„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo razgovorom s književnim prevoditeljem i pjesnikom Dinkom Telećanom.
Uspon je pri kraju puta strm, izmjenjuju se oronula s luksuznim suburbanim gradnjama, dolje niz padinu napušteno groblje stenjevečke psihijatrijske bolnice, a gore planinska šuma, pa posve ugaslo nebo zimskog popodneva. Kad je se jednom domognete, rezidencija Telećan–Penđer topla je, lijepa i pametna, prirodne nijanse uredna prostora obasjane svjetlošću boje meda dok se jeka raznih znanja, ljubavi i interesa stanarskog tandema slaže u finu harmoniju detalja zajedno s glazbenom jazz-kulisom. Radna je soba Dinka Telećana pak minimalističko-maksimalistički interijer približno očekivan za jednog od najznačajnijih i najzanimljivijih autora, prevoditelja i pjesnika svoje generacije: u uredu gotovo ništa osim osnovnog radnog oruđa, a u radnom oruđu – univerzumi. S ulaza je čitava desna stijenka prekrivena bibliotekom, uz prozor preko puta starinski drveni radni stol s računalom i nekoliko korpulentnih otvorenih izdanja; pored radne stolice žuti divan, na divanu posve bijeli mačor Kićo. Uz Kiću je takozvani lager, knjige spremne pri ruci za skoro čitanje, a kako pažnja odatle klizi dalje uvis i udalj, gotovo je čujan žamor različitih jezika, različitih stoljeća, pripovijesti, glasova; to je biblioteka koja živi i diše.
Kategorizacija je naravno vječno pitanje: red, nered, suživot reda i nereda; kako slagati, po kojem ključu; kako ne biti picajzla, a opet ne biti u kaosu. Kako biti u sredini a da to ne bude osrednje. – Dinko Telećan
Faza zazora
Odakle krenuti, kako je predstaviti? „Ova je biblioteka, vjerojatno kao i sve, sastavljena od više biblioteka,“ započne Telećan upoznavanje, „njezina se provodna nit sastoji u mom rukovanju tim knjigama, ali je s raznih strana svašta dolazilo, i na razne strane odlazilo. Preživjela je nekoliko selidbi, a selidbe su uvijek važne jer donose revizije; stvari misteriozno nestaju i misteriozno se pojavljuju; s godinama i selidbama mijenjao sam se ja, pa tako i moj odnos prema knjigama kao takvim, a onda i prema konkretnim izdanjima… Teško je datirati točku nastanka ove biblioteke, ona je dio mene, i zajedno je sa mnom prošla različite faze.“
Iako nijedna ne nastaje planski od prve knjige na polici, različite su biblioteke sastavljene oko različitih bitnih impulsa, s fokusom na različite dimenzije uknjiženih bića i njihovih života u našem skrbništvu. „Imao sam fazu zazora od kolekcionarstva kao takvog, od svojine, vlasništva, posjedovanja; ne samo knjige, nisam htio imati nikakve predmete, ništa svoje. Bila je to poduga faza, i tada sam velik dio biblioteke razdao, podijelio, prodao, rasprodao… Zazor često dođe, pa tako i u mom slučaju, upravo zato što imaš takvu crtu, kao što ja imam hrčak-crtu, pa joj se u nekom trenutku usprotiviš. Kasnije sam zbog nekih izdanja požalio i pokušao ih vratiti po antikvarijatima, na Njuškalu, kojekako… Jer posljednjih sam godina u fazi u kojoj mi ih je naprosto lijepo vidjeti. I dalje mislim da nisam bibliofil, u smislu da tražim posebna izdanja, potpisana, rijetkosti, i zgrtanje mi je samo po sebi i dalje odbojno. Poznajem bibliofile s impresivnim bibliotekama za koje shvatiš da im je sadržaj knjiga zapravo nebitan; to su predmeti nagomilani iz nekog fetišističkog razloga. Ništa loše u tome, fetiši su legitimna stvar! Ali nije to moja priča, i nastojim da ne bude. Kad je knjiga lijepa, to je divno i volim je takvu vidjeti, ali nije mi to nikad primarno. Najprostije: knjige su da se čitaju. Pa gledam da one koje jesu tu budu one kojima bih se barem potencijalno vratio, ili im prišao prvi put kad za njih sazrije vrijeme.“
Formativni gubici
„Zadnjih su godina u matičnu biblioteku ušli mali dijelovi naslijeđenih, prije svega tatina (prevoditelja i hispanista Milivoja Telećana) koja se rasformirala dok je još bio živ jer se odselio pa sam neko vrijeme ja bio čuvar blaga. Poslije sam zadržao njegove knjige koje mi je bilo važno sačuvati, a njih je bilo dosta. Prije toga je ušao dio tetine biblioteke, prevoditeljice Gordane Popović Vujičić, i na kraju Gige Gračan koja je knjige dijelila još za života, znajući da dolazi kraj, pa je zvala ljude ciljano za pojedina izdanja. Meni je tako namijenila Shakespearea i sve vezano za Shakespearea, što nema nužno veze sa mnom, ali je ona nekako zaključila da želi da budu kod mene pa sam naravno prihvatio, uz hrpu ploča koje sad čine četvrtinu naše kolekcije.“
Da su knjige složene po vidljivoj logici, moje ovlaš knjižarski trenirano oko odmah registrira, no dubinska je logika osobne biblioteke uvijek u ingerenciji uma čiji je papirnati produžetak. „Kategorizacija je naravno vječno pitanje: red, nered, suživot reda i nereda; kako slagati, po kojem ključu; kako ne biti picajzla, a opet ne biti u kaosu. Kako biti u sredini a da to ne bude osrednje. Uvijek ista pitanja koja se rješavaju u hodu. Pa nastane neki red, onda se za godinu dana raspadne, a faktori su razni. Primjerice, trebalo je formirati biblioteku i prema tome da se u donjem nizu popuni u dva reda jer inače mačka upadne iza pa rošta. Dinamika biblioteke. Ovaj je mačak sa mnom prošao više selidbi, a u mladosti je jako volio Goethea i obavezno bi se zavukao iza Fausta. Za njega bi se čak moglo reći da je bibliofil. Druga mačka, Lola, koju, plahu kakva jest, još nismo vidjeli, nije toliko sklona literaturi, ona uglavnom voli knjige s repićima koje može natezati.“
Kao ljubiteljicu radikalnih odluka, pogotovo onih koje čovjek kasnije može spektakularno požaliti, zanimalo me čega se u asketskoj fazi odrekao, i kasnije ista izdanja ipak potražio i eventualno povratio. „Bila je to uglavnom proza za koju sam, s pravom ili ne, bio uvjeren da joj se više neću vraćati, a bilo je nešto i poezije, pjesničkih knjiga koje sam dao, prodao, izgubio, ne bih znao više točno što li jer ima i more knjiga koje posudiš pa ih nikada ne dobiješ natrag, a zaboraviš kod koga su. Trebalo bi biti pedant pa zapisivati, ali to je nekako antipatično. Kao, misliš da ćeš zapamtit, jer ti je važna knjiga pa ćeš znati kod koga je. Nećeš. A ove manje važne ionako nitko ne odnosi. Žao mi je i zbog nekih knjiga koje znam gdje su – u knjižnici na Filozofskom faksu. Jer kad se rasformirala tatina knjižnica, rekao je za usko stručna, filološka izdanja neka idu na romanistiku nove knjižnice. Možda iz nekog mladenački prirodnog, a opet kolebljivog otpora prema Borgesu po čijem je prevođenju otac s razlogom bio poznat, sva je borgesiana, uključujući i ona divna Sabrana djela u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske iz osamdesetih godina, također otišla tamo. A kako sam bio i u svađi s bibliofilijom, kategorički nisam htio prvo izdanje Sto godina samoće objavljeno u Buenos Airesu… a sad bih rado vidio hrbat te knjige na polici. S druge strane, te su knjige sada na sigurnom. S treće strane, hoće li ikome biti više u rukama? Ne znam baš. Nije to neka velika bol, ali bilo bi mi drago da su tu. S obzirom na nekontrolirano gomilanje, gubici nisu ni sasvim loša stvar.“
Imao sam fazu zazora od kolekcionarstva kao takvog, od svojine, vlasništva, posjedovanja; ne samo knjige, nisam htio imati nikakve predmete, ništa svoje. Zazor često dođe, pa tako i u mom slučaju, upravo zato što imaš takvu crtu, kao što ja imam hrčak-crtu, pa joj se u nekom trenutku usprotiviš. – Dinko Telećan
Najnovije prinove
(po zapisniku 18. studenog tekuće, protječuće godine)
„Sad je friško bio Interliber i beogradski Sajam knjiga pa je bilo više prinova iako sam za oba rekao da neću ništa kupovati jer imam već previše knjiga na lageru. Evo recimo, Erri De Luca mi je sjajno otkriće kao pjesnik i prozaik. Onda Macuo Bašo: Oblak cvjetova – zanimljivo izdanje za koje nisam ni znao, a preveo je s japanskog (a ne nekog drugog jezika) Hiroši Jamasaki Vukelić pa sam zaključio da bih ga s obzirom na ljubav prema haikuu rado imao. Slatka prinova koja čeka na čitanje je César Aira: Cumpleaños, neprevedena novela čiji naslov znači Rođendan, a rođendan je pedeseti, a meni slijedi pedeseti rođendan sljedeći mjesec tako da čekam da ga čitam tada, iako kao njegov prevodilac znam da Aira redovito vara čitatelje i obično naslov nema nikakve veze s onim što stoji unutra. Prinova je i lektirni dug, Mefisto Klausa Manna u prijevodu Vere Čičin-Šain.“
Tek sam posljednjih par godina počela pamtiti imena prevoditelja i sada su mi često upravo prevoditeljice orijentacija kad biram prijevodnu književnost, među favoritima upravo Telećan (i Penđer koja je kuckala prijevod kineske znanstvenofantastičarke Hao Jinfang u susjednoj sobi). „Obično to ne bude u fokusu dok se ne počneš time baviti, pa se odjednom otvori,“ razumije me Telećan. „Svojedobno je ime prevoditelja bilo zadnje što sam gledao, a sada možda ne bude baš prvo, ali sigurno bude drugo. Ima ljudi koji prevode tako da je njihov prijevod već preporuka za knjigu, i jedan je takav primjer jedna od najdražih mi prinova, Pascal Quignard: Amor more; remek-djelo u remek-djelu od prijevoda Vlatke Valentić. Takav jedan morski tok, književni val koji te nosi mimo fabule koja je relativno nevažna, ali toliko lijepo pisano i čudo od prijevoda da naprosto ne želiš da završi. Quignarda je svojedobno izdala i naklada Pelago, knjigu po kojoj je snimljen jednako divan film Sva jutra svijeta; slične teme, manji opseg; glazba sedamnaestog stoljeća Quignardova je opsesija. U posljednje vrijeme nešto nije bilo novih pjesničkih otkrića pa se vraćam starima, a njih i prevodim.“
Referentna zbrka
Što je sve na stolu u jeku jezičnog rada, i što je to golemo izdanje trenutno otvoreno u prevoditeljskoj radionici D.T.? „Octavio Paz! Kojeg jako volim i za sljedeću sam godinu dogovorio s Markom Pogačarom da izađe izbor iz cijelog Pazova pjesničkog opusa . Ovo je samo jedan svezak njegovih sabranih djela, samo poezije, tako da je puno posla bilo samo da se to iščita i napravi izbor za koji nisam siguran je li najbolji mogući, ali nekakav izbor jest. Stol je inače minimalistički jer nije prevelik, naslijedio sam ga od tate. Imam fotografiju sebe sasvim maloga, s četiri-pet godina, kako sjedim za ovim stolom na stolcu koji mu je pripadao, a koji više ne postoji, i nešto črčkam. Bilo je to prije četrdeset i nešto godina… Dakle: komp, rječnik do dva, knjiga izvorna ako je na papiru, šalica kave ili čaja, matea kad prevodim Argentince, djedova glazbena kutija koja svira Brahmsovu Uspavanku. I ništa, papirići, olovke, stalci, zvučnici… Koliko stane, a ne stane puno. Maštam o stolu u L na koji bih mogao sve nešto slagati, ali ne mogu se žaliti.“
Bila je to generacijska knjiga, ne znam je li zadržala kultni status; tada su se kružoci organizirali oko te knjige, neke su cure na faksu gatale iz Školica. Čitao sam je na sve načine – prema uputama, napreskokce, odozada… – Dinko Telećan
Karl May, vjerojatno
Sad smo uz ulazna vrata i malo niže desno sabrani su školski svesci i izdanja knjiga za djecu: „Winnetou mi je jako važan; dobio sam ga na poklon dok sam bio mali u bolnici, s posvetom Mom malom Indijancu koji ne zna za bol i to mi je možda bilo prvo književno iskustvo pravog užitka u čitanju, stvarno sam volio tu knjigu. Ti nisi više ta generacija, moja je vjerojatno među zadnjim generacijama u Jugi za koju je Karl May bio inicijacija. U osnovnoj školi sam bio jako sretan što je moj omiljeni pisac bio na zidovima svih škola u zemlji. Pitaš se kako? Pa, Karl Marx je bio na zidovima, ali ja sam bio čvrsto uvjeren da je to samo neka pogreška u pisanju. Gledao sam Marxa i njegovu bradu i sasvim mi se uklapalo da bi takav netko napisao Winnetoua. Jedino mi nije bilo jasno što drugi bradonja, dakle Engels, radi pored njega, i zašto su obojica uz Tita, ali u redu, pomišljao sam da su možda to i Titu omiljeni pisci… što faktički i jesu bili!“
Put pod noge
No zašto Dinko Telećan u biblioteci ima Španjolski za tri mjeseca? „To sam preveo, dok još nisam znao španjolski, za lovu. Fora je što su to ujedno i meni bile prve lekcije iz španjolskog jer sam ga relativno kasno počeo učiti, tek nakon faksa; studirao sam filozofiju i anglistiku. Onda sam otputovao u Španjolsku ponajviše zbog glazbe, ovog instrumenta koji tu već dugo čami u prašini, u jednom od naleta odustajanja od svega akademskog i knjiškog, svega intelektualnog. Bio sam naivan, vuklo me da po svijetu sviram flamenco i boemski snatrim… Jezik je išao pride.“ I doista, pored police rječnika s jedne strane, i malog vinskog podruma s druge, stoji gitara u svojoj pomalo prašnoj futroli, ali što je to iznad nje? „Jedan davni honorar u naturi; prva portabl pisaća mašina uopće, Underwood, stotinjak joj je godina i još uvijek radi. Nisam davno pisao na njoj, sad se vjerojatno traka sasušila i bilo bi teško naći novu, ali ima divan font za poeziju.“
Svojedobno je ime prevoditelja bilo zadnje što sam gledao, a sada možda ne bude baš prvo, ali sigurno bude drugo. Ima ljudi koji prevode tako da je njihov prijevod već preporuka za knjigu. – Dinko Telećan
Dalekoistočno krilo i domaći centar
„Sada prevodimo s kineskog, istinabog bojažljivo. Kineska nam je biblioteka ovdje jako nagužvana. S kineskim je knjigama fora što je jedna stranica njihovog pisma ekvivalent pet naših, ali paradoks je da su knjige poezije svejedno deblje jer ondje pišu zbirke po 500 pjesama. Ispod toga – čemu objavljivati knjigu?“ A kako je krenuo interes za kineski jezik i književnost? „S kineskim i japanskim je čudno, imao sam kao sasvim mali klinac fazu u kojoj sam bio opsjednut svime dalekoistočnim. Ugledao bih Kineza i opčinjeno hodao za njim. Pa filmovi, jezik, sve čega sam se mogao dočepati – bio sam fasciniran. Čak sam počeo učiti japanski s 8-9 godina, i tata mi je nabavio mali priručnik za učenje japanskog na njemačkom, pa sam tako istovremeno učio njemački i japanski. Onda je na neko vrijeme to stalo, prošao je jedan cijeli životni luk prije nego što se otvorio kineski, pa kaligrafija, pa nešto slikarstva…“ Na zidu je mali lijepi format Bada Shanrena, slikara i pjesnika s kraja dinastije Ming, lani doputovao s Dinkom iz Kine, pored ilustracije Maxa Neumanna objavljene u izdanju Uvijek za Homerom Lászla Krasznahorkaija. Kako je moj jedini krasznahorkaijevski dodir, Sotonski tango, proglasio relativno slabijim njegovim djelom („Iako film itekako vrijedi pogledati, po mogućnosti u kinu, samo se pripremi na sedam i pol sati, ali stvarno je iskustvo.“) pitala sam što je ultimativni Krasznahorkai. „Teško je reći ultimativni; Povratak barun Wenckheima je sjajan, ali bi možda Melankolija otpora bila moja preporuka za pravi ulazak u opus. Doduše, kako mi se Krasznahorkai našao u društvu s Bijednim ljudima, ne znam. Više puta smo vodili rasprave o pitanju organizacije biblioteke; ići po bibliotekarskom ključu je besmisleno, ipak je to osobna stvar. Zanimljivo, Gordana Farkaš Sfeci kaže da ne zaviruje ljudima u biblioteke jer je to nešto intimno, a meni je biblioteka neka polu-javna stvar; možda privatna, ali ne intimna. Što ti misliš?“
Osim radne referentne vrijednosti, kao kurirano vrelo resursa i ujedno utočište sjećanja, biblioteka je meni oboje – i vrlo intimna, i bitno komunikativna. U načelu, ako nekoga propuštam u svoj prostor s bibliotekom i tako otvorim prostor da me upozna, malo se uvrijedim ako ne zaviri. „I ja isto. Ako te to ne zanima, što te onda zanima?“ slaže se sa mnom Telećan dok stojimo na sredini prostorije uz segment s domaćom odnosno regionalnom književnošću. Pitam koga bi mogao izdvojiti da mu bio je formativan autor ili autorica, a koga je možda otkrio da je propisao posljednjih godina. „Teško je izdvojiti, bilo bi nepravedno. Puno mi ih je puno značilo u raznim periodima, a poslije nije, i obratno. Ne znam, evo Basare ima jako puno, njegov sam baš vjerni čitatelj, iako se u posljednje vrijeme počeo ponavljati. Svađam se s Krležom pa se pomirim. I dalje mislim da je Desnica sto puta bolji pisac ali je manje napisao pa se ne računa. Među recentnijim mi je otkrićima u domaćoj poeziji Vlatka Valentić. Znalci već znaju kako sjajno prevodi, nadam se i da će ih više saznati kako sjajno piše.“
Šest kocaka
Uknjiženi prijevodi Dinka Telećana složeni su pak u šest nakrcanih kocaka biblioteke uz dalekoistočno krilo i u blizini autorskih knjiga: „Prevodim debele, a pišem tanke“. Zatim putopisi, flora i fauna. „Ovo je najnovija iteracija biblioteke u relativno urednoj fazi. Prije sam puno bolje podnosio nered, čak sam ga preferirao; u dvadesetima sam mogao biti u apsolutnom kaosu, sa svime posvuda, po podu, dapače – osjećao sam se dobro u kaosu. Sada mi je za rad i koncentraciju teško dulje boraviti u stihiji.“ A što su bili prvi prijevodi tih dana provedenih u stihijama? „Najprije je bilo nešto knjižica tipa znanost u džepu, literatura za početnike, stripovi, ali prvi je ozbiljan prijevod odmah bila bezobrazno opsežna knjiga – Frazerova Zlatna grana. Zatim prva proza, i usto prva knjiga na španjolskom, bila je Isabel Allende, Portret u sepiji – tu sam dakle svašta odjednom probijao, i to pred tatom hispanistom. Trebalo mi je jako dugo da se odvažim na prevođenje sa španjolskog. Tu su neki rani prijevodi; Borgesova predavanja s engleskog, Walden koji mi je ostao među najdražima, a kojeg sam prevodio u uvjetima koji su donekle odgovarali originalu.“ A bi li se tu našao prijevodni favorit?
Otputovao sam u Španjolsku ponajviše zbog glazbe, ovog instrumenta koji tu već dugo čami u prašini, u jednom od naleta odustajanja od svega akademskog i knjiškog. Htio sam biti vagabund, svirati flamenco i snatriti… Jezik je išao pride. – Dinko Telećan
Školice života
„Ako bih baš morao birati najdražu knjigu u smislu prevodilačke radosti, onda bi to bile Školice. Bio je to ujedno prvi put da se moj otac dohvatio knjige kad sam mu rekao da će biti drugo izdanje. Pitao me je li mi to u redu, a ja sam rekao – čini što moraš. Tako je u drugom izdanju dosta njegovih intervencija na kojima sam mu lijepo zahvalio. Zapravo nisam mogao vjerovati kad su mi iz Pelaga ponudili da prevedem to čudo od knjige. Školice sam prvi put čitao u srpskom prijevodu, davno, kad još nisam znao beknuti španjolski, bile su dio jako lijepe beogradske edicije latinoameričkih pisaca u tvrdom ovitku, sa žućkastim koricama. Bila je to nekako generacijska knjiga, ne znam je li zadržala taj kultni status, ali tada su se kružoci organizirali oko te knjige, neke su cure na faksu gatale iz Školica. Čitao sam ih na sve načine – prema uputama, napreskokce, odozada… Kad su mi ponudili prijevod, jako sam se pribojavao i bilo je mukotrpno jer je tu svašta trebalo savladati, ali bilo je prelijepo. Bilo je i tu neobičnih podudaranja; kao što je s Waldenom išao život u divljini, tako sam dok sam dok sam prevodio Školice upoznao svoju argentinsku rodbinu koja nas je posjetila na otoku. Ista je rodbina desetak dana kasnije u Beogradu posve slučajno upoznala ženu kojoj se moja teta pohvalila da joj nećak prevodi Školice, a ona je odgovorila: ‘Pa ja sam tu knjigu davno prevela.’ Bila je to Silvija Monros-Stojaković, prevoditeljica prvog izdanja koje sam čitao i kojoj sam u prvom izdanju vlastitog prijevoda zahvalio na prvom čitanju knjige i rješenjima koja nisam preuzimao ali sam se mogao na njih nadovezati.“
S kineskim i japanskim je čudno, imao sam kao sasvim mali klinac fazu u kojoj sam bio opsjednut svime dalekoistočnim. Čak sam počeo učiti japanski i tata mi je nabavio mali priručnik. Onda je na neko vrijeme to stalo i prošao je jedan cijeli životni luk prije nego što se otvorio kineski, pa kaligrafija, pa nešto slikarstva… – Dinko Telećan
Prije sna
Na sljedećim linkovima pročitajte priloge Osobne biblioteke s Andom Bukvić Pažin, Juricom Pavičićom, Gordanom Farakaš Sfeci, Miroslavom Kirinom i Želimirom Perišem.
*Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.
