Moj problem s lektirom je problem prisile. Ako dijete, štoviše, dijete u formativnim godinama s izrazitim otporom prema autoritetu nešto mora, za očekivati je da to isto − neće. Kako dakle osmisliti sustav koji se može probiti kroz mladenački prkos? Pritom, u kontekstu populariziranja lektire opetovano čujem tezu da djeci treba ponuditi nešto zanimljivo, nešto što će ih zainteresirati i nešto u čemu će se pronaći, ne bi li oni čitanje zavoljeli pa i ostatak života proveli uz magičnu moć knjige. To da škola djetetu može prezentirati nešto što će dijete zavoljeti je u današnjem, dvadesetostoljetno učmalom i uspješno nereformiranom školskom sustavu vrlo ambiciozan plan. Ne bih generalizirao sa stavovima, moje iskustvo škole je vrlo skromno, samo sam jednom išao u školu, a i to reducirano (tri godine mog školovanja bile su što preskočene, što vrlo skraćene zbog ratne opasnosti) ali sve što sam u životu zavolio, pa i knjige, otkrio sam izvan škole.
Sad, kad sam istresao dozu skepse, bez ambicije da nudim rješenje, moj prijedlog za promišljanje alternativne lektire je sljedeći: stripovi!
Kako osmisliti sustav koji se može probiti kroz mladenački prkos?
Stripovi
Stripovi su forma popularizirana u svrhu dječje zabave, što im je uvelike definiralo javnu percepciju, a to lice nosi i danas pa je golema industrija stripova često fokusirana tek na p(l)itku zabavu, što pak vrijedi i za neke druge umjetnosti koje se nešto radije konzumiraju pa lako skliznu u komercijalno popularne lake note (posebno vidljivo u glazbi i filmovima). No, u prethodnoj sam rečenici sakrio i glavni argument u prilog mog prijedloga: stripovi su umjetnost.
Prvo, smatram da je umjetnost svih formi i žanrova izuzetno bogatstvo života i nema dovoljno prilika da se umjetnost nudi i konzumira u svim prilikama i ambijentima, a posebno u školstvu.
U tom smislu, valja priznati da je službeni kurikulum dosta škrt prema modernim umjetničkim formama. Jedva da su adekvatno pokrivene i takozvanih klasičnih sedam umjetnosti: slikarstvo, arhitektura, skulptura, književnost, glazba, performans i vizualna umjetnost. Pokoja ima vlastiti predmet (likovna i glazbena umjetnost), pokoja se prikrpa iz druge predmete (npr: učenicima će povremeno biti prikazan film u sklopu predmeta Hrvatski jezik), ali uglavnom nema sustavnog bavljenja rubnim, da ne kažem, modernim umjetničkim formama, što strip jest.
Ipak, posljednjih su se godina pokrenule neke formalne i manje formalne inicijative koje se bave promicanjem ove ideje. Strip će nesumnjivo vrlo skoro naći mjesto u lektiri, međutim, sklon sam mišljenju da će to i kad se dogodi biti prekasno i premalo. Umjetnost, kao i život sam, rapidno se mijenja, a tromi sustav obrazovanja naprosto gubi bitku u pokušaju da djecu pripremi na svijet kakav jest. Tu posebno mislim na informacijsku revoluciju koja je u proteklo desetljeće ili dva pomela način kako živimo, kako razmišljamo i kako konzumiramo informacije. Novi kanali komunikacije i novi mediji rapidno mijenjaju našu zbilju, no stvar je još drastičnija, dokazat će neki znanstvenici: mijenjaju i naš mozak. Manfred Spitzer, njemački psiholog veliki je zagovornik teze da digitalni mediji umanjuju naše mentalne kapacitete, a u tom stavu će mu se pridružiti i pokoji neuroznanstvenik. Iako ih često nismo svjesni, promjene su značajne, ne uvijek dobre (ali ne uvijek ni loše), no, zadržao bih se zasad na umjetnosti. Činjenica je da digitalna umjetnost izrasla na novim medijima donosi čitavu paletu novih formi na uživanje svijetu. U svjetlu promišljanja o lektiri obasjao bih samo jednu od njih: videoigre.
Videoigre
Videoigre su čudnovato živ i inventivan svijet kreativnih umjetničkih formi koje ujedinjuju vizualnu i fabularnu komponentu, a glavna odlika im je interaktivnost. Hibridne, mogu kombinirati video, glazbu, tekst, no ono što ih razlikuje od svega prije njih njihova je neograničena mogućnost interakcije između autora i konzumenta. Istina, poput stripa, videa i glazbe, i ova je industrija izrazito popularna pa zato vrlo sklona komercijalizaciji. Danas su videoigre najprofitabilnija industrija zabave na planeti, duplo profitabilnija od filmova i glazbe zajedno, a u 2020. godini profitabilnija i od sporta, no ok, nije bila laka godina za sport, ali trend se nazire. Ipak, komercijalizacija joj ne otima kreativni umjetnički potencijal, dapače, postoji cijeli segment tzv. indie tržišta koje, oslobođeno zahtjeva za hiperprofitom kreira neke od najinovativnijih umjetničkih proizvoda ovog stoljeća. U ovu digresiju sam uplovio jer smatram da su mnoga od tih djela izuzetno potentni lektirni naslovi.
Doživljaj posljedica rata u This War of Mine, uvid u psihološko stanje psihotičnih u Hellblade: Senua’s Sacrifice, autentični osjećaj života u represivnom režimu u Papers, please ili naprosto inventivni načini prezentiranja priče u Life is Strange, The Last of Us i What Remains of Edith Finch prenose iskustvo i emocije na posve nove načine.
Usto, riječ je o igrama koje obrađuju važne teme, otvorene su za interpretacije i naprosto su vrhunska djela kulture, a istovremeno vrlo uzbudljiva i prijemčiva za mladu publiku. Dodatno, videoigre zaista briljiraju kad kreativno koriste još neiscrpljene mogućnosti novih medija da i same kreiraju nove vrste doživljaja, kao što to rade Inside, Her Story, Undertale, Portal ili Braid, te polako ali temeljito postaju mjesta opće kulture i opća mjesta kulture.
Da napokon presiječem ovaj pretjerani uvod zaključkom: Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove.
Kao savršen naslov obradit ćemo knjigu Marjane Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu.
Marjana Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu
Mjesto radnje: Kako mu i naslov otkriva, Perzepolis se događa u Iranu. Antička prijestolnica stare Perzije danas je tek arheološki park, no imenom predstavlja tu zemlju, koja se oduvijek, osim posljednjih osamdesetak godina, zvala Perzijom.
Osim Irana, dio radnje se događa i u Beču, kulturološkom antipodu Teherana, što će glavnoj junakinji omogućiti odmak i priliku da se sagleda iz daljine, a lektirnom čitatelju priliku da prepozna karakteristike Hrvatske u liberalnoj Austriji, ali i u ultrakonzervativnom Iranu.
Vrijeme radnje: Period između 1980. i 1994. u kojem glavna junakinja ima 10 do 24 godine.
Kratak sadržaj: Marjane je desetogodišnjakinja koja odrasta u Iranu u kojem se upravo događa konzervativna revolucija. Kao dijete liberalnih roditelja čudi se novim pravilima života. Društvo se polako navikava na nove norme, no znatiželjna djevojčica ih otvoreno preispituje. Život se u Iranu komplicira, uskoro počinje i veliki Iransko-irački rat, a pravila islamske države sve su kruća i kazne za buntovne sve opasnije, pa roditelji mladu, slobodoumnu Marjane šalju na studij u Austriju. Tu Marjane, oslobođena državne tlake proživljava nova iskustva, no otkriva da je sloboda, baš kao i odrastanje, odgovorna stvar.
Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove
Tema djela: Tema djela je promjena. Promjena života uzrokovana promjenom političke orijentacije države, te osobna promjena uzrokovana tim okruženjem ali i samim odrastanjem. Promjena je stalna, neminovna, opasna i potrebna. Marjane će ovo oslikati u nizu epizoda svoje velike knjige.
Analiza djela: Perzepolis je priča o djetinjstvu ispričana kroz dječje oči. Kako te oči odrastaju tako odrasta i pogled na svijet koji uz brutalne političke donosi i naizgled trivijalne životne muke. Satrapi je iskrena, otvorena i oštra. Ne štedi sebe ni bližnje, a najmanje štedi društvo o kojem piše.
Jednostavnim crtežom Satrapi dočarava kompleksne situacije i odnose zapletene oko odrastanja za vrijeme islamske revolucije. Marjane se prisjeća raznih aspekata iranskog prevrata koji su utjecali na nju i njenu obitelj. Kad odseli u Austriju Satrapi će portretirati percepciju svoje države iz nezainteresiranih očiju zapadnog svijeta.
Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču. (Jednom prilikom Marjani majka objašnjava da se djevice osuđene na smrt prvo siluju da bi egzekucija bila legalna, jer se zakonski djevice ne smiju ubiti.)
U nekoj prilici studenti umjetnosti crtaju ženski akt, no zbog strogih islamskih zakona, žena koja im pozira mora biti u nikabu u kojem joj se ne vidi nijedan dio tijela. Kasnije, kad im pozira muškarac, koji su ipak odjeveni nešto slobodnije, pravovjerni će i tu naći problem jer ženino gledanje u muškarca se protivi moralu. “A što biste vi htjeli? Da crtam ovog čovjeka dok gledam u vrata?” pita buntovna Marjane. “Da”, odgovara nadzornik.
I bez gledanja u modele Marjane Satrapi je naučila crtati. Njen reducirani crtež, djetinje estetike izrazit je kontrapunkt ozbiljnim temama koje slika prikazuje. Monokromatska igra crnog i bijelog tvrdom linijom jasno dijeli bijelo od crnog, dobro od zla, pa i kad Marjane u bečkim studentskim godina zabrazdi u sivilo, crtež ostaje vjeran njenoj vizija svijeta.
Djetinji crtež u kombinaciji s djetinjom perspektivom priče čini ovu knjigu remek-djelom, nimalo sličnom mnogim popularnim i uspješnim grafičkim novelama.
Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču
Grafička novela nezgrapan je naziv kojim je anglosaksonsko tržište pokušalo razlikovati dječje stripove (comics) od stripova za odrasle (graphic novel). Alan Moore, jedan od utjecajnijih autora, lijepo je izjavio je da je grafička novela tek pompozan naziv za velike i skupe stripove. Pa je tako i problem crteža, posebno skupog crteža, opasno mjesto koje strip, medij vizualno-narativne umjetničke slobode, lako može pretvoriti u holivudski šablon. U toj temi sam jako inspiriran i slijepo vjerujem Scottu Mcloudu koji u Kako čitati strip iznosi teoriju kako apstraktni crtež rezultira snažnijom imerzijom, jer nam um nadopunjuje sve što nedostaje i u procesu konstrukcije se dublje poveže sa sadržajem. Perzepolis je najbolji primjer toga. Nekoliko crta i jedna točka (madež iznad usne) koji predstavljaju njenu junakinju urezuju se duboko u psihu čitatelja.
Ukratko, Perzepolis je u mnogim aspektima vrhunsko umjetničko djelo, edukativno, dirljivo i impresivno, jednom riječju: nezaobilazno.
Pitanja za ponavljanje
1. Sjajan dizajn hrvatskog izdanja ove knjige, izdavača Fibre, sadrži crtež protagonistice na naslovnici. Međutim, crtež na koricama knjige razlikuje se od onog na omotu. Zašto?
2. Možete li se sjetiti nekog događaja u vašoj državi koji podsjeća na konzervativnu revoluciju? Što su prve mete konzervatizma?
3. Jedna epizoda prikazuje prilike kad su za vrijeme Iransko-iračkog rata Teheran preplavile izbjeglice i kako ih lokalno stanovništvo prezire. Znaš li kako su se ljudi odnosili prema izbjeglicama iz Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata? Kako se danas u Hrvatskoj odnose prema izbjeglicama?
4. Perzepolis je u Iranu zabranjen. Poznajete li knjige iz hrvatske kulture koje su nepoželjne i izbačene iz lektire? Koje biste vi knjige izbacili? A zapalili?
Još stripova za lektiru
1. Ivica Bednjanec: Osmoškolci
2. Darko Macan, Goran Sudžuka, Matija Pisačić: Svebor i Plamena
3. Riad Sattouf: Arapin budućnosti
4. Daniel Clowes: Svijet duhova
5. Art Spiegelman: Maus
6. Frano Petruša: Papak
Još stripova za cjeloživotno čitanje
1. Nina Bunjevac: Bezimena
2. Marjane Satrapi: Vezenje
3. Joe Sacco: Palestina
4. Alan Moore, Eddie Campbell: Iz pakla
5. Camille Jourdy: Rosalie Blum
6. Rutu Modan: Izlazne rane
Još stripova
1. Alison Bechdel: Fun home − obiteljska tragikomedija
2. Bill Watterson: Calvin i Hobbes
3. Lupano & Moreau: Majmun iz Hartlepoola
4. Jiro Taniguchi: Šetač
5. Keiji Nakazawa: Bosonogi Gen − Strip o Hirošimi
Još
1. Hernandez brothers: Love and Rockets
Još jedan
1. Kazuo Koike, Goseki Kojima: Lone Wolf and a Cub
Zadnji:
1. Lewis Trondheim: Zekan
Želimir Periš (Zadar, 1975.) je diplomirani inženjer računarstva. Vodio je OtPis − radionice kreativnog pisanja u Zadru i Zapis − udrugu zadarskih pisaca, s kojima je organizirao mnoge književne programe uključujući KaLibar bestival 2013-2018. Objavio je: zbirku priča Mučenice (2013.), romane Mima i kvadratura duga (2014.), Mima i vaše kćeri (2015.), Mladenka kostonoga (2020.), zbirku pjesama x (2016.) i slikovnicu Straška postavlja teška pitanja (2021.). Za Mladenku kostonogu dobio je nagradu Kočićevo pero i Tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman 2020. godine.
