Andrej Bjeli je Petrograd. Alfred Döblin je Berlin. Salman Rushdie je koliko New York toliko i Bombay. Orhan Pamuk je samo Istanbul. James Joyce je Trst, iako nije pisao o Trstu već u Trstu. Ivo Andrić je Višegrad, Žepa, Sarajevo, Travnik – sva je Bosna u njemu. Julio Cortazar je Pariz, ali nije Francuz. Tolstoj je Jasna Poljana, Jasna Poljana je Rusija, Rusija je Tolstoj. Ferrante je, što drugo doli, Napulj. Knausgaard je Bergen. Cormac McCarthy nema svoj grad, on je cesta bez imena i pustinja na granici. Dubravka Ugrešić je selica: Zagreb, Amsterdam, Berlin, toplice Topusko… I tako dalje, u širine i dužine, mogla bih sipati asocijacije i crtati imaginativne književne mape na kojima bih gradove i krajolike povezala s pojedinim spisateljicama i piscima koji su njušili njihove slojeve i tragove, prepoznavali njihove ritmove i emocije, otkrivali njihove priče i drame.

Poetika prostora u književnosti očarava me dugo vremena. Dok čitam, često zamišljam karte, upisujem i ispisujem autorice i autore s lokacija, razmještam ih po trgovima, ulicama, kavanama, stanovima, a ponekad otvorim plan nekog gradova pa prelazim rutama kojima hodaju likovi romana ili priče. Volim zamišljati prostore iz tuđih riječi, baviti se urbanizmom književnosti, uglavnom privatno, ni za kakve potrebe, a nekad i javno, za ove književnokritičke. Za mene prostor nije sporedna književna tema, a to kako će se prostor ozbiljiti u književnom svijetu: hoće li ostati neopisan, biti usputna pozadina ili agens zbivanja, nije uopće neutralno pitanje.

Nada Gašić je…

Kad mislim o književnom Zagrebu češće mislim o spisateljicama nego o piscima, o ženskim prikazima ovoga grada, njihovim gradskim iskustvima upisanim u književnost i njihovim specifičnim poetikama prostora. Mislim nerijetko i o feminilnim, senzibilnim (ne cmizdravim) odnosima prema prostoru i načinu pripovijedanja u kojem je grad sveprožimajući organizam u priči.

Jedna od tih karakternih zagrebačkih spisateljica je i Nada Gašić – ona je grad tekstualizirala bolje i prisnije negoli drugi, navodno tipični zagrebački pisci (Šenoa, Majdak, Milčec, Glumac itd). Počevši od Mirne ulice, drvoreda i Vode, paučine preko Devet života gospođe Adele i Četiri plamena, led do aktualne Kutijice od školjki njoj je Zagreb i ambijent zbivanja, i identitet, i sjećanje, i inicijalna igla priče, i tema, i lik, i jezik. Poetizacija Zagreba vidljiva je u njezinim romanima na više razina, ali ona nije sama sebi svrhom. Gašić ne njeguje malograđanske licitarske sentimente niti uzdiše za (tankim) slojem predratnog građanstva kojeg je – kako tvrde desni i liberalni nacionalisti – uništio socijalizam. Njezine prikaze grada ne prate lokalni ekskluzivizam i potreba da se uzdigne iznad realne gradske mjere. Ukratko, nju zanima živi, a ne mitski grad, Zagreb jučer i danas u svojoj mnogolikosti i promjenjivosti. Njezino višegodišnje gradopisanje ima ravnotežu i stopljeno je s pričom i književnim svijetom koji ispisuje. Nije zato nužno poznavati rastere zagrebačkih ulica, memorije lokacija i talog gradske povijesti da bi se te priče i ti svjetovi razumjeli i u njima prepoznala univerzalnost.

U prvim spomenutim romanima Nade Gašić, Zagreb je noir ambijent kriminalističkog zapleta, dok je u najnovijem sunčan, sretan grad. Ubojstva i potrage, špijune i tajne, koprene, poplave i truleži zamijenili su sada tramvaji, knjižnice i stambene zgrade, šnajderice i vesela susjedstva, radio igre, šlageri i modernistički ritmovi ranih 1960-ih godina. U Kutijici se uranja u svagdan socijalističkoga grada u vrijeme njegove intenzivne ekonomske, kulturne i socijalne preobrazbe. Zagreb iz toga vremena ima drukčije lice nego u prvim romanima, ali i dalje, slično kao u njima, grad je humus iz kojeg izrasta zanimljiva priča.

Nada Gašić je grad tekstualizirala puno bolje i prisnije negoli drugi, navodno tipični zagrebački pisci (Šenoa, Majdak, Milčec, Glumac itd). Počevši od Mirne ulice, drvoreda i Vode, paučine preko Devet života gospođe Adele i Četiri plamena, led do aktualne Kutijice od školjki njoj je Zagreb i ambijent zbivanja, i identitet, i sjećanje, i inicijalna igla priče, i tema, i lik, i jezik

Ay ta mala Tamala!

Kutijica od školjki je zapravo sentimentno-nostalgičan pa i ljubavni roman o odrastanju, pri čemu ovo „sentimentno“ i „nostalgično“ valja shvatiti u pozitivnom smislu – kao elemente jedne senzibilne (opet, ne i cmizdrave) geopoetike. U romanu se pripovijeda o jednom ljetu u životu jedanaestogodišnje djevojčice, ljetu u kojem se, gledano izvana, nije dogodilo ništa epohalno: nikakav povijesni prevrat ili važan događaj za zajednicu, a opet dogodilo se, toj djevojčici iznutra, gotovo sve. Iskusila je slobodu i usamljenost, svjedočila (tuđoj) ljubavi i čežnji, ali i sama se, ne znajući, zaljubila, shvatila snagu konvencija i društvenih zabrana. Tog ljeta 1961. godine, nju je iz dječjeg plićaka podignula prva snažna emotivna plima i bacila je dalje – u djevojačko sazrijevanje.

Glavna junakinja romana imenom Tamala (spoj riječi: ta mala!) ispisana je majstorski. Ona je djetinje buntovna, prkosna, osjetljiva, duhovita, mrzovoljna, svadljiva, brbljava, mučaljiva, ljubomorna, melankolična – sve u jednom. Često izmišlja strašne priče, pleše po ogradi terase svoje zgrade u Savskoj i s visoka, u baletnom trijumfu, promatra grad. Šuruje s mačkama, galami, pjeva šlagere…, i neprekidno, na razne načine, romantizira i konfabulira svijet oko sebe. Tamala se doima kao književna sestra Pipi Duge Čarape Astrid Lindgren, Male May Tove Jansson iz Moomina pa čak i Elene iz Ferrantine Genijalne prijateljice (iako je ta puno ozbiljnija od nje). Tamalin doživljaj svijeta oblikuju rituali socijalističke epohe (vesternizacija, zabavna kultura, Burda), kao i junaci stripova, lektira i „knjiga za odrasle“ poput neodoljivog, „suvišnog“ Pečorina o kojem čita to ljeto. Ukratko, Tamala je junakinja kakva dosada nije ispisana u ovdašnjoj književnosti, a bude li sreće pa se za Kutijicu zakači dovoljno čitatelja, ona bi mogla prerasti sam roman i postati prepoznatljiv kulturološki znak, junakinja slična Štefici ili Ruzinavoj.

Sjećanje na neponovljive dane i intimne drame

Siže romana zavrti se u trenutku Tamalina i majčina posjeta jednoj šnajderici, pa huji dalje stubištima, ulicama i stanovima, i još dalje, prema moru. Nakon jedne nezgode, Tamala s majčinom prijateljicom konačno otputuje na more, onako kako se uglavnom putovalo u socijalizmu – sporo, u bučnim kupeima, s pohanim mesom i domaćim keksima u koferu. Najprije vlakom do Rijeke, pa brodom do Splita, pa autobusom do Trogira gdje ih čeka kamara s Peršonomipo kod šjore Vice. Nezaboravan ljetni dan provode i u šoltanskim Grohotama u kojima se nalazio pogon igračaka Jugovinila. U roman se tako upisuju i drugi prostori, dalmatinski mikrokozmi, krajolici i mentaliteti, kao i ona stalna čežnja za Jugom, za sunčanim avanturama, ljubavima i drukčijim životom, koja je utisnuta u identitet kontinentalaca. Trogirska dionica, središnja i najduža u romanu, ispisana je također s velikom pažnjom prema urbanitetu, memoriji i svakodnevici (hrani, načinu stanovanja, komunikaciji u kući i izvan nje, predmetima), kao i, posebno, prema jeziku stanovnika.

Kutijica od školjki je roman o sjećanju, o potrebi da se prošlost rekonstruira ne samo kao ciklus kolektivnih nesreća, ljudskih patnji i destrukcija, već i kao niz običnih i čudesnih, posve neponovljivih dana i individualnih drama. Također, kutijica od školjki je metafora za našu memoriju u koju tijekom godina pohranjujemo uspomene, dogodovštine, priče, ljubavi, emocije… – one samo naše dragocjenosti, naše pozamanterije, koje nas čine osobama kakve jesmo.

Tamala je junakinja kakva dosada nije ispisana u ovdašnjoj književnosti, a bude li sreće pa se za Kutijicu zakači dovoljno čitatelja, ona bi mogla prerasti sam roman i postati prepoznatljiv kulturološki znak, junakinja slična Štefici ili Ruzinavoj

Socijalistički jučerašnji svijet

Pripovijedajući o Tamalinom ljetu za sjećanje, Gašić je isplela moćnu višeslojnu priču o odrastanju, sazrijevanju i prvim slutnjama ljubavi, načinu života i međuljudskim odnosima, pojedincu i društvu u jednom – ne samo prošlom, već i iz društvenog sjećanja iščezlom – vremenu. Prikaz tog vremena je nostalgičan i lišen političke težine; on djeluje dirljivo nevino, onako kako djeluju npr. groteskno-melodramske Fellinijeve vizualizacije Italije ili tužne francuske šerburske romanse. Ništa u tome nije trivijalno i patetično, jer Gašić zna kako i kada uvesti ironiju i humor i koliko je važno izbjeći šablone, stereotipove te ustaljene komične gegove i jezične kalambure koji prečesto obilježavaju ovdašnji književni mediteranizam. Ona zna ispisati ljubavnu slutnju u junakinji, ne izreći je izravno, već njome mjestimično natopiti tekst. Roman stoga i odiše onim tipom lakoće o kojoj je pisao Italo Calvino u svojim davnim američkim predavanjima. Do takve je literarne lakoće teško doći, i samo onaj tko nije prošao muke pisanja može tu lakoću poistovjetiti s banalnošću.

Prošlo, iščezlo vrijeme je tu vrijeme socijalizma, modernizacijskog vala 1960-ih koji je donio ekonomski rast, izgradnju i poboljšanje socijalnih uvjeta ljudima koji su samo 15-ak godina ranije izašli iz rata. Te godine našeg jučerašnjeg svijeta – godine koje se u optici kulturne i socijalne povijesti određuju kao najbolji period socijalizma – rekonstruiraju se u romanu preko mnoštva motiva i kulturnih znakova vješto upletenih u temeljnu priču. Među njima izdvojit ću jedan: Berkovićev dokumentarni film Moj stan, nagrađen tih godina na festivalu u Cannesu, za koji je Tamala – ta mala fikcijska dvojnica svoje stvoriteljice – posudila glas.

U Kutijici se uranja u svagdan socijalističkoga grada u vrijeme njegove intenzivne ekonomske, kulturne i socijalne preobrazbe

Mikrostilistika i poruke iz nalivpera

Dojmljiv prikaz socijalističke svakodnevice, zagrebačko-trogirske memorije mjesta, kulturni signali (američki filmovi, ruska književnost, biblioteka Reč i misao, Rip Kirbi, željeznice u Jugoslaviji, ljetne terase s orkestrima, očev partizanski Odred za hrabrost itd.), nisu nužno sami po sebi morali rezultirati ovako dobrim romanom. Naime, ono što prije svega drugoga Kutijici od školjki daje visoku vrijednost je njezin jezik – leksička širina, stilska rafiniranost, laki prijelazi iz jednog u drugi registar i dinamika. Da, sve uvijek počinje i završava u jezičnoj igri, pisanje ide poput pletenja, očicu po očicu, red po red, i od preciznosti tog pomnog rada ovisi izgled cjeline.

Leksik romana je bogat, nerijetko inovativan (izrazi: Jednodžepna, Peršonaipo i dr.), dok se karakterizacija izvodi iz dijalektalnih specifičnosti. Parafraziraju se tu dječje igre (Kale, kamen, rese, skale…), zafrkava s rimovanjima (Šnajderica, iglica, pilica), ubacuju recepti (ne prepisani iz kuharica već transkribirani iz života i nazvani npr. „Grah kakav voli tata“ i „Pohano, ispohano“) i unosi obilje humorističnih pasaža. Tu su i autobiografske intencije poput dirljive posvete junakinje autorici na početku knjige ili pak poglavlja (dijelom pisana ruskim) o posjetu Tolstojevoj Jasnoj Poljani koju je i sama Gašić posjetila u sklopu jednog književnog susreta nakon što je njezin prvi roman uvršten u izbor najboljih romana slavenskih književnosti. I dok mi je u autoričinim prvim kriminalističkim romanima ritam nekad bio previše spor i ravan (iako je „odgađanje“ pravilo u krimi-žanru), u Kutijici je uspostavljena prava dinamika. Tu autoričinu pažnju prema mikrostilistici i mikrosemantici doživljavam i ljekovitom, s obzirom na to da se u aktualnoj književnoj produkciji vrlo često u prvi plan gura neobičnost (sablažnjivost) fabule, dok se za jezični sitni vez i značenjska bogatstva malih motiva nema strpljenja i umijeća.

Na kraju, osobno mi se možda i najviše sviđa autoričina hrabra odluka da nakon linearno ispripovijedane Tamaline ljetne avanture neočekivano skrene svoj roman, promijeni fokus i duktus pa nakon intimističkog poglavlja „Jasna poljana“ niže autopoetičke i autofikcijske fragmente koje ne tretira kao marginalije već kao sastavne dijelove romana. Fragmenti dodatno uslojavaju književni svijet, ukazuju na širinu i minucioznost pojedinačnih sjećanja, ali i važnost spisateljske odluke da se ne hoda utabanim žanrovskim i poetičkim stazama. Završni fragment romana, „dopisan pronađenim Pelikan nalivperom“ sadrži upravo dokaze takve samosvijesti: male poruke upućene jezičnim puristima i birokratskim književnim žirijima. Poruke nisu uljudne već otresite, malko i bijesne, a napisane su očito sa željom da se vlastiti roman – ta kutijica puna davnih osobnih dragocjenosti – zaštiti od površnog čitanja.