O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu pod nazivom „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Niz otvaramo esejom Marka Pogačara o Muzama, jeziku i šutnji te Goranovoj Jami.
Jedna od onih „dobrih starih“ latinskih dicti kojima su nas šopali u šumi školskih klupa – jedna od nekolicine kojih se još uvijek rado i sa sjetom sjetimo – tvrdi: Inter arma silent Musae, ili dok oružje govori, muze šute. Široko je rasprostranjena, u nizu jezika i kultura smatra se proverbijalnim znanjem, općim mjestom. Ukorijenila se odavno među populacijom, također onom posve lišenom klasičnog temelja, i posljedično istrošila od upotrebe, gotovo leksikalizirala. Baš kao i, u nešto drukčijem kontekstu, Adornova notorna gnoma o poeziji i Auschwitzu, koju studenti književnosti i autori bezbrojnih eseja o strahotama rata viđenim kroz prizmu pjesnika ne prestaju citatno čerečiti. Adornova misao, teza s ozbiljnim filozofskim implikacijama i duboko humanističkom pozadinom iznesena nekoliko godina nakon tehniciziranog barbarstva Šoe, biva već refleksno kasapljena od strane intelektualnih ljenčina, iskorištavana na konto svog simboličkog kapitala i toplohladnog prizvuka ključnih riječi. Poezija. Auschwitz. Taj esej je rođen napisan, objavljen, unaprijed ovjenčan aklamacijom struke. Nije potrebno podvući: zaticao sam se i sam među mesarima.
Grmljavina muzina šapta
Vratimo se spomenutoj latinskoj poslovici, ustoličenoj ideološkim aparatom države i posvećenoj površnim medijskim i autorskim praćenjem ratova: ona ili je istinita, ili dosad već potpuno ispražnjena od svakog značenja. Na ovom mjestu krajnje je vrijeme da u njezinom tekstu i kontekstu uočimo tananu, ali čvrstu ideološku pređu. Jer rat je semiotički stroj, jedan od najokrutnijih i najrasprostranjenijih, s izravnim učinkom na sve aspekte života, uključujući domenu znakova. U vrijeme ratova muze govore, štoviše, govore glasno: doista, katkad je njihovo režanje teško razlučiti od štektanja rafalne vatre. One će svoje identitete i uvriježene obrazine ustupiti ratnome stroju, doprinijeti širenju njegove sirenske pjesme. Rado navlače uniforme i popunjavaju pozicije nižih oficira najrazličitijih agitpropova. I to nije neobično, niti je nužno loše. Ratovi su kompleksni, višeslojni, totalitarizirajući Događaji i, iako u svojoj mehanici i posljedicama bolno slični, mogu se u svojoj srži fundamentalno razlikovati. Točna priroda je te srži, naravno, u oku promatrača; posve ovisna o njegovoj poziciji, politici i ideologiji. Jedno je, osim apsolutnog užasa, svim ratovima ipak zajedničko: potrebna im je pobjeda.
Sve što muze izgovore može i bit će upotrijebljeno kao oružje. Pretpostavka da uslijed urlika topova one umuknu odaje tek tihi rad ideologije, ogoljavajući njezine mehanizme: ne bismo trebali čuti, ili barem voditi brigu o tome što je, a kamoli kako rečeno; potrebno je samo da to prihvatimo, ne preispitujemo, internaliziramo i učinimo najdublje svojim. To je ta grmljavina muzina slatkorječivog šapta, nalik na maglu polegla po bojnim poljima, ono „dobro staro“ In hoc signo vinces izliveno i ukusno izrezbareno u njihovim filigranskim kovačnicama. Muze, sekretarice interpelacije. Upravo one, usta navodno začepljenih svilenom čarapom, među glavnim su tvorcima i agentima ratne mitologije, jednako uoči, za vrijeme i nakon krvoprolića. Muze, volonterke u manufakturi mitova. Ne, doduše, bez jednom ispostavljenog računa. Nije slučajno da im je majka Mnemozina, božica sjećanja, a otac nitko drugi do samog Zeusa, vrhovnog tiranina, predsjednika, armijskog generala olimpskih vojski. Muze, naravno, govore, ali najčešće ne ono što bismo od njih očekivali ili priželjkivali čuti. Ili, u gorem slučaju: moguće je da govore upravo ono što čuti želimo, ali se to bojimo sebi priznati.
Rat je semiotički stroj, jedan od najokrutnijih i najrasprostranjenijih, s izravnim učinkom na sve aspekte života, uključujući domenu znakova. U vrijeme ratova muze govore, štoviše, govore glasno: doista, katkad je njihovo režanje teško razlučiti od štektanja rafalne vatre
Naš rat – pravedan rat
Natrag nakratko onim sumnjivim, različitim bitima rata. Za ovu priču ključan je homogenizirajući, kolektivni pogled iznutra. Prije svega i iznad svega postoje naši ratovi. Ratovi protiv njih. Nije mi namjera tvrditi da je sve relativno i da su svi ratovi isti. Postoje obrambeni ratovi (jedan takav, poznato je, vodi se već neko vrijeme u Ukrajini), ratovi protiv okupacije i tiranije (jedan takav vodi se, poznato je, već neko vrijeme u Palestini), protiv fašizma. Ratovi za slobodu, srazovi Davida i Golijata. No baš ti pravedni, nužni ratovi uvijek nekako ispadnu oni naši, i uvijek postoji ona druga strana, koja je za rat kriva. Naše muze dobre su muze, svojim kristalnočistim sopranima one izvode himnu slobode. I nisu drugo do njihove one muze koje uz zveket oružja umuknu, koje se preko noći premetnu u zadrigle, žaljenja vrijedne propagandiste. Otužne muze njihovog pjesništva, teatra, muzike, njihove sporne povijesti; one što smo ih do jučer slavili kao svoje, a sad su nas kurve izdale, zabivši nam pod rebra hrđave čajne žličice.
Činjenica: ratovi trebaju propagandu, naši ratovi. Sjetimo se: ratovima je potrebna pobjeda. Ali, kao u umjetnostima, kao u pjesništvu, i ratna propaganda mora biti dobra, ili uopće nije propaganda. Žele li da im se njihova vlastita majka Mnemozina smiluje, muze bi trebala čitati Romana Jakobsona. Trebale bi biti kronično i akutno svjesne različitih funkcija jezika, i povinovati se vlastitoj ekspertizi. Književne muze moraju zagovarati, i odgovorne su za poetsku funkciju jezika, i u situacijama kada su druge funkcije amplificirane. To vrijedi i kada napuštaju „kule bjelokosne“, prilagođavaju stil, oslanjaju se na „popularne žanrove“, kalibriraju horizont očekivanja prema najširoj, čitanju nevičnoj publici. Samo loš agitprop ostaje zapamćen kao propaganda. S prolaskom vremena također i kao trash, kao cringe. Dobar agitprop, naprotiv, fermentira u luksuz i užitak književnosti. Golem korpus danas kanonske literature napisan je za vrijeme ratova i s ratom kao temom – imam sada u vidu onu „čistu“, „pravu književnost“, usredotočenu manje-više isključivo na svoju dominantnu, poetsku funkciju – kao što, uostalom, postoji velika literatura na gotovo svaku zamislivu temu, a napose one „velike“ i globalnim metaforama podatne, kakva rat svakako jest. Postoje, naravno, Trakl i Char i Celan, i dragulj Ahmatove. No ovaj tekst nije o njima. Čak ni o Remarqueu, Hemingwayu. Riječ je o muzama koje su navodno ostale tihe.
Žele li da im se njihova vlastita majka Mnemozina smiluje, muze bi trebala čitati Romana Jakobsona. Trebale bi biti kronično i akutno svjesne različitih funkcija jezika, i povinovati se vlastitoj ekspertizi. Književne muze moraju zagovarati, i odgovorne su za poetsku funkciju jezika, i u situacijama kada su druge funkcije amplificirane
Ekskurs: rat se, čini se, ponaša kao književni agent, posebno u književnim poljima takozvanih velikih jezika i literatura. Teško da danas postoji bilo što drugo što može lansirati knjigu ili autora pouzdano i brzo kao „dobri stari“ rat. Pred neko vrijeme proveo sam popodne listajući kroz sekciju suvremene poezije u prijevodu jedne poznate, odlično opremljene londonske knjižare. Po izdavačkim blurbovima i biografskim bilješkama sudeći, knjigu autora koji ne dolazi iz neke akutne ili relativno nedavne, još uvijek simboličko-geopoetički rezonantne ratne zone (zone konflikta, kako to danas preferiraju frazirati), bilo je teško pronaći. Činilo se da nitko u slavnom gradu Londonu ne bi mario ni za kojeg od tih pustih pjesnikinja i pjesnika koliko je pišljiva boba, da nisu nekim slučajem – oni sami ili „njihove regije“ – imali nesreću da prethodno ukrste staze s Kemijskim Alijem, mianmarskom huntom, ili ledenohladnim bankarskim pogledom Slobodana Miloševića. Ova duboko ukorijenjena komodifikacija užasa i trivijalizacija empatije perfidni je, ultimativni refleks imperijalne kulturne i ekonomske supremacije. Konfabuliralo se, tako, mlade bosanske pjesnike kako sanjaju o nekom novom, vlastitom ratu, proklinjući sretnu generaciju koja je kapitalizirala devedesete. Šuškalo se o pjesnicima iz zabačenih švicarskih kantona koji proklinju petsto godina zloglasnog alpskog mira. Kad puške šute čini se da je, najkraće rečeno, malokoga uopće briga.
Jama – krvlju oslikana freska patnje
Povratak muzama. Onima s misijom, ali „dobrim“, slobodi posvećenim, antifašističkim i odanim poetskoj funkciji jezika; ljutih i tužnih no ustrajnih, predanih svojoj stvari. Onima što su usvojile Jakobsona, bez da su ga nužno uopće čitale, katkad i mnogo prije nego je napisao svoje tekstove. Naša najvažnija pjesnička manifestacija, ove godine šezdeset i jednu godinu stara, nosi ime Ivana Gorana Kovačića, pjesnika, pisca, publicista i partizanskog borca koji je, znamo, likvidiran kvislinškim revolverom u julu 1943. godine nedaleko od Foče, nedugo nakon propasti pete neprijateljske ofenzive. Jugoslavenski partizani vodili su rat i borbu koju, ako sam između ratova već prisiljen birati, volim vidjeti kao svoju. Znate, David i Golijat. Sloboda. Politička platforma na kojoj, želim vjerovati, i sam stojim. Otprilike kao u slučaju Španjolskog građanskog rata. Palestinskog otpora. Tih ratova na kojima smo temeljili naše osobne mitologije dok smo još bili djeca, ne još dokraja svjesni tamne fakture smrti i činjenice da je svaki rat u srži trula sjemenka, no onih koji su, nakon svih ovih godina, podnijeli mučan proces kritike naše vlastite ideologije.
Kovačićeva najslavnija, ikonička narativna poema Jama, završena neposredno prije nego je i sam pjesnik bačen u neoznačen grob, izvanredan je primjer muza koje pjevaju po melodiji i u ritmu koje zadaje oružje u borbi za (našu!) slobodu, i od pušaka na kraju ostaju glasnije. Dovršena je u hercegovačkom kršu, nadomak prvih linija, a njezino najpoznatije ratno izdanje, uvezano u padobransku svilu, otisnuto je na ručnoj presi i objavljeno na oslobođenom teritoriju. Pamtimo ilustracije Goranovih suboraca Ede Murtića i Zlatka Price. S koljena se na koljeno prenosi njezina prva javna izvedba, kada ju je prvak drame HNK Vjekoslav Afrić čitao ranjenicima Prve proleterske divizije. Upravo je Afrić, redatelj prvog jugoslavenskog igranog filma poslije oslobođenja, umjetnički doduše podrealizirane Slavice (1947.), odigrao ključnu ulogu u spašavanju Kovačićevog rukopisa. Neke od prvih kopija, s potpisima ilustratora, stigle su na adrese uskoro i službenih partizanskih saveznika Roosevelta, Churchilla i De Gaullea. Francuski prijevod Susanne Beraud i Koste Stojadinovića pojavio se već 1948. ilustriran Picassovim bakrorezima i s Éluardovim „Grobom Gorana Kovačića“ umjesto predgovora. Louis Aragon proglasio ju je „najvećim pjesničkim postignućem nakon Božanstvene komedije“. Usprkos kasnijoj sudbini toga proslavljenog prijevoda u kontekstu rezolucije Informbiroa, kao i tome što je u zemlji, prije Krležinog ljubljanskog referata, više puta bila prozvana kao „djelo dekadentne umjetnosti“ od ponekih vlastitih komesarskih muza, Jama je – manje-više formalno tradicionalna i vrlo eksplicitna u svojoj slikovitosti – postigla točno to što je postići morala, kako na prvim linijama tako u pozadini, sinhronijski kao i dijakronijski. U tom smislu možemo je bez grižnje savjesti smatrati vrhunskim agitprop proizvodom. S druge strane, njezin umjetnički integritet nije kompromitiran niti za jotu. Kao ni, jasno je, njezina politička pozadina, sadržaj ili kontekst. One tihe muze su progovorile, a otisak njihova vriska podnio je test vremena, svjedočeći istinski političku poeziju. Uz to da je, nota bene, u samim njezinim stihovima išta eksplicite političko jedva i bilo rečeno. Jama je, prije svega, krvlju oslikana freska ljudske patnje.
Kovačićeva najslavnija, ikonička narativna poema Jama, završena neposredno prije nego je i sam pjesnik bačen u neoznačen grob, izvanredan je primjer muza koje pjevaju po melodiji i u ritmu koje zadaje oružje u borbi za (našu!) slobodu, i od pušaka na kraju ostaju glasnije
Unutarnji Jakobson
Kovačićev je magnum opus, naravno, tek jedan od mnogih mogućih primjera (spomenimo još mnogo smjeliji izazov jeziku nove slobode, krik i lament preživjelog: Kaštelana). Iz niza razloga ipak duboko moj. A osobno je, naučili smo, uvijek također političko. Priča tu ne završava. U svjetlu toga kako je poema tretirana ne bi li se izmaknuo i zamračio njezin politički kapital, jednako u poratnoj Francuskoj i u Hrvatskoj danas, Goranov bi rad mogao poslužiti kao primjerna studija slučaja ideološkog ratovanja i jednako poništenja sjećanja, damnatio memoriae. No to je ipak neka druga priča. Tužnija. A da bi se pobijedilo u ratovima, simboličkim kao i onim pravim, glave valja držati visoko. Poznavati neprijatelja. Pisati pjesme kao da nema sutra. Uvijek osluškivati jednako što muze govore i kako to čine, pogotovo onda kada mrmljaju kroz zube, kad žele ostaviti dojam da su im usta zatvorena. Trenirati svojeg unutarnjeg Jakobsona, koji mora ostati slobodan. Koji se ne smije dati ukrotiti.
Originalna ilustracija uz ovaj tekst djelo je dizajnerskog dvojca, Dragana Mileusnića i Željka Serdarevića koji surađuje od 2003. godine na brojnim projektima grafičkog, web i videodizajna.
* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
