugozapada zemlje, i to mu nije jasno, ljudi se rode, i žive, godinama se mučno probijaju kroz život, ovako ili onako, i onda umru, dolaze iz ništa, budu rođeni, i vraćaju se u ništa, jednostavno se izgube, i između rođenja i smrti je to što nazivamo životom…
J. Fosse
Često nas uvjeravaju da nam umjetnost ne treba, da je filozofiranje beskorisno, da u budućnosti neće trebati čitati i učiti jer će sve biti na Googleu. U uvjerenju da postoje korisnije stvari, iz godine u godinu sve manje mladih ljudi upisuje humanističke studije. Možemo si unedogled ponavljati da je filozofiranje i bavljenje umjetnošću nepotrebno – sve dok nas ne poremeti neki prijelomni događaj. Teška nam bolest prerasporedi prioritete. Naglo nam umre netko blizak. Kako ćemo to razumjeti i preživjeti ako nismo navikli čitati i postavljati pitanja?
Krhkost ljudskog života i neminovnost smrti ukazala mi se prije mjesec dana kao nikad ranije.
Dva različita posjeta Komiži
Na moru je najljepše u proljeće. Zato smo početkom svibnja otišli na tjedan dana kod barbe i tete u Komižu. Bilo je divno vrijeme, mjesto još nije vrvjelo turistima, odlično smo jeli, puno razgovarali i stvarno se odmorili od Zagreba zagušenog prometom i smećem. Neke slike koje su mi ostale od tog tjedna: nježno stablo limuna u njihovom dvorištu povija se pod velikim žutim plodovima; u maloj kamenoj kućici u unutrašnjosti otoka, upolju, barba i moj muž nose veliki ormar, barba puše jer jebagabog, radnici su za sobom ostavili nered, na dvorištu nosimo teške grube kamene ploče, smijemo se kad mi skoro ispadaju iz ruke ali zbog fizičkog rada se osjećam dobro; već je vruće, hvatamo vjetar i hlad, sve intenzivno miriše po smilju, beremo šparoge, oko nas jarko crveni makovi, život je usporen i jednostavan.
Za tjedan dana se rastajemo kao da ćemo se ubrzo vidjeti, vraćamo se u Zagreb i kreće uobičajeni ritam, buka grada i rijeka neodgovorenih mailova, miris smilja iz polja još mi je povremeno u nosu, kad odjednom šok, barba je u komi, pomišljam da to mora biti neka greška. Nismo se ni snašli a trajekt nas već odvozi na njegov sprovod. Nižu se nove slike: okupljena obitelj nabraja pitanja koja smo mu trebali postaviti ali sada je kasno (uvijek mislimo da će biti još vremena!); sprovod u Komiži nalikuje Fellinijevu filmu, kršni stariji muškarci u bijelim košuljama i pogrbljene uplakane starije žene u crnom, groblje navrh brda i majušna kapelica. Na istom smo mjestu stajali kad je prije dosta godina umrla moja svekrva koju smo zvali baka – pamtim trenutak kad nas je sve u grču od žalosti uhvatio neobuzdani smijeh. Cijelo vrijeme na groblju prati me intenzivna slutnja da će baka i barba zajedno osvanuti iza nekog ugla i pridružiti se pogrebnoj povorci.
Možemo si unedogled ponavljati da je filozofiranje i bavljenje umjetnošću nepotrebno – sve dok nas ne poremeti neki prijelomni događaj. Teška nam bolest prerasporedi prioritete. Naglo nam umre netko blizak. Kako ćemo to razumjeti i preživjeti ako nismo navikli čitati i postavljati pitanja?
Nakon barbinog sprovoda na karminama sjedimo za velikim stolom u jedinom hotelu u mjestu a meni u glavi bubnja toliko govorimo a nismo ga ni spomenuli, dok istovremeno razmišljam da to možda i nije tako važno – volio je društvo i bilo bi mu drago da smo se svi okupili. A i što bi bilo prikladno reći za tim stolom? Riječi bi se pretvorile u patetiku i govornik bi vjerojatno previše govorio o sebi. Sad počinje era sjećanja – svatko od nas sa sobom nosi svog barbu, čuvamo sitne slike i uspomene, prepoznajemo ga u predmetima koje je ostavio za sobom. Kad smo se vratili u Zagreb, u frižideru smo još imali jedan veliki limun iz njegova dvorišta.
I prije su umirali ljudi koji su mi bili važni i bliski. Ali nakon iskustva s barbom u kojem je život u jednom trenutku kolao, pulsirao, a onda je samo tjedan kasnije sve nestalo, kao da je netko naprasno isključio struju kojom je bio priključen na ovu zemlju – prvi put u životu snažno osjećam konačnost i nepojmljivost smrti. Naravno da smo znali da će barba umrijeti, ta imao je više od 80 godina. Ali očito postoji razlika između svijesti o smrti i spremnosti na nju. Roland Barthes je nakon majčine smrti u Dnevnik korote (prev. Morana Čale) zabilježio da mu je svijest o smrti prije bila samo posuđena, a sada je postala njegova svijest. Ali što nam je činiti kad tu apstraktno očekivanu smrt stvarno dotaknemo, kad zaista možemo izgovoriti riječi nikad više nećemo vidjeti barbu? I razmišljam li o ovim pitanjima da bih se utješila ili želim nešto razumjeti? Vjerojatno u trenutku gubitka trebamo i spoznaju i utjehu. Drugim riječima, treba nam prava umjetnost.
U knjizi Otajstvo vjere (prev. Vesna Salomonsen), koja se sastoji od dijaloga norveškog pisca Jona Fossea s teologom Eskilom Skjeldalom, Fosse ističe da umjetnik u književnosti ne bi trebao izražavati svoje stavove niti propovijedati jer se time „odriče misterija koji je u srži umjetnosti“. U moru suvremenih književnih tekstova koji nas na silu šopaju određenim porukama, dragocjena je i Fosseova misao da je umjetnost neobjašnjiva i „način postojanja u svijetu“ koji nam omogućuje udaljavanje od svijeta – pokazujući istovremeno prema nečem što jest u svijetu i što je izvan njega, a upravo nam je to udaljavanje prijeko potrebno kako bismo ga bolje sagledali.
Septologija – tekst-vrtlog koji nam se otkriva postepeno
Oba puta u Komiži čitala sam Fosseovu Septologiju, ujedno i zadnji roman koji sam preporučila barbi za čitanje. Septologija je ciklus od sedam dijelova objavljenih u tri knjige: Drugo ime, Netko sam drugi i Novo ime (prev. Munib Delalić). To je poetska proza koju je teško prepričati, tekst-vrtlog koji funkcionira kao zatvorena cjelina i čini se da bi se mogao urušiti sam u sebe ako iz njega počnemo izdvajati pojedine dijelove. Ali ukratko: glavni lik romana je slikar Asle, udovac i introvert koji sam živi u malom mjestu i komunicira gotovo isključivo sa susjedom, ribarom Åsleikom. Fosse kao vješt dramatičar u šturim dijalozima odlično oslikava likove i njihov odnos. Asle povremeno odlazi u obližnji grad Bjørgvin da bi se sastao s galeristom Beyerom, a tu živi i drugi Asle koji je neka vrsta Asleovog dvojnika – fizički mu je sličan, također je slikar, ali on je autodestruktivan i ubija se alkoholom. Do kraja romana neće biti razjašnjeno je li Asle svog dvojnika samo zamislio ili on postoji kao život koji bi sami Asle mogao živjeti da nije prestao piti i ozbiljnije se posvetio slikanju. Radnja romana se događa u sedam dana tijekom zadnjeg tjedna Adventa i završava Božićem.
U moru suvremenih književnih tekstova koji nas na silu šopaju određenim porukama, dragocjena je i Fosseova misao da je umjetnost neobjašnjiva i „način postojanja u svijetu“ koji nam omogućuje udaljavanje od svijeta – pokazujući istovremeno prema nečem što jest u svijetu i što je izvan njega, a upravo nam je to udaljavanje prijeko potrebno kako bismo ga bolje sagledali
Jednostavnim vokabularom i bez ijedne točke, Fosse je u tih malo likova i događaja u romanu ugurao cijeli svijet. Septologija se sastoji od jedne rečenice, ponavljanja i pauze osiguravaju joj dobar ritam, a prevoditelju Munibu Delaliću možemo zahvaliti što na hrvatskom čitamo impozantan poetski tekst koji teče, povremeno se pretvarajući u meditativnu poeziju u kojoj se možete posve izgubiti, a pritom ćete imati osjećaj da ste se zapravo pronašli, da ste na pravom mjestu koje vam može poslužiti kao utočište od buke i trivijalnosti svijeta. U roman sam ušla naglavačke, jer nije bilo točaka koje bi me usporile – osjećala sam se kao da od silnog lamatanja rukama ne mogu doći do daha. S vremenom mi se tempo čitanja normalizirao, ali ritam je ostao, kao da čitam dobru poeziju ili slušam vrlo ritmičnu glazbu.
Septologija iz različitih perspektiva progovara o istim likovima i događajima, tekst je fragmentaran ali čita se lako i brzo, a radnja nam se otkriva postepeno – primjerice, prvo ćemo saznati da je Asleova sestra umrla u djetinjstvu, a tek puno stranica kasnije kako se to točno dogodilo. Zato u početku više naslućujemo tekst nego što ga razumijemo, a onda nas autor sve bržim okretanjem stalno istoga kotača uvlači sve dublje u živote likova i njihove preokupacije. Svih sedam dijelova Septologije počinje i završava s istim motivom – Fosse kao da nam poručuje da se život sastoji od ponavljanja s različitim nijansama. Na početku svakog dijela Asle razmišlja o svojoj slici na kojoj se dvije crte križaju, a svaki dio završava molitvom. Opetovano gledanje te slike Fosseu omogućava postavljanje suštinskih pitanja o umjetnosti: Što njegove slike čini dobrima? Kad se za neku sliku može reći da je umjetnička i kako slikar može znati da je završena? Zašto uopće stvaramo i kako to da većina ljudi želi dopadljive i shematske slike koje nemaju veze s umjetnošću?
Nakon čitanja zadnje knjige imat ćete osjećaj da ste s likovima Septologije živjeli godinama. Znat ćete praktične sitnice o njima – da Asle i Åsleik u svome malom mjestu nikad ne zaključavaju vrata, a živo će vas zanimati i ishod njihovih beskrajnih rasprava o tome bi li Asle trebao za Božić otići do Åsleikove sestre koja skuplja njegove slike? Nevjerojatna je Fosseova sposobnost da od banalnih životnih sitnica u tekstu napravi pravu dramu. Svakodnevni su događaji ispresijecani Asleovim bogatim unutarnjim životom, sjećanjima na djetinjstvo i mladost te njegovim razmišljanjem o brojnim filozofskim pitanjima. Uz razmatranja o umjetnosti, prvenstveno slikarstvu, važne teme u Septologiji su i duhovnost i smrt.
Vjera kao intimno pitanje i smrt kao sastavni dio života
Živimo u društvu u kojem je religija strogo propisana i ritualna, gotovo odvojena od osobnih duhovnih potreba – pa lako zaboravljamo koliko je vjerovanje intimna stvar. Ja sam ateistica, skeptična prema patrijarhalnoj i često isključivoj instituciji crkve i propisanim vjerskim ritualima, a istovremeno sam svjesna da i ateisti imaju duboku potrebu za duhovnim životom te da je ta njihova potreba u društvu posve nevidljiva, kao da biti duhovan automatski znači biti vjernik. Slikar Asle je introvert s bogatim unutarnjim životom. Njegova potreba za vjerovanjem nije regulirana pravilima izvana – Norvešku crkvu je napustio jer se oni bave „zloupotrebom Božjega imena“, ali zato duboko osjeća Boga i često za njim ima potrebu. Kad ga uhvati beznađe ili žalost može duboko udahnuti i pomoliti se, polako udisati i izdisati, ponoviti neke umirujuće riječi zbog čega dobiva osjećaj da „pada u sebe sama“ i više nije žalostan, malodušan, prolazi ga strah.
Pa iako moja duhovna potreba nema veze s Bogom, Asleov odnos prema duhovnosti razumijem i razumski i intuitivno. Svatko ima potrebu za uranjanjem u sebe, kontemplacijom i tišinom. Galerist Beyer će reći da „nema druge vjere osim umjetnosti“, a ja, uz umjetnost, vjerujem i u stalno traganje za odgovorima, za duhovnijim, propitanijim životom. Rano sam počela razmišljati o tome da nam je na raspolaganju relativno malo vremena i da ne možemo stići sve – jer u tom kratkom vremenu želimo razviti vlastito unutarnje biće, povezati se s drugima ali postati individualni, osjetiti i shvatiti život, pronaći u njemu smisao, i naravno, pokušati artikulirati – ako ne već i prihvatiti, smrt.
Nevjerojatna je Fosseova sposobnost da od banalnih životnih sitnica u tekstu napravi pravu dramu. Svakodnevni su događaji ispresijecani Asleovim bogatim unutarnjim životom, sjećanjima na djetinjstvo i mladost te njegovim razmišljanjem o brojnim filozofskim pitanjima. Uz razmatranja o umjetnosti, prvenstveno slikarstvu, važne teme u Septologiji su i duhovnost i smrt
Odnos prema smrti u Septologiji je takav da bi se Fosse sigurno složio s tezom iz romana Harukija Murakamija Norveška šuma da „smrt postoji, ne kao suprotnost životu, nego kao njegov sastavni dio“. Asleova supruga Ales je umrla ali u njegovu je životu sveprisutna. Često mu se vraćaju slike iz njihove zajedničke prošlosti, svako malo fizički osjeća njezinu prisutnost i razgovara s njom. Nekad su zajedno sjedili i gledali kroz prozor u more, a Asle i nakon njezine smrti pored sebe drži njezinu praznu stolicu jer ima još mnogo toga za podijeliti s njom. Razumijem takav suživot s onima kojih više nema. Oni su samo fizički nestali, ali za nas još uvijek postoje i pojavljuju se kad ih najmanje očekujemo. Odjednom se rasplačete nad ručkom jer šalša miriši kao da ju je skuhala vaša baka. Usred dana se rastužite jer ste čuli odličnu pjesmu ali je više ne možete pustiti prijatelju iz djetinjstva kojem bi se ona sigurno sviđala. Asle iz kuhinje miče tavu koju je Ales koristila jer bi se rasplakao svaki put kad bi je vidio.
Vratimo se na motiv gledanja kroz prozor koji se ponavlja u gotovo svim Fosseovim romanima. Zanimljivo je da, gledajući kroz to okno, Asle ne vidi uvijek more i bor. Ponekad gledajući u tu jednu točku zamišlja scene iz prošlosti, sjeća se razgovora sa sestrom i majkom ili pak domišlja što bi se sada u bolnici moglo događati s drugim Asleom. Fosse time ukida vrijeme, briše granicu između prošlosti, budućnosti i zamišljaja – uvodi svevremenost koja tekstu daje univerzalnu dimenziju. Okvir prozora kroz koji čovjek istovremeno može vidjeti neposrednu okolinu, svoja sjećanja i razmišljanja podsjeća na ljudsku omeđenost: sam se život odvija unutar okvira jer je omeđen smrću, a i unutar života smo limitirani vlastitom percepcijom, senzibilitetom, inteligencijom i sl. Jacques Derrida u vrlo poticajnoj knjizi o žalovanju The Work of Mourning piše da nas smrt nekog bliskog – koliko god smo na nju pripremljeni – uvijek pogodi kao da je kraj svijeta. I zaista bismo mogli reći da sa smrću svakog čovjeka umire cijeli jedan svijet jer nestaje ta točka iz koje su izvirale njegova prošlost, sadašnjost i budućnost. Ona će još tinjati dok ga se budu sjećali oni koji su ga poznavali, a onda će ta točka u kojoj je bio čitav njegov svijet – jednoga dana potpuno nestati.
Pisanje kao razmišljanje
Svevremenost iz Septologije prisutna je i u Fosseovim drugim romanima – Jutro i večer, To je Ales i Isijavanje (prev. Vesna Salomonsen). Kad ih sve pročitate, postaje jasno da on zapravo stalno piše istu knjigu. U Otajstvu vjere objašnjava da „svaki pravi pjesnik može napisati samo jednu pjesmu… drži se te pjesme, sluša je, pokušava iznova. Jer tu se jednu pjesmu nikada ne može izreći. Ali može se pokušati, i pokušava se uvijek iznova. I što je bliže toj pjesmi, poezija biva sve bolja.“ Fosse dakle piše jednu knjigu – jednu pjesmu – jer se stalno iznova pokušava što jasnije izraziti. Zato nije čudo da u intervjuima često citira Wittgensteinovu izreku da treba šutjeti o onome o čemu ne možemo govoriti, a na nju nadovezuje Derridinu maksimu koja nam nalaže da ono o čemu ne možemo govoriti – trebamo zapisati, jer je u tekstu moguće barem malo shvatiti neshvatljivo.
Fosseovi romani nemaju ni informiranog, a kamoli sveznajućeg pripovjedača, njegovi likovi sumnjaju u vlastitu percepciju i posvuda primjećuju kontradikcije, često se miješaju njihove unutarnje impresije s vanjskim događajima. Sve to Fosseu omogućuje da pisanje destilira u razmišljanje, da u tekstu donosi različite, ponekad i oprečne zaključke – ne nudi odgovore nego stalno produbljuje pitanja. To osobito dolazi do izražaja u Septologiji koja se može čitati kao filozofski pokušaj razumijevanja svijeta u kojem Fosse ustraje iako je svjestan da su riječi nedostatne – jer su jedini alat koji imamo na raspolaganju: „kad razgovaramo, moramo koristiti riječi, a riječi kažu tako malo, gotovo ništa, i što one manje kažu, na neki način kažu više“. Zato su u njegovim tekstovima toliko važne pauze i tišine.
Književnost kao put do artikulacije vlastitih misli i osjećaja
Septologija mi se sviđala i prvi put kad sam je čitala. Svojim je vrtložnim stilom, gomilanjem istih ljudi i scena prikazanih iz različitih perspektiva, autor uspio obuhvatiti praktičnu stvarnost ali i njezino metafizičko razmatranje. A nakon što je umro barba, taj je roman postao moj pojas za spašavanje – put do artikulacije vlastitih misli i osjećaja. I nije čudno da sam to pronašla baš kod Jona Fossea koji je 2023. dobio Nobelovu nagradu za književnost za „inovativne drame i prozu u kojima je uspio izraziti neizrecivo.“ Nakon barbine smrti trebao mi je netko tko sagledava život u svoj njegovoj raznorodnosti, a Septologija stalnim kontradikcijama i suptilnim nijansiranjem stvarnosti stvara svijet koji možda na prvu i nije posve ugodan – ali tješi činjenica da umjesto banalnih i neuvjerljivih gotovih odgovora jasno artikulira prava pitanja o ljudskoj egzistenciji.
Fosse dakle piše jednu knjigu – jednu pjesmu – jer se stalno iznova pokušava što jasnije izraziti. Zato nije čudo da u intervjuima često citira Wittgensteinovu izreku da treba šutjeti o onome o čemu ne možemo govoriti, a na nju nadovezuje Derridinu maksimu koja nam nalaže da ono o čemu ne možemo govoriti – trebamo zapisati, jer je u tekstu moguće barem malo shvatiti neshvatljivo
Danas kad nas okružuju uvjerenost u vlastite (često skučene) odgovore koju prate agresija, brzina, gramzivost, egomanija i samopromocija, Fosse nam u svojim knjigama nudi usporavanje, kontemplaciju, samoću, tišinu, skromnost i pomirljivost te puno duha. Zato ću čitati Septologiju i treći puta, a nadam se da ćemo na hrvatskom moći čitati i njegove eseje o književnosti koje sam čitala na engleskom, An Angel Walks Through the Stage and Other Essays. U kratkom intervjuu povodom Nobelove nagrade Fosse objašnjava da je u školi bio neuspješan, ali da je rano počeo pisati prve pjesme i priče jer ga je to činilo sretnim i ulijevalo mu osjećaj sigurnosti. Tako njegovi tekstovi djeluju i na mene.
Dok ih čitam, mirna sam, sigurna, hektični vanjski svijet staje i imam osjećaj da sam se ukrcala na neki brod, oko mene je bonaca, velika plava tišina koja me uvodi u beskrajno polagano vrijeme, neku drugu dimenziju u kojoj se svaki trenutak razvlači do besvijesti. A ako pogled fokusiram u daljinu jasno vidim polje na Visu, ispred male kamene kućice za velikim drvenim stolom barba sjedi s bakom, ispred njih je mala težačka kamena kuća u čijem se dvorištu u velikoj teći krčka bob, sa strane su spremne i gradele za srdele, dok vjetar raznosi ljetni težak, ljepljiv i vruć zrak pun maslina, ružmarina i makije. Barba se smije i čujem njegove riječi pa ljudi moji, tko ovo može platit!
