O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i mentalnih taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela.
Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini, Palestini i na Bliskom istoku, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljujemo premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. U eseju Ulica velike nade Ivana Sajko piše o arheologiji jedne berlinske ulice, memoriji mjesta na kojem i sama živi te transgeneracijskom prijenosu akumuliranih priča prošlosti.
Potsdamer Straße. Ovdje su nekoć zgrade u komadima ležale na cesti. Žene su ih vraćale na mjesto. Ciglu po ciglu. Crijep po crijep. Iz ruke u ruku iz ruke u ruku.
Svaka ulica ovoga grada ima barem jednu priču o ratu. Ima svoje rušenje. Ima svoje leševe. Ima zlatne pločice na pločniku koje odolijevaju zaboravu. Ima palestinske marame i tragičnu nemoć dobrih namjera. Svaka se ulica bolje razumije kao muzej ili groblje ili morska obala. Dva i pol kilometara obale rastegnute između Sony Centra na Potsdamer Platzu i Lidla kraj U-bahn stanice Kleistpark pripada upravo Potsdamer Straße. Oko 20.000 stanovnika. Svaki treći je imigrantskog porijekla. Ovdje su ratne priče naplavljene na obalu skupa s olupinama, smećem i pokojom mrtvom pticom. Potsdamer Straße zadnja je faza brodoloma. Tu čovjek iznova uči kako živjeti s drugim ljudima.
Naš je balkon na petom katu, na južnoj strani Potsdamer Straße. Nasuprot, zagrađeni skelama i opasani ogradama, urušavaju se spomenici moderne arhitekture – takozvane zgrade s potpisom. Na Kathreiner Haus još je uvijek čitljiva gravura arhitektonskog studija Bruno Paul i godište izgradnje: 1930. Odmah pored, djelomično prekrivena ceradom, Franck Haus, izgrađena prema nacrtu Kurta Berndta 1912. godine, strpljivo čeka renovaciju. Kod svakog jačeg vjetra odlomi se pokoja mramorna ploča s pročelja, otrgne se komad lima i ulicom polete naljepnice sa simbolom spomenika kulture, loše pričvršćene ljepljivim trakama uz prozore. Uvečer se u tim prozorima ponekad pojavi blijedo svjetlo, što znači da je netko od beskućnika uspio pronaći prenoćište. Naš blok nasuprot nema nikakav potpis. Sve što je ovdje nekad postojalo, srušeno je tijekom Drugog svjetskog rata. Ostao je brisani prostor koji je dugo predstavljao sudbinu Njemačke. Na njemu je mogao niknuti tek kiosk s kavom i Currywurstom. Sve je ostalo bila praznina i čekanje na investitore. David Bowie, koji je sedamdesetih godina stanovao tek pedesetak metara dalje od naše današnje adrese, vjerojatno je često prolazio pokraj te strpljive praznine. Zamišljam ga dok hoda niz vjetrovitu ulicu u svom bež baloneru i kupuje kavu na kiosku kako bi na vrućoj papirnatoj čaši ugrijao ruke. Ne obazire se na dizalice koje grade naš budući dom. Čovjeku naprosto ne pada na pamet da je sve što se gradi prvo moralo biti srušeno.
Lijevo od Kathreiner i Franck Haus u raspadu nanizane su barokne kolonade na ulazu u park Heinricha von Kleista. Kraljevske kolonade nekada su se nadovezivale na istoimeni most Köningsbrucke na istočnom prilazu prema Alexanderplatzu. Na veduti Eduarda Gärtnera oslikane su kao pitoreskan prostor gradske džungle gdje se susreću ljubavnici, igraju djeca i prodaju slatkiši. Kad su prenesene ovdje, na ulaz u bivši botanički vrt, izgubile su gotovo svaku urbanu funkciju. Rijetko odglume romantičnu scenografiju za fotografije vjenčanja. Mladenci nekoliko puta poskoče uvis pred kamerom fotografa, koji zatim u photoshopu prebriše grafite kojima su prekriveni stupovi u pozadini. Nova uloga kolonada trebala je biti simbolička – otvoriti impozantan pogled prema zgradi Vrhovnog suda gdje je 1943. godine Claus von Stauffenberg osuđen na smrt nakon neuspješnog atentata na Hitlera. Put prema sudu s njihove je strane privremeno zatvoren. Bageri su otvorili tratine odakle izvlače zahrđale karoserije džipova, federe, ispušne cijevi i hrpu drugih neprepoznatljivih željeznih suvenira koji su bili ukopani na istom mjestu gdje su i izgubili funkciju.
Sudbina parka zabilježena je u dnevniku Marte Hillers koja 10. svibnja 1945. odlazi na prvu šetnju gradom kojeg naziva kadaverom. “Kleistpark je pustoš s gomilom krpa, madraca i jastuka otrgnutih s automobila koji leže ispod arkada i hrpama fekalija koje vrve muhama”, piše Hillers u knjizi Eine Frau in Berlin, dnevničkom tekstu koji je izazvao skandal kad je 1959. godine objavljen u Njemačkoj. “Točno u sredini, poput ježa okovan željeznim šiljcima, stoji napola dovršen visoki bunker, koji nas je trebao štititi od bombi u sedmoj godini rata. Dvojica civila povlače naslagane grede, a jedan od njih pili drvenu građu na lakše upravljive komade. Sve pripada svima.”
Sjeverno od Kleistparka bunker postoji i danas, ukrašen muralom koji prikazuje razoreno raskršće Potsdamer i Palasstraße. Sagradili su ga logoraši dovedeni s istočnog fronta. Na pločicama zabijenim na zidove ispisane su njihove riječi:
Abgetrennt von unseren Verwandten und Bekannten wurden wir als Vieh nach Deutschland transportiert. Uns erwarteten Hunger, Erniedrigung und Sklavenarbeit.
Odvojeni od naše rodbine i poznanika transportirani smo u Njemačku kao stoka. Čekali su nas glad, poniženje i ropski rad.
Unsere Familie blieb zufällig am Leben.
Naša je obitelj slučajno ostala na životu.
I tako dalje.
Dok čitam poruke sa zidova bunkera razmišljam o jednoj baki, za čijim smo stolom, nas nekoliko desetogodišnjih djevojčica, čule šturu priču o padu nacionalsocijalizma. Dotična je baka dočekala kraj rata na prisilnom radu u Berlinu i, također, pukim slučajem preživjela. Očekivale smo da će nam Hitlerov pad opisati kao veliko slavlje i grandioznu osvetu nad zlom nacizma. No ona je samo rekla:
– “Nebo je bilo sivo od aviona.”
Ništa više.
Ponekad pogledam gore i zamislim nebeski tepih satkan od metalnih trbuha bombardera. Onda se osvrnem oko sebe. Ugledam Potsdamer Straße pa iz arhitekture ulice krenem konstruirati priču koju stara gospođa nikad nije ispričala.
Iznad bunkera, kao da ga pokušava prekoračiti svojim visokim betonskim nogama, podignut je jedan od najvećih stambenih projekata u gradu, berlinski primjer brutalizma, takozvana Socijalna palača ili Pallaseum. Građena je od 1974. do 1977. prema ambicioznim nacrtima arhitekata Jürgena Sawadea, Dietera Froweina, Dietmara Grötzebacha i Güntera Plessowa da bi postala domom za pet stotina obitelji imigrantskog porijekla. Nakon što je nekoliko desetljeća punila gradske vijesti kao žarište droge i kriminala, devedesetih su je predvidjeli za rušenje. No tada su, u odlučnom pokušaju kroćenja arhitekture, dugi mračni hodnici presječeni u nekoliko manjih, uspostavljen je video nadzor nad unutrašnjim prostorom, a pokrenut je i umjetnički projekt da se na nekoliko stotina satelitskih antena okrenutih u pravcu Istanbula preslikaju omiljeni motivi i fotografije njihovih vlasnika. Da se personalizira fasada. Na zaboravljenim satelitskim tanjurima još uvijek blijede slike nečije djece ili Mercedesa.
Na mjestu betonske palače loše reputacije, na adresi Potsdamer Straße 172, dugo je stajala jedna druga, podjednako zloglasna zgrada. Kad je otvorena 1910. godine uz svečanu melodiju Beethovenove 9. simfonije, Sportpalast je bila najveće klizalište tadašnje Europe. Tu su se održavala natjecanja u hokeju i popularni boksački mečevi u kojima se borio Max Schmeling. No tu je i tisuće idiota pozdravilo novopečenog kancelara na izborima 1933. godine. Djelovao je kao klaun, ali nitko mu se nije smijao. Desetljeće kasnije, u istoj dvorani, pod golemim natpisom totaler Krieg – kürzeste Krieg, Joseph Goebbells pozvao je na totalni rat i kolektivno samoubojstvo u kojem će sudjelovati cijela Njemačka. Pljeskali su mu. U tom su trenutku, u Berlinu načetom savezničkim bombardiranjem, bili zatvoreni svi barovi, svi klubovi i sva kazališta, čitav je grad već bio pretvoren u mašinu rata, u gradilište bunkera, u skakača s mosta koji gleda u lice smrti, u lice budućnosti, u metalno sivu rijeku pod sobom… ili je to pak metalno nebo?
– “Tu je moja baka dizala ruku Hitleru”, veli mi prijatelj dok pijemo vino na balkonu iznad Potsdamer Straße. Pažljivo bira riječi, jer govori engleski koji mu ne leži. U pauzama between his words ne osjećam ni natruhu suosjećanja. Jedino ironiju.
– “Govorili su im da se bore za radnike, za dobrobit svoje djece”, nastavlja. “Obećali su im da će svatko tko se prijavi za Istočni front dobiti komadić obradive zemlje u Poljskoj. Djeda je bilo strah, ali baka je rekla neka misli na djecu. Onda je on poginuo kraj Staljingrada, a nju su silovali Rusi dok je 1945. brala koprive u Kleist Parku.
Potsdamer Straße. Tu su žene među ruševinama čekale pobjednike koji im neće biti muževi. U gradskim su parkovima sadile krumpir i džepnim nožićima pilile stabla u drva za ogrjev. Dva stabla koja su preživjela i bombe i glad i zimu i stotine malih oštrica nalaze se na suprotnim stranama ulice. Bukva u Kleistparku posađena je 1910, a platana na Kulturforumu nadomak Potsdamer Platza ondje stoji od 1850. godine. Stabla se ne miču. Ne bježe. Ne jauču. Daju kisik, pružaju sjenu i poput katoličkih svetaca strpljivo podnose rane.
Početak jeseni, hladna kiša, rani mrak. Vučemo se u koloni na putu od platane na Kulturforumu prema bukvi u Kleistparku. Crveno svjetlo rotirnih rampi prelijeva se preko naših lica. Promatram poluprofile Petera i Mudara na prednjim sjedištima. Djeluju kao da su obliveni krvlju. Mudar je pisac u nestajanju na dugom putu od Damaska preko Beiruta do Berlina. Prije devet godina zatražio je azil u Njemačkoj i odonda, korak po korak, mijenja snove o pisanju za profesionalno preusmjerenje koje plaća stanarinu. Nikada se neće vratiti.
– “Kad smo izašli na ulicu nismo znali što će se sve dogoditi”, govori Mudar. “Velika nada prekrila je pogled na budućnost.”
– “Što želiš time reći?”, pita Peter.
– “Nismo znali između čega biramo.”
– “A da jeste? Bi li izašli na ulicu?”
Mudar šuti. Napokon prelazimo Landwehr kanal. Ostavljamo Wintergarten varijete s desne strane. Mudar i dalje šuti. Prolazimo kraj sex-shopova na raskršću s Kurfürstenstraße, pa ispod nadvožnjaka u jugendstilu koji nadvisuje Büllowstraße. Mudar šuti kao stablo. S poštovanjem slušamo njegovu tišinu.
U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora, Dore Šustić Born To Die, Magdalene Blažević Zimovalište za sove, Ivice Đikića Doček, Mladena Blaževića Luđo i Nataše Govoedić Dragi civili.
*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
