O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini, Palestini i na Bliskom Istoku, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljujemo premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Ovoga puta riječ je o priči „Doček“ Ivice Đikića u kojoj se čehovljevski suptilno tematiziraju trošenje ratnih mitova, pitanja (anti)herojstva i života poslije rata na našim prostorima.
*
Pokušat će još jednom uvjeriti Katu, pa što bude: sat vremena stajanja na platou pred crkvom ne može joj biti velika žrtva da bi se izbjegli dani i mjeseci čaršijskog ogovaranja; tko je ikad vidio ikakvu korist od zadrtosti i prkošenja svijetu… Nije sad važno tko je u pravu, tko se i kako o koga ogriješio: samo pokaži da nisi sama sebi najvažnija, da možeš razdvojiti svoju muku od viših interesa, a onda opet sanjaj osvetu, priželjkuj mu zlo i kaznu, šta god hoćeš. Budi mudra. Kao da sve u životu radiš od dragosti… Shvati to kao neki posao, kao vađenje zuba, kao nešto u čemu te nitko ne može odmijeniti.
Kata je danima, otkad se saznalo za doček, odbijala Marijanovo nagovaranje. Neka priča i misli ko šta hoće, govorila je, nikom ništa nisam dužna, nikom se ne moram opravdavat. Svjesna je da je Marijan ispravno savjetuje, da joj govori i za njezino dobro, ali nije mogla ili nije htjela ni pokušati da preskoči barijeru koju je samoj sebi sazidala, kao da bi tada iz nje iscurilo ljepilo što je čuva od rastakanja. Ima pravo da se bar u nečemu otrgne pameti, da krene smjerom suprotnim od onog za koji svi kažu da je jedini ispravan.
„Ako ništa, ajde zbog Marine“, reče Marijan.
„Što zbog nje?“ trgnu se Kata. „Ona jedva čeka. Eno se već dva sata šminka i sprema u svojoj sobi. Briga nju šta ću ja“, nije mogla zatomiti prijezir prema kćerinom uzbuđenju zbog svečanog dočeka na koji će se domalo sliti svijet iz cijele općine, pa i namjernici iz susjednih gradića. Očekuje se desetak tisuća ljudi. Samo da ne pljusne kiša, a mogla bi: vjetar je nanosio naviljke oblaka na vrhove planina, gdje su se sastajali i zgušnjavali, debljali se i napajali tintom crnogoričnih šuma.
„Znaš šta mislim, nemoj se pravit…“ Marijan umorno otpuhne. „Šta ti treba da se ona crveni i živcira zbog gradskih priča? Šta imaš od toga da joj pokvariš ovo?“
„Nek se čeliči malo. Trebat će joj“, reče Kata hladno. „Nije cili svit i život samo zbog nje.“
„A je zbog tebe?“
Kata ustukne kao da joj je ispred nosa prozujala pčela. Nije očekivala. Gleda ga u oči stisnutih usana: čeka potvrdu da zbilja misli ono što je izgovorio.
„Šta zbog mene? Šta?!“ ustane i zasječe rukama kroz zrak. „Šta sam ja to zbog sebe tražila sve ove godine? Za sebe, šta?! Ajde, šta?!“
Oborio je pogled, požalio je što se opet upustio u nagovaranje. Tražila je, reče ona, samo to jedno, to jedno jedino, ali i to je, eto, previše, a previše je zato što se ta njezina jedina slabost, jedino za što je tražila trun razumijevanja, ne tiče samo nje nego se tiče cijelog grada. Ustvari, grad vjeruje da ga se tiče.
„Bilo mi je važno samo da ti i Marina budete uza me. Prvo sam izgubila nju, a sad, evo, i tebe“, uzdahnu na rubu suza. „Nju malo mogu i razumjet, ali tebe… Šta je to sad drugačije, poslije toliko godina? Šta? Je li to što se neće gledat ko je došo na slavlje, već koga nema, ko je izdajica?“
„Nije, bona, ništa drugačije…“ konačno progovori Marijan. Pramen uvrijeđenosti pao mu je po očima i ustima. „Mislio sam samo da završimo s tim, kad je već tako ispalo. Odemo svi na taj doček da nas vide, da se više ne mislimo oko toga. I da se Marina ne misli. Ali ne mogu te ja na silu odvest. Nećeš, i dobro. Važnije se inatit nego…“
„Znaš da ovo nema veze s inatom. I nemoj mi više nabijat taj inat!“ podigla je glas, pa ga odmah ublažila. „Dvadeset godina, ili koliko, nisam ružne riječi rekla o njemu, a mogla sam, i imala sam šta. I mogli smo imat koristi da sam htjela svašta pričat. Nije mi žao što nisam. Ali neću sad ić tamo i pravit se ko da ništa nije bilo. Neću mu ić pljeskat i veselit se što je došo. Ni mrtva!“
Marina banu u primaću sobu kao na modnu pistu. Visoke pete, crna haljina priljubljena uz tijelo do malo poviše koljena, kratka crna kožna jakna.
„Hoćemo li? Da ne zakasnimo…“ obrati se Marijanu ne pogledavši mater. On se zagleda u zidni sat: petnaest je do četiri, a do crkve je desetak minuta hoda. Ionako neće početi na vrijeme, nikad ništa ne počne na vrijeme, ovdje uvijek sve kasni.
„Ti ko da ćeš u disko“, reče joj Kata nakon što ju je dvaput odmjerila. Marina instinktivno svrne pogled na majku, zausti da joj odgovori, ali onda se sjeti da već danima ne priča s njom. Očekivala je da se Marijan pokrene, da joj pomogne u izbjegavanju svađe, jer svađa znači razgovor i znači da će okasniti. Malo je nedostajalo da joj ustreptalost i nestrpljenje odskoče u bijes i plač, da pobjegne u svoju sobu i zaključa se, da sve propadne, a mater bi joj valjda bila najsretnija da ovaj dan završi baš tako.
„Ajmo“, reče joj Marijan.
Čim su njih dvoje izišli, Kata zađe po kući zatvarati prozore da zaustavi ili da priguši do nerazumljivosti govore što će uskoro zagrmjeti iz zvučnika raspoređenih po banderama duž glavne ulice. Mogla je samo pojačati ton televizora ili zapušiti uši vatom, ali napetost je tjera da bude u pokretu, da se nečim zabavi, da pokuša skrenuti misli s Marinine i Marijanove izdaje. Najvažniji među govornicima bit će Tomislav Barun, Katin bivši muž, Marinin otac. Doček je upriličen u čast njegova povratka u rodni grad, poslije šesnaest godina robije u Haagu i Berlinu. Odležao je presudu za ratni zločin. Stigao je, eto, i taj dan. Na prilazima gradu razapeti su platneni transparenti na kojima je pisalo „Dobro došao kući, hrvatski Viteže!“ Grad je, prvi put u poraću, bio istaknuta vijest u medijima.
Marijan i Marina šutke žure ulicom prema crkvi. Sitni pijesak i kamenčići, koje su po asfaltu zasijali teški kamioni što bez prestanka prevoze materijal za podizanje vjetroelektrana na visovima oko grada, škripe i frcaju pod vrhovima njezinih potpetica i pod metalnim šiljkom njegova kišobrana. Okružuje ih veseli žamor. Neki su ih prepoznali i pozdravili, neki su ih prepoznali i zadržali se na stidljivom pogledavanju, neki ih nisu znali – to su valjda bili domoljubi iz drugih općina ili izdaleka – i njihovi pogledi padali su na Marijana i Marinu jedino zbog njezine zanosne figure, ali bili su to sramom prekinuti bljeskovi želje u očima muškaraca, jer ovdje su zbog uzvišenijeg razloga, ne zbog raspirivanja bludne mašte zurenjem u djevojačka bedra i grudi, nije ovo dernek na Tokića ledini kad pamet podnoć podlegne učinku alkohola.
S nekih prozora lepršaju zastave i krhke ruke đuturuma preslabih da se upute za kolonom u kojoj svatko na licu nosi uvjerenje o vlastitoj važnosti zbog učešća u događaju čiji značaj nadilazi grad, u događaju koji ujedinjuje sve naše gradove i sve naše ljude. Prozori kuća i stanova u kojima su živjeli malobrojni Bošnjaci i Srbi pusti su i zatvoreni, neki zastrti tamnim zavjesama. Razlozi su im bili drukčiji od Katinih. Spomen generala Tome Baruna u njima je oživljavao sjećanje na smrtni strah. U njoj je razbuktavao srdžbu što tinja od one davne noći kad je saznala da Tomo u glavnom gradu ima drugu ženu s kojom čeka dijete. Njihova kći Marina, rođena šest mjeseci prije svršetka rata, imala je dvije godine kad je napustio kuću i grad.
Sve se zatim bilo urotilo protiv Katine namjere da potisne, da razvodni bol kao voćni sirup, da proguta i nastavi neopterećena stalnim priželjkivanjem i prizivanjem da se na Tomu sruči što strašnija kazna zbog bešćutnog okretanja leđa, zbog sebičnosti, „zaljubio se, jebi ga, šta ću sad“. Kad je optužen za ratni zločin, Barun se sakrio i nisu ga mogli naći skoro godinu dana. Za to vrijeme, policija i raznovrsni tajni agenti nisu skidali oči i uši s kuće Marijana Alajbega, s kojim su Kata i mala Marina tek bile počele živjeti. Marijan se mirno i uspravno nosio s time: bio je oprezniji i povučeniji, ali nije pustio da im se život izokrene i da postane svačiji. Praćenje je prestalo kad se Barun predao. Pričalo se da je državi masno naplatio taj čin dobre volje, mada ništa drugo nije ni mogao učiniti, prije ili kasnije. No Kata nije mogla odahnuti. Suđenje, prva presuda, žalba, druga presuda, javni nastupi onih što su osuđenika posjećivali u zatvoru, intervjui i otvorena pisma njegove supruge Magdalene, borba s Marininim povremenim napadima navaljivanja da je pusti u posjet zatvorenom ocu, sveopće iščekivanje da general iziđe na slobodu kao da će time biti izbrisano sve što je bilo, kao da će u tom času konačno pobijediti istina i pravda, i sve će sjesti na svoje mjesto.
Marina ubrzava što su bliže crkvi. Uzbuđenje uzmiče pred uznemirenošću. Sve češće pogledava Marijana, želi vidjeti ohrabrenje u njegovim očima, želi vidjeti da će sve biti dobro, ali njegov pogled sad je gore, sad dolje, sad lijevo, sad desno. Očekuje kišu, očekuje pitanja gdje je to Kata, a i jedno i drugo ispunjava ga nespokojem. Povorka je sve zgusnutija, kao i oblaci koji je sustižu. Najednom zvonjava s crkvenog tornja prekri žagor mase: razigrana zvona sazivaju svijet da se okupi pred natkrivenom daščanom binom i istovremeno pokušavaju otjerati oblake, koji nadutim trbusima teže tlu.
„Di ćemo stat?“ upita Marina.
„Di god ti misliš…“ reče Marijan i skupi se u ramenima. „Zbog tebe smo ovde. Meni je sve isto.“
Ljudi su se razmicali pred njezinim odlučnim koracima. Zaustavili su se petnaestak metara desno od pozornice. Ispred njih bila su još dva reda ljudi. Neki su prepoznali Marijana i Marinu, pa su ih nutkali da stanu u prvi red, kako i priliči. „Neka, neka“, odgovara sramežljivo Marijan, ubadajući beton vrškom kišobrana kao da stavlja točke između svojih iskidanih misli. Marinu vuče da posluša nagovore ljudi i da prođe naprijed, ipak je ona pozvanija od drugih da bude u blizini čovjeka u čiju se čast skupio narod, ali ne može se odvojiti od Marijana, ne može ga ostaviti samog kao da ga se stidi, pa da ga gledaju sažaljivo i podrugljivo, premda se ljuti na nj zbog toga što je potuljen kao na sprovodu, što nije kao svi drugi.
Kata leži na krevetu u zamračenoj sobi. Oči su joj sklopljene, ali normabel je nejak da zaustavi misli koje se uvijek vrte oko istog: sve što ju je zadesilo zaslužena je kazna, možda i preblaga, zlo se mora platiti, tako funkcioniraju život i svijet; a opet: jesu li platili koliko su trebali baš svi koji su se ogriješili o druge i o svoju dušu?, kako su se neki uspjeli izvući – poznaje ih nekoliko – i jesu li zbilja zavazda prošli suhi ispod kapi?, postoji li vaga kojom se mjeri je li plaćeno po pravdi i možemo li ikad znati koliko je iznosio nečiji ceh?; pa još: jesu li namireni njezini dugovi, je li do kraja otkupila svoj grijeh ili kazna dolazi u ratama, ovisno o tome koliko tko može uprtiti na leđa iz jednog puta?
Onog dana kad se dogodio pokolj Tomislav je oko ponoći došao k njoj u unajmljeni stan, u koji su se bili uselili dva mjeseca prije početka rata. Bio je ambiciozni zapovjednik brigade željan dokazivanja i nije se u to vrijeme često događalo da prespava u stanu. Spavao je u štabu ili na isturenim zapovjednim mjestima po neupadljivim seoskim kućama u podnožju planina. Bazdio je na alkohol, ali nije bio pijan. Naši su danas napravili glupost, jebo ih bog, rekao je i otišao u kupaonicu. Dugo se tuširao, toliko dugo da je Kata dvaput prislanjala uho na vrata da iznutra čuje znakove života. Kad se vratio, sjeo je za stol, pripalio cigaretu, i ponovio: napravili su sranje, boga im jebem. Pobili su sve u selu, rekao je, mada ona ništa nije pitala, niti ju je zanimalo. Samo se stresla kad je opet opsovao Boga. Sve, nastavio je, i djecu, i žene, i pse, i kokoši, sve. On ih je poslao, on je isplanirao napad, on im je naredio da budu nemilosrdni u slučaju jačeg otpora, on im je kazao da imaju na umu svoje mrtve i da moraju prekinuti niz teških poraza i gubitaka u posljednja tri-četiri mjeseca, svi to očekuju od njih. Ne može se, reče, sad odmaknuti kao da ništa nije bilo.
Misli na sebe, rekla mu je poslije duže šutnje, misli na nas. Nisi ih ti pobio, dodala je kad je vidio da se ne suprotstavlja, nisi ti kriv. Zatim se osmjelila da učini i korak dalje: može li se sve to sakriti, mogu li se zamesti tragovi? Tomislav nije odgovorio. Zapalio je cigaretu. Naravno da je o tome mislio i prije njezina pitanja-sugestije. Ajmo u krevet, reče Kata, kasno je. Odgovorio je da će doći za pet minuta. Dočekala ga je gola pod plahtom. Samo se opusti, šapnula mu je i liznula ga po vratu, sve će biti dobro, sad se samo opusti, zaboravi.
Zavijanje policijskih sirena prodrlo je kroz zatvorene prozore. Kata podigne glavu s jastuka. Osluškuje osovljena laktima o krevet. Stigao je. Instinktivno ustane kad je zavijanje dospjelo u ravninu njezine kuće. Podigne roletu i zagleda se kroz staklo prozora, premda ništa nije mogla vidjeti od rasplesanih gustih krošnji. Tomislav joj nikad nije bio fizički bliže u zadnjih dvadesetak godina. Kad se sirene udaljiše prema crkvi, vrati se u krevet, legne i sklopi oči. Tableta je počela djelovati.
Barun je izišao iz auta na ulazu u crkveno dvorište. Zvonjava je naglo prestala. Aplauz je trajao sve vrijeme dok je, u pratnji supruge i dvojice sinova, milio kroz špalir što se otvarao poput rajfešlusa haljine niz leđa žene. Ispred i iza njih četvero išla su po četvorica policajaca, što uniformiranih, što u civilnim odijelima. General je podizao ruke uvis i pružao ih nekima od onih što su ga željeli dotaknuti. Na bini su ga nestrpljivo čekali gradonačelnik, gvardijan, šefovi nekoliko veteranskih i stradalničkih udruženja, četvorica najistaknutijih živih ratnih zapovjednika s ovog područja, i još sedam-osam muškaraca koji su se našli gore po tko zna kojem kriteriju, ako se uopće radilo o nekakvim kriterijima a ne o njihovu manjku nelagode i višku uvjerenosti u vlastite zasluge.
„Braćo i sestre, molim vas da malo ubrzamo, da pustite generala i njegovu obitelj da nam se što prije pridruže ovdje. Da nam ne pljusne kiša, vidite kako se namrčilo. Ajte, molim vas!“ apelirao je fra Jakov Šego, gvardijan samostana. I sve se ubrzalo, špalir se raskopčao do kraja.
Marina ne zna što da učini. Da istupi pred oca ili da čeka da je on uoči? Što ako je ne primijeti među natiskanim ljudima, što ako pogleda na drugu stranu baš u času kad bude prolazio pored nje i Marijana? Što će pomisliti ljudi ako ostane tako, nigdje? Ali zar to ne bi bila njegova sramota, a ne njezina? Može li on ikad biti kriv za bilo što? Otac se približava blistavog lica, sjaji poput vinske čaše u reklami za deterdžent, gleda ravno. Marina mora brzo odlučiti, dosta je odvagivanja ponosa i poniženja. Ne može se osloniti na Marijanovu pomoć ili savjet. On zuri u vrhove svojih cipela, upire i vrti šiljkom kišobrana po tlu pokušavajući izbušiti pukotinu u koju bi propao. Trgne se tek kad mu se na tjemenu rasprsne krupna kaplja. Osjeti tanki curak niz vanjsku stranu vrata i sav se strese.
„Evo kiše, bogami“, reče i okrenu se prema Marini. Nije obratila pažnju na njegove riječi. Propela se, podigla ruku visoko i mahnula dva-tri puta. Otac ju je spazio. Lice mu se sledilo od nesigurnosti kad su im se pogledi sreli, a razblažilo se čim je kći zakoračila prema njemu, šireći ruke i osmijeh. Izljubili su se i zagrlili. Tomo je stisnuo Marininu ruku i povukao je za sobom. Kimnuo je prema Marijanu: bio je to istovremeno i suzdržani pozdrav, i znak da će sve biti u redu, da je Marina u sigurnim rukama. Marijan je uzvratio kimnuvši dvaput i zategnuvši načas stisnute mesnate usne. Prije rata, znali su se samo iz viđenja, u gradiću je bilo teško ne znati nekoga makar iz viđenja ili po čuvenju, ali Marijan je nekoliko godina stariji od Tome, pa se nikad nisu zatekli u istom društvu. Ni u ratu se nisu sreli: Marijan je bio glavni inženjer u Pošti i sve vrijeme ostao je u civilstvu. Poslije rata, dva puta bio je podigao slušalicu kućnog telefona, ne znajući da je s druge strane Tomo. Kratko su i kurtoazno bili popričali, da bi Marijan zatim predao telefon Marini ili Kati.
Marina se osvrne prema Marijanu kad je zakoračila na prvi od četiriju škriputavih basamaka koji su vodili na pozornicu. On kima u znak odobravanja, pa se priključi aplauzu mase. Marina je stala zdesna ocu, slijeva su mu bili žena i sinovi. Kiša je sve jače bubnjala po plastičnoj nadstrešnici i gušila pljesak. Isprva su se kišobrani otvarali sramežljivo, da bi se najednom prostrli nad glavama poput golemog koluta tepiha koji je netko gurnuo da se razmota niz ravnicu. Kad se začula himna, kišobrani su poskočili za nekoliko centimetara, uspravili se i ukočili.
Gvardijan fra Jakov opet iziđe za mikrofon. „Mislili smo, braćo i sestre, da vam se prigodnim govorima obratimo i ja, i gradonačelnik, i predsjednici udruga“, reče, „ali kažu mi da bi kiša mogla pokidat ovu elektroniku. Pa ćemo mi odustat. Prije nego što prepustim riječ generalu Barunu, samo da vam kažem da od sutra u samostanskoj galeriji možete razgledati izložbu grnčarskih radova što ih je general pravio na izdržavanju nepravedne zatvorske kazne. Generale, izvoli!“
Kad se stišao još jedan pljesak, Barun progovori. „Dragi sugrađani, dragi suborci i prijatelji, Hrvatice i Hrvati“, započe, „hvala vam na ovom dočeku i na tome što me niste zaboravili, što me se niste odrekli tijekom ovih teških godina. Ponosan sam na vas! Ponosan sam na sve što smo zajednički učinili za svoj narod i svoju domovinu.“
Kiša pojačava. Barun digne pogled kao da strahuje da će krupne kaplje poput metaka probiti ceradu kojom je natkrivena pozornica. I drugi gledaju uvis kao da se malo ljute na Boga.
„Neću duljiti“, nastavio je, no uto nalet vjetra obori postolje s mikrofonom. Nekoliko kišobrana poleti u zrak. Vjetar ih sažvaka u nekoliko oštrih poteza i ispljunu na krovove parkiranih auta. Barun uspije vratiti mikrofon u prvobitni položaj i uhvati ga sada s obje šake, kao štafetu. „Danas i ubuduće naš je najvažniji zadatak da sačuvamo sve ono što smo izborili i krvlju platili u ratu“, izgovori rafalno, a onda – poslije kratkog grgljanja nalik zvucima utapanja – mikrofon zanijemi. Barun nije odmah shvatio, nastavio je govoriti, čuvajmo svoje svetinje, čuvajmo svoj identitet jer bez toga smo ništa, bez toga smo kao ovi kišobrani koje nosa vjetar, sve dok mu nije prišao fra Jakov, uzeo mikrofon u ruke, lupnuo po vrhu nekoliko puta skupljenim prstima, osvrnuo se oko sebe tražeći povratnu informaciju, a zatim slegnuo ramenima i konstatirao da nema pomoći.
Kiša, nošena vjetrom, poče udarati bočno, pa ni nadstrešnica, ni lumbrele, koje je sve jače vuklo da polete u nebo, nisu štitili od vlage koja je natapala stopala, listove, leđa, vratove.
Barun i gvardijan stajali su posred bine ne znajući što da čine. Pogledavali su se s očekivanjem da onaj drugi ponudi rješenje, ali uzalud. Okretali su se prema onima iza sebe: ni od njih nije bilo koristi. Marina je zurila preda se i priželjkivala da sve ovo što prije završi. Sasvim se ispuhao balon uzbuđenja koji je danima rastao u njoj. Neki iz mase počeli su odlaziti. Isprva su se odmicali nesigurno i sramežljivo, a zatim su žustro gazili. Jedni su se sklanjali u svoje parkirane automobile, drugi su hitali prema obližnjim kućama. Fra Jakov vidi da će se svijet rasuti poput poražene vojske, pa iskorači do samog ruba bine, podiže ruke uvis i povede pjesmu, koju su u početku čuli samo oni u prvim redovima. Zatim se proširila poput plamena po prolivenom benzinu: „…oko čela zvjezdana ti kruna, ispod nogu stenje pakla zmaj. Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naša Majko, naša…“
Pjesma je zaustavila ljude, ali samo nakratko. Nevrijeme je i dalje bilo u uzlaznoj putanji. Uzmicalo se na suho s pjesmom na usnama. Gvardijan, general Barun i ostali što su stajali na pozornici nisu se pomjerali, iako su naleti vjetra ljuljali drvenu konstrukciju. Nitko nije htio biti prvi koji će uteći u samostan, ali svi su nervozno cupkali i pratili Baruna i fra Jakova, očekujući da na njihovim licima ili u nogama vide trzaj koji nagovještava bijeg.
Marina načas okrene glavu prema mjestu gdje je ostavila Marijana. Više ga nije bilo ondje. Srsi panike uspeli su joj se uz liniju kičme. Pruži pogled dalje i šire, pokušavajući prepoznati njegov tamnozeleni kišobran s nazivom neke banke. Napinjala se da ga vidi i nesvjesno se pomicala prema onom kraju na kojem su bile stepenice, odvojila se od grupe koja je stajala za leđima fra Jakovu i Tomi Barunu. Nitko nije obratio pažnju na njezino udaljavanje. Svi su netremice pratili dvojicu glavnih, a njih dvojica odgađali su povlačenje. Čekali su da se prostor ispred njih u dovoljnoj mjeri isprazni od ljudi da im nitko ne bi mogao prigovoriti da su među prvima pobjegli s barke u oluji.
Marina je spazila Marijanov kišobran blizu rastvorene crkvene kapije od kovanog željeza. Skinula je cipele, oprezno se spustila niz skliske stepenice, prebacila jaknu preko kosmatog tjemena i bosa potrčala prema kapiji. Otac je gledao za njom trenutak-dva, a onda ga je gvardijan uhvatio za ruku i povukao na drugu stranu, onu bliže vratima samostana. Na toj strani nije bilo basamaka, pa se gradonačelnik prvi spustio i pružao ruku ostalima koji su skakali na tlo s visine od jednog metra. Marina je ubrzo morala odustati od trčanja, jer se natiskana masa slijevala prema izlazu iz dvorišta. Probijala se razmičući rukom ljude: njihovi pogledi načas bi je okrznuli ljutnjom ili mrkim zaprepaštenjem, a potom su se sklanjali s izrazom isprike na licu. Nije se obazirala, držala je glavu visoko i gledala samo da joj se Marijanov kišobran ne izgubi iz vida.
„Ćaća, stani, ćaća!“ povika kad je ocijenila da mu je dovoljno blizu da je čuje. Nije čuo od pljuštanja kiše i desetaka glasova koji su se ukrštali u nerazmrsivo pletivo buke. „Ćaća!“ reče kad se probila još petnaestak koraka bliže. Okretali su se neki drugi ljudi, ali ne i Marijan. „Ćaća, bolan, ej…“ zavapi na rubu plača i naglo se zaustavi. Drhtala je, haljina joj je bila zalijepljena za kožu poput selotejpa. Neki čovjek shvatio je koga doziva. Ispružio je ruku i otraga lupnuo Marijana po ramenu. Konačno se osvrnuo, a onaj čovjek pogledom ga je proslijedio Marini. Iznenađenje mu je pomaklo glavu i torzo unazad.
Ona stoji raširenih ruku, o prstima lijeve ruke vise joj štikle, niz obraze teku potoci što odnose posljednje tragove šminke. Marijan joj priđe i rukom je obuhvati oko ramena da je skloni pod kišobran. Ona ga obgrli oko pasa i priljubi glavu uz njegova prsa. Stajali su kao da se nikad neće pomjeriti, a ljudi su ih zaobilazili.
U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora, Dore Šustić Born To Die, Magdalene Blažević Zimovalište za sove.
*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
