Anera Ryznar, kroatistica i anglistica, izvanredna je profesorica na Katedri za stilistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Područja znanstvenog interesa su joj teorija stila, diskurzna stilistika, publicistički i javni diskurz te suvremena hrvatska proza. Njezin doktorski rad objavljen je u knjizi Suvremeni roman u raljama života: studija o interdiskurzivnosti (2017.). Upravo je ta knjiga, po mome sudu i ukusu, jedna od važnijih, nedavno objavljenih kroatističkih studija koje barataju suvremenom aparaturom i poznavanjem vrlo širokog korpusa recentnih tekstova. S autoricom već dugo godina dijelim slične interese, usudim se reći i stavove i teze o suvremenoj književnosti i ovaj je razgovor dodirnuo neke od njih. Njezina je knjiga, naime, jedna od onih koje su mi bile iznimno važne kao referentna točka na koju sam se mogla osloniti radeći na Području signala, mapiranju suvremene proze u Hrvatskoj. Uredila je i zbornik čitanja hrvatske proze Vila-kiklop-kauboj (2012), zbornik Svijet stila, stanja stilistike (2015), suuredila knjigu Jezik in fabula: pisci o jeziku i stilu (2017). Prevodi s engleskog, urednica je na portalu stilistika.org. i objavljuje znanstvene članke i rasprave. Teme koje bismo mogle otvoriti i o njima razgovarati svakako nadmašuju format ovog intervjua koji, unatoč svijesti o limitima, jednostavno nije mogao biti kraći i premda imam osjećaj da smo razgovor tek započele, nadam se da otvara i skicira neka važna, pa i goruća pitanja.
Suvremena književnost u domeni entuzijasta
Teza koju smo postavili kao nekakav labavi okvir razgovorima iz ovog ciklusa, između ostalog je i kako se dinamika i raznolikost suvremene književnosti ne odražavaju u obrazovnim programima, stručnoj literaturi, povijestima književnosti i antologijama, posljedično u kanonu. U kojoj se mjeri slažeš s ponuđenom tezom, a čini se da se s njome doista nije teško složiti, i gdje vidiš tzv. prostor za napredak?
Ako govorimo o (ne)sposobnosti obrazovnih i znanstvenih institucija da apsorbiraju ono što se na književnoj sceni u sadašnjem trenutku događa, mislim da je to logična posljedica dviju elementarno drugačijih logika i dvaju diskursa koji nisu u stanju međusobno razgovarati. S jedne strane imamo vrlo propulzivno književno tržište, hiperprodukciju književnih tekstova i glasove koji se množe velikom brzinom i koji su uglavnom nefiltrirani, a s druge strane jedan spor, inertan i izrazito birokratiziran sustav koji se ravna logikom tablica, bodova i procedura i u kojem nema previše sluha za istraživačku znatiželju i neposluh. U tom sustavu, čiji sam i ja kotačić, stvari se neprestano preslaguju i reformiraju e da bi vječito ostale iste, tako da je svatko kome na pamet padne da iskoči iz tih tračnica i ponudi nešto drugačije, živo i suvremeno u startu obeshrabren nedostatkom elementarne podrške. Ja bih voljela da je studij književnosti prostor gdje možemo dovoditi suvremene pisce, producirati književne podcaste, sa studentima organizirati razgovore, čitanja i tribine i na neki način ih uvoditi u to naše književno polje, no to se u praktičnom smislu pokazuje teško izvedivim. Ne zato što bi netko imao nešto protiv, nego naprosto zato što sustav takvo što nije predvidio pa to registrira kao svojevrstan glitch, smetnju u sistemu. Zato u akademskom svijetu suvremena književnost ostaje domenom entuzijasta i gotovo pa gerilskih akcija, katkad i financiranih iz vlastitog nadobudnog džepa.
Što se pak kanona tiče, premda se na teorijskoj razini još od sedamdesetih osporavaju njegove pretenzije na univerzalnost, a kriteriji na kojima se uspostavlja razotkrivaju kao diskriminatorni, u praksi taj naš kanon opstaje kroz popise obavezne lektire kroz cijelu obrazovnu vertikalu u koje se suvremena književnost još uvijek teško probija. U školama čitanje cjelovitih lektirnih naslova još uvijek slijedi dijakronijsku logiku, a zbog gustoće programa učenici dospijevaju tek do Šoljana i Pavličića, dakle ondje gdje se književna suvremenost tek začinje. Rezultat je to da učenici koji izlaze iz škole i dolaze na fakultet imaju posve anakronu predodžbu o tome što književnost može i „smije“ biti, njihov ukus je prilično konzervativan i oni nerijetko pružaju otpor prema suvremenim tekstovima koje, mjereni šenoinskim i krležijanskim aršinom, često doživljavaju stranima, dosadnima i nevrijednima.
Koji su to novi parametri i alati na koje bi se valjalo osloniti u nužnoj promjeni paradigme ?
Možda je potrebno potpuno preokrenuti ploču. Pitala si me ranije i za povijest književnosti. Možda čudi činjenica da se već više od trideset godina nitko nije prihvatio tog posla i pokušao ispisati neku novu, moderniju i otvoreniju povijest hrvatske književnosti pa je zbog toga ova posljednja, sad već prilično velika vremenska dionica ostala praktički neopisana. No, možda zazor mlađih historiografa od takvog poduhvata zapravo sugerira da je tom žanru istekao rok trajanja, da više nije kompatibilan s ovim vremenom i načinom na koji danas vidimo književni razvoj – kao pluralistički odnosno diferenciran po različitim ključevima: rodnom, klasnom, žanrovskom, ideološkom. Kako dakle pisati povijest književnosti a da tu raslojenost nužno ne usustavljujemo, da taj pluralizam nasilno ne objedinjujemo nekim narativom iz kojega će uvijek netko ispasti? Je li rješenje u višestrukim povijestima književnosti kakve imaju Amerikanci? Imamo li mi uopće dovoljno književnosti za takvo što? Ne znam, nisam historiograf, ali nadam se da je to oklijevanje zapravo period inkubacije iz kojeg će se izroditi neke nove metodologije koje će osim tekstova i njihove estetike u obzir uzimati i ulogu institucija u danom povijesnom trenutku, odnos dokse i heterodokse, i koje će crpiti iz područja poput sociologije, ekonomije i politike kako bi objasnile kinetiku književnosti od čitatelja do društva, od društva do politike, od politike do svijeta.
U kojoj je mjeri akademska zajednica zatvorena za nove književne glasove i odvojena od žive književne scena i ima li tu nekih pomaka, odmaka od sporosti i proučavanja uglavnom tzv. kanonskih tekstova?
Pa ne bih rekla da je zatvorena, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to možda izvana čini. Evo samo na mojoj katedri Krešimir Bagić već dugi niz godina kritički prati suvremenu pjesničku scenu, Gabrijela Puljić je doktorirala na suvremenoj hrvatskoj drami, ja se bavim suvremenim romanom… Čitav niz znanstvenika srednje i mlađe generacije aktivno proučava suvremenu produkciju iz različitih perspektiva, npr. Maša Kolanović, Igor Gajin, Boris Koroman, Lana Molvarec, Miranda Levanat-Peričić, Marina Protrka Štimec, Nebojša Lujanović, a imamo i niz sjajnih doktorata i diplomskih radova o suvremenoj književnosti koji nažalost često ostaju neobjavljeni i nevidljivi, premda su dostupni u otvorenom pristupu. Istovremeno, studenti kroatistike imaju mogućnost kroz obavezne i izborne kolegije upoznati većinu važnijih djela naše najnovije književnosti. Primjerice, od mlađih literarnih glasova u programu su prisutni Želimir Periš, Lana Bastašić, Luka Bekavac, Monika Herceg, Marija Andrijašević, Dora Šustić, Marko Pogačar, Olja Savičević-Ivančević… Naravno, meni se uvijek čini, kao i tebi, da bismo trebali brže reagirati i proizvoditi više komentara i više sinteza jer upravo njih, čini mi se, kronično nedostaje, kao i komparativnih čitanja i iscrtavanja poveznica među piscima i opusima, kako unutar naših književnih granica, tako i onkraj njih. Nedostaje nam književnog mapiranja, kako bi ti rekla, koje bi uvjerljivo pokazalo da se književnost ne stvara u vakuumu nego u prožimanjima.
U akademskom svijetu suvremena književnost ostaje domenom entuzijasta i gotovo pa gerilskih akcija, katkad i financiranih iz vlastitog nadobudnog džepa
Paradoksalna pozicija kritike
Čini mi se da je pozicija književne kritike prilično paradoksalna. Naime, kritike ima, pa čak i sasvim dobre, no ona je posve bez utjecaja. Primjerice, neshvatljiva je praksa da se kritičare vrlo rijetko kooptira u žirije za domaće književne nagrade i povjerenstva kojima država potiče književno stvaralaštvo, gdje bi im po logici stvari bilo mjesto. Osim toga, ozbiljna i stručna kritika, kakva se ponajviše piše na specijaliziranim portalima kao što je ovaj, zapravo nema neku širu čitateljsku publiku, ne prate ju čak ni studenti književnosti što je baš poražavajuće. Naime, generacija Z književne preporuke više ne traži od kritičara, knjižničara i profesora nego od svojih virtualnih prijatelja na raznim književnim mrežama i platformama kao što su Goodreads, Bookstagram i osobito BookTok. S jedne strane taj je fenomen društvenoga čitanja i književnog influensanja jako zanimljiv jer pokazuje da je distribucija književnoga znanja promijenila smjer: od vertikalne, gdje je na vrhu piramide stajala posvećena figura profesora i kritičara, postala je horizontalna i širi se generacijski, unutar vršnjačkih čitateljskih zajednica kreiranih na temelju zajedničkih čitateljskih preferencija i interesa. Ipak, kritika može, a to povremeno i čini, unutar neke uže književne javnosti skretati pažnju na manje vidljive autore, što im u konačnici priprema teren za književne nagrade koje su danas najagilniji alat kanonizacije.
Smatraš li onda da je suvremena književnost još uvijek kritički nepročitana na odgovarajući način?
Nepročitana je u smislu da nije kontekstualizirana. Iz književnih kritika doduše možemo doznati ponešto o određenom djelu, no uglavnom izostaje širi potez kritičarskog pera: kako se to djelo uklapa u opus dotičnog autora (za to valja iščitati taj opus), u kakvoj je relaciji spram drugih djela slične tematike ili stila, kako komunicira s tradicijom žanra na koji se referira, kako se upisuje u širi društveni i kulturni kontekst? I ponajviše, u kakvom je odnosu prema svojim suvremenicima, možemo li u njemu pratiti tragove tuđeg čitanja? Ti odgovori omogućili bi nam da korpus naše suvremene proze prestanemo doživljavati kao beskrajno usitnjen i heterogen prostor u kojem nije moguće prepoznati nikakve zajedničkosti i točke okupljanja. Možda ne moramo pod svaku cijenu autore trpati u poetičke pretince, no neke se veze i trendovi ipak uočavaju i kritika bi ih trebala opisati i imenovati. Primjerice, što možemo reći o valu hrvatske autofikcije i što taj pojam kod nas uopće znači? Obiteljska saga je također jedan od propulzivnijih žanrova, no kako se u njemu snalaze Jergović i Šnajder, a kako mlađi i ženski glasovi kao što su Ena Katarina Haler ili Olja Savičević? Možemo li već govoriti o žanru poetskoga romana, osobito kod autora mlađe generacije koji se istovremeno objavljuju i kao pjesnici i kao prozaici (npr. Andrijašević, Vidaić, Ivankovac, Herceg)?
Možda ne moramo pod svaku cijenu autore trpati u poetičke pretince, no neke se veze i trendovi ipak uočavaju i kritika bi ih trebala opisati i imenovati
Kristian Novak i generacija Z
Na zagrebačkoj kroatistici predaješ i kolegij književna kritika; kakva su iskustva i uvidi u to kako mlade generacije, za koje često govorimo kako su žrtve loših kurikuluma i obrazovnih procesa, čitaju suvremenu književnost?
Kolegij o književnoj kritici ima dvije komponente. U prvom dijelu studenti se teorijski upoznaju sa žanrom i reprezentativnim kritičarskim rukopisima (npr. Matoš, Šimić, Krleža, Mandić, Tenžera, Zima). Mislim da je važno da studenti saznaju da hrvatska kultura nije uvijek bila ovako pacificirana, da je govor o književnosti nekoć podrazumijevao žestoke rasprave, polemike, pa i svađe, odnosno da je književnost bila dovoljno važna da bude društveno opasna. Osim toga, zanimljivo je iz perspektive današnje opće korektnosti i kulture otkazivanja komentirati Matoševe i Mandićeve retoričke eskapade, ne samo kao tip govora koji bi danas bio nemoguć, nego i kao jezičnu i stilsku virtuoznost i ideju da je ono što kritiku nosi prije svega osoba samog kritičara i njegov stil. U drugom, praktičnom dijelu, koji je studentima vjerojatno korisniji, oni pišu kritike suvremenih djela koje nastojim iscrpno redigirati i komentirati. Potičem ih da zaoštravaju svoje stavove, argumentiraju svoje impresije o tekstu, oblikuju svoj kritičarski stil i da pritom povezuju, uvjeravaju, zavode i instruiraju svojeg čitatelja. Kritika se kroz te vježbe pisanja pokazuje kao doista složen i rafiniran diskurs, no rezultati su nerijetko sjajni. Mnogi polaznici toga kolegija u međuvremenu su ušli u kritičarske vode i s veseljem ih pratim i čitam njihove tekstove. To su primjerice izvrsni Filip Kučeković, Nika Pulig, Pablo Srdanović, Maja Vuković, Anamarija Mrkonjić, a da ne zaboravim i bivše studente, a danas sjajne kritičare Luku Rovčanića i Teu Sesar, tvoju suradnicu na Području signala.
Nedavno sam sa studentima provela jedno istraživanje o čitateljskim preferencijama među studentskom populacijom. Zanimao nas je čitateljski profil generacije Z, što i kako čitaju u slobodno vrijeme, dakle izvan fakultetskih silaba. Rezultati su bili zanimljivi, osobito u pitanju o omiljenim žanrovima i autorima. Što da kažem, nerijetko sam morala guglati neke odgovore da doznam što su, primjerice, xianxia i kineski transmigracijski roman, tko je Leigh Bardugo i što je to Grishaverse, kako funkcionira kolaborativno autorstvo na Wattpadu… Dakle, svakako su tu neki novi trendovi vezani uz život književnosti u virtualnom prostoru i utjecaj televizijskih serija (npr. književno bindžanje i performativno čitanje), no načelno se može reći da studenti (očekivano) preferiraju znanstvenu fantastiku, fantasy i krimiće, da sukladno tome uglavnom čitaju stranu književnost, da su još uvijek pod snažnim utjecajem lektire pa domaći i strani klasici među njima dobro kotiraju te da od suvremenih hrvatskih autora najčešće navode Dubravku Ugrešić, koju vjerojatno prepoznaju kao autoricu svjetskoga kalibra, i Kristiana Novaka koji se posve uklapa u literarne preferencije generacije Z jer piše onaj tip književnosti kojega kod nas nasušno nedostaje – napete, žanrovski kodirane fabule s punokrvnim i zanimljivim likovima; njegov stil je pritom pitak i prohodan no ne i banalan, a u realističku matricu ubačeni su i elementi misterija i fantastike. Novakovi romani su osim toga i vrlo scenični i prikladni za ekranizaciju što mladi čitatelji odmah mogu nanjušiti. Zbog toga je Novak naš jedini suvremeni pisac koji se u popularnosti može natjecati sa stranim književnim zvijezdama. To pokazuju brojke njegovih prodanih knjiga i reizdanja, liste za čekanje u knjižnicama, ali i recepcija na društvenim mrežama i platformama na kojima mlađi čitatelji vrlo često i vrlo afektivno komentiraju njegove romane.
Zanimljivo je iz perspektive današnje opće korektnosti i kulture otkazivanja komentirati Matoševe i Mandićeve retoričke eskapade, ne samo kao tip govora koji bi danas bio nemoguć, nego i kao jezičnu i stilsku virtuoznost i ideju da je ono što kritiku nosi prije svega osoba samog kritičara i njegov stil
Zalupljena vrata
Suvremena književna stvarnost bitno je drukčija od nacionalnog kanona; između ostalog i zbog pisaca koji u svojim tekstovima prelaze jezične i političke granice, ne pristaju na jednostruki identitet, transnacionalnih pisaca koji participiraju u više književnih prostora… Pitanje koje postavlja Boris Postnikov u jednom svome tekstu, pitajući se o kanonu, jest tko uopće smije pokucati na vrata, a kome je ulaz već unaprijed zabranjen?
Pa evo, to o čemu govoriš upravo je jedna od mogućih poveznica, premda je prilično široka jer se većim dijelom tiče biografija tih autora i uvjeta u kojima oni djeluju, a u same se tekstove upisuje na vrlo različite načine. Tako primjerice divlji poetski putopisi Marka Pogačara na posve drugačiji način posvajaju prostor Južne Amerike no što to Semezdin Mehmedinović čini u prikazu SAD-a. Ili, raspisivanje egzila kod Dubravke Ugrešić u poetičkom i stilskom smislu neusporedivo je s nomadsko-bitničkom prozom Bekima Sejranovića, premda su oba pisma usidrena u iskustvu izmještenosti. To su sličnosti koje ne obvezuju, no ipak mogu poslužiti kao prošivni bodovi za neki budući opis našeg književnog prezenta.
Što se pak tiče zalupljenih vrata, namjerno neću navesti Dubravku Ugrešić koja u Hrvatskoj ipak ima ozbiljnu publiku, izdavače i status, nego primjerice Gorana Babića, to „mitsko čudovište“ kako ga je nazvao Jergović, čija bi izbrisanost iz povijesti hrvatske književnosti mogla poslužiti kao studija slučaja naše kulturne neuroze koju tek donekle ublažava podatak da su mu prošle godine u Frakturi izašle izabrane pjesme u izboru Sanjina Sorela. Zanimljiv je i primjer pokojnog Predraga Lucića, čiji je izvanredan književni opus platio cijenu njegovog novinarskog i građanskog aktivizma pa mu se vrata povjerenstva za dodjelu potpora književnom izdavaštvu za 2024. nisu ni odškrinula. Ili, recimo, još uvijek čudi s kojom se lakoćom hrvatska kultura odrekla Mediteranskog brevijara Predraga Matvejevića, te naše najprevođenije i u svijetu najpoznatije knjige. S druge strane, nedavni „slučaj“ Semezdina Mehmedinovića dobio je ponešto medijske pažnje; tom je prigodom Viktor Ivančić pisao o desemezdinzaciji hrvatske kulture i pritom precizno nanišanio: „Hrvatska kultura uzdiže se metodom ukidanja. Eliminacija, likvidacija, ekskomunikacija – to su najpoželjnije kreativne tehnike kojima se gradi konstrukt nacionalne kulture.“
Spomenula si Dubravku Ugrešić; bavila si se njezinom književnošću, tvoja knjiga u naslovu sadrži sintagmu iz naslova njezina romana. Što nam, ipak spomenimo, slučaj pokušaja da (p)ostane nevidljiva u hrvatskoj književnosti govori danas?
Taj slučaj Dubravke Ugrešić i drugih intelektualki-vještica nudi produktivan ulaz u proučavanje mehanizama regulacije hrvatskog nacionalističkog diskursa devedesetih i njegove cinične inačice s početka dvijetisućitih. Ako se afektivno odmaknemo od te priče, ako ju ne promotrimo kao slučajnu nego kao simptomatsku, otvorit će nam se niz tema koje je u izvrsnom tekstu „Egzil i hrvatska ženska autobiografska književnost 90-ih“ već detektirala Renata Jambrešić Kirin: sraz individualističkog (intelektualnog, racionalnog) i kolektivističkog (organskog, iracionalnog) diskursa, ženski egzil kao protuzaplet tipične muške egzilantske hagiografije, egzil kao mjesto kulturne nelagode i podrivanja rodnih uloga u patrijarhalnom domoljubnom diskursu, status pobunjenih intelektualki koje ne žele izboreno pravo na “vlastitu sobu” u matičnoj kulturi žrtvovati za povratak na patrijarhalno ognjište, egzil kao prostor etičke i političke odgovornosti intelektualca (Ugrešićkina antipolitika)… No Dubravka Ugrešić nije i neće ostati nevidljiva. U međunarodnoj akademskoj zajednici njezin se opus aktivno proučava i neka od tih istraživanja uskoro će se predstaviti na znanstvenom kolokviju Poduplani autorski štep: Dubravka Ugrešić od postmoderne do postsocijalizma koji s Mašom Kolanović i Danijelom Lugarić organiziram na Filozofskom fakultetu 13. i 14. prosinca. Usporedno se priprema i veliki zbornik radova o Ugrešićkinom opusu koji će izaći u Americi, a ja od ove jeseni na zagrebačkoj kroatistici izvodim i kolegij koji nosi njezino ime.
U jednom si intervjuu već posumnjala u instituciju nacionalne književnosti kao anakronizam i izjavila, polucitirat ću, kako te zanima što pisci čine s jezikom koji im je danas na raspolaganju, bez obzira na to kako oni taj jezik zovu i kako se određuju prema matičnoj književnosti. Slažem se kako je to put kojim bi trebala ići buduća kanonizacija, no što s onime što u svojoj knjizi „Svjetska književna republika“ spominje i Pascale Casanova, kako je naše ‘književno nesvjesno’ uvelike nacionalno?
Prema Casanovi, književno nesvjesno je nacionalno jer su, a znamo to dobro i sami, nacionalni naši alati analize i evaluacije. Zato ona smatra da je zadatak suvremenih pristupa metodološki denacionalizirati proučavanje književnosti. To se u postojećim uvjetima i konstelacijama može raditi samo izvaninstitucionalno budući da je način na koji književnost definiraju naše akademske i kulturne institucije upravo nacionalni (uostalom i kroatistika se definira kao nacionalna filologija), a politički pritisak na te institucije svakim je danom sve snažniji – primjerice, vidjeli smo nedavno kako je prošao pokušaj uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu – i ja ne mislim da će se tu u neko dogledno vrijeme nešto promijeniti.
U kojoj mjeri regionalni književni festivali, mobilnost i umrežavanje pisaca, neki nakladnički nizovi, nagrade i kritičari rade na razbijanju takvog ‚književnog nesvjesnog’, a koliko su tu dominantni zakoni tržišne logike?
To se međusobno ne isključuje. Tržišna logika nadilazi domoljubne osjećaje, no ako to regionalno umrežavanje i jest nuspojava nekih posve prizemnih interesa, ono ipak može promijeniti percepciju književnosti, učiniti vidljivima neke autore i veze i generirati čitateljski interes. Svakako je dobro da se to otvaranje napokon događa, no pred književnom javnosti je još jedan ključni zadatak, a to je učiniti knjige regionalnih autora dostupnijima. Tek kad se one pojave u knjižarama i o njima se počne pisati i govoriti u medijima moći ćemo reći da je tržišno nadvladalo nacionalno. Na korist čitatelja, nadam se.
Što se pak tiče zalupljenih vrata, namjerno neću navesti Dubravku Ugrešić koja u Hrvatskoj ipak ima ozbiljnu publiku, izdavače i status, nego primjerice Gorana Babića, to „mitsko čudovište“ kako ga je nazvao Jergović, čija bi izbrisanost iz povijesti hrvatske književnosti mogla poslužiti kao studija slučaja naše kulturne neuroze
Rasprava o terminu i permanentna tranzicija
Kritičari danas u praksi barataju različitim terminima – regionalna književnost, književnost sličnih jezika, književnost za koju ne treba prijevod i postjugoslavenska književnost… Koji je po tvom mišljenju najprecizniji i gdje su njihove ideološke i poetičke zamke?
Prije rasprave o terminu prvo bi trebalo odrediti koji se korpus tim pojmom zapravo želi obuhvatiti jer svi navedeni termini imaju različita značenja, ali i konotacije. Regionalna književnost je najneutralnija i najšira, ona doslovno označava književnost koja se piše na prostoru Hrvatske i okolnih zemalja (za pretpostaviti je, južnoslavenskih), ali ne naglašava njezinu unutarnju prožetost. Književnost sličnih jezika je eufemizam za BHSC književnost kojim se izbjegava kontroverzan pojam zajedničkog jezika, a književnost za koju ne treba prijevod to dodatno ublažava i funkcionira kao administrativna pilula koju različita povjerenstva mogu progutati jer nema političkih konotacija. Postjugoslavenska književnost je pak mnogo konkretniji i sadržajniji pojam jer istovremeno upućuje na konkretan prostor i specificira iskustvo koje se u određenom korpusu tekstova tematizira, evocira ili prerađuje, a koje je, kako i sama primjećuješ, premreženo elementima jugoslavenske popularne kulture, svakodnevice i sjećanjima na djetinjstvo i odrastanje u Jugoslaviji kao i na posljedice njezina raspada. Zato taj pojam, kako piše njegov najžustriji zagovaratelj Boris Postnikov, kao i svaki postizam, obznanjuje kontinuitet u diskontinuitetu u smislu da se istovremeno odmiče od prethodnog stanja, ali i artikulira vlastitu nemogućnost da novo stanje koncipira mimo prizivanja onoga s kojim deklarativno raskida. Za postjugoslavensku književnost pojam jezika ne bi trebao biti ključan i u taj korpus bismo trebali uključiti i slovensku i makedonsku književnost kao i onu pisanu na albanskom jeziku. Naravno, postjugoslavenska književnost je crvena krpa i zato što dolazi u jednini pa nacionalno osviješteni kritičari u njoj vide nastojanje da se obnovi neki jugoslavenski narativ. No meni se čini da je stvar zapravo prilično benigna: tim se pojmom naprosto registrira postojanje korpusa koji jednim dijelom jest upisan u onaj nacionalni, ali ga i nadilazi; pritom se kohezivne sile u tom korpusu mogu, osim na tematskoj razini, odčitati i na razini „nečistog“ jezika, autorskih biografija, disidentstva, hibridnih identiteta i antinacionalističkih pozicija koji povezuju autore kao što su Dubravka Ugrešić, David Albahari, Aleksandar Hemon, Aleš Debeljak, Lana Bastašić i Rumena Bužarovska, a nad kojima lebdi duh Danila Kiša.
Pitanje periodizacije književnosti uvijek je opipljiva zadaća, spominjala si u svojim tekstovima ratno, tranzicijsko i posttranzicijsko pismo, no kako bi u kratkim crtama periodizirala zadnjih desetak godina suvremene proze, odnosno u kojim se smjerovima razvija posttranzicijsko pismo?
Tu sam grubu podjelu predlagala prije desetak godina, više kao orijentir za lakše snalaženje u obimnom korpusu suvremene proze, a manje kao sustavno promišljenu periodizaciju. Danas sam puno svjesnija koliko je pojam tranzicije kompleksan, nestabilan i proturječan, ovisno iz kojeg ga diskurzivnog polja promatramo, pa se onda i posttranzicija čini vrlo problematičnim, ako ne i nemogućim terminom. Uostalom, vidimo da u doba fluidne modernosti živimo u stanju permanentnih tranzicija, zelene, digitalne, demografske… i da se ta struktura osjećaja itekako zrcali u književnosti. Mislim da rukavce u koje se grana naša prozna produkcija u posljednjih desetak godina ovdje ne mogu sažeti bolje no što si ti već učinila u predgovoru Području signala, mogu samo načelno reći da bilježimo veliku žanrovsku hibridnost i dekonstrukciju žanrova, odmicanje od sirovog realizma i njegovo labavljenje uplivom fantastike, groteske, satire ili pak poezije, odmak od urbanog i generacijskog a prema intimnom, obiteljskom i ruralnom, dominaciju autofikcije te njezinu zaokupljenost temom identiteta, nasljeđa i traume.
Za postjugoslavensku književnost pojam jezika ne bi trebao biti ključan i u taj korpus bismo trebali uključiti i slovensku i makedonsku književnost kao i onu pisanu na albanskom jeziku
Rodno rebalansiranje kanona
Za razliku od tipičnih protagonista stvarnosne proze, branitelja, profitera, dečki za šankom…, trenutno svjedočimo brojnim ženskim pripovjednim glasovima i iskustvima. Jesu li oni što ‘poremetili’, pokrenuli u poetičkom smislu i hijerarhiji književne moći?
Ohrabrujuće zvuči pojava tog ženskog vala, no bojim se da je on prije svega simptom gubitka temeljne pozicije koju je književnost imala u širem društvenom kontekstu. Vrlo uopćeno gledano, čini mi se da književnost danas jednostavno nema onu potrebnu količinu prestiža i simboličkog kapitala da bi privukla mlađe muškarce od pera pa se oni radije okreću marketingu i pisanju scenarija za serije i sapunice koje su puno više seksi, a na njima se može i zaraditi. Ženama se tako, više stihijski nego strateški, otvorio prostor koji one mogu (p)osvajati i to čine uglavnom intimnim pričama, ispisivanjem osobnih i generacijskih trauma, kritikom patrijarhata i kapitalizma te dekonstrukcijom nekih tradicionalnih, muških žanrova kao što su Bildungsroman, roman ceste i obiteljska saga. No, implikacije toga trenda veće su no što je to na prvu vidljivo jer se u pozadini potiho odvija rodno rebalansiranje kanona. Od Marka Marulića naš je kanon muški, a doista rijetka ženska imena u njemu (npr. Zagorka, Ivana Brlić Mažuranić, Vesna Parun, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić) redovito su obilježena nekom stigmom i strpana u uske niše. Zato se u našoj književnosti nije mogao uspostaviti kontinuitet ženskoga pisanja, nasljedovanje u pravom smislu. I zato autorice i autori mlađe generacije kao neuralgičnu točku naše patrijarhalne književnosti detektiraju upravo asimetričan odnos kćeri i očeva (npr. Andrijašević, Tulić, Lujanović) te usporedno ispisuju alternativne, ženske povijesti i genealogije (npr. Savičević-Ivančević, Verde, Periš, Blažević, Bodrožić).
Jezik nove nove proze također je bitno drugačiji od onoga stvarnosne koji je bio denotativan, plošan i jednostavan?
Stvarnosna proza bila je u stilskom smislu posve neambiciozna, vrhunac njezina rada s jezikom bilo je korištenje dijalekta i žargona. Također, ona je robovala naraciji, to su bile priče i romani koje se moglo prepričati bez nekog velikog gubitka. Danas imamo bitno drugačiju situaciju, pripovjedna faktura romana posve se rastočila i taj naš suvremeni roman katkada je bliži putopisu, pjesmi u prozi, memoarima i eseju nego velikoj priči (uz iznimku vrsnih pripovjedača kao što su primjerice Novak, Periš, Šnajder pa i Jergović). Uzmimo samo romane-finaliste za ovogodišnju nagradu Tportala. Osim Novakova Slučaja vlastite pogibelji, ostali romani (M. Tomaš Knjiga za Maju, T. Tulić Strvinari novoga svijeta, M. Blažević Sezona berbe, D. Karakaš Potop) plešu na rubu autofikcije, njihov je jezik izrazito poetiziran, struktura fragmentarna ili nelinearna, a atmosfera onirička… No kada govorimo o smjeni proznih matrica, ona se najbolje može prikazati na opusu Roberta Perišića, nekoć stožernoga imena stvarnosne proze, koji je posljednjim, izvrsnim i poetički inovativnim romanom Brod za Issu radikalno preosmislio vlastiti prosede i artikulirao neke posve suvremene teme i senzibilitet.
Ohrabrujuće zvuči pojava ženskog vala, no bojim se da je on prije svega simptom gubitka temeljne pozicije koju je književnost imala u širem društvenom kontekstu
Književnost i razgovor o drugim stvarima
Naslov jednog intervjua koji si dala povodom objavljivanja knjige bio je indikativan: Odbijam književnost tretirati samo kao povod za govor o drugim stvarima. Koje su, danas, te najizraženije ‘druge stvari’? Znači li to da si još uvijek pripadnica old school kojoj je polazište tekst i njegova estetska funkcija?
Uvijek postoje aktualne teme i goruća društvena pitanja koje izbijaju u prvi plan čak i kad govorimo o književnom tekstu kojega bi fikcijska opna trebala barem donekle štititi od doslovnosti i priskrbiti mu slobodu da o stvarima govori kako god hoće – ili da uopće ne govori. Prije dvadesetak godina razgovor o stvarnosnoj prozi bi redovito isklizavao u raspravu o poraću, privatizaciji, tajkunima i slično, kao da su književni tekstovi novinarski prilozi na početku kakve političke emisije. Danas mi se čini da se slično događa s temom identiteta koji je kao pojam doživio inflaciju u javnom diskursu, što se posebno uočava kod rodnog identiteta. Tako primjerice roman u kojem je glavni lik transrodna ili queer osoba automatski postaje prilog temi rodnih i seksualnih manjina, a tek se sekundarno doživljava kao roman. Takvi romani uopće ne moraju biti intonirani tendenciozno ili aktivistički, no njihova su čitanja često aktivistička. Općenito se književnosti danas nameće obaveza da osudi neke pojave, promovira neki poželjan sklop vrijednosti i bude osjetljiva na određene društvene probleme. I književnost to doista i čini, no ne uvijek doslovno i ne uvijek samo na tematskoj razini. Tu vjerojatno do izražaja dolazi moja stilistička orijentacija – u zazoru od čisto tematske kritike i u vjeri u emancipatorski potencijal jezika, u važnost forme i izraza koji također mogu biti nositelji društvene kritike, a često su i učinkovitiji u tome. Suvremena, diskursna stilistika polazi upravo od toga, od teze da odabir određene forme, žanra, stila, pripovjednih postupaka može neku temu iščupati iz već ustaljenih, automatiziranih tipova govora i preoblikovati našu percepciju i znanje o njoj. Ako želimo reći nešto doista novo, onda moramo progovoriti novim jezikom.
Stilistika.org je jedan od tih entuzijastičnih projekata koji je nastao iz potrebe da se ono što se proizvodi i objavljuje u stilističkom i širem filološkom polju učini vidljivijim i dostupnijim. Portal je u deset godina rada objavio popriličan broj članaka, rasprava, knjiga i studentskih radova, neka vrijedna starija izdanja su digitalizirana, a pokrenut je i književnokritički podcast Slobodnim stilom u kojem studenti razgovaraju s našim suvremenim piscima i komentiraju njihova djela. No, budući da je to jedan od onih projekata koje sveučilišna birokratska logika ne predviđa, problem je nastao s financiranjem pa se i dinamika rada malo usporila. Portal odnedavno funkcionira u okviru Hrvatskog filološkog društva što će mu, nadam se, omogućiti redovito financiranje i normalan rad. Portali su svakako danas glavna platforma za razgovor o književnosti, no tu prvenstveno mislim na one koji imaju ozbiljnu uređivačku politiku i naručuju kvalitetne tekstove, temate i intervjue. Nema takvih kod nas mnogo, no s obzirom na veličinu književne scene, možda ih je i dovoljno. Mene doduše uvijek brine trajnost digitalnih arhiva, vidimo na primjeru Zareza i Sarajevskih sveski kako stranice postupno propadaju kad se prestanu održavati pa se pitam koliko će digitalnog sadržaja koji se danas proizvodi biti dostupno istraživačima za dvadesetak ili više godina.
Koliko imaš vremena za pisanje književne kritike i žališ li što se ne možeš više njoj posvetiti?
Nemam više takvih ambicija. Odustala od pisanja kritike sam kad sam shvatila da se tome ne mogu posvetiti koliko bih željela odnosno onoliko koliko taj žanr traži. Naime, smatram da bi jedno od osnovnih načela kritičarskog posla trebao biti kontinuitet. Da bi kritičar izgradio svoj kritičarski autoritet on mora čitati široko, uzduž i poprijeko, mora poznavati različite žanrove, stilove i opuse, mora iz teksta u tekst graditi neki svoj aksiološki sustav i tako stjecati kredibilitet. Kod kritike nije samo važno što nam neki tekst govori, nego i tko ga je napisao, je li to osoba čijem ukusu i sudu vjerujemo, koja nam se već dokazala kao književni znalac, profesionalni čitatelj. Naravno, takav tip posvećenosti podrazumijeva i profesionalizaciju toga posla što je u današnjim uvjetima nemoguće i zamisliti. Zato mladi kritičari, studenti koje pune entuzijazma i zaražene ljubavlju prema pisanju upućujem u svijet kritike vrlo brzo od tog posla odustaju.
Uredila si zbornik čitanja hrvatske proze Vila-kiklop-kauboj (2012), koji bi suvremeni autori/ce, odnosno njihova „čitanja“ bili zastupljeni u nekom današnjem zborniku?
Voljela bih na jednom mjestu okupiti interpretacije romana i priča koji su u zadnjih desetak godina inovirali naš književni izraz, ponudili neki tip iskliznuća iz mainstreama, bilo tako što su otvorili neke nove teme, ponudili neku novu perspektivu ili eksperimentirali s formom. Ta bi se čitanja potencijalno bavila raskošnom pripovjednom ekonomijom Perišove Mladenke kostonoge, ekokritičkim čitanjem Broda za Issu Roberta Perišića, melankoličnom i nepouzdanom naracijom Lane Bastašić u romanu Uhvati zeca, groteskom i angažmanom u Poštovanim kukcima Maše Kolanović, ženskom mediteranskom genealogijom u romanima Zemlja bez sutona Marije Andrijašević i Ljeta s Marijom Olje Savičević Ivančević, nepripitomivom strukturom Ugrešićkine Lisice, poetskom dokufikcijom Lore Tomaš, hrvatskim weird (non)fictionom kakav pišu Bekavac, Bakić i Roško…
* Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
