Alla Tatarenko je upečatljivo ime koje se lako pamti i kada se tako kontinuirano ne pojavljuje u vezi hrvatske, srpske, bosanske, jugoslavenske… i ukrajinske književnosti. Alla predaje hrvatsku književnost na Sveučilištu Ivan Franko u Lavovu. Sredinom 1990-ih kratko je predavala i hrvatski jezik, a sada drži predavanja o hrvatskoj književnosti, od Bašćanske ploče do najnovijih izdanja. Mentor je seminarskih i magistarskih radova iz kroatistike. Garant je studijskog programa osnovnih studija „Hrvatski jezik i književnost“. Bavi se hrvatskom književnošću kao književna povjesničarka, teoretičarka književnosti i književna kritičarka. Ponekad piše eseje na hrvatskom. Prevodi dvosmjerno, s hrvatskog na ukrajinski i s ukrajinskog na hrvatski. Popis njezinih prijevoda i znanstvenih radova je predugačak da bismo ga citirali ovom prilikom.
Kako se uopće dogodi da se netko iz Ukrajine zainteresira za jugoslavenske književnosti? Kako se to dogodilo u vašem slučaju?
Je li to bilo slučajno ili ne… pitanje je sad. Upisala sam slavistiku na filološkom fakultetu u Lavovu s namjerom da naučim poljski jezik. Imala sam šesnaest godina i vjerovala da se svake godine može upisati na bilo koji od četiri slavenska jezika koji su se u to vrijeme proučavali na Sveučilištu Ivan Franko. Kad sam došla 1. rujna na fakultet, ispostavilo se da su te godine imali dvije studijske grupe, za češki i srpskohrvatski, i da trebam birati između ta dva jezika. Čuvši da su se skoro sve moje kolegice i kolege izjasnili za češki, odabrala sam srpskohrvatski, s obrazloženjem koje je, vjerujem, nasmijalo moje buduće profesore: „Ma nije valjda srpskohrvatski gori od češkog, zašto ga nitko neće?“ I nikad nisam zažalila zbog te odluke koju je diktirao moj mladalački osjećaj za pravdu kao i osjećaj za ravnotežu koji dugujem činjenici što sam rođena u znaku Vage.
Na fakultetu sam se upoznala s jugoslavenskim književnostima, ali i zavoljela njihovu raznovrsnost. Kad sam kao studentica četvrte godine pisala sastav na popularnu temu „Moje omiljeno književno djelo“ ispisala sam sitnim rukopisom dvanaest stranica formata A4. Bilo mi je teško odabrati samo jednu knjigu, imala sam barem desetak omiljenih! Tada se počela formirati i moja slavistička knjižnica. U tome su najveću ulogu odigrali moji prijatelji koje sam upoznala radeći kao turistički vodič. Kao studentica treće godine počela sam surađivati s agencijom za omladinski turizam, a prva moja turistička grupa bila je iz Zagreba. Spremajući se za to prvo putovanje na kojem sam trebala pokazati ljepote i znamenitosti sovjetskih gradova, čitala sam Krležin Povratak Filipa Latinovicza. Tako sam se pripremala za odgovor na eventualno pitanje što sam čitala od suvremenih hrvatskih književnika. Mislila sam (mislim i sada!) da je to vrlo važno – poznavati ne samo jezik, već i njegov duh koji se najsnažnije osjeća u književnim djelima. Nitko od studenata medicinskog fakulteta koji su tada došli u Sovjetski Savez na apsolventsko putovanje, nije mi postavio takvo pitanje, ali su mi i oni, i drugi moji turisti, pomagali u izboru lektire, slali knjige koje su smatrali zanimljivim i važnim. Tako se formirala moja prva književna polica – od omiljenih knjiga mojih prijatelja, od knjiga koje su nosile ljubav. A ljubav je zarazna, zavoljela sam te knjige i ja.
Sedam godina volontiranja
Voljela sam književnost, ali sam se na studijama uspješno bavila i lingvistikom. Mislila sam da ću se i dalje baviti poviješću jezika. Ali, kao i u slučaju prvog slavističkog raskrižja u mojem životu, nisam krenula tamo gdje sam namjeravala – i ispalo je dobro! Te godine kad sam završavala fakultet nije bilo mjesta na poslijediplomskim studijama iz lingvistike. Ali moglo se natjecati za mjesto poslijediplomca na književnosti. Tako sam upisala poslijediplomski studij književnosti i dobila šansu predavati srpsku i hrvatsku književnost studentima slavistike. Prvo moje predavanje bilo je o stvaralaštvu Augusta Šenoe. Studente sam odlično poznavala, jer su se svi slavisti družili, ali je trema bila velika. Zato mi je mnogo značilo kad su mi prišli nakon predavanja, potapšali me po ramenu i rekli: „Dobro je bilo!“ To je bilo prije 40 godina, a ja još uvijek tražim u očima studenata odgovor na to važno pitanje: „Je li bilo dobro?“
Premda sam slavistica, osam godina sam provela na katedri za svjetsku književnost, predavajući sve i svašta – od antičke književnosti do europske i američke druge polovice 20. stoljeća, ali usporedno s tim predavala sam srpsku i hrvatsku književnost na slavistici. Pošto za svoja predavanja na slavistici nisam dobivala novac (držala sam predavanja i seminare volonterski sedam godina), tadašnji mi je predstojnik katedre rekao da mogu odbiti taj angažman, ali onda studenti neće slušati jugoslavenske književnosti. Užasnuta takvom perspektivom, odbacila sam tu mogućnost. A onda je došao dan kad se upraznilo mjesto docenta na katedri za slavistiku i kad sam počela i zvanično tamo predavati slavenske književnosti (desetak godina sam predavala i cijelu bugarsku književnost, a kratko – određene periode poljske književnosti). Sad predajem brojne predmete koji se s vremena na vrijeme mijenjaju, ali srpska i hrvatska književnost, naravno, ostaju. Osim nastavne komponente ima i drugih koje me vezuju za književnost, a to su znanstveni radovi iz povijesti i teorije književnosti, književna kritika, esejistika.
Mada sam jedno vrijeme predavala i jezike (hrvatski i srpski) književnost mi je uvijek bila najbliža. Na jednom od narednih križanja, sredinom devedesetih, dogodilo se da sam krenula u smjeru proučavanja srpske književnosti, mada sam se i dalje povremeno bavila hrvatskom. Međutim, ona već spominjana želja za ravnotežom, ali i ljubav prema djelima hrvatskih autora, dovela me je do ideje sastaviti i prevesti na ukrajinski antologiju suvremene hrvatske proze, potreba za kojom je itekako postojala. Tako se 2006. pojavio Hrvatski mozaik, u čijem su prevođenju sudjelovali lavovski kroatisti različitih generacija, a čije objavljivanje ne bi bilo moguće bez financijske podrške Marije Andrijenko. U uređivanju te knjige pomogao nam je Vlaho Bogišić, koji je donio na promociju u Lavov puno sjajnih knjiga, značajno obogativši knjižnicu katedre za slavistiku i nadahnuvši na čitanje njezine studente. Hrvatski mozaik bio je prvi izbor iz hrvatske proze koji sam priredila, ali ne i jedini: prema zamisli priređivača, antologija je trebala šire otvoriti vrata ukrajinskih nakladničkih kuća za objavljivanje suvremene hrvatske književnosti. Ne znam bi li se to zbilja dogodilo da 2007. na Književni festival Foruma nakladnika u Lavov niste došli Zoran Ferić, Renato Baretić i vi (Kruno Lokotar), donijevši sjajnu energiju ljubavi prema hrvatskoj književnoj riječi. Vi ste postali moj vodič za suvremenu hrvatsku književnost: knjige koje sam godinama dobivala od vas nikad nisu razočarale. Nakon čitanja sam dobivala želju pisati o njima, ušavši zahvaljujući vama u vode hrvatske književne kritike. Druženje i dopisivanje s najboljim hrvatskim književnicima koje sam upoznala uglavnom na festivalima Foruma nakladnika, davalo je dodatnu motivaciju za čitanje i promišljanje njihovih, i ne samo njihovih, knjiga. Tako je hrvatska književnost postala dio mog života. Mnogo mi je značilo i znači druženje s piscima, razmjena mišljenja i mailova. Kad ti pisci postanu prijatelji, drugačije se osjećaš u književnosti. Postaje za tebe mjesto susreta, ali i mjesto sreće.
Nekad biramo mi, nekad biraju nas. Ustvari, sve sam manje sigurna da sam sama birala svoje književna puteve. Možda samo raskrižja?
Imaju li vaš izbor i znanstvena orijentacija veze s nekom varijantom panslavističke ideje? Kada smo već kod toga, u svjetlu ratnih zbivanja u Ukrajini i mraku uslijed nestanaka električne energije koji vas povremeno stiže u Lavovu, kako se danas u Ukrajini gleda na panslavističku ideju koja je uvijek u svom središtu imala najveću naciju, rusku?
Moja znanstvena orijentacija, a ni moji izbori, nikad nisu bili u vezi s političkim ili politiziranim idejama, a najmanje s panslavističkom. U vrijeme kada sam upisala serbokroatistiku (1979.), a i kasnije, SFRJ je u SSSR-u imala poseban status koji ju je izdvajao iz kruga socijalističkih zemalja.
Mnogo mi je značilo kad su mi prišli nakon predavanja, potapšali me po ramenu i rekli: „Dobro je bilo!“ To je bilo prije 40 godina, a ja još uvijek tražim u očima studenata odgovor na to važno pitanje: „Je li bilo dobro?“
Razgovor u Centralnom komitetu u Kremlju
Otići na ljetnu školu, recimo, u Dubrovnik i Zagreb bilo je znatno kompliciranije nego u bilo koju drugu slavensku socijalističku zemlju. Kao studentica koja je imala sreće dobiti stipendiju za tu školu, išla sam prije puta na brojne „razgovore“ u partijske komitete, čak i u Centralni komitet u moskovskom Kremlju. Panslavenska ideja nije sad popularna u Ukrajini, kao, uostalom, ni druge ideje koje je Rusija izrabila i izrabljuje na različite načine. Ukrajinci vide sebe prije svega kao jednu od europskih nacija, nalazeći mnogo sličnosti s Hrvatima i kad je riječ o podrijetlu, i o povijesnim previranjima, i o kulturnim izazovima. Ne tako davno čula sam zanimljivu ideju koju su iznijeli, svatko u svom kontekstu, jedan ukrajinski političar i jedan ukrajinski diplomat. Prema njihovom mišljenju rusko-ukrajinski rat u kojem su slavenske zemlje (Poljska, Češka, Hrvatska) pokazale svoju čvrstu odlučnost braniti europske vrijednosti i pružiti pomoć Ukrajini, posvjedočio je da slavenske države mogu stati na čelu veoma važnih procesa stvaranja snažnije Europe, obnovljenog sistema suradnje i izgradnje novih vertikala sigurnosti u svijetu.
Uzrečica kaže „Kad topovi govore, muze šute.“ Kakvo je ukrajinsko iskustvo i je li pisanje o ratu dok rat još taje i s jasno zauzetim pozicijama angažirana književnost?
Muze u Ukrajini srećom ne šute. Kad je počela invazija Rusije u veljači 2022., kazališta u Lavovu se se pretvorila u prihvatne centre za izbjeglice. Glumci nisu mogli zamisliti kako će glumiti dok bjesni rat dok ih ljudi koji su potražili utočište u kazalištu nisu zamolili da odigraju nešto. I tako se kazalište vratilo u svoju kuću… Sad je ukrajinska dramaturgija dobila novu energiju, iznoseći na scenu ono što muči ljude i ono što ih čini jačim. Kazališta imaju na repertoaru veliki broj komedija i lakih komada – da pruže gledateljima bar malo pozitivnih emocija, da ih bar nakratko odvuku iz teške realnosti u neki bezbrižniji svijet. U kazalištu Marija Zanjkovecka u Lavovu može se pogledati, primjerice, komedija Muž moje žene Mire Gavrana. Smijeh je lijek od straha.
Za vrijeme rusko-ukrajinskog rata ukrajinska poezija je zauzela veoma vidljivo i važno mjesto u ukrajinskoj kulturi. Pjesnici poput Galine Kruk, Ostapa Slivinskog, Ljubovi Jakimčuk, Ije Kive, Katerine Mihaljicine puno putuju svijetom, svjedočeći svojim pjesmama o ratu, ali i o tome što je zapravo Ukrajina. Jer je poezija onaj najdublji, najautentičniji doživljaj zbilje. To nije angažirana književnost, barem ne u smislu koji obično dajemo tom pojmu. Angažirana je možda u tom smislu što nije ravnodušna, što je na strani čovjeka protiv ubilačke mašinerije rata, na strani života. U suvremenoj ukrajinskoj poeziji nema mržnje, zato ima u njoj puno ljubavi. Ima bola, ali ima i nade, i vjere. Da se uvjerite u to dovoljno je otvoriti antologiju Ukrajina 2022: pjesnički ljetopis rata koju je objavio Hrvatski PEN, ili bilo koji izbor iz ukrajinskog pjesništva koje je objavio, primjerice, časopis Poezija ili časopis Republika. Nažalost, neki od ukrajinskih pjesnika nisu više među nama. Nedavno sam govorila za emisiju Signatura o pjesnicima koje je ubila Rusija. Volodimira Vakulenka, dječjeg pjesnika, upucali su iz pištolja okupatori u njegovom selu blizu Izjuma. Ruska raketa koja je pogodila pizzeriju u Kramatorsku, ubila je trinaestoro ljudi, među njima sjajnu mladu književnicu Viktoriju Amelinu. Nije stigla vidjeti tiskanu svoju prvu zbirku poezije. Maksim Krivcov se stigao razveseliti prvoj pjesničkoj knjizi, ali nije stigao doživjeti svoj trideset četvrti rođendan – poginuo je na položaju, braneći svoju zemlju. Nadam se da će hrvatski čitatelji uskoro imati mogućnost pročitati njihove pjesme. Zavrijeđuju to svojom ljepotom i iskrenošću, spojem doživljenog i predosjećanog.
Kad je počela invazija Rusije u veljači 2022., kazališta u Lavovu se se pretvorila u prihvatne centre za izbjeglice. Glumci nisu mogli zamisliti kako će glumiti dok bjesni rat, dok ih ljudi koji su potražili utočište u kazalištu, nisu zamolili da odigraju nešto
Ukrajinska poezija je otvorena za svijet i pored teške situacije rata koji nikog od pjesnika ne može ostaviti ravnodušnim. Početkom listopada u Lavovu se održao Book Forum, nekadašnji Forum izdavača, na koji je došao hrvatski pjesnik, predsjednik Hrvatskog PEN-a Tomica Bajsić. Zahvaljujući njemu pojavila se antologija Ukrajina 2022, a ukrajinska poezija je zvučala na mnogim književnim događajima i pjesničkim festivalima. Početkom studenog u Lavovu se po prvi put održao pjesnički festival Zemlja pjesnika koji je osmislila i organizirala poznata ukrajinska pjesnikinja Marjana Savka. Festival je okupio gotovo stotinu ukrajinskih pjesnika od najstarijih do najmlađih generacija, a sudjelovali su također književnici iz Poljske, Litvanije i Hrvatske (Ivan Herceg). Čitanja su se odvijala dva dana na pet pjesničkih scena istodobno, svake večeri su se održavali koncerti na kojima su legendarni rock-sastavi pjevali ukrajinsku poeziju, dajući posebnu energiju ovom festivalu. Noć uoči početka festivala bila je obilježena masovnim napadom Shaheda, tako da su strani gosti mogli bar djelomično osjetiti atmosferu u kojoj stvaraju svoje pjesme ukrajinski književnici. Organizatori su se dogovorili s upravom ukrajinskih željeznica da dva vagona vlaka Kijev-Lavov budu vagoni pjesnika. Da oni voze posebne putnike vidjelo se i po istaknutim tablicama na prozorima: Vagon pjesnika, a na oglasnoj tabli kijevskog Glavnog željezničkog kolodvora pojavila se, pored informacije o vlaku br. 91 Kijev-Lavov, informacija o vlaku br.91 Kijev-Zemlja pjesnika. Organizatori su se obratili Ministarstvu obrane da dozvoli kratkotrajna odsustva pjesnicima koji sada brane svoju zemlju, ne samo poezijom. Tako su neki pjesnici-vojnici došli na festival, a neki se priključili čitanju putem zooma. Sjajni mladi pjesnik Artur Dronj nije mogao doći, jer je bio ranjen nekoliko dana prije festivala… Radost čitanja poezije miješala se u tim prostorijama s tugom. Pjesnikinja, dobitnica najveće nacionalne nagrade za književnost, a sada braniteljica Ukrajine, upravo tog dana izgubila je dvojicu ratnih drugova. Što uopće može poezija? Vidjela sam na otvaranju čovjeka koji je izgubio u ruskom raketnom napadu cijelu svoju obitelj, ženu i tri kćeri. Upravo tog dana žuti mediji na netu objavili su vijest da se on ubio. Ne, nije. Došao je na otvorenje pjesničkog festivala, jer poezija daje snagu. A pjesnički nastupi su događaji na kojima se skupljaju dobrotvorni prilozi za vojsku. Nakon strašnog gubitka taj hrabri čovjek volontira, a volontiraju i mnogi pjesnici. Odlaze na čitanja u mjesta u blizini bojišnice, nose knjige za tamošnje knjižnice, književne akcije se održavaju i u Kijevu koji je česta meta ruskih napada, i u Harkovu koji je skoro stalno pod ruskom vatrom. Ukrajinska poezija nije samo lirski odraz zbilje. Ukrajinska poezija u ovom trenutku je gutljaj slobode, zavoj za duševnu ranu, zagrljaj koji čini svijet boljim.
Zaslugom organizatora Zemlje pjesnika ukrajinska poezija je postala angažirana na poseban način: Ministarstvo obrane pristalo je na njihov prijedlog ispisati na municiji citate iz djela ukrajinskih pjesnika. Poezija će braniti domovinu i na taj način. Vjerujemo u njezinu moć.
Izjavili ste svojedobno, čestitam: „Postmodernisti su, inače, svojim hermetičnim jezikom doveli do zloupotrebe pojedinih reči koje su bez razloga postale opšta mesta. Očekujem zato da će ljudi uskoro psovati: ‚Marš u tri rizoma’, ili, ‚Koji ti je diskurs’”. Ratne godine su u Hrvatskoj naglo okončale prevlast i modu postmoderne i uvele dokumentarizam i neorealizam u književnost. U Srbiji je postmoderna zaigranost trajala puno duže. Kakav je trend u Ukrajini?
Postmodernizam u hrvatskoj književnosti pojavio se nešto ranije nego u srpskoj i trajao kraće – zbog rata koji je učinio suvišnim postmodernističke igre. Ustvari, postmoderna hrvatska književnost (hrvatski fantastičari, hrvatski borgesovci, hrvatska mlada proza) nastala je u atmosferi koja je itekako bila prožeta politikom, pa je fantastika bila manifestacija eskapizma i svojevrsnog protesta u uvjetima koji nisu pogodovali tematizaciji nacionalnih društvenih problema. 1970-te kao vrijeme postmodernizma u hrvatskoj književnosti i ’80-te kao doba konstituiranja postmodernističkog modela u srpskoj prozi bitno se razlikuju kad je riječ o društvenoj atmosferi.
Ukrajinska poezija nije samo lirski odraz zbilje. Ukrajinska poezija u ovom trenutku je gutljaj slobode, zavoj za duševnu ranu, zagrljaj koji čini svijet boljim
Rat prekida nemimetičke tendencije
Rat u Hrvatskoj je prekinuo nemimetičke eksperimente postmodernista, a isto bi učinio i u ukrajinskoj književnosti kad bi takva poetika bila danas u trendu. Početak ovog vijeka u mnogim slavenskim književnosti, pa i u ukrajinskoj, već je bio u znaku nove osjećajnosti, novog realizma. Rat je pojačao realističke tendencije u našoj književnosti, kao i zanimanje za non fiction (imamo nakladničke kuće koji objavljuju samo nefikcijsku prozu). U zadnjih deset-petnaest godina crte novog autobiografizma nalazimo u djelima patrijarha ukrajinskog postmodernizma Jurija Andruhoviča, tema sjećanja postaje jedna od glavnih u ukrajinskoj književnosti (romani Oksane Zabužko, Tanje Maljarčuk, Sofije Andruhovič, Viktorije Ameline). Hrvatski čitatelji mogu se upoznati s mnogim važnim djelima suvremene ukrajinske književnosti zahvaljujući sjajnim prijevodima zagrebačkih ukrajinista, prije svega Dariye Pavlešen i Ane Dugandžić. Kad je riječ o stvaralaštvu jednog od najpopularnijih ukrajinskih pisaca Sergija Žadana, njegova realistička proza na momente je bliska naturalističkoj, posjedujući pri tome neku neuhvatljivu lirsku notu.
Srpsku književnost ste uokvirili trokutom Kiš-Pekić-Crnjanski, autorima koji su afirmaciju doživjeli u doba Jugoslavije. Je li taj trokut konačan ili bi se mogao proširiti za neko novo ime? Biste li možda i hrvatsku književnost mogli upisati, barem radno za potrebe intervjua, u neko geometrijsko tijelo?
Naslov moje druge knjige diktira njezin sadržaj: u nju su ušli moji tekstovi, posvećeni tim piscima. Jedno vrijeme kao da sam se vrtjela u krug, stalno se vraćajući djelima tih književnika koji su imali veliki utjecaj na književnost srpskog postmodernizma koju sam tih godina proučavala. Napravivši od toga knjigu izašla sam iz začaranog kruga trokuta. Mada ima hrvatskih književnika čijim sam djelima posvetila više tekstova i članaka (na primjer, Nadi Gašić ili Zoranu Feriću), nemam osjećaj da bih ih mogla staviti u neku zajedničku geometrijsku figuru. Drugačije je u slučaju pisaca iz začaranog trokuta: u knjizi ima tekstova koji tematiziraju poetičke paralele među njima (Crnjanski-Kiš, Kiš-Pekić itd.). Rado bih napisala knjigu o velikoj književnoj trojici 20. stoljeća – Ivi Andriću, Milošu Crnjanskom, Miroslavu Krleži. Za vrijeme studijskog boravka u Zagrebu 2023. proučavala sam u LZMK građu o Krleži, a imam veliku želju prevesti na ukrajinski Povratak Filipa Latinovicza.
Kad bismo usmjerili naš razgovor prema naslovima drugih mojih knjiga, mogli bismo govoriti o hrvatskoj književnosti kao Mjestu susreta, ili o tome koja djela, Iz čista nemira, postaju junaci moje književne esejistike ili književne kritike. Imam, čini mi se, zanimljive naslove za esejističku knjigu o suvremenoj hrvatskoj književnosti. Polako raste i možda će jednog dana izaći, tko zna? Baš bih voljela da se taj san ostvari.
Jugoslavensko doba bilo je doba konvergencije, nakon raspada počelo je doba divergencije književnih scena. Možete li skicirati razlike u nacionalnim scenama bh/s/h/cg jezika, barem u mjeri u kojoj ih uspijevate pratiti?
Književne scene se prilično razlikuju – koliko to mogu procijeniti. To se vidi i kad pogledamo što nude nacionalni selektori kao svoj izbor za nagradu Meša Selimović. Od spomenutih književnosti bolje sam upućena u hrvatsku i srpsku, dok o crnogorskoj i bosanskohercegovačkoj znam znatno manje, a ono što znam potječe iz perioda prije ruske agresije punih razmjera. Razlog se može naslutiti: nemogućnost da se upoznam s novim knjigama. Uz dragocjenu pomoć prijatelja iz Hrvatske uspijevam se upoznati s najzanimljivijim novim izdanjima, a dugujem iskrenu zahvalnost Frakturi koja se uvijek odaziva na molbe da mi pošalju svoje odlične knjige, i prijateljima-piscima koji mi šalju svoja nova djela na čitanje. Knjige iz Srbije dobijam od prijatelja-pisaca i od kolega s fakulteta. Kad je počeo rat prestale su stizati na katedru pošiljke s knjigama od Nacionalne biblioteke Srbije. Moji dolasci u Zagreb preko programa akademske razmjene Erasmus+, sudjelovanje na konferenciji PEN-a, boravak na rezidenciji Hrvatskog PEN-centra i u LZMK sve je to doprinijelo upotpunjavanju slike o suvremenoj hrvatskoj književnosti i obogaćivanju mog znanja. Književnost u Hrvatskoj je veoma bogata i raznovrsna, o čemu svjedoče knjige koje stižu na liste užih i najužih izbora za književne nagrade. To su knjige tako visoke umjetničke kvalitete da mi je ponekad teško odlučiti za koju ću navijati. Kao jednu od njezinih bitnih odlika vidim dubinsku povezanost sa životom, makar je riječ o fikciji. Ta istinska životnost ne očituje se u preslikavanju realnosti, već u osjećaju za najbitnije njezine neurotične točke i potrebi da se one uz pomoć te književnosti ublaže, krasi najbolja djela suvremenih hrvatskih pisaca. Izdvojila bih činjenicu da izlazi značajan broj odličnih romana koji reprezentiraju različite poetike. Od najnovijih bih spomenula svakako romane Kristiana Novaka, Nade Gašić, Slobodana Šnajdera, Roberta Perišića, Tee Tulić… A tu su i novi romani Zorana Ferića, Igora Beleša, Nebojše Lujanovića, Želimira Periša, Zorana Žmirića, Jurice Pavičića, Olje Savičević Ivančević… Ne mogu ne spomenuti Rat Miljenka Jergovića čiji žanr se može odrediti jedino kao Knjiga. Koliko mogu zaključiti po rezultatima izbora romana godine u Srbiji, NIN-ova nagrada je barem dvaput zadnjih godina odlazila u ruke književnica čija djela izazivaju velike diskusije o tome da li su to romani ili lirska proza. U najužoj konkurenciji za tu nagradu ima sve više novih imena. Ove godine su otišli romansijeri koji su učinili veoma mnogo za srpsku književnost – Goran Petrović i Radoslav Petković. Oni su snažno obilježili postmodernističku srpsku prozu, kao i epohu prijelaska ka postmodernom realizmu.
Tajne veze
Kad govorim o povezanosti sa zbiljom koja krasi suvremenu hrvatsku književnost, ne mislim naravno na portretiranje određenog povijesnog trenutka. Ima onih veza o kojima najviše volim pričati – tajnih veza za pažljive čitatelje. Tako se dogodilo da sam puno čitala početkom veljače 2022. Onog dana kad sam završila čitanje Baretićeve Zadnje ruke, neočekivano sam dobila poruku od poznatog ukrajinskog pisca Ljubka Dereša koji je poželio razveseliti svoju prevoditeljicu slanjem novog romana. Kad sam pročitala Derešov roman Tamo gdje je vjetar, shvatila sam da ima više paralela s Baretićevim romanom. Poželjela sam napisati o tome tekst, ali napad Rusije 24. 2. učinio je tu želju neostvarljivom, u tom trenutku. Kasnije sam uvidjela da je kraj romana Lj. Dereša povezan s realnošću rata: junak dolazi u Mariupolj i tamo se dešava nešto što se može čitati kao smrt od ruskog metka ili kao ujed psa na početku novog životnog kruga.
Kad je riječ o čitanju hrvatskih knjiga u Ukrajini navela bih tek dva primjera. Odgovarajući na pitanje profesora zašto je izabrala kroatistiku, brucošica slavistike na Sveučilištu Ivan Franko u Lavovu rekla je nedavno da je to učinila zbog hrvatskog pisca Zorana Žmirića čiji je roman Blockbuster ostavio na nju veliki dojam. A pošto drugi romani tog spisatelja nisu prevedeni na ukrajinski, odlučila je upisati hrvatski jezik da bi ih pročitala. Tako je hrvatska književnost zacrtala životni put Ukrajinki Hristini. Prva čitateljica ukrajinskog prijevoda Jergovićevog Rata, urednica nakladničke kuće Tempora, Nika Čulajevska, napisala je na FB da je to magična knjiga i da je to za nas, i pored užasa koji su u njoj opisani, eskapistička knjiga. Kad je ruska raketa udarila u dječju bolnicu u Kijevu, urednica je otišla pomagati u raščišćavanju ruševina, a dok je to radila, sastavljala je hommage piscu Rata, „dopunivši“ tu knjigu pričom „Urednica“. Nikina priča bila je kasnije objavljena na Jergovićevom Ajfelovom mostu. Za mene je ona još jedan dokaz nadahnuća koje daruje hrvatska književnost ukrajinskim čitateljima, nadahnuća koje potiče na stvaralaštvo i daje nadu da će zlo biti pobijeđeno, a ljepota književnosti trajati.
Novi biografizam je, ne samo po vama, odlika post-postmoderne. U kakvom se odnosu pojam novog biografizma nalazi prema pojmu autofikcije?
„Novi (auto)biografizam“ i figure njegovih odnosa s autofikcijom mogu se proučavati, po mom mišljenju, na primjeru romana Lisica Dubravke Ugrešić, Roda Miljenka Jergovića i njegove fikcijske proze (npr., Mama Leone), Zašto sam vam lagala Julijane Matanović, a i djela koja imaju ugrađena dokumentarna svjedočanstva (drugo izdanje Devet života gospođe Adele Nade Gašić, Diksilenda Pavla Pavličiča). Vješto balansira između autofikcije i autobiografije Jurij Andruhovič (Tajna, Leksikon intimnih gradova, Ljubavnici Justicije). Čak sam svojevremeno naišla na znanstveni rad čija autorica proučava koliko točno ovaj spisatelj navodi u književnim djelima činjenice iz svog privatnog života.
Ljudi rado čitaju memoare, dnevnike, pogotovo ako su autori – poznate ličnosti. Suradnja s Irenom Matijašević i njezinom emisijom Riječi i riječi dala je impuls pisanju dnevničkih zapisa. Neke od njih objavila sam kasnije u Europskom glasniku. U želji saznati što se događa u Ukrajini strani čitatelji se obraćaju dokumentarnim i dnevničkim zapisima koji progovaraju jezikom običnog čovjeka. Na više jezika je prevedena knjiga ukrajinskog književnika Oleksandra Miheda u kojoj on svjedoči o strahotama prvih dana agresije, ali i o tome što je bilo kasnije. Ostap Slivinski, poznati ukrajinski pjesnik i prevoditelj, sastavio je od autentičnih priča raseljenih osoba, ljudi koji su izbjegli s istoka Ukrajine u Lavov, potresni Rječnik rata. Njegove dijelove mogli ste čitati u Expressu 24 sata u prijevodu Dariye Pavlešen. To je literatura koja nikog ne može ostaviti ravnodušnim. To je zapravo život.
Kad je ruska raketa udarila u dječju bolnicu u Kijevu, urednica Nika Čulajevska je otišla pomagati u raščišćavanju ruševina, a dok je to radila, sastavljala je hommage piscu „Rata“, „dopunivši“ tu knjigu pričom „Urednica“
Bogatstvo ponude vs. kanon
Kao književna kritičarka i sveučilišna profesorica radite na aktualizaciji kanona suvremenim autorima. U čemu vidite temeljne probleme koji dovode do inertnosti kanona?
Kanon podrazumijeva trajnost, takva je njegova priroda. Živi pisci se rijetko kanoniziraju, u crkvenoj praksi kanonizacija je još sporija i podrazumijeva odlazak iz života. Najčešće, čini mi se, pisci ulaze u kanon kad se pokrije patinom njihova poetika – kad ona postane prošlost za književnost.
Imam dojam da je sada stvaranje kanona suočeno s problemom (ne)čitanja. Ako se ranije radilo na tome da se djeca i omladina obavezno upoznaju s knjigama koje tom kanonu pripadaju (ne samo putem uključivanja u školski program) te su postojala djela koja su čitali skoro svi (ili svi kojima je stalo da budu intelektualno obaviješteni i moderni), sad je jako teško naći takve naslove. Uostalom, bogatstvo ponude i internet učinili su isto s filmom: ako su ranije postojali filmovi koje si morao pogledati po svaku cijenu (Bergman, Fellini, Almodovar…), sada je situacija drugačija. Nitko ništa ne mora, ako nije riječ, možda, o nekoj popularnoj seriji koja će uskoro pasti u zaborav. Kao sveučilišna profesorica ne stvaram kanon, već obogaćujem program novim imenima. Neka od njih će ući u taj budući kanon, neka ne, ali je bitno da su u ovom trenutku ona važna za život književnosti i daju joj svoja neponovljiva obilježja.
Koje biste, samo da stignete, hrvatske autore interventno preveli na ukrajinski, ili barem pomogli njihovim prevoditeljima i zašto baš njih?
Ima više hrvatskih autora koje bih rado prevela ili preporučila. Rado bih prevela Četiri plamena, led Nade Gašić. Ali, ona već ima prevoditeljicu, Nataliju Horoz, koja je odlično prevela njezina tri prethodna romana. Krležu sam već spomenula, a rado bih prevela i Jergovićevu Trojicu za Kartal. Prevela sam ulomak iz pripovjedne knjige Maše Kolanović Poštovani kukci, nadam se da će ta knjiga pronaći svog nakladnika. Već sam našla (nadam se!) nakladnika i prevoditelja za Ferićev roman Na osami blizu mora. Mislim da bi bilo lijepo imati ukrajinske prijevode romana Kristiana Novaka (Slučaj vlastite pogibelji, Ciganin, ali najljepši) i Roberta Perišića (Brod za Issu). Pričala sam svojevremeno nakladnicima o Poderanim koljenima Dine Pešuta, a sada bih listi novih za ukrajinske čitatelje autora dodala Tišinu u osinjaku Luke Ostojića. Voljela bih da u Ukrajini izađe više knjiga hrvatske poezije, posebno one koja govori o teškom ratnom iskustvu na pjesnički način. Ovog ljeta ukrajinska pjesnikinja i prevoditeljica Katerina Mihaljicina pročitala je na Versopolisu pjesme o ratu Tomice Bajsića u engleskom prijevodu. To je toliko odjeknulo u njoj da se nije smirila dok uz pomoć kroatistice nije prevela njegove pjesme – za svoju dušu i za prijatelje s Facebooka. To su pjesme o nama, rekla je. Nedavno smo napravili na sveučilištu književnu večer povodom festivala Zemlja pjesnika, na kojoj su studenti čitali svoje prijevode hrvatskih pjesnika, pozvanih na taj praznik poezije: Dražena Katunarića, Ivana Hercega, Tomice Bajsića. Studentima se jako dopalo prevoditi, nadajmo se da ih ta radost prevođenja neće napustiti.
Hrvatska književnost ima više knjiga koje bih voljela vidjeti na ukrajinskom. Sad prevodim s ukrajinskog na hrvatski suvremenu ratnu liriku, ali se nadam da će doći dan kad ću se vratiti omiljenim knjigama s liste prevoditeljskih želja, a u međuvremenu ću upisivati u nju nova imena, nove naslove. Veselim se tome!
* Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
