Portal za književnost i kritiku

Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti

Zimovalište za sove

U gradskom parku je promatrala krošnje crnih borova i pitala se borave li male ušare tu i ljeti. Osluškivala je, ali je bilo tiho kao u hramu. Prvi put je na mjestu koje je s prozora promatrala toliko puta. Odatle je vidjela kuću. Izgledala je mnogo manja nego što je se sjeća, premalena za onoliko žena koliko ih je tamo bilo zatvoreno. Bila je sigurna da u njoj nitko ne živi. Tako i treba biti, pomislila je, na takvim mjestima nitko ne bi trebao živjeti...
Ilustracija: Željko Serdarević & Dragan Mileusnić

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Magdalena Blažević u svojoj priči „Zimovalište za sove“ osvjetljava žensku stranu rata, tijelo koje pamti traume ali i pokušava živjeti mimo njih.

*

Noću je sva petorica prozivaju uglas.

– Lina Lekpek!
– Lina… Lina… Lina…

Vuku je za noge u kuću preko puta gradskog parka. Tamo zimuju male ušare. Između dva huka, koliko između dva udarca.

– Huuu… Huuu…

Kad u snu otvori oči, pored kreveta vidi ženu i djevojčicu. Tri su joj godine. Zna točno koliko mjeseci i dana više od tri. Djevojčica se glasno smije, a žena mirno stoji držeći djevojčicu za ruku.

Nakon poroda nije vidjela bebu, niti ju dotaknula. Okrenula je glavu na stranu, čvrsto stisnutih očiju, ali je čula kad je rečeno:

– Lekpek – žensko.

Oko nje su vrištale bebe i žene u trudovima.

Babice su govorile unedogled:

– Žensko, žensko, žensko…

Žena je čekala ispred vrata rađaonice. Ruke su joj predugo čeznule za bebom. Plakala je kad su joj je dali u ruke. Lina se ne sjeća je li ona potpisala da se odriče djeteta, ili je to umjesto nje učinila njezina majka. Noću nijedna ni druga nemaju mira, majka je obilazi svaki sat i sjedi pored njenog kreveta kao da bdije pored bolesnika na samrti.

Lina je majka djevojčice, to je jasno, ali očeva je više. Petorica muškaraca iz kuće su očevi. Zato nitko ne pita za ime oca. Jednog od njih je nedavno vidjela u poljoprivrednoj apoteci. U nosnicama je osjećala oštrinu ustajalog znoja, šljivovice i vlastite krvi. Stajala je iza njega ne mogavši se pomaknuti. Promatrala je ruke što su držale sadnicu višnje. Pogledao ju je, ali je nije prepoznao. Kao što su u njezinim očima sva petorica muškaraca dobila isti lik, tako su u njegovim sve djevojke i žene iz kuće imale isto lice. Okrenula se kad je izašao i promatrala ga kroz staklenu stijenku. Utovario je sadnicu i odvezao se.

Lina je mislila: iste ruke udaraju njezin obraz i njeguju stablo višnje.

*

– Samo u vašem gradu: Cirkus Embell Riva!!!

Kombi s razglasom je nekoliko dana kružio ulicama grada, predgrađem i okolnim selima. Ljudi su virili kroz otvorene prozore, naginjali se preko balkona da bolje vide i čuju o čudima koja se najavljuju – žena na trapezu, majmun na triciklu, udav dugačak preko četiri metra… Bilo je kasno proljeće, gotovo ljeto, a grad je izgledao kao da je došla jesen – po ulicama suho lišće i prašina, u saksijama na balkonima pokoja suha geranija. Na prvu bi se reklo da u zgradama nitko ne živi i da se čeka da se rupe od metaka i gelera zakrpe i navuče nova fasada, ali vrijeme je prolazilo i ništa se od tog nije događalo, samo bi ponegdje na mjestima gdje ih do tada nije bilo, iznikle nove kuće ili zgrade što su stršale od okoline jarkim bojama i novim načinom gradnje.

Kamioni cirkusa su bili parkirani na poljani što se prostire od školskog dvorišta pa sve do pruge. Lina je stajala uz ogradu dvorišta i promatrala kako se pred njenim očima podiže čitav novi grad, onakav o kakvim se moglo pročitati samo u bajkama. Iza nje je stajao Kan. Spustio je glavu na njezinu dugu kosu i pomislio da miriše na topli kompot od šljiva. Iz kamiona su izvodili slonove. Lina ih nikad prije nije vidjela uživo. Vodili su ih iza šatora gdje su iz plastičnih bačvi pili vodu. Šator je ličio na divovsku lizalicu s plavo žutim prugama.

Kan ju je uhvatio za ruku i poveo niz ulicu, iako nastava još nije bila gotova. Dok su hodali Lina je zastajala, vrtjela se na prstima kao da pleše, podizala kosu na tjemenu pa je puštala da padne preko ramena kao teški vodeni slap. Činila je to često, svaki put kad se željela uvjeriti da je ona dugokokosa Lina, slobodna da hoda ulicama vlastitog grada s mladićem kojeg je sama izabrala. Druga Lina je ostala zatočena u kući preko puta gradskog parka. Tamo su prozori zakovani, pred zaključanim vratima stražare tri rotvajlera. Nije se bojala kad su lajali, nego kad su cvilili. Tad je znala da će začuti muške glasove i odlučne korake.

Vlastito ime joj odzvanja u ušima.

Sva petorica su joj razapinjali tijelo u sobi s krvavim madracima. Jedan za drugim širili ruke i noge. Rikali su nad njom kao gladni lavovi. Lina je nepomično ležala jer su je tako manje tukli.

Tijelo joj je mlado, tek zasađeno stablo višnje.
Zacjeljuje samo. Rana na ranu, ožiljak na ožiljak.

Kad bi zadnji od petorice zakopčao hlače, nogom bi udario o rub madraca i Lina bi se tada pridigla i spustila rub haljine preko grudi, stomaka, do koljena. U tim je trenucima nije boljelo, kao da je cijelo tijelo utrnulo, otporno na bol. Ustala bi i osjetila kako joj se vrti u glavi, mrači pred očima, ali noge su išle same, svaki dan su prelazile isti put. Šutjela je kad bi ušla u sobu punu žena. Šutjele su i one i njena majka. Krv što joj je curila niz noge majka je brisala haljinom. Uzela bi je u naručje kao da je još uvijek dojenče i naslonila joj glavu na grudi. Lina bi tada čula kako u majčinom nepomičnom tijelu srce udara snažno, kao divljoj životinji u trku.

Kan je Linu s ulice poveo u kafić u koji su dolazili svakodnevno. Sjeli su i naručili pelin.
Ustao je i ubacio kovanicu u džuboks:

Tvoje ruke u neskladu
između zbilje i sna…

Konobar je donio dvije čaše i spustio ih na stol. Lina je uzela svoju i popila gutljaj toplog pelina. Kan je zapalio cigaretu u svojim ustima i dao je Lini. Primaknuo je svoju stolicu njenoj i poljubio je u vrat. Ugrizla ga je za usnu i potekla je krv. Kan se nasmijao i obrisao je prstom. Lina je povukla dim, ostavila cigaretu u pepeljari i otišla u toalet. Za njom je otišao Kan. Tamo su se uzdasi miješali s prigušenom muzikom.

Hajde uzmi me sa sobom
uradi mi sve što znaš…

*

Kupili su ulaznice i sjeli u prvi red do pozornice. Napolju su se ljudi naguravali jedan do drugoga – žene su držale veću djecu za ruke, a muškarci su s cigaretom među usnama podizali onu sitniju na ramena. Svi su bili odjeveni u najbolje haljine i košulje kupljene na pijaci gdje se preprodavala roba s Arizone. Sjedala pod šatorom su se brzo punila i dok se Lina okrenula bila je okružena mnoštvom čiji su se glasovi i smijeh stopili u jednoličan, nepodnošljiv zvuk. Lina se okretala i vidjela ih sve – petoricu, ženu i djevojčicu.

Kan je mislio: sa mnom joj se ništa loše ne može dogoditi.
Lina je mislila: Od svijeta te ne može spasiti ni majka.
On je držao kokice između njih, ona je jednom rukom stiskala limenku Fante, drugom podizala i spuštala kosu.

Kad su ih na kamionu dovezli pred kuću preko puta gradskog trga, silazile su polako, jedna za drugom, čekajući u redu kao da čekaju pred prodavaonicom na kruh i mlijeko. Lina je držala majku za ruku sve dok nisu stale pred vojnika, tad ju je majka gurnula iza sebe kao da će time spriječiti neminovno. Čula je kako nož siječe majčinu kosu, a onda i sama osjetila grubost nestrpljivih ruku jer se njena kosa opirala, kao da se u tom času preobrazila u žice. Učinilo joj se da se na hrpi pomiješanih, plavih, riđih, smeđih i crnih vlasi već nahvatalo inje, kao prašina na odbačene niti u krojačkoj radnji. Majka ju je vidjela tek kad je ušla u kuću, u sobu u kojoj će ostati idućih trideset pet dana. Žene bez kose bile su stare, smežurane kao suhe šljive. Nije mogla podići ruke i dodirnuti glavu. To bi je zaboljelo jače od bilo kakvog udarca.

Žene su sjedile po podu, drijemale su od umora ili širom otvorenih očiju zurile u prazno. Lina je stajala pored prozora i gledala kako na crne borove pada snijeg. Mislila je o nježnosti suhih pahuljica i perju malih ušara.

Od raja ju je dijelio samo skok s balkona.

Pod šatorom se ugasilo svjetlo i nastupio muk, a potom je nekoliko reflektora osvjetlilo pozornicu gdje se pojavio muškarac odjeven u ljubičasti svileni kostim. Za njim su jedan za drugim izlazili lavovi. Penjali su se na metalne konstrukcije i sa njih kroz obruč skakali na tlo. Mnoštvo pod šatorom je pljeskalo.

I petorica i lavovi su joj bili preblizu, malo bi im trebalo da skoče i zubima joj prerežu grkljan.

*

Lina se sutradan ujutro nije pojavila u školi iako je iz stana izašla u uobičajeno vrijeme, sa ruksakom na leđima. Umjesto u školu, gdje ju je u dvorištu čekao Kan otišla je na autobusnu stanicu i novcem za užinu kupila jednosmjernu kartu za mjesto čije ime nije izgovarala naglas. Nije znala kako će se vratiti, ali snaći će se već nekako, mogla bi pješice stići u vrijeme kad nastava završi. U autobusu je sjedila uz prozor. Promatrala je porušene kuće uz cestu, bez prozora s crnim tragom vatre i dima na ostacima fasade i gomilom šuta iznutra iz kojeg su nekim čudom rasla stabla i cvjetalo grmlje, kao što iz zaboravljenih grobova cvjeta korov ili neka izdržljiva ruža. Uz rub šume i među kućama uz raslinje bujale su i divlje deponije. Sunce što se podizalo trebalo je tim prizorima dati na vedrini, a Lina je pomislila kako pod zlatnom svjetlošću izgledaju još jadnijim.

Autobus se ljuljao i škripao, poskakivao po rupama na cesti i došla joj je mučnina, bojala se da će povratiti pa je zabacila glavu u naslon i zatvorila oči. Vozili su se nešto više od pola sata kad su stigli, a njoj se činilo da je trajalo mnogo duže. U njezinoj je glavi to mjesto bilo negdje daleko, a zapravo je sve vrijeme tu, iza ugla. S autobusne stanice je izašla na ulicu pa se spustila prema mostu. Treba još skrenuti lijevo pa ići naprijed do trga.

U gradskom parku je promatrala krošnje crnih borova i pitala se borave li male ušare tu i ljeti. Osluškivala je, ali je bilo tiho kao u hramu. Prvi put je na mjestu koje je s prozora promatrala toliko puta. Odatle je vidjela kuću.

Izgledala je mnogo manja nego što je se sjeća, premalena za onoliko žena koliko ih je tamo bilo zatvoreno. Bila je sigurna da u njoj nitko ne živi. Tako i treba biti, pomislila je, na takvim mjestima nitko ne bi trebao živjeti. U dvorištu kuće nije bilo ničega, samo suncem spaljena trava. Prešla je cestu i ušla kroz kapiju. Na vratima je kvaka bila zahrđala. Uhvatila ju je i pokušala otvoriti, ali je bila zaključana. Na verandi u prizemlju na koju se iz kuće izlazilo kroz staklena vrata bile su zgažene konzerve od piva, opušci i stara drvena stolica. Lina je provirila kroz staklo i vidjela da su zidovi iznutra išarani sprejom, od namještaja je ostao samo kauč i luster. Uzela je stolicu i njome razbila staklo pa nogom slomila komade koji su ostali stršati.

Ući će i popeti se u sobu s krvavim madracima. Da se uvjeri da nje tamo više nema.

Iz parka su se začule sove.
Huuu… Huuu…

 


U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora i Dore Šustić Born To Die.

 

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

 

Magdalena Blažević je spisateljica. Objavila je romane "U kasno ljeto" (2022., nagrađen književnom nagradom Tportala) i "Sezona berbe" (2023.) te zbirku priča "Svetkovina" (2020.). Knjige su joj prevedene na više jezika. Živi i radi u Mostaru.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content