Orijentalizam, balkanizam i turizam u svijetu književnog prevođenja

Sporo i nespektakularno, ali ipak među zainteresiranima osjetno, kvaliteta i kvantiteta književnih prijevoda domaće i regionalne (BCHS) književnosti u konzistentnom je porastu posljednjih barem desetak godina. Osim sve više knjiga prevedenih na sve veći broj stranih jezika (zahvaljujući sve većem broju prevoditelja/ica), otkriva se potencijal naše književnosti za različite izdavačke niše u međunarodnom rasponu. Usto barem jedan slučaj ozbiljnog bestselera van matičnog područja, onaj knjige Crvena voda aka L’Eau Rouge Jurice Pavičića, dokazuje da prava knjiga u pravom trenu i prijevodu, s dobro izvedenim plasmanom, može ozbiljno odjeknuti na znatno većem tržištu od našeg. No tko i kojom logikom dobiva priliku književno progovoriti na stranim jezicima? U prostore prijevodne književnosti stranih jezika po zakonitostima tržišta prodrijet će ono što se smatra da bi moglo najbolje komunicirati sa stranom publikom, no što sve ulazi u kalkulaciju potencijalnih favorita? Što sve, osim „kvalitete“, figurira u tome da jedno djelo, ili jedan opus, zabljesne gdje drugi prhne ili izostane? Pitala sam troje sugovornika sa širokim prijevodnim iskustvima čini li im se da presuđuju nagrade, natječaji, angažman književnih agenata (i postoji li rastuća potreba za tom profesijom u nas), prisutnost na festivalima, političke okolnosti, tematski interesi… Riječju, kada govorimo o proboju naših autora na međunarodno tržište, što koliko figurira po mišljenju prevoditeljice s BCHS jezika na francuski, Chloé Billon, te naširoko i nadaleko prevođenih pisaca Olje Savičević Ivančević i Jurice Pavičića?

Ratne teme i anateme

Kad je riječ o sadržajnim interesima, Chloé Billon kaže da ponegdje još uvijek postoji interes za literaturu s naših područja koja reflektira političke perturbacije iz ranih 1990-ih i njihova nasljeđa, dok je s druge strane došlo do zasićenja tom perspektivom i traži se svježiji i aktualniji prikaz naše kućne egzotike. „Srećom to malo sad evoluira. Kad sam tek počela, ljudi su očekivali da ću im ponuditi nešto što liči na Kusturicu, ali sada je toga puno manje. Međutim uvijek zavisi o izdavačima; neki i dalje postavljaju pitanja o ratu, drugi bi voljeli nešto što napokon izlazi van te tematike, ali svakako žele nešto što govori o konkretnom kontekstu regije, gdje se osjeća specifičnost prostora. Pokušavam to pronaći a da pritom ne upadam u neku vrstu orijentalizma.“

Na pitanje koji su joj prijevodi dosad najdraži, a koji neprevedeni tekstovi svojevrsna tiha patnja, Billon kaže: „Teško je reći koji mi je najdraži, sve ih volim na neki način, sve sam ih odabrala, ali na primjer, iako je bilo teško, jako sam uživala prevodeći Mladenku kostonogu Želimira Periša jer je to jako zaigrana knjiga pa sam se i ja puno igrala jezikom. Isto sam jako uživala, iako sam i patila, prevodeći Perišića i Sejranovića i Mehmedinovića. Volim kad prevodim nešto i osjećam da dijelim sličan pogled na život ili sličnu etiku ili političke principe, onda je lakše prenositi tekst na drugi jezik. Volim i izazove, volim kad nije lako, kad si čupam kosu zbog igara riječima ili suptilnih aluzija. Mislim da sam manje dobra prevoditeljica kad je tekst jednostavniji jer se ne zabavljam toliko. A tiha prevoditeljska patnja; od klasika bih jako htjela prevesti Otoke Milana Milišića i Mirka Kovača, a od nedavnih knjiga Perišićev Brod za Issu kojem još uvijek aktivno tražim izdavača.“

„Kad sam tek počela, ljudi su očekivali da ću im ponuditi nešto što liči na Kusturicu, ali sada je toga puno manje. Međutim uvijek zavisi o izdavačima; neki i dalje postavljaju pitanja o ratu, drugi bi voljeli nešto što napokon izlazi van te tematike, ali svakako žele nešto što govori o konkretnom kontekstu regije, gdje se osjeća specifičnost prostora.“ – Chloé Billon

Književnost – prvi red do mora

Dobra mjera kulturnih specifičnosti naspram univerzalnih i prepoznatljivih elemenata jedna je od temeljnih sadržajnih nužnosti prijevodno friendly književnosti, no koja je mjera dobra na tom kliznom području mijenja se i ovisi o raznim perspektivama. Pavičić je ponudio prilično rezolutan stav po svim točkama: „Kad je riječ o hrvatskim nagradama, mislim da one nemaju utjecaj na prijevod. Puno ih je, nema jedne koja se očito izdvaja po utjecaju (kao NIN-ova u Srbiji), a često pobjeđuju različite knjige pa je teško razdvojiti bitno od nebitnog. Što se agenata tiče, ja sam do prijevoda došao bez agenta, više preko prevodilaca. Prisutnost na festivalima je, bar u mom slučaju, posljedica uspjeha, ne uzrok. Dopuštam da može biti drukčije kod pisaca koji puno idu po rezidencijama i stipendijama pa tako grade kontakte. Ja nemam takav privatni život da bih to mogao. A nisam ni neki nomadski tip.“

„Političke okolnosti su mogle pogurnuti hrvatske, srpske ili bosanske knjige 1990-ih, kad se o nama govorilo na CNN-u. Sad je to mrtvo. To više ne postoji. Tematski interesi mogu utjecati, ali obrnuto nego što bismo zdravorazumski očekivali. Postoji u izdavaštvu stanoviti kolonijalizam. Krimi priče su za Engleze i Skandinavce, ljubavne priče su za velike jezike, a od pisca s Balkana ili Levanta se očekuje jedna vrsta književnosti: obiteljska freska, priča o kolektivitetu kroz povijest, prepletena s nacionalnom ili regionalnom povijesnom sudbinom. Dosta pomogne ako se knjiga uklapa u taj stereotip, a on je baziran na muškim romanesknim art-mainstream klasicima 20. stoljeća. Uvijek sam nastojao bježati od te tržišne niše s kojom se u Istočnoj Europi postaje klasik. Zato mi je drago da sam se vani probio kao pisac krimića.“

Svako udaljeno kulturološko i geopolitičko područje postoji u imaginaciji stranaca kao relativno statičan i anakron prizor koji popularna kultura unedogled reproducira. Ako nismo na pragu dubioznog ratom razorenog balkanskog sivila, onda smo tirkizna kulisa tihog luksuza u Successionu.

Pavičić kaže i da postoji još jedna tematska okolnost, „koju naši pisci nerado spominju: a to je turizam. Kad ljudi idu turistički u neku zemlju, nerijetko kupuju knjigu iz te zemlje kao kulturalnu pripremu. Ili je kupe po povratku jer ih zaintrigira. Tako sam i ja prvi put Orhana Pamuka uzeo uoči puta u Istanbul, a kad sam proboravio prvi put u Genovi pročitao sam Pfeifferovu La Superba. Vjerujem da moje knjige (ali i drugih hrvatskih pisaca) kupuju ljudi koji su bili ili će tek ići kao turisti u Hrvatsku. Ispada da smo i mi pisci profiteri rentne turističke ekonomije: pišemo prvi red do mora.“

Suveniri iz knjižare

Moje mi knjižarsko iskustvo ipak opetovano potvrđuje da daleko bolje posluju velike knjižare koje nude strane neprevedene knjige, nerijetko osjetno cjenovno povoljnije od domaćih izdanja, nego što bi među turistima postojao interes da povire u literaturu mjesta na kojem su se našli, osobito ako nemaju orijentir za kvalitetu onoga što će uzeti u ruke. No kad makar odokativno prepoznaju ime na koricama, ponekad gotovo komično nepovjerenje prema Croatian literature lako ustupi mjesto interesu, i tada može zabljesnuti taj neočekivani sinergetski potencijal književnosti i turizma.

Na jedvite jade su, primjerice, američki roditelji kćer nagovorili da joj uz Carrie Soto is Back (knjigu već ima, ali s drugom naslovnicom pa žarko želi i ovu) kupe i Farewell Cowboy. Nijemac koji je sretno našao dva džepna Penguin klasika skoro je istrčao iz prostorije kad sam ga pitala bi li bio usto zainteresiran za hrvatske autore u engleskom prijevodu („No!“). Rijetko kada uđe u knjižaru netko poput indijske putospisateljice koja kroz stranu književnost, prevedenu na engleski jezik, upoznaje europske kulture za koje kaže da su joj daleke i nejasne. Pregledale smo ponudu domaćih autora i autorica u prijevodu, primarno u izdanjima Sandorfa (odnosno Sandorf Passage), V.B.Z.-a i Frakture, koji za domaće tržište prevode domaće autore primarno na engleski jezik. Sitni konzistentni interes za ta izdanja ipak nekako postoji, primjerice zalihe se neprestano obnavljaju za Return of Philip Latinowicz i različite zbirke Slavenke Drakulić (moja je znatiželjna mušterija izašla s knjigama A Guided Tour Through the Museum of Communism Slavenke Drakulić i Call Me Esteban Lejle Kalamujić). Inače su prvi jezici na koje se prevode domaće autorice njemački i talijanski, no svojevrsni nulti prijevod najvećeg potencijala onaj je na engleski jezik, preko kojega tekst najlakše međunarodno cirkulira. Nije bogznakako isplativo u velikim količinama objavljivati domaću književnost u prijevodu za domaće tržište, ali nije loše imati u pripremi cjeloviti prijevod knjige na engleski za pitch stranim izdavačima jer ogledni fragment sam po sebi ne dobacuje daleko ako nema dodatnih motivatora.

Samosvijest i samopoštovanje

Olja Savičević upozorava i da „nije svejedno ni tko te objavljuje. Danas je relativno lakše doći do izdavača čak i inozemnog, pod uvjetom da ne biraš. Nekad se manji, ali profiliran nezavisni izdavač jako trudi oko knjiga i onda se o knjizi više piše i ona dopre upravo do onih koji su idealni čitatelji, a kod većeg vrlo uglednog izdavača knjiga može nestati u bujici naslova ili neće doći do svoje ciljane publike. Recimo, ako knjiga koja u sebi ima nešto novo, možda i eksperimentalno, izađe kod velikog mainstream izdavača, može se dogoditi da se publika koja želi samo razonodu i knjiga mimoiđu. Nekad se dogode i negativne stvari poput egzotizacije ili očekivanja da romani budu neka vrsta turističkog vodiča ili nekakva povijesna čitanka for dummies; nekad urednik ode iz izdavačke kuće, a novi želi i nove autore, pa onda sve treba počinjati iznova.“

Iskustva rada sa stranim izdavačima, ponekad idealizirana kroz provincijalni refleks manje vrijednosti, apsolutno variraju, Olja kaže: „Sretala sam pametne i vrijedne ljude i izdavače i urednice i čitatelje u inozemstvu, ali iz razgovora s kolegama znam da ima i dosta slučajeva određenog postavljanja s visoka, potplaćenosti i slično, upravo zato što dolazimo iz manjih književnosti. Naši pisci o tome nerado govore javno, ali ipak postoji međusobna komunikacija i izdavač koji ne radi kako treba sasvim sigurno više neće dobiti vrhunskog pisca s Balkana za puno skromniji honorar od onog koji bi ponudio npr. skandinavskoj B-ligi. Izvrsnog pisca ne čini ni mjesto rođenja ni tržište, u to ipak barem mi koji stvaramo, ali bogme i čitamo, ne bismo trebali povjerovati.“

Kad je riječ o pitanju što sve igra ulogu u odabiru djela za prijevod, prema Oljinu mišljenju, sve spomenuto vjerojatno figurira u nekoj mjeri, „ali teško je izmjeriti u kojoj. Međutim, ne mogu razmišljati o tome, možda i ne smijem, jer ne vidim kako to može pozitivno utjecati na tekst koji pišem. Isprva sam bila oduševljena činjenicom da se moje knjige, koje nisu pisane za širu publiku ipak dopiru do publike i prevode se na strane jezike, imaju čitateljsku i kritičku recepciju vani, to mi je bilo ravno čudu. S vremenom sam se ipak ponešto prizemljila. Možda bismo s više samosvijesti i manje profesionalnog samopodcjenjivanja, a više profesionalnog poštenja i odgovornosti, trebali razmišljati o domaćem tržištu, a pri tom mislim na kulturni prostori koji obuhvaća jezike kojima nije potreban prijevod, jer je to naš kulturni prostor. Međunarodni proboj tada bi mogao doći kao prirodna posljedica takvog snažnijeg kulturnog prostora, kao što to jest slučaj kod ‘ozbiljnih’ književnosti i zemalja koje žive i od svoje ‚samoodržive’ kulture.“

„Povlastica nas ovdje, ako je imamo, upravo je u činjenici da se nećemo bitno materijalno okoristit o čemu god pisali, pa možemo pisati kako želimo, najbolje što znamo, ne upadajući u samodovoljnost i zaboravljajući na čitatelje. Naime, tržište ne bi trebalo biti naš spisateljski posao, ali čitatelji da.“ – Olja Savičević Ivančević

Povratne sprege

Što se tiče utjecaja političkih perturbacija, Savičević Ivančević skreće pozornost na poražavajuće situacije koje su nikle s recentnim zaoštravanjem sukoba Izraela i Palestine koji je dosegao razinu genocida nad palestinskim stanovništvom: „Politika utječe na književno polje i odnose više nego što se govori, što se globalno trenutno najočiglednije i najsramotnije razotkrilo u odnosu prema autorima i autoricama koji su otvoreno progovorili protiv pokolja u Gazi. Ako je cijelo društvo skrenulo udesno, naivno je misliti da to nije zahvatilo i književno polje i odnose unutar njega. Kad pišeš u državi u kojoj u vladi sjede glavom i bradom oni koji žele zabraniti tvoju knjigu, a da je pri tom nisu uopće pročitali, kao što je u Hrvatskoj trenutno slučaj, nekako ne sumnjaš u to.“

Usput budi rečeno, i još jednom iz mog knjižarskog terenskog rada, ljudi se uvelike i orijentiraju prema aktualnim politički relevantnim temama kad biraju štivo, i nerijetko je već odabir neka vrsta političke geste, a domaće izdavaštvo najvećim je dijelom dovoljno politički fleksibilno da se prilagodi postojećim interesima ovako ili onako. Novo, dobro tempirano izdanje knjige Arapsko-izraelski sukob ponovno je rasprodano i u dotisku, čita se Ukrajinski dnevnik i Treći svjetski rat? Bitka za Ukrajinu, i kod nas naprosto nema tog Tita koji se neće barem solidno prodavati. A kad cenzura počne pritiskati s jedne strane, to s druge strane na tržištu potiče interes za istu stvar, i nema stava i sadržaja za koji svenatkriljujući neoliberalni žrvanj neće pronaći načina kako komodificirati i eksploatirati. Ponekad možemo zaista samo osjetiti olakšanje kad se eksploatacija poravnava s našim etičkim i političkim kompasom, i osvijestiti privilegiju deprivilegije koja nas štiti od prevelikih uspjeha i spona koji s njime dolaze.

No što zapravo znači i kako izgleda kad je naš pisac uspješan u svijetu prijevodne književnosti? „Ako jedna knjiga doživi deset ili dvadeset izdanja po svijetu, to bi se moralo odraziti i na recepciju i na financije,“ kaže Savičević Ivančević. „Kod nas to izgleda tako da nekolicina pisaca, zahvaljujući i književnom postojanju i izvan Hrvatske, uspijeva živjeti od književnog rada (možda ne samo od pisanja, ali ipak od rada usko vezanog uz književnost); u nekoj drugoj zemlji bismo možda bili gotovo bogati, a u nekoj trećoj ne bismo imali ni ovo što imamo.“

„Na čitanjima u inozemstvu sretala sam i ljude koji su se zainteresirali za ovdašnju književnost, pa onda i doputovali ovamo, tek tako, i lijepo je to. A ja možda nikad ne bih otputovala u Kaliforniju ili u Meksiko ili proputovala pola Evrope da nije mojih knjiga, o ljudima koji su bili inspiracija za moje likove da ne pričam; ti sjede u svojim mistima, a ja o njima pričam dobrostojećim Zapadnjacima. Zato sam sa zadnjom knjigom obilazila narodne knjižnice po manjim gradovima i mjestima uglavnom u Istri i Dalmaciji, te su knjižnice često pravi mali kulturni centri i važan dio socijalnog života. Bilo mi je to jednako važno, možda i važnije, samo na neki drugi i teži način.“

„Jednom prilikom dobio sam poštom od zagrebačkog trgovca vinom drvenu kištru punu boca jako skupog šampanjca iz Reimsa. Trgovac mi je objasnio da je njegov poslovni partner iz Reimsa, istaknuti proizvođač pjenušca, pročitao Crvenu vodu i Whatsappom ga zamolio da kištru pošalje kao poklon piscu knjige“ – Jurica Pavičić

Pozitivni trendovi

Dobra strana priče, i po Oljinim uvidima, jest da su domaći pisci ipak danas prevođeniji nego ikada u međunarodnom kontekstu, da Ministarstvo kulture već godinama podržava prijevode stranih izdavača i da nove generacije pisaca, „pogotovo spisateljica, lakše prelazi granice vlastitog jezika, koje eto, na svu sreću, ipak nisu granice književnosti. Najveća zasluga ipak ide prevoditeljima, i onim agentima i izdavačima čiji entuzijazam prema knjizi nadilazi trgovačke marže. Jedan divan primjer je i gesta s kojim sa se nedavno srela, kad je velika engleska prevoditeljica Celia Hawkesworth svoj prevoditeljski honorar za englesko audioizdanje jednog mog romana donirala mladoj Nagradi za feminističku, queer i angažiranu književnost ‚Štefica Cvek’.“

„O književnosti razmišljam kao o jedinstvenom tkivu teksta u koje se upisujemo i koje, na kraju krajeva, sačinjava naš osobni tekst, dakle kao o svjetskoj književnosti kojoj pisac manjeg jezika pristupa ne nudeći i ne tražeći više, ali ni manje od ravnopravnosti. Čini se vrlo utopistički, ali ne znam drugi način koji bi bio dobar za pisce iz koje god točke svijeta ili sebe pisali. Uvijek hoću pisati kao svjetski pisac, a to ne isključuje uronjenost u lokalno, upravo suprotno. Povlastica nas ovdje, ako je imamo, je upravo u činjenici da se nećemo bitno materijalno okoristit o čemu god pisali, pa možemo pisati kako želimo, najbolje što znamo, ne upadajući u samodovoljnost i zaboravljajući na čitatelje. Naime, tržište ne bi trebalo biti naš spisateljski posao, ali čitatelji da.“

O vlastitom uspjehu i njegovim opipljivim učincima, Jurica P. mi piše: „Financijski sam prvi put osjetio dobrobit kad se Crvena voda počela dobro prodavati u Francuskoj. Kad se sve skupa zbroji, s tim sam novcem mogao kupiti vrlo dobar auto. Što se drugih tržišta tiče, to su manji tiraži, pa su honorari bliski hrvatskima. Prevođenje naravno dovodi i do tog efekta ogledala: zanimljivo vam je što drugi vide u vašoj knjizi, što kritika otkriva, što se publici sviđa ili ne. U Francuskoj pisci na sajmovima satima potpisuju knjige, što znači da stignete upoznati licem u lice stotine čitatelja. Steknete ideju tko su oni.“

I, tko su oni? „To se opet razlikuje od zemlje do zemlje. Ljudi iz bivše Jugoslavije (Slovenija, Srbija) vole moje eseje iz Knjige o jugu jer reflektiraju zajedničku prošlost i generacijsku popudbinu. Istočnoeuropskoj kritici zanimljiv je prikaz tranzicije. Jedan latvijski kritičar mi je napisao da sam prestrog prema kapitalizmu. Imao sam reakcije ljudi s Juga Italije koji su se prepoznali u opisu mediteranske obitelji i obiteljske kohezije. Pisac Mario Desiati mi je rekao da je taj prikaz obitelji kao klupka nešto što njegova žena iz Milana ne može razumjeti. Jednom prilikom dobio sam poštom od zagrebačkog trgovca vinom drvenu kištru punu boca jako skupog šampanjca iz Reimsa. Trgovac mi je objasnio da je njegov poslovni partner iz Reimsa, istaknuti proizvođač pjenušca, pročitao Crvenu vodu i Whatsappom ga zamolio da kištru pošalje kao poklon piscu knjige. Poslije sam čuo da je isti vinar, a zaista je jako čuven, iduće ljeto ljetovao na Braču. Hrvatska i Dalmacija su ga preko moje knjige zainteresirali.“

Kulturnjački turizam ima svoje mjesto u širem pejzažu i nije zanemariv karbonski otisak kulturnog prekarijata ili prekarnog kulturijata, iako se to uglavnom promatra kao utješna nagrada unaprijed uglavnom izgubljene partije. No ako književnost može pogodovati turizmu, a turizam književnosti, možda bi se tu vezu doista dalo produbiti i proširiti, i možda upravo neistražena sretna sinergija tih sektora može malo iznivelirati nesigurne uvjete života i rada u književnosti. Neozbiljna sam uglavnom, osobito u svjetlu turističke autoeksploatacije koja djeluje devastirajuće na toliko aspekata naše turizmom opterećene zemlje, no možda i ne sasvim. Svakako stoji: koliko god putovanje djela iz jednog jezika u drugi nije lako i jednostavno, ništa ne putuje tako brzo i daleko kao ukoričena unutrašnjost, a svjetovi kako ih književnost gradi i odražava, glavu po glavu i horizont po horizont, polako i neefikasno ali stvarno mijenjaju svijet.

(Nastavlja se.)

Prvi dio teksta na temu prijevodi i recepcija domaće i regionalne književnosti u međunarodnom kontekstu pročitajte na sljedećoj poveznici.

 

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.