O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i mentalnih taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela.
Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini, Palestini i na Bliskom istoku, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljujemo premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima.
One jeseni kada sam došla u Zagreb, dočekao me zatvoren i porušen grad. Bio je to grad u kojem je u svim ulicama u centru pisalo „Fali pjesnika“, bile su to godine pandemije i izolacije i potresa, tmurne i nejasne, naoko ništa što bi ikome trebalo nedostajati. Ništa, osim čežnje koju smo imali za normalnim, običnim životom. U čežnji je udio nade ozbiljan i zato je čežnja lijep i bolan osjećaj. I zbilja, tih godina je poezija procvjetala kako odavno nije, čitali su je i oni koji su se iste bili odrekli još u osnovnoj školi. Spustila se ili, bolje, uzdigla među ljude, jer ljudima je trebao neki novi jezik, onaj kojim se može izreći neizrecivo ili ispljunuti prešućeno i nepodnošljivo.
Nakon bolesti i nakon potresa, uslijedila je glad, ona vrsta polugladi koju najavljuju pekare i kladionice i koja, brzo namirena, umrtvljuje želju za pokretom. Trbusi puni aditiva i eto ti tisućljetnog sna u kojem ćemo čudnim preokretom sudbine, baš mi upasti u bubanj za loto. Halapljivost, jer nema vremena ni novaca za bolje.
Potiho, pa glasnije, nekom paralelnom trasom ljudi su napuštali svoje domove, ako su ih imali. Cijene kvadrata i najma učinile su nedostupnima misao o domu, a s govornica moglo se čuti da nikad nismo živjeli bolje.
Neki su odvukli svoje živote na obode gradova da bi u roditeljskim domovima napravili apartmane, drugi su otišli trbuhom za kruhom u Irsku, Njemačku itd. kamo kreću od davnina…
Zatim su u susjedstva došli ratovi (odakle rat dođe?), a društvo koje misli da može ostati po strani i okrenuti glavu kao da ga se ratovi ne tiču, potonulo je u paranoju i katatoniju. Tuđi ratovi ne postoje, svaki rat je svjetski, nesreća ne poznaje administrativne granice, ona se širi zrakom kao afrički pijesak. Dovoljno je pogledati kartu Mediterana, proći prstom od Odese do Gaze, od Bejruta do Lampeduse…, kako je sve to maleno i blizu, taj sredozemni bazen koji vječito podrhtava i iz kojega (još) uvijek sve kreće, zlo i dobro.
Zato ne pitaj čije more gori, to tvoje more gori, a gore i prsti kroz koje gledamo.
Na gradskim fasadama, još uvijek neobnovljenima, više se ne može naći nijedan natpis „fali pjesnika“, ali zato izlozi pjevaju: traži se krojački pomoćnik, traži se konobarica, traži se radnik u pekari, traži se radnik na građevinskoj skeli, traži se frizerka, traži se radnica na blagajni…
Gledajući jednu skupinu mladih radnika, znanac mi kaže: „Dobro je da su došli migranti, dobro je za ekonomiju, oni rade poslove koje ovdje nema tko raditi.“
Znanac nema problem s tim, pa ne ulazim dublje u priču, ne spominjemo ono što je dovelo te ljude ovamo, uvjete u kojima ovdje životare, recimo u jednoj oronuloj kući u mom kvartu pokraj koje prolazim šećući psa. Znanac je od onih „dobrih rasista“, pragmatičnih.
Kad sam krajem devedesetih prvi put posjetila London, zatekla me ta segregacija; Balkance i Slavene sretala sam kao pomoćno osoblje u ugostiteljstvu, a u javnim zahodima i kao čistači radili su ljudi tamnije puti. Kasnija iskustva potvrdila su, čim ulaziš dublje na Zapad, rasne granice su jasnije i često se podudaraju s klasnim.
U ovih, niti pet godina, otkako sam došla u Zagreb, kretanje na površini mijenja sliku: one pekare, dućani, restorani, brijačnice, građevinari, svi koji su tražili radnike, našli su ih. To su migranti.
Ispunili su skele i ulice, pa i ova metropola izgleda kao druge europske metropole, kao da nije u pitanju samo jedno malo pleme zagledano u svoj pupak.
Kad govorim o vlastitoj zemlji, ne govorim periferija ili margina s negativnim prizvukom, jer s obzirom na ono što je u središtu današnje zapadne civilizacije, ljudskije je gdje god da bivaš i u svemu što radiš držati se margine, a pogotovo s nje govoriti.
Ovakvi se stavovi ne sviđaju mnogima: od onih taksista koji suputnicima stvaraju talačku krizu, do akademskih građana i pametnjakovića s kojima se slučajno nađem za stolom. Još i nekako, valjda inspirirani bliskom prošlošću, toleriraju „ove koje je potjerao rat“, ali čini se posebno mrze Nepalce. Jer ako nema opasnosti da će im u tom njihovom Nepalu prosuti crijeva, zašto bi željeli živjeti kao roblje u Hrvatskoj – u kojoj im, eto, svako malo žele prosuti crijeva. Sreća u nesreći je što je rasizam i posebna vrsta daltonizma, pa rasni rasist ne razlikuje tko je Sirijac, tko Palestinac, Nepalac ili Filipinac.
Nasilje uvijek iznenadi svojim argumentima. Banalnost zla u svakodnevnim banalnim prilikama.
„Ovi, mutnjikavi’, oni nisu kao mi, nisu naše vjere, ja ne mogu dirati njihovu kožu“, tim riječima povjerava mi se poznanica kozmetičarka, sigurna u moje razumijevanje, možda i podršku. Ista nježna duša koja svog pekinezera ne izvodi van, jer je socijalno anksiozan, pa piški i kaki na balkonu.
„Ali ti imaš istu takvu boju puti“, pristojno napominjem. „Cijelu zimu se kvarcaš da bi imala boju kože kao taj čovjek.“
„Možda nije u redu“, prene se ona.
„Nije“, potvrđujem u slabašnoj nadi.
„Gazdarica me upozorila da to nije dobro za posao“, domeće. „Nisu ni njoj dragi, ali nije dobro ako odbijam mušterije. Ali što mogu, ja sam takva.“
Eto na, pomislila sam, još će ispasti da nas od potpunog ljudožderstva spašavaju ovi pragmatični, umjereni rasisti, gazde i gazdarice. Ovi koji ljude preračunavaju u novac: u jeftinu radnu snagu ili u klijente.
Velmože, oni na vlasti, pri moći i oltaru, nešto drugačije, sa sličnim rezultatom, preračunavaju svoje stado u birače, u pastvu, u one koji će ih održati na položaju. A za to je potrebno puno puno straha i neznanja koji će generirati mržnju. Potrebne su brigade taksista koji kroz prozor automobila psuju i prijete svojim kolegama druge boje kože, bojne zanatlija koji s ponosom izjavljuju da su rasisti, odredi policajaca koji ljude s granice šalju natrag u ludilo ili smrt, vodovi službenica pomirenih s time što će im sinovi već sutra na služenje obaveznog vojnog roka, a prekosutra pucati u druge „mutnjikave“ ili barem mutne sinove, razredi mladića koji s palicama presreću mladiće iz Wolta da, na sigurnome, svoji na svome, uvježbaju lomljenje ruku i razbijanje glava, poetske čete na braniku materinjeg jezika koji nikad nisu ni razumjeli ni naučili.
Bijes će uroditi bijesom, mržnja mržnjom. Često ne prema onima prema kojima bi trebali biti usmjereni. I tako nekako valjda počinje svaki rat. Onaj veliki, najveći, nastao iz bezbroj malih, dopuštenih i blagoslovljenih, koji su se oteli kontroli onima koji ih potpaljuju.
Mi znamo kako rat počinje, to se ne da zaboraviti, prvo ga osjetite u zraku. Potom netko okrene glavu od vas dok drugi repetira.
Zatim su u susjedstva došli ratovi (odakle rat dođe?), a društvo koje misli da može ostati po strani i okrenuti glavu kao da ga se ratovi ne tiču, potonulo je u paranoju i katatoniju. Tuđi ratovi ne postoje, svaki rat je svjetski, nesreća ne poznaje administrativne granice, ona se širi zrakom kao afrički pijesak
***
A. mi priča o susjedu, bivšem partizanu, koji se pod stare dane vratio unatrag, u Drugi svjetski rat, pa kad bi prošao pokraj njihove skupine, tada još djevojčica koje su se igrale na ulici, na tren bi zastao i zapitao: Drugarice, čistite li puške? Uskoro je „drugarice, čistite li puške“ postao uobičajen pozdrav starog borca i djevojčice bi, nastavljajući igru i smijuljeći se, uglas odgovarale: Čistimo, čistimo. Za dvije godine, kaže A., došao je rat i to više nismo spominjali.
Romantika puške održala se u javnom diskursu dosta dobro s obzirom na ono čemu puške služe, takvu romantiku krije svaki drugi tavan.
Ponovo čitajući knjigu Han Kang Ljudska djela, tražeći odgovor na pitanja o nasilju koja me oduvijek opsjedaju, pitam se jesam li, ili ipak nisam, jedna od onih ljudi o kojima ona piše, a koji bez obzira na to što su u rukama imali napunjeno oružje, nisu htjeli ili mogli pucati ni kad su bili izravno napadnuti. Tko zna koliko je takvih bilo kroz povijest ratova, o njima se nije govorilo.
Moji preci su pucali kada su bili napadnuti, osim onog djeda koji je pobjegao u šumu s trudnom ženom, da djecu i sebe sačuvaju od rata na taj način. Tog djeda su ubili i ne zna mu se za kosti, ta skrivao se od vojske, bio je „kukavica“. Danas, kad mislim o tom čovjeku koji nije zabilježen ni na jednoj fotografiji, a njegova najmlađa kći, moja majka, nije ga znala opisati, jer rodila se nakon njegove smrti – pa moja misao nema lice ni tijelo, a kamoli bistu – nakon svega što znam o ratu, o ratovima, on mi najviše nalikuje na heroja.
***
Onaj veliki, najveći pakao rata koji bjesni u Palestini, postaje krik bez odziva, masakr kao zazor ili javna tabu tema.
Rat uvijek zadobiva neočekivana lica i, iako to izgleda nemoguće, svaki sljedeći biva još strašniji i gori, zatim se na taj tuđi rat naviknemo. Rat u Palestini je osim Gaze spalio i sve što smo mislili da smo naučili o ljudskosti. Spalio je ono u što smo vjerovali i što nas je oblikovalo: filozofske knjige, filmove i romane, poeziju i pjesme, i kazališta i mirovne konferencije i pojam dijaloga i pojam sućuti i ideju solidarnosti i pojam žrtve. Čitava zapadna kultura u ovom trenutku se doima kao lešina zatrpana leševima palestinskih civila.
Gombrowicz, jedan od slavnih pisaca migranata, koji je iz Poljske stjecajem okolnosti prebjegao u Argentinu prije nego što će mu domovinu pregaziti fašizam, ima u svojem Trans-Atlantiku ulomak u kojem piše o hruštevima na plaži. Tih hrušteva, opisuje Witold Gombrowicz u svom vehementnom stilu, ima nebrojeno, lako se prevrnu na leđa i tako umru, a kako ih je nemoguće spasiti sve, njegov protagonist shrvan očajem zaključuje da je bolje ne spašavati ih uopće, nego unaprijed odustati i prepustiti se gnušanju (bilo bi pretjerano ovdje govoriti o grižnji savjesti, pa ostanimo pri gnušanju). Za pretpostaviti je da se radi o alegoriji perspektive onih koji pomore promatraju i koju ne treba dodatno razlagati.
Govoriti, pisati o nepravdi uvijek je bilo teško, nezahvalno i zamorno, a tu je negdje i dežurni noj koji će se javiti samo da preispita tvoje motive, nikada ne i svoju nemotiviranost. Misliti o Palestini je nužno, ne misliti je svirepo na neki infantilan način. Kako se suprotstaviti ovoj svireposti, u državi koja je suzdržana prema pokolju, navodno za našu korist?! „Govorite o ovome“, poručuju i mole palestinski pjesnici. „Učinili smo što smo mogli, ne zaboravite nas“, posmrtna je poruka poginulih palestinskih novinara i novinarki.
Govoriti, pisati o nepravdi uvijek je bilo teško, nezahvalno i zamorno, a tu je negdje i dežurni noj koji će se javiti samo da preispita tvoje motive, nikada ne i svoju nemotiviranost. Misliti o Palestini je nužno, ne misliti je svirepo na neki infantilan način
Učini ono što možeš, koliko možeš, poručuju suradnice, kolegice i prijateljice koje pokušavaju javnost informirati o onome što se događa u Palestini:
Pročitaj priče Adanie Shibli, pjesmu Mahmuda Derviša ili Mosaba Abu Tohe, poslušaj što o tome kažu palestinski i židovski intelektualci, pogledaj dokumentarac na ovu temu, razgovaraj s prijateljima i neistomišljenicima, podijeli na mrežama, otiđi na izložbu, benefit ili na marš, ako možeš kupi majicu, doniraj zimsku jaknu i pastu za zube nekoj od organizacija koje pomažu migrantima ili uplati nekoliko eura, nacrtaj veliku lubenicu, sve se važi. Izađi na ulicu, ispiši imena djece ubijene u Gazi. Jednom kada svi izvade glave iz pijeska, oko nas će rasti polja lubenica.
Gdje je važan jedan život, sudbina jedne osobe kojoj je moguće pomoći, postaju važni svi životi. Tamo gdje je jedan život nevažan, smrti mnogih postaju brojke u rukama politika kojima su žrtve oduvijek tek sredstvo manipulacije. Ako svakodnevne mržnje potpaljuju rat, naoko mali svakodnevni znaci solidarnosti pale svjetlo i daju nadu da će takvog svjetla uskoro biti više. A možda tako još uvijek uspijemo sačuvati ostatke one kulture koja nas je oblikovala ili barem sebe. Samo čisto srce i ničeg se ne boj, kaže pjesma. Trebat će snage, netko će izgovoriti, netko čuti, prenijeti dalje: gdje ima borbe ima i nade, gdje ima nade ima i borbe. Odustajanje nije izbor, jer ako sve utihne, preostaje nam mrak, onaj isti mrak koji svake večeri pada na Gazu – mjesto koje izvan nas više ne postoji.
U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora, Dore Šustić Born To Die, Magdalene Blažević Zimovalište za sove, Ivice Đikića Doček, Mladena Blaževića Luđo, Nataše Govedić Dragi civili, Ivana Sajko Ulica velike nade.
*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
