„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo razgovorom sa Želimirom Perišem.
Naš uvjerljivo najbolji računalni inženjer među piscima i daleko najbolji pisac među računalnim inženjerima, Želimir Periš je pandemijske 2020. poslao roman Mladenka Kostonoga ravno u sve buduće antologije, podsjetivši nas da domaća književnost povremeno ipak zna biti i pametna i promišljena i duhovita i zabavna i, naprosto, dobro napisana. Baš neki dan razgovaram s prijateljem, također piscem, i brzo zaključujemo: da je napisao samo to, bilo bi i više nego dovoljno. A nije. Periš radoznalo šara između žanrova, pa je do sada potpisao još dva romana (Mima i kvadratura duga iz 2014., Mima i vaše kćeri iz 2015.), tri zbirke kratkih priča (Mučenice iz 2013., Žuti bog iz 2020., Gracija od čempresa iz 2022.), zbirku pjesama (x, 2016.) i tri slikovnice (Straška postavlja teška pitanja i Straška izvrće neistine su iz 2021., a Dan kad se ugasio ekran tek što je izašao ove, 2024. godine).
Prevođen, nagrađivan, insceniran i sve što već s tim ide, pritom je lišen ega i taštine što nije samo raritet na književnoj sceni, nego je i generalno lijepa ljudska osobina svima osim, eventualno, onima koji ga požele intervjuirati: kada sam mu se javio da popričamo u okviru ove serije razgovora o osobnim bibliotekama, prvo se dvoumio, pa zašto baš on, pa svuda ga zovu, pa nema ništa novo za reći, pa neka razmislim još jednom…
Nekako sam ga, evo, uspio nagovoriti. A vi sada provjerite je li vrijedilo.
(Hint: je, je.)
Pazite na djecu
Tvoja nova knjiga zapravo je slikovnica i nije ti prva. Pa se prvo pitanje samo nameće: kakve knjige i slikovnice je čitao mali Želimir, koje su mu bile najdraže i najvažnije u djetinjstvu i kasnije, u adolescenciji? Jesi li imao svoju dječju mini-biblioteku?
Moje djetinjstvo je bilo davno, a moje mozgovne strukture nestabilne, pa sam ga uvelike zaboravio. Pamtim ipak neke knjige, prvi roman kojeg pamtim poimenice je Petnaestogodišnji kapetan Julesa Vernea, ali zapamtio sam samo koliko sam volio tu knjigu, baš ništa iz nje. Zatim Čudesni svetovi Volta Diznija, imao sam jednu od četiri knjige, onu gdje su Peća i vuk. Također mi je ostala samo emocija i ljubav koju sam tad osjećao, ništa od sadržaja. Bio je tu još pokoji dječji roman i puno stripova. Sjećam se kad bih dobio Zagora ili Kapetana Mikija kako bih bio sretan zbog vremena koje slijedi koje ću provesti u čitanju. Kad sam puno kasnije, u zrelim godinama, probao čitati to isto šokirao sam se kako za par minuta pročitam ono što sam u djetinjstvu gutao satima.
Nisam imao puno knjiga, ali sam jako puno vremena visio nad njima. Ništa lopta, ništa bicikl, dubio sam nad tih knjigama i u svaku od njih ulazio jako duboko, stotine ih puta ponavljao i u glavi širio. Vrlo brzo sam počeo maštati vlastite romane.
Bilješka o piscu u Danu kad se ugasio ekran kaže: „Ovu knjigu posvećuje svojoj djeci, koja gledaju u ekrane mrvicu više negoli je to potrebno. Bartole, spusti mobitel. Neva, gasi crtić. Ostavite se ekrana, djeco, uživajte u knjigama.“ Ajmo iskreno, obećavamo da nećemo reći ni Bartolu ni Nevi: koliko tata vremena provodi pred ekranima, a koliko s knjigama? Kako balansiraš posao računalnog inženjera i poziv pisca, pa onda još i ulogu roditelja, kada uopće stigneš čitati?
Omjer ekran-knjiga kod mene je 95 posto – pet posto. Da, zvučim kao licemjer, ali zapravo sam prava osoba za razumjeti problem ekrana jer gotovo nikad ne gledam izvan njega. Tako i cijela priča o Vjeranu, koji je ovisnik o ekranima, dolazi iz vlastitog iskustva ekraniziranja, no posebno promatranja efekta ekrana na mojoj djeci. Moje napola petrificirane sinaptičke strukture potpuno su se adaptirale na ekrane, no u ovoj temi nisu bitni odrasli, bitna su djeca. Njihovi mladi brzošireći mozgovi su pod velikim stresom. Vrlo je lako vidjeti kako snažno na raspoloženje i ponašanje petogodišnjaka utječe trosatno gledanje crtića. Krenuo sam od vlastitog iskustva, pa kad sam uronio u gradivo šokirao se koliko je to problematično područje. Za mene nema spasa, ali pazite na djecu.
Mali Vjeran iz tvoje slikovnice zaljubljuje se u knjige i stripove kada neočekivano ostane bez ekrana na dva dana, a kada se ekran opet pokrene, i dalje ne ispušta knjigu iz ruku. Jesmo li mi to u žanru bajke? Koliko su se zaista promijenile čitalačke navike klinaca, je li istina da čitaju manje nego što smo mi, pitam kao netko tko nema djecu? Imaš li neke trikove kako navući klince na čitanje, pitam za prijatelje koji imaju djecu?
Mi smo u obitelji nekako intuitivno i bez puno strategiziranja našoj djeci čitali pred spavanje. To smo počeli još i prije nego su oni znali govoriti ili slušati, od prvog dana smo ih uspavljivali uz knjige. Njima je čitanje pred spavanje u odrastanju bila ne samo norma, već temeljno pravo. Nikad, bez obzira kako taj dan završio i što se sve u njemu dogodilo, nikad nismo preskakali čitanje pred spavanje.
Posljedično, moja djeca već od prvih razreda osnovne škole imaju bogatiji vokabular od mene. Uz to imaju sjajne kognitivne i socijalne vještine, a mi smo odlučili vjerovati da je to zbog čitanja. Dodatno, oni ne ostavljaju knjigu ni kad odrastu, naprosto im je to sastavni dio živućeg prostora, u knjizi nalaze i znanje i utjehu.
Valja reći i da moja djeca imaju veće i uzbudljivije biblioteke od moje. Svako moje dijete ima više knjiga nego ja i to je zbilja velika sreća.
Nisam imao puno knjiga, ali sam jako puno vremena visio nad njima. Ništa lopta, ništa bicikl, dubio sam nad tih knjigama i u svaku od njih ulazio jako duboko, stotine ih puta ponavljao i u glavi širio. Vrlo brzo sam počeo maštati vlastite romane
Čemu služi tegla krastavaca
Kad smo kod ekrana i knjiga, neizbježno pitanje: e-knjiga ili „prava“, papirnata? S obzirom na tvoju struku ti, pretpostavljam, nisi u taboru fetišista papira, onih što svaku novu knjigu prvo detaljno ispipaju i pronjuškaju? Ili se varam?
Nema crno-bijelih odgovora. Volim papir, šta da radim. Posebno volim nespretnost knjige. Onako dok je nezgodna, ležim na boku, knjiga teška pa mi je tek svaka parna stranica ugodna za čitanje. Nekad čitam dok jedem, ali, za jesti trebaju dvije ruke, a knjiga ne želi ostati otvorena na stolu, onda je, onako, prikliještim teglom krastavaca koja se nakrivi i zaprijeti da će se proliti po stolu, i taman kad nađem delikatni balans teglice i knjige – stranicu sam pročitao, treba okrenuti novu, oh kakva avantura!!
No zaobilazi me knjiški fetiš. Nisam od onih koji mirišu knjige, posebno ne nove. Više volim staro i ofucano. U knjizi više volim namirisati duhanski dim i suptilnu aromu pljesnive vlage nego tiskaru. Volim kad se knjige malo raspadnu od čitanja. Kad su na njima tragovi prijašnjih čitanja. Kad i plastika knjige ima neku svoju priču.
Dok smo dogovarali ovaj intervju, a ti si se uzaludno pokušavao izmigoljiti – sorry, posao mi je da budem dosadan pa ti nisam dao – povjerio si mi i da si se u dva navrata, pri selidbama, riješio kompletne kućne biblioteke. Pa te to, kao, diskvalificira kao sugovornika. Kako da ne. Eno je i Jurica Pavičić u razgovoru iz ove naše serije ispričao kako se redovno rješava knjiga i da se drži principa „jedna unutra, jedna van“. Ti dakle nisi pretjerano vezan za knjige kao fizičke objekte? Jesi li zažalio barem zbog nekog naslova kojeg si se riješio ili ćeš nemilosrdno ponoviti sve kod sljedeće selidbe? Je li barem neka knjiga preživjela te pogrome i zašto?
Oduvijek poklanjam knjige. To je divan poklon i važna gesta. Nije fer da dobra knjiga kod mene skuplja prašinu ako nekome može nešto pružiti.
Čin seljenja, vrlo drastičan moment kad se događa u poodmakloj životnoj dobi, kad cijeli svoj život moraš spakirati u ograničen broj kutija još je jasnije definirao moj odnos prema predmetima, posebno prema knjigama, koje su valjda, uz veš-mašinu, najteža od svih stvari koje čovjek posjeduje.
Razdijelio sam i rasprodao gotovo sve knjige koje sam imao. Ok, neke, za koje sam vjerovao da su mi važne sam zadržao, naravno. I onda osam godina kasnije mi se ponovo dogodila drama novog seljenja. I ponovo sam bio pretrpan knjigama, i okej, razumio sam ove nove koje sam kupio ili dobio u međuvremenu, ali što je s onima koje sam nosio iz staroga stana a osam godina nisam pogledao? Trebam li ih ponovo nositi u idući? Ne! Rješavaj se svega!
I onda se dogodio uzbudljiv i neočekivan moment, ostao sam bez knjiga. To je bilo divno. Knjige koje nam nedostaju vrijede više od onih koje su nam pri ruci. Ljudi koji nam nedostaju nekad nas emotivno više voze od onih koji su tu. Nedostajanje nije pozitivna emocija, ali može biti pokretač pozitive, a u kreativnom smislu je vrhunski impuls.
Evo trivijalan primjer: kad pišem književni tekst, pa shvatim da je to moment koji treba napisati kao Oriana Fallaci u Pismu nerođenom djetetu, pa se pitam gdje mi je ta knjiga, ah, prodao sam je kad sam prošli put selio. Ok, Želimire, nema je, nećeš sad u knjižnicu, napiši je sam. Izvuci iz sebe svoje sjećanje na tu knjigu i iskoristi ga. Rezultat možda neće biti bolji, ali će biti autentičniji, a i same ideje koje će se iz tog razviti su mnogo slobodnije nego bi ih imao da sam tad uzeo taj tekst pa se inspirirao direktno iz njega.
Ovo funkcionira na mnogo razina. Kako je Tea Tulić divno pisala u Strvinarima o Volgi i Bugi: ženama koje su umrle ali njihov nedostatak nije praznina, jer je misao o njima još uvijek tu, pa su i one s nama.
Veliki sam ljubitelj stvari koje mi nedostaju.
Kako si organizirao svoju biblioteku? Tematski, abecedno, po bojama, prema tajnim računalnim algoritmima nerazumljivim nama smrtnicima?
Polica za poeziju, zatim više polica za publicistiku, posebno volim popularno-znanstvene knjige, zatim polica s knjigama koje su napisali moji prijatelji, i naravno – polica s knjigama koje su napisali moji neprijatelji, te još par ostalih polica. I onda to tako uredno funkcionira kratko vrijeme jer je protok knjiga u mom životu silovit i za tren je sve puno polupročitanih knjiga koje još nisu spremne za ići na svoje mjesto, pa ostanu naslonjene na nekoj od tih polica, pa ih uskoro zatrpaju druge knjige i vrlo brzo police postaju kaos od tri reda knjiga složenih jedne ispred drugih i više nemam pojma gdje je što.
Imaš li neke posebne čitalačke rituale? Točno određeno vrijeme, omiljenu fotelju, muzičku podlogu?
Kad čitam, čitam 100 posto mogućeg vremena. To izgleda ovako: krenem ujutro, knjiga je u džepu i čitam putem na posao ili gdje već idem, zatim 30 minuta na pauzi, zatim na putu doma, ako imam neki dogovor pa stignem ranije, eto još par minuta vremena za čitanje, zatim uz ručak ispod spomenute tegle krastavaca, zatim na kauču poslije ručka dok s tevea trešti neki program, zatim u krevetu pred spavanje dok s tevea trešti neki drugi program, zatim malo i u snu. Nastavljam čim se probudim.
Na isti način radim i sve drugo, na primjer pisanje: nosim laptop sa sobom i pišem kad god uhvatim koju minutu. Naučio sam funkcionirati u kratkim fragmentima. Nekad je to samo jedna rečenica i onda zaklopim knjigu jer je tramvaj stigao. Danas mi je u džepu: Tomas de Kvinsi, Ispovesti jednog uživaoca opijuma, kupljen na Interliberu za jedan euro.
Ovu rečenicu tipkam u kafiću, utorak je, 12:20, pauza u radno vrijeme, dok kolege oko mene raspravljaju o rastu il’ padu bitcoina.
Koliko su ti važne javne knjižnice, jesi li čest gost?
Vrlo. Stalno sam u knjižnici. Kad osjetim da sam zaslužio nagradu jer je dan bio težak a ja ga preživio, odem u knjižnicu. Otkrio sam neke divne skrivene knjižnice u gradu u kojima nikad nema nikoga. To mi je mjesto posebnog mira i ljubavi.
Krenem ujutro, knjiga je u džepu i čitam putem na posao ili gdje već idem, zatim 30 minuta na pauzi, zatim na putu doma, ako imam neki dogovor pa stignem ranije, eto još par minuta vremena za čitanje, zatim uz ručak ispod spomenute tegle krastavaca, zatim na kauču poslije ručka dok s tevea trešti neki program, zatim u krevetu pred spavanje dok s tevea trešti neki drugi program, zatim malo i u snu
Nepročitane ljubavi
Par brzopoteznih: tim red ili tim nered? Kako izgledaju police?
Tim: reda mora biti ali nije na meni da ga sprovodim. Generalno volim organizaciju i urednost, pomaže mi da se borim s kompleksnijim stvarima. U mom poslu, ali i tijeku misli, pojednostavljivanje problema je uvijek prvi korak. Da bih nešto razumio moram to prvo pojednostavniti, a za to mi treba red, da vidim gdje je što i koliko čega ima i u kojem su suodnosu. Međutim, kad kreativni zanos/kaos krene, nema te brane koja ga može obvezati na urednost. Tako uvijek počnem fino a završim ispod planine rasutih predmeta i ideja. Održavanje reda izuzetno je teško, psihološki i vremenski zahtjevno, tako da je moja formula: kreni od reda pa uživaj u neredu.
Tri najneočekivanije knjige iz tvoje biblioteke?
Uvezeni brojevi časopisa Vienac iz 1911.
Grafička monografija Erotica universalis: from Pompeii to Picasso.
Herojima revolucije u ratu i miru – odlikovanja SFRJ.
Tri knjige iz sfere informatike za nas laike, koje bi svaka poštena kućna biblioteka trebala imati?
Internet tražilica, na primjer: google.com ili duckduckgo.com.
AI alat, na primjer: chatgpt.com ili gemini.google.com ili copilot.microsoft.com.
Fact checker, na primjer: faktograf.hr ili checkyourfact.com.
Nisu knjige nego web stranice. Svijet informatike je toliko dinamičan, da – dok se nešto objavi i završi na papiru – već je zastarjelo. To ne znači da informatičkih knjiga ne treba biti, knjiga nije loš alat za učenje novih stvari, međutim u informatici ništa ne znači kad nešto naučiš, jako je važno pratiti trend i biti svjestan novina, inače naučene vještine vrlo brzo postanu beskorisne.
Zato ne postoji „Univerzalni informatički priručnik za svakog laika“ nego informacije treba znati tražiti na internetu. Tome služe tražilice i AI alati koje bi svako pošteno kućno računalo trebalo bookmarkirati.
Ipak, ni samo traženje informacija nije dovoljno. Treba znati prepoznati istinite od lažnih. Nevjerojatna je količina zla i gluposti. Od ozbiljnih do trivijalnih. Znaš ono kad na Facebooku netko objavi „Ovime Facebook Meta platformi odričem pravo da koristi moje objave“. Pa daj, imaš svo znanje svijeta pod prstima, doslovno za minutu možeš otkriti da je to laž, da si davno potpisao da je sve već njihovo i ne sramotiti se pred Facebook prijateljima.
A to je najbenigniji od svih primjera. Svijet informacija danas je opaka divlja džungla, no uz mrvicu edukacije može se probiti kroz nju. Za početak, dovoljno je Googleu ili UI-ju postaviti pitanje.
A koje su ti tvoje knjige, iz bilo kojih razloga, intimno posebno važne? Ovo je osjetljivo pitanje pa te neću ograničiti brojkom.
Sa svakom knjigom imam jedinstven emotivan odnos i taj odnos se stalno mijenja, to je najbolji dio. Postojale su neke knjige koje su mi bile alfa i omega, crpio sam iz njih i uvijek ih imao uz glavu, citirao ih, volio, a onda su idućih deset godina provele na polici bez da sam ih se sjetio. Pa sam ih poklonio. Bile su mi toliko važne, a sad su u prašini. Ta promjena mi je postala zanimljivija od samih knjiga.
Reći ću ti koje knjige mi se sad nalaze na polici u visini očiju, dakle „the” polici. Tamo su: strip Harari: Sapiens, Top Model Dress Me Up Sticker book i The Game Master’s Book of Traps, Puzzles and Dungeons.
Prije par godina tu je bila Carverova Svi mi, na faksu sam se kleo na Turinijevu Nekoliko koraka natrag, prije toga u Svilu. Na polici je jedno vrijeme poput spomenika stajao Sonnenschein – roman koji me probudio, pa sam ga posudio i u rupu stavio Human Reich, pa je na sve pala prašina. A bili su na toj polici i Eco, Novak, Krivokapić, Aras, sa svakom sam živio, u svakoj sam živio.
Imaš li i ti svoju Knjigu Koja Te Prijekorno Gleda S Police Jer Si Davno Rekao Da Ćeš Je Pročitati Ali Nikako Da Nađeš Vremena?
Sve moje ljubavi nepročitane su, ali ne osjećam njihov prijekor ni svoju obavezu. Morao sam to nadrasti da bih bio sretan. Također bi mi bio draže da ne zovemo to „Htio Bih Ali Nemam Kad“. Da želiš, našao bi vrijeme. Stvar je u motivaciji. Priznaj da ti nije stalo, Želimire, a ne izvlači se da ne stigneš.
Za kraj, knjige su dostupnije nego ikada, mi koji se na različite načine bavimo književnošću obično smo njima zatrpani, ali postoji li u tvojoj biblioteci ipak još jedno prazno mjesto za naslov koji žarko želiš, a još uvijek ga nisi nabavio jer je rijedak, skup ili iz bilo kojeg trećeg razloga?
Knjige koje želim a nemam vrijede mi više od onih koje sam si kupio. Ima jedna prastara kletva: Dabogda dobio što si poželio.
Volim se s tim igrati, volim iz želje crpiti više nego iz njenog ispunjenja. U književnom smislu, neispunjene želje puno su vrijednije. Čežnja i žudnja divne su i snažne emocije, što si bi ih ne bi priuštili? Što bi ih rezali odmah u startu?
Danas se svaka knjiga može kupiti, čak i Danijel Dragojević. Trik je: ne kupiti ono što želiš.
Razgovor s Juricom Pavičićem za „Osobnu biblioteku“ možete naći na sljedećoj poveznici, razgovor s Gordanom Farkaš Sfeci ovdje, a s Miroslavom Kirinom ovdje.
*Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.
