O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini, Palestini i na Bliskom Istoku, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljujemo premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Ovoga puta riječ je o priči „Luđo” Mladena Blaževića.
Kao kad baciš šaku šljunka u jezero. Uvečer kad miruje. Ili kad provejavaš grah. Zamahneš sitom u zrak, vjetar odnese košuljice, mahunice, čahurice. A zrna, teška padnu na žičanu rešetku sita. Tako se čuje kad netko sa suprotne strane rafalno pogodi veliki reklamni pano iza nas. Kratki rafal. Jesi čuo maloprije? Nama je poslao zrnje, a sebi ostavio košuljice, mahunice, čahurice. Sjećam se tog graha svježe izašlog iz mahune pa pravo u lonac. Drugačijeg je okusa nego ovaj iz konzerve suhog dnevnog obroka. Taj okus. Nekad je baka znala u njega ubaciti i crne trube da pojača. One gljive. Sjećam se kad je mati rekla da su u šumi izašle crne trube. Crne trube ujesen obilno rastu u grabovim, hrastovim i kestenovim šumama. Kasno, kad su ostale vrste jestivih gljiva na zalazu. Crne trube nekad, rijetko, izbiju u proljeće. Rano, među prvim gljivama. U nekim krajevima u narodu to tumače lošim znakom. Omenom koji znači nesreću i stradanje. Nagovještaj rata.
Do crnih truba sjećam se sretnog djetinjstva. Da, sretnog. Naravno da je bilo sretno. Da nije zaratilo onda bi mogli mjeriti i uspoređivati je li bilo sretno ili nije. Ovako je bilo sretno jer ništa nismo slutili. Sve je bilo sretno. I onda kad nas je sve otac istukao. I mater i sestru. I baku koja me je branila. Dio sretnog djetinjstva bio je i kad smo ga došli posjetiti u bolnicu prije nego je preminuo od zadobivenih ozljeda. U gostionici napokon naišao na nekog sebi ravnog i manje pijanog. I to je bilo sretno. Sretno je djetinjstvo bilo i kad smo se igrali rata. Pucali jedan u drugog plastičnim pištoljima. Prvi susjed Marko nikad nije htio priznati da smo ga pogodili. Da je mrtav u igri. Zato je prvi poginuo kad smo zapucali za stvarno. Isto ovako kao što si sad čuo. Kratak rafal. Jedno zrno zazvonilo po šljemu dva promašila, jedan u vrat, jedan polomio vilicu i nastavio prema malom mozgu. Došlo mi da mu kažem: “Sad si mrtav!”
Tako je to kod mene bilo. Iz djetinjstva u uniformu. Onih nekoliko godina između ne računam. Kad su ubili majku i baku ja i sestra smo nekoliko godina proveli u sivim pravokutnim sobama, ležali na sivim pravokutnim, vojničkim krevetima. U sivoj, pravokutnoj učionici. U sivoj zgradi škole. Ona nije bila pravokutna. Izgledala je kao neko široko i rastegnuto „U“ kad bi je gledao iz zraka. S nekim dronom. Prije nego tamo pošalješ granatu. Bila neka Ankica u razredu jedina šarena. Ali brzo otišla u izbjeglice. Ostalo sve sivo. Bilo je to tih par sivih godina sve dok nisam obukao maskirnu uniformu. Na njoj, vidiš, prevladava zelena, a sive fleke su jedna na deset. Čekaj da izbrojim! Bit će jedna na osam. Pet raznih zelenih mrlja, dvije smećkaste i tek onda dođe jedna siva. Tako je bar na rukavu. Ali ni svijet oko mene više nije siv. Na frontu dobio boje. Čak ni ova cesta pred nama. Rekao bih plava. Polja ravna zazelenila od posijanih mina jer neće tamo ni divljač. Uskoro će zažutjeti kad se objesi cvijet. Bit će žuta kao reklama na panou iza mojih leđa. A ovaj nasmijani klijent banke na panou, vidiš ga? Sa svoje dvije kćeri. Kad bi se ti dignuo iz rova riskirajući život vidio bi kroz rupu na njegovom čelu nebo tamo prema zalasku. Ili kroz obraz njegove kćeri ili dječje grudi. Kao da sam ja gađao s druge strane. Ocu metak u čelo i kratak rafal u sretno djetinjstvo. Valjda s onim na suprotnoj strani imam puno zajedničkog. Vjerojatno više nego s tobom gušteru moj. Prepoznajem ga po tom njegovom kratkom rafalu. Jednom sam ga zvao da pričamo, ali ne javlja se. Šuti, šuti, pa onda opali taj rafal. Kao grah u situ. Poklapaju nam se smjene. Znam da i on nikud ne ide. Živi u rovu kao ja. Kad već trebam poginuti rado bih da me on kokne. Postane ovdje čovjek sentimentalan. Veže se za neke ljude. Ali ja teško mogu s ovim našima.
Pričaj mi što ima u gradu? Koji su klubovi sad u điru? Gdje vi idete sresti žene? Ili bolje nemoj. Pokvarit ćeš mi dan. I poslije ja tebi.
Ti znaš što se priča o meni? Čuo si da me zovu Luđo? Nisam ti ja lud, ne boj se. Samo više ne idem u grad. Jednom sam bio i probudio se demon u meni. Konjak u kriglu pive, jedan, drugi, treći, ne znam koliko ih je bilo. I… vidio sam da se svi meni smiju. Luđi. Svi su se meni smijali. Cijeli klub. Kezili mi se. Morao sam otići po pušku. Došao na podij, repetirao. Više se nisu smijali. Nitko se više nije smijao. Muk. Uspjeli me izvući van dvojica. Poručnik i onaj ćelavi iz drugog voda. Smirili me. Jer sad kad razmislim pobio bih cijeli klub. Nisu ljudi krivi što mi se smiju. Luđi. Prijek sam kad popijem. Zato više ne idem u grad. Zapravo, skoro da ne izlazim iz ovog rova. Ima taj na suprotnoj strani isti kao ja. Samo čeka tamo da provirim. A neće pričati, majku mu jebem. Da popričamo nas dvojica.
Nama je rov kuća. Ovaj rov je moja domovina. Sve su domovine iste na svijetu, ali ova je moja. Ima svoju nošu za pišanje u kutu da ne moraš napuštati položaj. Tu mi je plinsko kuhalo, za skuhati kavicu. Hrenovke i jaja na tvrdo. Šatorsko krilo, vreća za spavanje. Tamo su konzerve poslagane. Suhi dnevni obrok s grahom. E da mi je opet onog svježeg graha što ga je baka kuhala poslije provejavanja. Mekan. U njemu da malo uživam. Unutra suhog mesa samo malo da zasmrdi. Otišao bih tamo do šume preko minskog polja da naberem crnih truba. Tamo bi ih moglo biti u kasnu jesen. Ali to sam ti već spominjao. Kažeš ti dosadan je ovaj Luđo.
I eto. To ti je to. To je moja kuća. I moja domovina. Sve je ovdje oko mene. Pokazat ću ti sad što je domovina i kako se za nju gine. Sad ćeš vidjeti. Nemoj skretati pogled. Gledaj mi u lice kad provirim gore. Onaj moj će znati šta treba. Čeka tamo i nišani u pano. Neka i njemu žive mete. Samo da se ustanem. Heeej, ja sam. Tvoj Luđo! Reci mi kako se zoveš da ti znam ime!
Ionako sam se ovdje već ukočio. U domovini.
U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosada smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire, Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora, Dore Šustić Born To Die, Magdalene Blažević Zimovalište za sove i Ivice Đikića Doček.
*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.