Selma Raljević, anglistica i komparatistica književnosti, profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, od decembra ove godine u redovnom zvanju. Zainteresirana je prvenstveno za američku i bosanskohercegovačku književnost: u tom je polju istraživanja objavila dug niz znanstvenih i stručnih radova i dvije knjige, Faulkner i Selimović su bili ovdje: modernizam, otuđenje i dezintegracija (Slovo Gorčina i Fakultet humanističkih nauka, Stolac-Mostar, 2016.) i Trans/bosanskohercegovački književni izrazi (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2020.). U tom je polju istraživanja nastala i njena treća, posljednja objavljena, knjiga Književnost bez granica (Studije o savremenoj književnosti, transnacionalnoj književnoj Americi i transnacionalnoj književnoj Bosni i Hercegovini) (Buybook, Sarajevo-Zagreb, 2023.) koja je ove jeseni ušla u finale postjugoslavenske književne nagrade „Predrag Matvejević“ kao jedina znanstvena studija među deset izabranih naslova. Književnost bez granica usto je i glavni povod ovog razgovora, koji smo vodili s dvije strane jedne državne granice, bez osjećaja da nas ona razdvaja.
Nastojim da ne robujem svojim strahovima
Odlučili ste da se bavite transnacionalnom književnošću u vrijeme globalnog jačanja nacionalizama, pa još na famoznim „ovim prostorima“ gdje nacionalizmi ionako odavno nisu oslabili, naprotiv. Kako izgleda to plivanje uz struju u praksi? Nailazite li na otpor i kritike? Kakve su reakcije znanstvene zajednice, a kako na ovaj pristup reagiraju vaše studentice i studenti, ima li tu neke razlike?
Činjenično je nacionalizam u Bosni i Hercegovini, a posebno i izrazito u Mostaru u kojem sam rođena i u kojem i dalje živim, u sadašnjosti jači i gori nego što je bio neposredno nakon završetka rata oružjem. Na razne druge, sistemske, političke, ekonomske, propagandne, obrazovne i ine načine, rat u Bosni i Hercegovini istinski nije završen, već traje, raste i produžava se upravo zahvaljujući nacionalistima i profiterima nacionalizma te svima onima koji ga beskičmenjački, podanički, klimoglavljem, nedjelovanjem, kukavički i šutnjom podržavaju. S tim u vezi, naprimjer, u vrijeme ovog našeg razgovora, u Bosni i Hercegovini se dešava uništavanje Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, što zločincima nije u potpunosti uspjelo u toku rata. Protiv toga gromoglasno dižem svoj nečujni i majušni glas, kakav je i svih drugih pojedinaca, a ne vidim da prave i djelotvorne kritičke kritične mase u Bosni i Hercegovini ima. Nezamislivo je obustavljanje rada, gašenje i nestajanje jedne nacionalne i univerzitetske biblioteke, uz sve što to kulturi i narodu jedne zemlje čini i predstavlja, a taj kulturocid nam se u Bosni i Hercegovini iznutra dešava u sadašnjosti, u tzv. vremenu mira. U tom kvazipostratnom vremenu, ako živite u Mostaru, gradu koji je istinski i iznimno opasno nacionalno-etnički podijeljen i kojim vladaju prvenstveno hrvatsko-bošnjački, ali i drugi nacionalisti i nacionalistički profiteri, onda ste anomalija ako niste dio te struje i ako joj se niste prepustili, kakav je moj slučaj. Desnica vlada, istinske ljevice nema. Ne samo Mostar i Bosna i Hercegovina – u kojoj je bošnjački, hrvatski i srpski nacionalizam jednak, s tim da je, u zavisnosti od stanja dijelova države, neki nacionalizam jednakiji od drugog, ali je u suštini svaki nacionalizam isti – realno, cijeli svijet se survao u desnicu, na čelu s velikim svjetskim silama. Šaka bogatih, i uz to većinom nacionalista, vlada svijetom. Opasno za cijeli svijet je da, naprimjer, jedan osuđeni kriminalac, patološki lažov, neznalica koji ne vjeruje u nauku, manipulator, egomanijak, nasilnik, rasista, ženomrzac, ksenofob, šovinista, nacionalista, kakav je Donald Trump, može biti predsjednik SAD-a, zemlje koja je na tronu svjetskih sila, i da ga ogromni broj ljudi podržava. Nacionalizam je otrovno, opasno i zlokobno nakvasao i nabubrio, a „politika je kurva“, na što nas stara narodna mudrost uvijek iznova upozorava. Ja se svega toga razložno bojim, ne samo zbog sebe lično i svoje porodice, već glokalno, zbog sviju nas – porodice ljudi, zbog naše sadašnjosti i budućnosti, a i šire i opsežnije od toga, posebno jer sam, kako bi to Faruk Šehić rekao, „preživiteljica“ rata oružjem. Međutim, kako svojim radom tako i svojim ukupnim življenjem života, kako svojom riječju tako i svojim djelovanjem, trudim se i nastojim da ne robujem svojim strahovima, niti bilo čemu drugom. Koliko god bila sama u svojoj užoj akademskoj i životnoj sredini i bez obzira na bilo što, idem svojim putem. Bitno mi je da imam sagovornica i sagovornika, za koje ne smatram da su to nužno i jedino moji istomišljenice i istomišljenici, ali su mi i u užoj i u široj akademskoj zajednici, kao i općenito u prostoru moje i naše savremenosti, sagovornici/e u manjini.
Najveći otpor i kritiku nailazim u ignorisanju, nipodaštavanju, obezvrjeđivanju, isključivanju i poništavanju. Naprimjer, dugo sam radila na svom prijedlogu originalnog naučno-istraživačkog projekta iz transnacionalne književnosti koja se tiče južnoslavenske/balkanske/postjugoslavenske/bosanskohercegovačke, američke i njemačke književnosti u njihovim međusobnim transnacionalnim povezanostima i vezama zasnovanim na okosnici transnacionalne bosanskohercegovačke književnosti te na prijavi tog projekta za stipendirani boravak zbog naučno-istraživačkog rada na jednom njemačkom univerzitetu u sklopu Programa „Georg Forster“ pod pokroviteljstvom Fondacije „Alexander von Humboldt“. Dobila sam svu potrebnu i zvaničnu podršku iz akademske institucije koju sam odabrala, konkretno sa Slobodnog univerziteta u Berlinu, gdje je, dakle, moj prijedlog projekta pozitivno ocijenjen, prihvaćen i podržan. Međutim, anonimni/a recenzent/ica koga/koju je angažirala Fondacija „Alexander von Humboldt“ je „primijetio/la“ da ja u svom prijedlogu projekta imam „vrlo jak fokus na transnacionalne/migracijske književnosti“, što je prema ocjeni te osobe zastarjelo i prevaziđeno, odnosno „nije previše inovativno“, mada je u potpunosti inovativno u mom odabranom kontekstu, kako su to i „primijetili“ (da ironično upotrijebim tu recenzentsku riječ) znalci i znalice. Ta i slične reakcije na moj naučni rad o transnacionalnoj književnosti, posebno o transnacionalnoj bosanskohercegovačkoj književnosti, mi pokazuju malo znanje ili neznanje, ako ne i preferencije isključivo(g) nacionalnog književnonaučnog kanona. Naime, ako se isključuje i odbacuje transnacionalno, šta je to onda što se prihvata i ističe doli samo i jedino (jedno)nacionalno. S druge strane, sretna sam da je moj naučni rad o transnacionalnoj književnosti relevantno prepoznat kao vrijedan, značajan i pionirski, posljednje s naglaskom u proučavanju bosanskohercegovačke književnosti, s tim da on kao takav daje mogući model i primjenjivi princip proučavanja i izučavanja svih postjugoslavenskih i općenito svih drugih transnacionalnih književnosti, naravno u skladu s njihovim pojedinačnim i individualnim karakteristikama i specifičnostima. S tim u vezi sam posebno sretna što je moja naučna knjiga Književnost bez granica uvrštena u finalni izbor Književne nagrade „Predrag Matvejević“ za 2024. godinu, i to kao jedina naučna knjiga. Važno i značajno mi je to zbog naučne knjige općenito, a najviše zbog toga što moj sveukupni rad, kojem sam životno predana i posvećena, pa tako i ta knjiga, podržavaju i odražavaju humanističke vrijednosti za koje se zalagao Predrag Matvejević. Ta nagrada koja nosi njegovo ime i prezime se dodjeljuje „za književne eseje, pripovijetke, poeziju, drame, romane ili hibridne forme koje, uz neupitnu književnu kvalitetu, na određeni način odražavaju vrijednosti uključivosti, otvorenog društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora, te uopće humanističke vrijednosti koje je Predrag Matvejević zastupao.“ Upravo te humanističke vrijednosti i kvalitete, prema mom dosadašnjem iskustvu rada sa studenticama i studentima, oni većinom prepoznaju, uvažavaju i cijene. To, između ostaloga, i daje smisao našem zajedničkom radu i procesu obrazovanja te stoji nasuprot stravičnom obezvrijeđivanju svega toga u vremenu u kojem živimo. U vezi s potonjim, tek primjera radi, niti jedan medij u Mostaru, rodnom gradu i Predraga Matvejevića i mom, također, kao ni u cijeloj Bosni i Hercegovini, nije prenio i objavio tu vijest – vijest o finalistima Književne nagrade „Predrag Matvejević“, ako izuzmem društvene mreže, na kojima je jedino, koliko mi je poznato, tu vijest prenijela I. K. Buybook na svojim vlastitim stranicama. Iskustvo mi je inače u svemu tome, uz rijetke i dragocjene izuzetke, da je u „vlastitom dvorištu“ najteže.
U tom kvazipostratnom vremenu, ako živite u Mostaru, gradu koji je istinski i iznimno opasno nacionalno-etnički podijeljen i kojim vladaju prvenstveno hrvatsko-bošnjački, ali i drugi nacionalisti i nacionalistički profiteri, onda ste anomalija ako niste dio te struje i ako joj se niste prepustili, kakav je moj slučaj. Desnica vlada, istinske ljevice nema
Patologije nacionalizma
Kako ste zapravo došli do transnacionalne paradigme? Koja pitanja, problemi, dileme su vas dovele do nje?
Najjednostavnije rečeno, do toga su me dovela vlastita i samostalna te životna i naučna promišljanja životne stvarnosti u kojoj i koju živim, promišljanja i propitivanja njenih istina, problema i njihovih mogućih rješenja – prvenstveno patologije nacionalizma, sve to ujedno iz kritičke pozicije i pogleda iznutra i izvana, a neizostavno i primarno u poveznici s književnošću i naukom o njoj. I sama književnost i nauka o književnosti svjedoče vremenu i osvjedočuju vrijeme na način osvjetljavanja i bilježenja kolektivnih i individualnih istina koje nemalo zapostavljaju, izostavljaju, a često i prekrajaju drugi narativi i zapisi, naprimjer oni historijski, politički, medijski… Na taj način se, zapravo, književnost često ispostavlja istinitijom od tih tzv. istinitih narativa, s tim da ona sama sebe označava fluidno neistinitom ili fluidno istinitom, jer je, kako znamo, vrsta umjetnosti, i to umjetnosti riječi, odnosno stvaranja riječi(ma). U svemu tome, a na osnovu pomnog iščitavanja savremene književnosti, s usmjerenošću na transnacionalnu književnu Ameriku i na transnacionalnu književnu Bosnu i Hercegovinu, uočila sam da se i bosanskohercegovačka, kao i američka književnost, već odavno manifestira transnacionalno. Međutim, za razliku od američkih studija, u kojima se „transnacionalni preokret“ desio krajem 20. i početkom 21. stoljeća, i to na nasadima revolucionarnih promjena intelektualne misli u SAD-u s relativnim početkom od druge polovine 20. stoljeća, u bosanskohercegovačkim se takav preokret još nije desio, već se nalazi tek u zametku. Naučni, akademski i općenito obrazovni kanon, pristup i način proučavanja i podučavanja književnosti u Bosni i Hercegovini, isto kao i u Hrvatskoj, a i u drugim postjugoslavenskim zemljama, dominantno su i paradigmatski jednodimenzionalno nacionalni, s tim da su oni bosanskohercegovački i etnonacionalni. Dakle, uočila sam da nauka ne prati, ne proučava i ne bilježi stvarno i činjenično stanje književnosti u njenoj sveukupnosti, njenim manifestacijama te interakcijama i povezanostima između književnog i izvanknjiževnog svijeta, a što je, zapravo, njen primat i cilj. Sve to me je potaknulo i nagnalo na književnonaučno bavljenje i tim, transnacionalnim, činjenicama i istinama, jer sve to i treba naučno uvidjeti i zabilježiti. Trudim se i nastojim da dam svoj naučni, akademski, intelektualni, a i građanski doprinos svemu tome. Smatram da trebamo izaći iz uskog kanjona kanona. Dominantni i vladajući, okoštali i zastarjeli kanon je isključivo nacionalni, a on i jeste uski kanjon. Kanon sam jednom, slučajnom greškom u govoru, i nazvala kanjonom. Svakako treba propitati i da li je ono što termin „kanon“ tradicionalno znači i označava više uopće adekvatno i primjenjivo u nauci i obrazovanju o savremenoj književnosti te u bilo kakvom drugom pristupu savremenoj književnosti, kao i da li je on sam u tom smislu više adekvatan i primjenjiv, na što je sve već smisleno i višerazložno ukazala Dubravka Ugrešić.
Koje biste teorijske i književnopovijesne studije preporučili kao najbolje ulazne točke u problematiku transnacionalne književnosti, koja književna djela i opuse paradigmatski transnacionalnih autorica i autora?
Odgovor na to pitanje mi je nemoguće dati u ovom obimu i formatu, a upute, preporuke i putokaze u tom smjeru dajem u svojoj knjizi Književnost bez granica, s tim da i u njoj naglašavam da je nemoguće u jednoj i bilo kojoj knjizi reći sve. Znači, osim što se pionirski naučno bavim posebno transnacionalnom bosanskohercegovačkom književnosti i dajem svoj originalni doprinos nauci koja se tiče transnacionalne američke književnosti, između ostaloga, u Književnosti bez granica upućujem na druge tekstove, koji opet upućuju na druge tekstove, a oni opet na neke druge i dodatne. Na taj način, kako u preporuci samoga teksta tako i u smjernicama i uputama na druge tekstove koje on daje, neizostavno ukazujem na originalnu i hibridnu antologiju, također višestruko pionirsku u bavljenju transnacionalnom književnošću, Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000.-2020. u autorstvu izbora i „cutting-edge“ uvodnog teksta Jagne Pogačnik i u autorstvu bilješki i biografija stručne saradnice Tee Sesar, objavljenu ove, 2024. godine, u Zagrebu, u suizdanju Hrvatskog društva pisaca i V.B.Z.-a. Naše dvije knjige su i sagovornice, a obje daju mogućnosti i temelje novih načina, modela i principa naučno-kritičkog čitanja i tumačenja književnosti koji su primjenjivi u teorizaciji postjugoslavenske književnosti u njenoj jednini i u pojedinačnostima množine koju ta jednina svojim terminom obuhvata, kao i univerzalno.
Naučni, akademski i općenito obrazovni kanon, pristup i način proučavanja i podučavanja književnosti u Bosni i Hercegovini, isto kao i u Hrvatskoj, a i u drugim postjugoslavenskim zemljama, dominantno su i paradigmatski jednodimenzionalno nacionalni, s tim da su oni bosanskohercegovački i etnonacionalni
Transnacionalizam i planetarni preokret
„Transnacionalni obrat“ ili „transnacionalni preokret“ činjenica je s kojom suvremena historiografija književnosti mora ozbiljno računati već barem tri decenije, a koncept nacionalne književnosti teorijski je odavno dekonstruiran, prokazane su njegove slijepe pjege i limiti. Nekada imam dojam da se čitava ta priča o transnacionalnoj književnosti kod nas čak vidi kao samo još jedna pomodna teorijska igračka uvezena sa Zapada, toliko je postala samorazumljiva. Pa ipak, ostaje golemi raskorak između teorije i prakse: školski programi, organizacija sveučilišnih studija, antologije, pregledi, razne povijesti književnosti, sva ta produkcija i recepcija i dalje je pod nacionalnim ključem. Odakle raskorak? Gola moć nacionalne i nacionalističke ideologije, oportunizam znanstvenica, historiografa i antologičarki, nedovoljan trud zastupnica i zastupnika transnacionalnih pristupa da zasuču rukave i raskrče književni teren u konkretnoj kritičarskoj, antologičarskoj i historiografskoj praksi? Sve od toga pomalo? Ili nešto četvrto?
Ništa nije jednoobrazno. Na Zapadu je koncept transnacionalizma nastao i odatle se proširio, ali kod nas, na geopolitičkom prostoru zemalja biše Jugoslavije, transnacionalizam nikada nije u punini niti opsežnije zaživio. Kod nas se još uvijek nije desio taj sistemski, masovni i obimni „transnacionalni preokret“ ili „obr(a)t“, već samo pojedinke i pojedinci naučno-istraživački, akademski i javno prate, proučavaju, bilježe i artikuliraju stvarno stanje književnosti i književnog svijeta u njegovoj sveukupnosti, a koji su se i kod nas, činjenično, već odavno i na razne načine, ostvarili i ostvaruju (i) transnacionalno. Kod nas, inače, mnogo toga kasni u odnosu na Zapad, što generalno i u zavisnosti od pojedinačnosti nije nužno loše ili nužno dobro. U slučaju transnacionalizma, budući da se on dešava u književnom svijetu i u njegovim interakcijama s izvanknjiževnim, sistemsko i većinsko sljepilo i gluhonijemost nikako ne mogu biti dobri. Zašto je to tako, vjerovatno ima svega od toga što ste pobrojali, uključujući moguće i to još nešto „četvrto“. Činjenica je da kod nas i dalje sistemski i ideološki vladaju nacionalni, nepotpuni i zastarjeli kanoni koji ne prate stvarno stanje stvari u mnogo čemu. I činjenica je, stoga, da to treba mijenjati. Promjene počinju s pojedincima, ali je za revolucionarne i sistemske promjene potrebna kritička i kritična masa. Osim toga, u posljednje vrijeme se evidentno dešava i pad transnacionalnog Zapada. (I) Zapad je uveliko licemjeran. Dominantna struja i na Zapadu je nacionalna s nacionalističkim pretegom, pa je u okviru toga istinski transnacionalizam marginaliziran. Ideološki na razne načine, Zapad sada pretežno zagovara i drži na snazi ideju da je transnacionalizam zastario, da je prevaziđen, da je stvar prošlosti. Istovremeno, pod prijetvornom maskom transnacionalizma, Zapad nemalo proklamira i podržava pseudotransnacionalizam, nešto što se tek naziva transnacionalnim i transnacionalizmom, a to je onda iskrivljeni, lažni, farizejski, neoliberalni, nacionalno dominirajući i negativno manifestirani tek privid transnacionalizma koji uopće nije transnacionalizam, već njegova suprotnost. To je, u suštini, nacionalizam s etiketom transnacionalizma koji danas Zapad većinski, umnogome i uveliko prodaje kako iznutra tako i prema vani. Uprkos svemu tome, transnacionalizam ipak živi, mada u manjini u trenutnom stanju našeg glokalnog izvanknjiževnog svijeta, a čini mi se da je u većini unutar književnog i njegovih puteva koji ga povezuju s izvanknjiževnim. Nije rijetkost da je književnost smislenija od stvarnosti i da nas upozorava na stvarne opasnosti i besmisao stvarnosti, samo je pitanje koliko to „čitamo“ u užem, a i u širem značenju te riječi – koliko sve to vidimo i uviđamo.
Osim o „transnacionalnom preokretu“, u Književnosti bez granica govorite i o „planetarnom preokretu“?
Da. „Planetarni preokret“ se može razumjeti kao dio i razvoja faza „transnacionalnog preokreta“ ili, s druge strane, kao zasebni manifest. On se, eventualno, može shvatiti i kao drugi naziv za „transnacionalni preokret“. U svakom slučaju se odnosi na pluralnost koja se ispostavlja i humanistički uspostavlja kao nužna karakteristika čovjekovog – našeg svijeta, na pluralnost kao planetarnu povezanost ljudi, s naglaskom na negativnu kritiku globalizma i njegove propratne pojave neoliberalizma, s konzumerizmom kao vodećim izrazom potonjeg. Postavke, gledišta i definicije „planetarnog modela“, kako je taj novi i ujedno retro koncept konsenzusno nazvala i definirala grupa savremenih svjetskih intelektualaca, uokvirene su zbirkom eseja The Planetary Turn: Relationality and Geoaesthetics in the Twenty-First Century, u uredništvu Amy J. Elias i Christiana Morarua, objavljene u SAD-u, 2015. godine.
Ideološki na razne načine, Zapad sada pretežno zagovara i drži na snazi ideju da je transnacionalizam zastario, da je prevaziđen, da je stvar prošlosti. Istovremeno, pod prijetvornom maskom transnacionalizma, Zapad nemalo proklamira i podržava pseudotransnacionalizam, nešto što se tek naziva transnacionalnim i transnacionalizmom, a to je onda iskrivljeni, lažni, farizejski, neoliberalni, nacionalno dominirajući i negativno manifestirani tek privid transnacionalizma koji uopće nije transnacionalizam, već njegova suprotnost
Volim neposredne izazove
Kada čitam rasprave o transnacionalnoj književnosti i njoj bliske pristupe – recimo novija osmišljavanja „svjetske književnosti“ kod Pascale Casanove, Franca Morettija ili Davida Damroscha, interliterarnu povijest književnosti koja je dosta utjecajna kod nas, pa čak i polemike iz vremena Jugoslavije o tome postoji li zajednička, nadnacionalna jugoslavenska književnost ili ne – često ostajem s utiskom ambivalentnog i nedorečenog odnosa prema nacionalnoj paradigmi. S jedne strane vodi se otvoreni rat spram nacionalnog kodiranja i uokvirivanja književne povijesti, s druge strane ipak se tu nacionalnu književnost priznaje i uvažava, a novi model onda pretendira na to da je nekako istovremeno obuhvati i nadiđe. Kako iz vaše perspektive izgleda ovo sklisko mjesto, jesmo li na otvorenoj fronti protiv nacionalnih povjesničara ili gradimo neku paralelnu pripovijest o povijesti književnosti? Mogu li različiti pristupi koegzistirati ili su u permanentnom stanju sukoba? Također, što je točno transnacionalno: sama djela i opusi ili pogled one koja ih čita?
Najjednostavnija i najrazumljivija teorija transnacionalnog i transnacionalizma je, prema mom mišljenju, ona koju je dao rodom američki profesor antropologije s dugogodišnjom evropskom stambenom i radnom adresom Steven Vertovec, pa je u odgovorima na ovakva i slična pitanja stoga najčešće i prenosim. On kaže da se transnacionalizam/transnacionalno odnosi na mnogostruke veze i interakcije koje povezuju ljude i institucije preko granica koje predstavlja nacija-/država. Upravo na razradi i primjeni te i drugih teorija transnacionalnog/transnacionalizma na književnost i na veze, poveznice i interakcije između književnog i izvanknjiževnog svijeta, isto kao i na uspostavljanju i dokazivanju vlastitih teorija, bavim se u svojoj knjizi Književnost bez granica, pri čemu naučno posmatram, proučavam i bilježim identitete i entitete autora-/autorica i identitete i entitete njihovih knjiga zasebno i u njihovim međusobnim povezanostima i odnosima.
Moj zaključak, koji sam se trudila da u knjizi i dokažem, jeste da se transnacionalno/transnacionalizam manifestira i identitetima i entitetima samih djela, odnosno u samim djelima, kao i njihovim mnogostrukim vezama i interakcijama s izvanknjiževnosti, te i identitetima i entitetima autora-/autorica, sve to zasebno ili zajedno, s tim da se sve to ostvaruje mnogostruko na razne i različite načine. Budući da se nacionalno tiče i kulturalnog, etničkog, religioznog/vjerskog, rasnog, nerijetko i klasnog, i rodnog i seksualnog, posebno u smislu poveznice tih odrednica i građanskih prava, kao i ljudskih prava općenito, svega se toga tiče i transnacionalno. Kako ste i sami naveli, transnacionalno ne poništava nacionalno, već ga sadrži, ali ga i nadilazi, na što upućuje i samom svojom riječju i njenim značenjem: „kroz“ nacionalno, „preko“ nacionalnog i „s one strane“ nacionalnog. Suprotnost transnacionalnom nije nacionalno, nego je to nacionalizam, a nacionalno i nacionalizam nisu istoznačnice. Svi ljudi svijeta, ili makar većina, imaju jedan ili više nacionalnih identiteta, jer je takvo utemeljenje i uređenje našeg današnjeg svijeta, ali svi nismo nacionalisti. Nacionalizam je dogmatizirana ideologija, najjednostavnije rečeno. Znači, transnacionalizam nije u sukobu s nacionalnim, već s nacionalističkim. Međutim, transnacionalizam otvara i proširuje nacionalno, jer je nacionalno zatvoreno i ograničeno „zamišljenom zajednicom“ nacije, kako bi to rekao Benedict Anderson. Transnacionalno uključuje i ono što nacionalno isključuje svojim granicama i ograničenjima, a što obuhvata i čini zamišljenu transnacionalnu zajednicu „kroz“, „preko“ i „s one strane“ zamišljene nacionalne zajednice, da razložno ponovim, na bazi mnogostrukih veza i interakcija koje povezuju ljude i institucije preko granica koje predstavlja nacija-/država, i to u 21. stoljeću više izraženo nego ikada prije u historiji čovjeka i našeg svijeta. Dakle, mi koji se bavimo teorizacijom, historizacijom i stručnim zapisima o književnosti iz transnacionalne perspektive i na transnacionalni način jesmo, kako ste rekli, „na otvorenoj fronti“ protiv ideološki zadojenih nacionalnih povjesničara i čuvara isključivih, monističkih i purističkih etno-nacionalno-vjerskih ideologija koji, prema tome, sprovode nacionalizam i njegovu ideologiju u djelo. Ti pogledi i pristupi, različiti u svojim suprotnostima, neminovno su u permanentnom sukobu. Svi koji se na bilo koji način bave nacionalnom teorizacijom, historizacijom i stručnim zapisima o književnosti bi trebali vidjeti, uvidjeti i bilježiti neizostavno i njene transnacionalne identitete, entitete, aspekte, elemente, pojavnosti, manifestacije… U suprotnom su identitet i polje nacionalne književnosti, nauka i obrazovanje o njoj, a i kultura nacije, nepotpuni, osakaćeni i na gubitku. O tome, naprimjer, između ostalih i između ostaloga, jasno i pionirski piše Nebojša Lujanović u svojoj naučnoj knjizi Prostor za otpadnike: Od ideologije i identiteta do književnog polja, objavljenoj u izdanju Leykam International, u Zagrebu, 2018. godine, a svakako treba spomenuti i njegovog intelektualnog prethodnika, starijeg savremenika i jednog od pionira sveukupne, otvorene i slobodne interliterarne misli i njenog zapisa u nauci o književnosti koja se tiče hrvatske, jugoslavenske i postjugoslavenske književnosti, Zvonka Kovača.
Bavljenje suvremenom književnošću nije, čini mi se, pri vrhu liste prioriteta naše znanosti o književnosti i književne historiografije, obično se čeka da prođe neko vrijeme pa da sa sigurnije distance ocjenjujemo, klasificiramo i kanoniziramo djela i opuse. Vi ne samo što se hvatate u koštac sa suvremenom produkcijom i recepcijom, nego već na uvodnim stranicama Književnosti bez granica teorijski razmatrate što sve književna suvremenost znači i podrazumijeva?
Za razliku od onih koji zauzimaju takve i slične sigurne pozicije iz bilo kojih razloga, od kojih je jedan, kako sam to znala čuti, da se lakše baviti mrtvim nego živim književnicima i književnicama i njihovim djelima, posebno zbog toga i u doslovnom značenju, kako ja to vidim, jer mrtvi ne mogu (od)govoriti, ja volim neposredne izazove, takvo suočavanje s teškim, bavljenje svim onim što mi izaziva i podstiče inteligenciju i intelektualnu radoznalost, što je neotkriveno i nesaznano, što je na određen način živa materija, kao i onim što se nalazi u „slijepom uglu“ i sadašnjeg i prošlog. Sve to, kada pišem i objavljujem ono što pišem, naučno radim i(li) zbog sadašnjosti i(li) zbog prošlosti, a za sadašnjost i za budućnost, naravno s pretpostavkom da budućnosti ima za svijet čovjeka. Kada se u svom radu bavim živim književnicama i književnicima i njihovim djelima, smatram da trebam iskoristiti privilegiju što smo živi u isto vrijeme te ostvariti dijalog s njima lično koliko god mi je to moguće, čuti i uvažiti i njihov glas, jer vjerujem da je to tako pravedno. Kada se bavim književnicama i književnicima koji su umrli i njihovim djelima, opet nastojim ostvariti svojevrsni dijalog s njima, naravno uz moj neizostavni dijaloški odnos sa samim književnim tekstom, jer temeljito u svakom slučaju istražim sve i o njihovom djelu i djelovanju, kao i sve relevantno o njihovim samim ličnostima i životnim okolnostima, poštujući i uvažavajući sve u potpunosti, bez zanemarivanja ikakvih činjenica. Bilo da se bavim nečim o čemu je već mnogo toga rečeno ili o čemu je malo ili nije ništa rečeno i zabilježeno, uvijek nastojim dati svoj novi i originalni naučni doprinos.
Toliko o suvremenosti, hajdemo sada u daleku prošlost. Koncept „dubokog vremena“ teoretičarke Wai Chee Dimock veoma je značajan u vašem istraživanju. Što on znači, kako izmješta perspektivu nacionalne književnosti, zbog čega vam je bio toliko inspirativan i koristan?
Prema definiciji Wai Chee Dimock i njenim naučnim razmatranjima i zaključcima iznesenim u njenoj knjizi Through Other Continents: American Literature across Deep Time, objavljenoj u SAD-u, 2006. godine, „duboko vrijeme“ predstavlja denacionalizirani prostor koji čini vremenska dužina dodana prostornoj širini planete. Drugim riječima, to je duga historija svijeta čovjeka kroz koju Dimock sagledava američku književnost bez ograničenja granicama i geopolitičkim prostorom nacije-države SAD-a, kao i izvan isključivih tekstualnih i kontekstualnih okvira engleskog jezika. Upravo zbog toga mi je taj koncept bio koristan i inspirativan u mom transnacionalnom sagledavanju američke književnosti, a kao model mi je isto tako bio koristan i inspirativan u mom transnacionalnom sagledavanju bosanskohercegovačke književnosti, jer je primjenjiv i na nju u skladu s njenim karakteristikama i specifičnostima, baš kao što je transnacionalno primjenjiv i na svaku drugu nacionalnu književnost.
Moj zaključak, koji sam se trudila da u knjizi i dokažem, jeste da se transnacionalno/transnacionalizam manifestira i identitetima i entitetima samih djela, odnosno u samim djelima, kao i njihovim mnogostrukim vezama i interakcijama s izvanknjiževnosti, te i identitetima i entitetima autora-/autorica, sve to zasebno ili zajedno, s tim da se sve to ostvaruje mnogostruko na razne i različite načine
Transroman i pluralistički pristupi
Još jedan važan pojam u Književnosti bez granica, ovog puta vaša kovanica: transroman. Čitam definiciju s 36. stranice: „Roman koji u romaneskni izraz transponira izraz drugih žanrova u smislu nove otvorenosti djela i nove dijalektike između svih sadržaja savremenosti, i koji te sadržaje koristi kao ‘alate’ u književnom instrumentariju (…)“. Znamo za intertekstualnost i intermedijalnost, znamo za Bahtinovu teoriju romana kao žanra jedinstvenog po tome što je „nezavršen“, što je u neprestanom nastajanju, što u skladu s tim uspostavlja „zonu kontakta“ sa suvremenošću i što „usisava“, preuzima, reartikulira ostale žanrove. Po čemu je koncepcija „transromana“ specifična?
Koncepcija „transromana“, naravno, podrazumijeva i uključuje sve što ste naveli, s tim da se posebno tiče uobličenja i ostvarenja karakterističnog teksta savremenog romana prema preciznijoj definiciji pojma „transromana“ koju dajem u Književnosti bez granica, odmah ispod rečenice iz koje Vi navodite citat u okviru svog pitanja. Tu kažem: „Preciznije, transroman je roman koji u svoj romaneskni izraz unosi, ubacuje, uklapa, integrira i prenosi (a time i prevodi u književnost) izraz(e) nekih od ostalih umjetničkih, zatim tehnološko-medijskih i drugih ne/(van)književnih formi, oblika i(li) dimenzija teksta, s neuvjetnom, već, eventualno, dodatnom mogućnošću i njegovog ostvarenja, kao takvoga, u nekom izvanknjiževnom prostoru.“ Do tog naziva sam došla putem pomnog čitanja takvih romana i uočavanja njihovih savremenih karakteristika i manifestacija koje su se pokazale „transromanesknim“. U skladu sa samim značenjem te riječi, to podrazumijeva da se one ostvaruju „kroz“ romaneskno, „preko“ romanesknog i „s one strane“ romanesknog, s mogućnošću raznih i različitih načina sinteze i sinergije romanesknog, odnosno književnog, i izvanromanesknog, odnosno, ne/(van)književnog. U Književnosti bez granica dajem i predočavam i primjere.
Jedna rasprava u Književnosti bez granica posvećena je transnacionalnoj književnosti SAD-a. Druga, opsežnija, transnacionalnoj književnosti BiH. Kada uvrštavate pojedine autorice i autore u te dvije književnosti, onda u njih ulaze – redom i ugrubo – oni i one koje su rođene u SAD, tj. BiH, ali imaju višestruka državljanstva, oni i one koje ondje nisu rođene, ali imaju državljanstvo te zemlje, na kraju čak i oni i one koje niti su rođene, niti imaju državljanstvo SAD ili BiH, ali se bave s njima povezanim transnacionalnim temama… Tako recimo u transnacionalnoj književnosti BiH nailazimo na očekivana imena poput Aleksandra Hemona, Lane Bastašić i Andreja Nikolaidisa, ali i na neka koja iznenađuju: Susan Sontag, Vesna Parun, Olja Savičević Ivančević, Josif Brodski, Lawrence Durrell… Već čujem prigovore metodoloških purista: nisu li granice postale prerastezljive, ne miješaju li se tu različiti kriteriji, npr. biografski i tematski? Preuzet ću, evo, ulogu đavoljeg advokata: kako biste na takve kritike odgovorili?
Takvi i slični mogući prigovori metodoloških purista bi bili zasnovani na jednodimenzionalnim, tradicionalno okoštalim i kruto konvencionalnim pristupima i metodama koji su, kako to savremena nauka o književnosti pokazuje i dokazuje, nepotpuni i nedovoljni. Savremeni pristupi i metode nauke o književnosti su dijalogični, interdisciplinarni i pluralistički, a kao takvi su i u skladu sa stvarnom prirodom naše savremenosti. Oni objedinjuju „unutrašnji“ pristup i prateću mu imanentnu metodu sa „spoljašnjim“ pristupom i pratećom mu pozitivističkom metodom, pa je time sagledavanje tih različitih kriterija koje ste naveli, s primjerom biografskog i tematskog, isto kao i njihovih relevantnosti, jednako i paralelno. Takva vizura, kakva je i moja lično, nije ograničena klapnama isključive jednosti. Naprotiv, ona primarno otvorenim i nesputanim, širokim i dubokim, pomnim i temeljitim, naučnim gledanjem i viđenjem obuhvata sve jednosti u njihovoj jednakosti, čime se postiže višeglasje i suglasje teksta i konteksta, a da se ne sklizne u nedopustivu površnost i raspršenost, što su, zapravo, opasnosti svakog naučnog pristupa i metode ako se ne primjenjuju valjano. Drugim riječima, pristupi i metode koje primjenjujem, kako bih to o njima izrazila u parafraziranim zaključcima Rite Felski, obuhvataju sazviježđe koje čine tekstovi, osobe, prvenstveno autori-/autorice, i sama stvarnost s tim instancama u vezi, njeni fenomeni i sastojci, uključujući i sadašnjost i prošlost. Upravo svim tim se djelimično bavim u svom naučnom radu „Kretnje i pokreti života književne i kulturne kritike“, objavljenom u 48. broju crnogorskog naučnog časopisa Folia Linguistica et Litteraria, 2024. godine. Tu praktično dajem malo opsežniji odgovor na ovo Vaše pitanje.
Dodatno, zahvalna sam Vam na Vašem preuzimanju uloge „đavoljeg advokata“, a moram reći da svojevrsno takvu ulogu sadržim i sama u sebi u odnosu prema svom radu. Jedan od mnoštva identiteta koji čine skup i zbir mog vlastitog je identitet kritičarke-kritičara. Koristim tu imenicu u oba roda i značenja jer mi je taj identitet ujedno i androgin i bezrodan, naprosto intelektualno ljudski. Manifestira se jedino kritičarski. A sama prema sebi sam najkritičnija u svom naučnom radu. Svoje identitete naučnice i univerzitetske profesorice, kao i cjelokupni skup i zbir svoga identiteta, gradim na znanju koje nikada ne prestajem graditi, uvijek u svjesnosti opasnosti koje čine i predstavljaju neznanje i nedovoljno, malo, znanje.
Savremeni pristupi i metode nauke o književnosti su dijalogični, interdisciplinarni i pluralistički, a kao takvi su i u skladu sa stvarnom prirodom naše savremenosti. Oni objedinjuju „unutrašnji“ pristup i prateću mu imanentnu metodu sa „spoljašnjim“ pristupom i pratećom mu pozitivističkom metodom
(Ne)dostupnost knjiga
Kada govorimo o SAD i BiH, prije ili kasnije ispliva problem odnosa književnog centra i književne periferije. Neki će, poput Casanove, reći da se logika internacionalnog književnog polja uvijek jasnije otkriva pogledu s periferije, dok je onaj upućen iz centra na neki način deformiran iluzijom vlastite univerzalnosti. Drugi će govoriti o tome kako se spisateljice i pisci s periferije prilagođavaju recepcijskim zahtjevima centra, pa zapadnoj publici više ili manje svjesno serviraju više ili manje rafinirane verzije egzotiziranog, dekontekstualiziranog, stereotipnog Balkana. Kako vidite dinamiku na relaciji periferije i centra?
Vidim je u tome da ima istine u svemu što ste naveli, ali s tim da smatram da generalizacije nisu dobre i da nemaju sveobuhvatnost. Osim toga, vrlo je diskutabilno samo pitanje periferije i centra, odnosno diskutabilan je odgovor na to šta je za koga periferija, a šta centar. Vjerujem da je u svakom slučaju dobro imati sposobnost viđenja istovremeno i izvana i iznutra, kao i ne izostavljati individualno u pogledu na bilo kakvo kolektivno. Inače, Pascale Casanova i njena knjiga na koju referirate, La republique mondiale des lettres, objavljena u Francuskoj 1999. godine, u prevodu na engleski jezik pod naslovom The World Republic of Letters 2004. godine, a na naš zajednički i na četiri različita načina politički imenovani jezik prvi put objavljena tek ove, 2024. godine, u Hrvatskoj, u prevodu Vande Mikšić s francuskog jezika i u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Meandarmedia, odakle se dalje širi zajedničkim jezičkim putevima, meni je u mom naučno-istraživačkom, akademskom i općenito intelektualnom, humanističkom i građanskom bavljenju književnosti, isto kao što znam da je i Vama jednako tako bitno u Vašem analitičkom bavljenju konstrukcijom postjugoslavenskog književnog polja konkretno i književnošću općenito, vrlo važna zbog svih njenih i u sagovorništvu s drugima iznesenih naučnoknjiževnih misli i zaključaka o načinima oblikovanja nacionalnog i transnacionalnog književnog polja. Od nekih zapadnjačkih učenjaka sam znala čuti da smatraju da je ta knjiga već zastarjela, jer ti i takvi zastarjelim smatraju sve publikacije objavljene devedesetih godina i ranije, što je ponovo pokazatelj da generalizacije nisu dobre i da su štetne. Međutim, ona se konkretno tek počinje opsežnije otkrivati u Hrvatskoj i u zemljama koje dijele i koje povezuje zajednički jezik zbog njenog hrvatskog prevoda. Vidjela sam njen primjerak nedavno, naprimjer, na jednom učenjačkom stolu u Crnoj Gori i saznala da se, kako rekoh, u hrvatskom prevodu, ona tek šire otkriva čitanjem i promišljanjem ne samo u Hrvatskoj, već i u Crnoj Gori, a isto, mnim, predstoji i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Budući da spominjete Balkan, bilo ko da se bavi tim pitanjima u vezi s Balkanom, svakako bi trebao pomnim čitanjem/slušanjem razviti svoje znanje i na temelju naučnih studija Imaginarni Balkan (engl. Imagining the Balkans) Marije Todorove i Izmišljanje Ruritanije: Imperijalizam mašte (engl. Imagining Ruritania: The Imperialism of Imagination) Vesne Goldsworthy, te kulturološke studije Balkan: od geografije do fantazije i izvorne audio-zbirke predavanja/eseja Balkanska predavanja: šest prijedloga za sljedeće desetljeće Katarine Luketić, između ostalih.
Za kraj, ako pitanje nije previše ograničavajuće, kako bi izgledao vaš lični najuži kanon suvremene transnacionalne književnosti SAD-a i BiH? Kojim piscima i autoricama se najradije vraćate, koji su vam tekstovi najsnažnije zatresli čitalački horizont?
Nemoguće mi je odgovoriti na to pitanje jer je lista velika i živa, jer se kontinuirano proširuje i raste, jer stalno otkrivam nove autore i autorice i njihove tekstove za koje prethodno nisam znala, i jer bih zasigurno nekoga ili neki tekst nehtijući, u trenutku odgovora, zaboravila navesti. I da kreiram i pišem syllabus takvog studijskog predmeta, pored imena i tekstova koje bih navela, ostavila bih ga otvorenim. Mogu Vam, međutim, reći da ste djelimično u sklopu svog pitanja, u mom viđenju, zapravo i dali odgovor na njega, jer se najradije vraćam, najradije čitam i najradije se bavim upravo autorima i autoricama čiji su mi tekstovi, kako Vi to slikovito kažete, najsnažnije zatresli čitalački horizont. I mogu Vam reći da je posljednja takva književna knjiga koju sam pročitala roman Dlake na jeziku Tatjane Bijelić, objavljen u izdanju Plavog maka, u Novom Sadu, 2024. godine. Što se tiče općenito naučne knjige, najupečatljivija takva iz mog recentnog čitalačkog iskustva je Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost se zove kritika Nataše Govedić, objavljena u izdanju Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, u Zagrebu, 2022. godine, a posljednja takva antologija je ona hibridna koju sam prethodno već u našem razgovoru spomenula, Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000.-2020. Jagne Pogačnik u koautorstvu s Teom Sesar. Osim toga, u kontekstu savremene transnacionalne književnosti SAD-a i BiH, i to u njihovim zasebnim pojedinačnostima, a posebno u njihovim međusobnim prožetostima – znači da je važeće u sva ta tri domena, mogu Vam, također, reći da su meni iznimno bitni autori Semezdin Mehmedinović i Aleksandar Hemon, sve ono što oni, zasebno i individualno, književno pišu, objavljuju te sve na čemu rade i daju svoj doprinos u pravcu i u vidu stvaranja i ostvarenja međusobnih veza i poveznica književnog i izvanknjiževnog svijeta. Kako već rekoh, tu su, ako posmatramo sve te pojedinačnosti: savremenu transnacionalnu književnost SAD-a i savremenu transnacionalnu književnost BiH kao zasebne kategorije te savremenu transnacionalnu književnost SAD-a i BiH kao potkategoriju obiju ili, eventualno, kao zasebnu kategoriju, i mnogi drugi autori i autorice, i to nizovi njihovih imena i prezimena i njihovih djela koji neprestano rastu. Uprkos današnjoj hiperprodukciji knjiga, među kojima, recipročno tome, postoji masa svega i svačega, moj dojam i zapažanja su da je općenito savremena književnost bogata izvrsnošću. Međutim, usljed upravo te hiperprodukcije, a i drugih joj pratećih i dodatnih faktora, zna se desiti da neke knjige i njihovi-/e autori-/autorice ostanu u sjeni i zapećku. Neizostavno moram spomenuti i problem dostupnosti knjiga i tržišta knjige, jer sve knjige koje čitam na našem zajedničkom jeziku kupujem sama ili ih, rjeđe, dobijem na poklon, pa tako crnogorska, hrvatska i srbijanska izdanja najčešće i u skladu s mogućnostima kupujem u tim državama, jer ih većinom nema u prodaji u Bosni i Hercegovini, niti za posudbu u meni dostupnim bibliotekama, a cijene poštarine su nerijetko veće od cijene same knjige. Budući da sam i komparatistica i anglistica, s glavnim naučnim i istraživačkim interesovanjima i preokupacijama usmjerenim na bosanskohercegovačku/postjugoslavensku/južnoslavensku i američku književnost, odnosno na te književnosti, s većim problemom i dislociranošću se suočavam u pogledu knjiga izdatih u SAD-u. U svemu tome sam sama i bez ikakve i ičije podrške, pa mada javno to kao ne bih smjela reći, ne znam kako bih radila da ne postoje piratske online biblioteke. Sve to, također, utječe na moguće odgovore i na mogućnosti odgovora na Vaše pitanje o tome kako bi izgledao moj lični najuži kanon savremene ili suvremene (razumijemo se potpuno) transnacionalne književnosti SAD-a i BiH. Hvala Vam i na njemu i na svim ostalim, meni vrlo zanimljivim, pitanjima i razgovoru. Hvala i našim čitateljicama i čitateljima.
* Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
