Izgubljeno i nađeno u prijevodu

Osobitost je pisane umjetnosti da putovanja u strane teritorije ovise o njezinoj potpunoj transformaciji u prevoditeljskim rukama. Najbližim od svih mogućih čitanja i pedantnim preispisivanjem prevoditelji djelo pretvaraju u isto, ali drugo; ili drugo, ali isto ono što je djelo ishodišno bilo, odnosno ostalo. Kada je riječ o malom jeziku i pripadajućoj maloj književnosti kao što je hrvatska, pa i u širem zamahu regionalna BCHS (dakle bosanska, crnogorska, hrvatska i srpska) književnost, prijevodi su jedina šansa da djela dosegnu širu od najuže publike. Pritom nije lako izboriti se za prijevodno mjesto u rasterima stranih izdavača prijevodne književnosti, u globalnoj konkurenciji pretpostavljeno umirućeg medija. Dokle i kako dopire domaća književnost u prijevodu? Kakav je i koliki zapravo povratni učinak ovih odjeka? Kakvo je iskustvo naših pisaca čija su se djela najdalje otisnula u bijeli svijet?

„Ono što mogu sintetizirati kao ‚moje iskustvo’ može se podijeliti na dva poluvremena: do proljeća 2021. i uspjeha Crvene vode u Francuskoj, te nakon toga,“ piše mi Jurica Pavičić. „Do te 2021. imao sam prijevode, ali samo na nekoliko jezika i to one na koje se obično hrvatske pisce prvo i najviše prevodi (njemački, talijanski, makedonski). Ti su prijevodi izlazili kod manjih izdavača i imali relativno limitiranu vidljivost. Sve se promijenilo s izdanjem Crvene vode u nakladi francuskog Agulloa. Osobito je zanimljivo da se promijenilo jako brzo: samo tri mjeseca nakon izlaska, knjiga je već imala nekoliko uglednih nagrada i recenzije u Le Figarou, Liberationu i Le Pointu. Također je zanimljivo da se to dogodilo iako izdavač Agullo nije velik: riječ je o malom do srednjem izdavaču iz Bordeauxa. Međutim, očito su znali raditi s tom knjigom i otvoriti prava vrata.“ Samo u Francuskoj, Pavičić je prodao 50 tisuća primjeraka Crvene vode i približno 12 tisuća Žene s drugog kata, i kaže dalje: „Ja se kao pisac nisam pritom promijenio. Očito je bilo da se trebao dogoditi nekakav poguranac sreće, pravih okolnosti u pravom trenutku.“

„Ono što mogu sintetizirati kao ‚moje iskustvo’ može se podijeliti na dva poluvremena: do proljeća 2021. i uspjeha Crvene vode u Francuskoj, te nakon toga. Do 2021. imao sam prijevode, ali samo na nekoliko jezika… Sve se promijenilo s izdanjem Crvene vode u nakladi francuskog Agulloa“ – Jurica Pavičić

Izniman uspjeh Pavičićeve Crvene vode

Slučaj Crvene vode Jurice Pavičića neviđen je uspjeh hrvatskog pisca u francuskom (i posljednjih godina manje-više bilo kojem većem ne-BCHS) govornom području, no kombinacija faktora koja bi osigurala takav bljesak naše zvijezde na inozemnom nebu uvelike je nepredvidiva i teško reproducibilna. Uspjesi domaćih autorica i autora u inozemstvu obično nisu tako bombastični, i uglavnom figuriraju kao sitni literarni titraj koji nosi našu književnost izvan svog neposrednog konteksta. Čemu ne valja podcjenjivati vrijednost i važnost, kao i izuzetan značaj koji u tome ima uloga relativno malobrojnih književnih prevoditelja i prevoditeljica. Upravo prevoditelji_ce djela najprije pronađu, i zatim se daju u potragu za odgovarajućim izdavačem djelujući djelomično i neformalno, ili pak posve i službeno u svojstvu književnih agenata. To potvrđuje i iskustvo jedne od najšire plasiranih domaćih autorica, Olje Savičević Ivančević: „Do prvog prijevoda knjige, a bio je to prijevod zbirke priča Nasmijati psa na njemački, došlo je na inicijativu prevoditeljice Blažene Radas koja je dvije priče iz zbirke pročitala u Zarezu i prevela ih. Tada je predavala njemački film i književnost u Londonu, ali se u međuvremenu preselila u Split. Nismo se poznavale, pronašla je moj broj i nazvala me s namjerom da dobije dozvolu od mene i priče ponudi nekom njemačkom časopisu. Priče su zatim pročitane na književnoj večeri u jednom klubu u Leipzigu gdje su ih čuli tada još mladi izdavači iz danas kultnog Voland&Quista i zainteresirali se za rukopis.“

Savičević Ivančević dalje pripovijeda kako je sretna okolnost tog interesa bila i da je na jednom od sljedećih izdanja lajpciškog sajma knjiga upravo Hrvatska bila zemlja u fokusu. „Alida Bremer je učinila puno za predstavljanje hrvatskih autora u Njemačkoj, što joj se iz meni do danas nedokučivih razloga obilo o glavu.“ Za daljnja izdanja, Olji S. A. prijevodi su se otvarali spontano, nešto lakše nakon što je objavljen roman Adio kauboju, uz angažman agentica Dagmar Schruf, zatim suradnju sa Sandorfom i odnedavno s agencijom, prvom usko specijaliziranom svoje vrste u Hrvatskoj, Corto Literary. „Oni su se redom brinuli ili brinu o inozemnom plasmanu mojih knjiga. No kroz to vrijeme zapravo mi se često događalo da inicijativa, kao i prvi puta, dođe od prevoditeljice, rjeđe izdavača, kojima se djelo sviđa. Možda je najneobičnija priča koju imam na tu temu kad je pjesnikinja i prevoditeljica iz Atlante, Andrea Jurjević, samoinicijativno prevela čitavu zbirku pjesama Mamasafari i poslala je u New Orleans jazz muzičaru i pjesniku Billu Lavanderu. A on ju je pročitao i odmah odlučio objaviti. Slično se dogodilo nedavno sa zbirkom Divlje i tvoje koju je, iako ne još u cijelosti, prevela na francuski Chloé Billon i trebala bi izaći vani sljedeće godine u Belgiji. To je nešto što je izvan tržišta; izdavačke kuće koje se bave isključivo poezijom i srodnim žanrovima, imaju svoje vjerne poklonike i do suradnji nije došlo ni preko agenata ni preko nekih ‚lokalnih mreža’, nego ima nešto od one literarne romantike prošlih vremena o kojima smo samo čitali. Meni se to sviđa.“

„Često mi se događalo da inicijativa dođe od prevoditeljice, rjeđe izdavača, kojima se djelo sviđa. Možda je najneobičnija priča koju imam na tu temu kad je pjesnikinja i prevoditeljica iz Atlante, Andrea Jurjević, samoinicijativno prevela čitavu zbirku pjesama Mamasafari i poslala je u New Orleans jazz muzičaru i pjesniku Billu Lavanderu. A on ju je pročitao i odmah odlučio objaviti.“ – Olja Savičević Ivančević

Niša malog izdavača

Pavičić dijeli sličnu povijest: „Kao i većini hrvatskih pisaca, meni je prvi prijevodni jezik bio njemački. A kao i u većini slučajeva, osoba zaslužna za to bila je slavistica koja je znala hrvatski, Dagmar Schruf, koja je ponudila da mi bude agent i našla 2000. godine prvog (malog) izdavača za Ovce od gipsa. Sličan je slučaj bio i na mom drugom prijevodnom jeziku, talijanskom. Splićanka koja živi u Modeni Estera Miočić ponudila se da prevede moje knjige i da me zastupa. Ona je i našla prvog izdavača na krajnjem jugu, u Lecceu (Salento Books), a kasnije mi je predložila da ga promijenim(o) i nađemo vidljivijeg.“

Zanimljivija je da je priča o sada već legendarnom francuskom prijevodu Pavičićeva hita slično počela interesom pariškog slavista po imenu Olivier Lannuzel, inače redaktora u političkom mjesečniku, koji je počeo prevoditi Pavičićevu zbirku pripovijedaka. Prvo poglavlje tog pothvata završilo je preuranjeno kad Lannuzel unatoč entuzijazmu nije uspio pronaći izdavača, dijelom jer je i sam bio autsajder u književnom svijetu, a dijelom jer je „jako teško ući na tržište zbirkom priča ako prethodno pisac na tom tržištu nema roman. Bio je to lijep pokušaj, zahvalio sam Olivieru i zaboravio na to.“

No koju godinu kasnije, govori Pavičić, „javila mi se pismom žena za koju nisam nikad čuo a koja se zvala Nadege Agullo. Napisala mi je da vodi izdavačku kuću iz Bordeauxa i da nastoji pokrivati nišu koju nitko ne pokriva: žanrovsku književnost (krimić, triler, fantasy) s manjih europskih jezika s kojih se obično, ako išta, prevodi samo art-mainstream. Vjerovala je da može naći dobre i zanimljive knjige, a da se ne gura na teritorij s kojeg pristiže većina žanrovske proze, odnosno u engleski i skandinavske jezike.“ Manji prema srednjim izdavačima često ovise o mudro odabranoj niši unutar koje se mogu profilirati i privući vjernu publiku, što pak mnogo znači kad povjerenje u kvalitetu knjige na knjižarskoj polici i ne može drugačije nego da ovisi o imenu nakladnika više negoli imenu u danoj sredini nepoznatog autora.

Agullo je do Pavičićeva imena došla na pariškom sajmu knjiga gdje je dobila reference za nekoliko kvalitetnih krimi autora, a kad se javila Jurici, on ju je mogao odmah povezati sa zainteresiranim prevoditeljem. „Tako sam ih ja spojio, i Olivier mi je za Agullo preveo dosad već četiri knjige. U međuvremenu su izašle i te famozne priče s kojima je sve počelo. Kad je prva knjiga bila već prelomljena i u PDF-u, stigao je novi plot-twist: COVID. Knjiga je od aprila 2020. do aprila 2021. stajala u frižideru, jer je izdavač nije htio pustiti dok se ne normaliziraju knjižare i putovanja. Pokazalo se da je to bila jako mudra odluka.“

Manji izdavači često ovise o mudro odabranoj niši unutar koje se mogu profilirati i privući vjernu publiku, što pak mnogo znači kad povjerenje u kvalitetu knjige ovisi više o imenu nakladnika nego u danoj sredini nepoznatog autora

Kako odabrati koga prevesti?

Iz drugog kuta Chloé Billon, spomenuta prevoditeljica s BCHS jezika na francuski, potvrđuje važnost strasti koju prevoditelji investiraju u svoj uvelike nevidljivi rad: „Uglavnom ja predlažem prijevod izdavaču, što nije slučaj kod prijevoda s engleskog ili drugih većih jezika koji se rade po nakladničkoj narudžbi. Može se dogoditi da se izdavač ili izdavačica vrati iz Frankfurta pa me pita za knjigu o kojoj su joj neki agenti govorili, ali to je rijetkost.“

I kako odabire što će preporučiti? „Naravno da prvenstveno polazim od toga sviđa li mi se knjiga, i srećom u nesreći imam priliku prevoditi odlične knjige jer već srednje dobre teško prolaze s manje vidljivih jezika; kad je tako mali broj prijevoda, bira se najbolje, nije kao s engleskog s kojeg se prevodi sve i svašta. Usto uvijek nastojim imati na umu da knjiga mora biti razumljiva čitateljima, recimo kad čitam Valjarevićeve Frica i Dobrilu, umirem od smijeha i uvijek mi podigne raspoloženje na loš dan, ali stvarno ne znam može li netko tko nije živio u Srbiji razumjeti taj humor.“

Prevodivost nije samo stvar jezika, nego i prijenosa mimojezičnih elemenata djela koje ni najspretniji stilist među prevoditeljima ne može zapravo zahvatiti, ni najiscrpnije fusnote rastrančirati. No koliko će pojedini književni svijet biti prepoznatljiv mijenja se s vremenom i prokrvljuje kad određeno područje postane trendi u nekom drugom. Pitala sam Chloé što je najveći izazov pri prijevodu s BCHS jezika, očekujući odgovor u smjeru prevoditeljskih istančanosti: „Najteže je naći izdavače i ubeđivati ih. Uvijek pokušavam voditi računa o tome koji bi tip knjige bio dobar u kolekciji kojeg izdavača i zna trajati godinama da nađem nekoga za knjigu koju želim prevesti. Nakladnici znaju da tim knjigama nikad neće zarađivati pa trebaju biti stvarno entuzijastični u vezi knjige da bi ju odlučili objaviti.“ Ali onda popularnost jedne autorice određenog govornog područja može (iako ne mora) otvoriti interes čitateljstva prema drugima iz istog konteksta, a to može (i ne mora) udaljene prostore učiniti imaginativno bliskima, što će dalje obogatiti jezik prijevoda, kao i misaoni svijet čitateljstva.

„Srećom u nesreći imam priliku prevoditi odlične knjige jer već srednje dobre teško prolaze s manje vidljivih jezika; kad je tako mali broj prijevoda, bira se najbolje, nije kao s engleskog s kojeg se prevodi sve i svašta“ – Chloé Billon

Zarazni (ne)uspjesi

Pitala sam i prevođene autore_ice, povlači li prijevod daljnje prijevode? „Da, ako je uspješan,“ kaže Pavičić. Francuski je prijevod Crvene vode potaknuo daljnje prijevode na latvijski, ukrajinski, slovački, slovenski, poljski i engleski, no smatra i „da se pravi efekt toga osjeti tek nakon engleskog prijevoda, jer većina urednika i nakladnika čita (samo) engleski. Tako da čekam što će biti kad engleski prijevod izađe iduće proljeće. Treba međutim spomenuti i drugi utjecaj: uspjeh jedne hrvatske prijevodne knjige na jednom jeziku utječe da i druge postanu privlačnije. Nekako se zalomilo da su u kratkom periodu u Francuskoj postigle uspjeh moja knjiga i knjiga Ante Tomića, a onda je to povuklo i druge prijevode: Kristiana Novaka, Želimira Periša, Faruka Šehića… svaka dobra knjiga pridonosi pozitivnom imidžu književne scene i utire put sljedećoj. To je ono što pisci često ne shvaćaju kad ih zarazi ‚gelosia dell mestiere’ pa mrze tuđi uspjeh. Prijevodni uspjeh Olje Savičević ili Roberta Perišića na moju je direktnu korist, najdoslovnije sebično shvaćeno.“

S druge strane, pogrešno plasiran ili prijevod koji nepažnjom oslabljuje kvalitetu izvornika može preuranjeno zatvoriti vrata daljnjim prijevodima pojedinog autora, a po Pavičićevom silogizmu, potencijalno i drugim autorima s istog područja. Billon napominje upravo slučaj Olje Savičević Ivančević i Roberta Perišića u francuskom kontekstu. Iako je kod nas Perišićev zadnji roman definitivni hit posljednjih nekoliko godina čija popularnost još nije jenjala, Billon kaže: „Još uvijek aktivno tražim izdavača za Brod za Issu, i borit ću se dok ga ne nađem. Izdavač s kojim sam bila s Robertom u jednom se trenutku posvetio ludoj ekspanziji i usput požderao neke manje izdavačke kuće, ali to se pokazalo pogrešnom strategijom i sad idu rezovi. S druge strane, kako su bili usmjereni na rast, tako se nisu puno bavili promocijom Robertova rada pa se nije ni dovoljno dobro prodao da bi ga automatski nastavili objavljivati. Imam isti problem s Oljom jer sam Adio kauboju prevela za dosta veliku ali mainstream popularnu izdavačku kuću koja je prijevod naručila, ali je to zapravo bio pogrešan izbor i za njih i za Olju; njihovi čitatelji nisu razumjeli Olju, a ljudi koji bi razumjeli Olju ne prate tu kuću. Ali sada je pronaći drugu izdavačku kuću utoliko zahtjevnije. Uvijek je teže pronaći izdavača za nekoga tko je objavljen samo jednom pa se rad nije primio na tržištu nego nekoga tko nije objavljen uopće, dijelom jer izdavači ne žele riskirati, niti žele jedni drugima uzimati autore.“

„Svaka dobra knjiga pridonosi pozitivnom imidžu književne scene i utire put sljedećoj. To je ono što pisci često ne shvaćaju kad ih zarazi ‚gelosia dell mestiere’ pa mrze tuđi uspjeh“ – Jurica Pavičić

Kako se kali prevoditeljica?

Zanimalo me kako se kali prevoditeljica poput Chloé; kako je došlo do želje da nauči, a onda i počne prevoditi BCHS jezike: „Uvijek sam imala interes za strane jezike i književnosti, kao i za Istočnu Europu, a prvi put sam putovala u Bosnu i Srbiju s devetnaest, i odmah sam se osjetila doma. Vjerojatno sam osjetila premreženost istoka koji mi je bio nepoznat, i juga Europe koji mi je ipak bio blizak, i to me silno privlačilo. Pa sam se vraćala i vraćala i stekla prijateljstva i konačno krenula učiti jezik u Institutu za istočne jezike u Parizu. Diplomirala sam jezik, koji se kod nas službeno zove BCHS, i književno prevođenje, a potom i simultano prevođenje.“ No Billon je tada već imala MA iz engleske književnosti i u tom smislu iskustvo što znači studirati jezik. „Znala sam da nisam profesorica u duši (u akademskom se svijetu sve teže probiti do zaposlenja, tinejdžera se plašim), a vježbe iz prevođenja su mi uvijek bile najdraži dio studija, samo nisam mislila da je moguće time se baviti. Onda se ispostavilo da je to jedino što zapravo znam raditi.“

„Prva knjiga koju sam cijelu pročitala na BCHS jeziku bila je ujedno i ona koju sam prvu prevela dok sam odrađivala staž u Beogradu. Magistarski rad mi je bio prijevod i komentar prijevoda knjige i trebala sam najprije, naravno, odabrati knjigu. Išla sam u knjižare, ali bila sam potpuno izgubljena i nisam imala pojma što gledam, što je dobro, što bih mogla uzeti, jer smo na institutu imali samo malo časova o klasicima u književnom kanonu, ali o savremenoj književnosti nismo učili ništa. Moj lektor za srpski jezik mi je tada rekao da je na nekim konferencijama upoznao pisca i umjetnika čije mu se neke knjige sviđaju, a tko je pristupačan i simpatičan čovjek. To je bio Mileta Prodanović i njegovu sam knjigu Ovo bi mogao biti vaš srećan dan onda prvu prevela.“

Naši ljudi na terenima

S fokusom na francusko govorno područje, Billon o najistaknutijim prijevodima kaže: „Zadnjih godina je najpoznatiji i najprodavaniji Jurica Pavičić, definitivno. Mislim da krimići manje poznaju granice nego neke druge vrste i žanrovi; ljudi će lakše kupiti knjigu iz nepoznate zemlje ako je krimić pa se mogu barem uhvatiti za poznate pripovjedne elemente, a i žanrovska književnost djeluje pristupačnije širem čitateljstvu. Zapravo, iako je meni osobno draža Mater Dolorosa dijelom jer genijalno prikazuje patrijarhalno društvo o kojem govori kroz žanr krimića, knjiga koja je lansirala Juricu je Crvena voda, i možda je ona tako dobro funkcionirala jer strancima usput postepeno objašnjava sve što se događalo u tom vremenu na ovim prostorima. Onda nije potrebno, kao što je često slučaj s knjigama koje prevodim, dodavati fusnote s objašnjenjima konteksta i aluzija, nego se čitatelje educira o kontekstu kroz tekst.“

„Dubravka Ugrešić je imala dobar odjek, ali bila je već relativno poznato ime, Semezdin Mehmedinović je lijepo primljen. Sve ovisi zapravo o tome koje veze izdavači uspiju povući; mogu li dobiti novinare i prostore za evente u Parizu, što ne govori o kvaliteti knjige koliko o moći izdavača. Neki su prijevodi bili uništeni zbog COVID-a. Donedavno je postojao strah da će se Francuska sunovratiti u ekstremnu desnicu i zatvoriti u sebe pa će i prostor za strane glasove biti sužen. Ali s druge strane, posljednjih godina u izdavaštvu vidim tendenciju, i to ne samo u jezicima koje ja prevodim, nego i kod kolegica koje prevode s bugarskog, rumunjskog i grčkog, da se sve više radi, da se ljudi sve više otvaraju prema balkanskoj regiji, imaju sve manje predrasuda i žele čitati što se proizvodi ovdje. Samim time knjige dobivaju više medijskog prostora nego prije deset godina, a onda i broj prijevoda raste.“

Na pitanje koliko je prevoditelja aktivno kad je riječ o prijelazu iz BCHS na francuski jezik Billon ih je nabrojala desetak, a broj godišnje prevedenih knjiga procjenjuje na „petnaestak, ne više“. Brojke će biti malo veće kada je riječ o talijanskom i njemačkom kao prvim destinacijama („Što da ti kažem, ipak ste im bivše kolonije.“), još veće kad je riječ o bratskim slovenskom i makedonskom jeziku, slične u engleskom govornom području koje je nažalost toliko golemo da se male prijevodne ekskurzije lako utope u mnoštvu, i nešto manje kada je riječ o drugim manjim neslavenskim jezicima. No iako će mnogi domaći autori i autorice teško izboriti mjesto na inozemnim policama, kvantiteta i kvaliteta prijevoda u porastu je i neprestanom širenju, informacije o udaljenim književnostima sve dostupnije. Književni sektor usto ima još mnogo prostora koji tek treba naučiti aktivirati i crpiti potencijale udaljene bliskosti suvremenog doba, beskontaktnog kontakta i osamljenog kolektiviteta, uostalom upisanih u samo srce književnog medija.

(Nastavlja se.)

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.