Kako razgovarati o kanonu i njegovim odjecima kroz prizmu raz/rodovane misaone svijesti rodnih studija koji su u bitnom kontinuiranom nastajanju, a kako misliti prema onome što bi moglo uslijediti post? Tijana Matijević književna je znanstvenica i politička aktivistkinja, članica Srpskog književnog društva i žirija nagrade „Biljana Jovanović“, autorica uknjižene doktorske disertacije From Post-Yugoslavia to the Female Continent: A Feminist Reading of Post-Yugoslav Literature kao i niza kritičkih i teorijskih tekstova, prevoditeljica i urednica, te su-osnivačica konceptualnog analognog transhumanog kolektiva „Djuna & Plinske boce“. Slijedi svrsishodan fragment epistolarne romanse na relaciji Zagreb – Beograd kao skakutava iskra zajedničkog mišljenja prema i mimo na terenima književnih kanona.
(Uputa: sedam sporogorućih pitanja, jedno možeš prekrižiti)
Gužva na feminističkom frontu
Laboratorij za istraživanja roda na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju bavi se „pitanjima roda i rodnosti“ kroz različite humanističke discipline. Što znači time se baviti kroz prizmu znanosti o književnosti, i što su ti trenutno najživlji interesi?
Kroz prizmu znanosti o književnosti znači uvek i onaj inicijalni ginokritički pogled ka ženskom autorstvu – pitanje o njemu se artikuliše u trenutku kada se rod ukrsti sa književnim poljem. Ginokritika ima pomalo taj imidž sitničarenja, mi tu nešto prebrojavamo (kako je to za nas pojednostavila Dubravka Ugrešić). Ovakav fokus nas može odvesti u neke ezoterične predele analize u kojima će se prenaglasiti rodna dimenzija literature kroz pokušaje imaginiranja ženskog pisanja, specifičnosti ženskog pisma. S druge strane, koliko god danas bilo kontroverzno, jer je nedopustivo aistorično i esencijalistično, écriture féminine se meni uvek dopadalo, jer je uspelo da materijalizuje međuprostor između književnosti i teorije, argumenta i tropa; mislim da se tu može tražiti veza koju su ove teoretičarke želele da uspostave između (ženskog) tela i teksta/društvenog i estetskog. I onda je to ta skoro spontana veza koju su one uspostavile sa avangardnim umetničkim praksama. Ali, izgleda da su aktualna čitanja ovakvih klasičnih feminističkih doprinosa književnoj teoriji i lingvistici otišla u drugom smeru, ka insistiranju ne samo na prepoznavanju već i instaliranju novih razlika/razlikovanja u tekst, u govor, ka jednoj partikularnosti koja više i nije feministička. Gužva je na feminističkom frontu, jedan predlog je pogledati unazad, malo više unazad: od međuratnog perioda, NOB-a do kraja sedamdesetih se u Jugoslaviji koncipirala jedna drugačija mogućnost feminizma (na (jugo)istoku, u socijalizmu, kroz antifašizam i (jugoslovensku) marksističku teoriju…).
Doktorirala si u Halleu na temi Od Postjugoslavije do ženskog kontinenta; kako se artikulirala baš ta potonja sintagma, sa svojim geografskim, zemljanim/htoničnim, a onda i psihoanalitičkim te postkolonijalnim implikacijama? Kako ti doktorandsko istraživanje informira daljnji rad unutar Gen Laba?
Ženski kontinent je kopno na koje je bilo potrebno stati da bi se istorizovala postjugoslovenska književnost. O ovom terminu se toliko debatovalo, i još uvek se debatuje, što može delovati pomalo anahrono, ali očigledno da ovaj pojam i dalje ima dovoljno potencijala da mobiliše polemiku. Ali, što se tiče književnosti, više nas u nekoj vrsti sinhroniciteta (Postnikov, Kreho, Kosmos, Duda…) uspelo je da razapne to koncepcijsko platno na koje se može projektovati Postjugoslavija. Za mene je, između ostalog, ključna veza koju postjugoslovenske autorke i autori uspostavljaju sa jugoslovenskom (neo)avangardom, i to onom feminističkom, to je dovoljno rastresit i dovoljno teorijski utemeljen prostor da bi postjugoslovensko u njemu moglo da se usidri. Onda taj termin više nije proizvoljan i (sumnjivo) politički, on ima i svoje književnoistorijsko i kulturno utemeljenje.
Ekstremna desnica, teorije zavere, konzervativizam, institucije, pokreti, kulturno polje, obrazovanje… kako ih misliti mimo roda?
Potpitanje: Znakovito mi je da si odgovor fokusirala na postjugoslavenski aspekt koji zaista jest kontroverzan, nažalost na posve kratkovidne i neinventivne načine, a mene više zanimao kontinent… Hajde dodaj koju o odabiru kontinenta, ženskog pritom, kao jedne od naslovnih protagonistkinja svoje teze.
Da…možda zato što je to onaj kontinent koji izmiče, ili: kontinent na kojem se naše pristizanje uvek odlaže. Kiš Danilo je u jednom eseju pre tačno pola veka odgodio čas jugoslovenske književnosti u neku neodređenu budućnost, pozvao je čitaoce da ga zajedno sačekaju. Postjugoslovenska književnost se kreće po istoj toj trajektoriji. Zato bi metafora tog kretanja mogao biti Birobidžan Judite Šalgo, koji ona u svom romanu zamišlja i kao „bežeću domovinu“. Iako njena junakinja Berta Papenhajm (Ana O.) ne stiže na taj ženski kontinent, dosta udaljen, on je ipak ucrtan na mapi, na njemu se još uvek odigrava ili se može odigrati alternativna istorija koja nastaje kada se materica umori i zastane, i sama žena nastavi i krene na put. Važno je što je Birobidžan i istorijsko i imaginarno mesto, i analogija sa ženskim autorstvom, književnošću i kao ženskom, književnošću kao feminističkom ovde postaje očigledna.
Na kraju, to gde pristižemo nešto je drugačije od neke perfekcionističke utopije. Utopija „hoće savršenstvo ili ništa” (Judita Š.). Mi smo zapravo bliže optimalnoj projekciji koja je „kretanje kao biranje optimalne varijante u prevladavanju zbilje“ (Aleksandar Flaker).
O ideološkoj papazjaniji
Čini mi se da s godinama sve više razmišljam o feminističkom treningu kao beskrajno potentnom alatu i leći koja omogućuje da područje borbe u svakom smislu vidimo jasnije, ali čija se konstruktivna i revolucionarna moć okreće naglavačke onaj čas kad umjesto sredstva postaje samom sebi nepomična svrha, reproducirajući ono protiv čega je stvorena da se bori. Sve mi se češće događa da pod velom feminizma pronalazim retro i reakcionarne prakse, što je bolno kad je riječ o nečemu što me bitno oblikovalo i odgojilo, pa nastojim posezati šire i dublje, ponekad i kontra onome što ovih dana glasno nosi feminističku egidu. Kako se tvoj odnos prema materiji i metodologiji u međuvremenu promijenio, otkako si prvi put skicirala postjugoslavenski ženski kontinent, do današnjeg rada u rodnim laboratorijama?
Dalje u isti misaono-djelatni mulj; između ostaloga mi se čini da je naziv rodni studiji dijelom naslijedio i natkrilio ono što bi se ranije nazivalo feminističkim ili ženskim studijima, ponegdje i samim tim nazivom poentirajući bitnu razliku u odnosu na feminističko nasljeđe obilježeno rasnom, klasnom i seksualnom isključivošću, uz trans-ekskluzivni kvazi-radikalni feminizam koji je u regiji doista uzeo maha. Što primjećuješ kao odjeke tih neuralgičnih točaka na našem književnom kontinentu; misleći na najsvjetlije i najcrnje od primjera književni/ka, kritičar/ki, znanstveni/ca etc?
Primećujem na sve strane identitete, od onih autorskih, do identiteta priča i protagonista. Ali paradoksalna jednodimenzionalnost (beskonačnog niza identiteta) nas ne preplavljuje zbog neke bezidejnosti, i proglašenja raznoraznih krajeva u stilu Knjige propovednikove, već onog što i ne moram da imenujem i koje upravo tako nevidljivo funkcioniše, i ima svoje zakonitosti. Ovakva hegemonija u našoj savremenosti se u velikoj meri operacionalizuje upravo preko pojma roda, tog „simboličkog lepka“ (Pető) različitih kriza i debata. Naš GenLab upravo radi na zajedničkoj studiji u kojoj detektujemo taj povratak rodu koga se, istovremeno, svi plaše, i u feminističkom i u najšire zamišljenom društvenom polju, kroz osporavanja i poricanja, ali i očigledne kapacitete tog pojma da akumulira i proizvodi novo. Ekstremna desnica, teorije zavere, konzervativizam, institucije, pokreti, kulturno polje, obrazovanje… kako ih misliti mimo roda?
Za mene je, između ostalog, ključna veza koju postjugoslovenske autorke i autori uspostavljaju sa jugoslovenskom (neo)avangardom, i to onom feminističkom, to je dovoljno rastresit i dovoljno teorijski utemeljen prostor da bi postjugoslovensko u njemu moglo da se usidri.
Ako možemo o izboru
Znamo da je govoriti u okvirima nacionalnih književnosti problematično, klizavo i nezahvalno, ali ipak postoje predodžbe o specifičnostima književnosti različitih ex-yu zemalja; koje bi istaknula, bilo kao razumne i zanimljive ili naprosto nebulozno otporne?
Zanimljivo pitanje na koje nemam odgovor, i ja sam od onih koji se bune protiv takvih generalizacija, kao, ko je dobar u kom žanru, ko piše dobre romane a ko ima lošu proznu produkciju ali zato razvaljuje u poeziji. Često to bude neki pogled sa strane, ne mislim nužno nekog ko nije odavde već pre nekog ko ne razume da takve predodžbe ne služe mnogo čemu u nekom interpretacijskom smislu, previše apstrahuju. Za mene je ova naša post-yu kontinuum, čitati je sa tim granicama deformiše sliku, i, pošteno govoreći, zbunjuje, ništa nije jasno van tog šireg prostora koji svi imamo u vidu i kada pišemo i kada čitamo. Pritom, hteli mi to ili ne.
Znanstveni se i profesionalni interes bira uvelike i mimo afiniteta, no zanima me onaj čisto emotivni, afektivni, instinktivni moment: što sasvim intimno osjećaš da dobivaš specifično od post/jugoslavenske književnosti, što nisi našla drugdje?
Ako možemo govoriti o izboru kada nema previše izbora, analogija: izbor između razgovora sa sobom u ogledalu i razgovora u velikom društvu, za postavljenim stolom.
Da, da, uvek je sigurno sa ovima koje umeju da dobro napišu reč. Još ako su tumarala, flanerke, čitajući već šetamo, muvamo se. Umesto preduzimanja možemo konačno da se prepustimo i počnemo da jedrimo plažom u podsuknji, da kažemo bogu: Bla, bla, zar ne? Spavaćica/kuta i cipele su Danice Vukićević. Što nas u sledećem koraku vodi do Anjes Varde, koju ako otvorite videćete plaže, takođe.
(Uputa: šest brzopoteznih pitanja, nemoj previše razmišljati)
O književnom tjelesnom pamćenju
Što ti je ovih dana na radnom stolu, što na noćnom ormariću, a što nosiš u torbi? Od knjiga mislim; što čitaš, a što bi zapravo htjela čitati?
Na radnom stolu su Mali plamen i Filip i Srećica, u torbi nosim Vejače ovejane suštine („ekskurzija jednog naroda, koji poput džinovskog razreda putuje u svim pravcima odjednom, na rubu pameti, vremenski neograničeno“), na noćnom ormariću je Jednom kasnije.
Koji citat znaš napamet, i zašto?
Stih „Igrao je u svim pravcima“ jer je zgodan za objašnjavanje teško objašnjivih stvari. (V. prethodno pitanje.)
Koja je najseksi knjiga domaće nam povijesti? Jesu li je njezine korice vrijedne?
Hana Oskara Daviča? Hana je prvo objavljena u zagrebačkom Pečatu, a 1951. kao knjiga, na koricama je portret veoma šarmantnog pesnika, to je više kao omot ploče.
Koja je knjiga najbolji božićni dar ljudima koje ne poznaješ dobro, a koju bi poklonila nekome koga prezireš?
U, za obe situacije je dobra neka klasika, Krleža, Ćosić… Doktor Krleža Bore Ćosića! I prvima i drugima, jer to je jedan odgojni roman.
Još uvijek u istim kontinentalnim gabaritima, s kojim bi književnim likom mogla živjeti, aseksualno?
Izgleda da je to Ježurka Ježić.
Odgovori mi citatom neke od svojih najdražih spisateljica – treba li nam kanon i kakav nam kanon treba?
* Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
