Baka mu je govorila da si onoliko puta čovjek, koliko jezika govoriš, iako on ne smatra da ima višestruke ličnosti, rekao mi je Miroslav Lulek dok smo ljetos ispijali espresso u baru Verdi u Salernu, na polusatnoj pauzi od nastave talijanskoga. Odvojili smo se od ostatka grupe da bi mi u miru mogao pokazati knjigu koju je nedavno preveo na češki, Posljednja tri dana u životu Fernanda Pessoe talijanskog luzitanista Antonija Tabucchija. Knjiga bi uskoro trebala izaći u izdanju praškog izdavača Malverna, rekao mi je Lulek, agilni i britki muškarac u sedamdeset i nekoj, porijeklom iz maloga sela na sjeveru današnje Češke. Prije nego što je postao prevoditelj, Lulek je radio svakojake poslove i proživio nekoliko života. Bio je službenik u banci, potom blagajnik i menadžer osoblja na čehoslovačkom prekooceanskom brodu, sretan što je mogao umaknuti željeznoj zavjesi i putovati, a kad se nakon nekoliko godina vratio, boemski je živio u Pragu, prijateljevao s umjetnicima i disidentima, zaljubljen u pomalo autodestruktivnu glumicu s kojom je konačno uspio emigrirati 1988., godinu dana prije pada željezne zavjese; prvo u Hamburg, potom Kanadu, gdje je Lulek trinaest godina prodavao kamere koje bi prošvercao s buvljaka u Njemačkoj.
„Jaki čitatelji“ odlučuju o nagradi Strega
Talijanski je Lulek počeo učiti tek s navršene pedeset i dvije. Dotad je već tečno pričao četiri jezika, iako ni za jedan nema diplomu: francuski, njemački, španjolski i, naravno, češki, ali talijanski mu je veoma brzo postao najdraži. Preko talijanskog je otkrio neki sasvim novi svijet, svijet koji mu se izrazito svidio – talijanske kantautore poput Fabrizia De Andréa, Lucia Dalle, Francesa Guccinija, eccetera, eccetera, i vrlo živahnu , ali vrlo civiliziranu debatu o gorućim društveno-političkim pitanjima na talijanskoj televiziji, kakvu dotad nigdje nije vidio, kakva u Češkoj ne postoji. Potom je otkrio i talijansku književnost, a dosad je pročitao 70-ak knjiga na izvorniku. Voli saggisticu, filozofsku esejistiku. Analiziraju sve živo, rekao mi je s ponosom nudeći me hladnim pizzettama koje su ležale na stolu, umotane u ubruse.
Talijanska je književna scena prilično decentralizirana, a u Italiji vlada književna hiperprodukcija: objavi se do 5000 romana godišnje – Dean Trdak
Nekoliko tjedana ranije u Talijanskom institutu za kulturu u Zagrebu, zahvaljujući kojemu sam i dospjela u Salerno, razgovarala sam s ravnateljem Instituta, Gian Lucom Borgheseom. Htjela sam saznati nešto više o suvremenoj talijanskoj književnosti i njezinoj recepciji kod nas, o prijevodima i hitovima i klasicima, i onome što se izgubi negdje između, prihvativši se gotovo nemogućeg posla da ovdje sažmem jedan takav fenomen u nekoliko kartica, s time da nisam nikakva stručnjakinja za isti. Borghese mi je tako rekao da su hrvatski izdavači prilično „spojeni“ na talijansku književnu scenu, prijevodi su brzi i relevantni i veoma dobri, iako uvijek ima tih „sivih zona“, odnosno talijanskih knjiga koje ne dobiju medijsku pažnju pa se stoga ni ne prevode, a izvrsne su. U Italiji je pažnja usmjerena na nagrade, čiji se glasački sistemi sve više demokratiziraju. Za nagradu Strega, naprimjer, glasaju i obični čitatelji, doduše takozvani „jaki čitatelji“ – oni koji godišnje posude najviše knjiga iz knjižnica. Talijansko je književno tržište veliko, ali osebujno: prema statistikama Talijani ne čitaju previše – u prosjeku manje od jedne knjige mjesečno, iako sajmovi knjiga i festivali imaju sjajan odaziv, publika je brojna i entuzijastična kad su u pitanju javna čitanja, paneli, razgovori s autorima. Teško je objasniti ovu kontradikciju, rekao mi je Borghese, a nešto kasnije spomenuo i dobro opremljenu knjižnicu Instituta, otvorenu za javnost, te nedavno pokrenuti čitateljski klub koji se sastaje jednom mjesečno.
„Talijanska je književna scena prilično decentralizirana, a u Italiji vlada književna hiperprodukcija: objavi se do 5000 romana godišnje“, rekao mi je Dean Trdak, nagrađivani prevoditelj s talijanskog, engleskog i portugalskog, i druga osoba kojoj sam se obratila da mi pomogne orijentirati se. Teško je razaznati što je dobro, a što ne, probiti se kroz agresivni marketing, pa iako su nagrade poput Strege pokušaj kanona, sâm žiri često ne stigne čitati, rekao je.
Odgovarajući mi na pitanje o žanrovima i općenitim tendencijama, spomenuo je „nekovrsni ‚novi’ realizam, ali ne više onaj neorealizam iz ’40-ih i ’50-ih godina, rekao je, „jer se nakon političkih kriza i kriza estetičkih modela u drugoj polovici 20. stoljeća izgubio impegno, angažman. Od 2000-ih naovamo ima mnogo memoarske proze i pokušaja da se realističnim obrascima prikaže stvarnost koja se iscrpila u konzumerizmu ‚društva blagostanja’ (pa tako Antonio Scurati svoju knjigu kronika naziva Godine koje ne živimo). Ti pokušaji u mnogo slučajeva završavaju u sentimentalizmu i senzacionalizmu nalik onom novinskom. Što se kritike tiče, čini se da je ponovno popularna stilistička kritika, poput one Luigija Matta, profesora i autora priručnika za stilistiku. Pozitivna strana takve vrste kritike jest ‘povratak tekstu’, to jest da se o dobrim ili lošim stranama romana govori na temelju mnoštva primjera iz samog teksta.“
Trdak mi je također predložio da istraživanje provedem razgovarajući prvo s našim talijanistima, zatim, ako to bude moguće, i nekim stručnjacima u Italiji da bih dobila potpuniju sliku. Osim Borghesea i njega, tu su se tako našli i drugi sugovornici i sugovornice, nagrađivane prevoditeljice i prevoditelji, znanstvenice i znanstvenici: Snježana Husić, Srećko Jurišić, Ana Badurina, Elisa Coppeti, Carlo Londero, Sara Latorre i Tatjana Peruško (čiji će esej na temu suvremene talijanske književnosti biti na ovom portalu objavljen u siječnju). Pričali su mi ili pisali o talijanskom jeziku i književnosti, ali i o društveno-političkim i kulturnim pitanjima u Italiji, o žanrovima, kritičkoj recepciji i Mediteranu koji nas povezuje. „Za učenje jezika nije dovoljna gramatika i vokabular; trebamo znati ponešto i o kulturi i društvu, o tome kakvi se zločini počinjaju i gdje“, rekao mi je Lulek u baru u Salernu dodavši da ne vidi kraja tom istraživanju. Talijanski je za njega ergastolo, rekao mi je. „Doživotna ‘kazna.“
Od 2000-ih naovamo ima mnogo memoarske proze i pokušaja da se realističnim obrascima prikaže stvarnost koja se iscrpila u konzumerizmu ‘društva blagostanja’ (pa tako Antonio Scurati svoju knjigu kronika naziva Godine koje ne živimo). Ti pokušaji u mnogo slučajeva završavaju u sentimentalizmu i senzacionalizmu nalik onom novinskom – Dean Trdak
Mediteran noir, krimići i detektivski romani
„U Italiji je krimić bio iznimno autorski obilježen, nije bio samo žanr koji se dobro prodavao, komercijalno izdašan“, rekao mi je Srećko Jurišić, pisac, prevoditelj i redoviti profesor na Odsjeku za talijanski jezik i književnost splitskog Filozofskog fakulteta. „Talijani imaju europski nastrojenu, umjetnički snažno obilježenu tradiciju krimića; tu su autori poput Leonarda Sciascie, koji je umro 1989., a iz njega se izrodila cijela sicilijanska linija, poput Andree Camillerija, linija koja nastavlja njegovu ideju političkog angažmana u stilski obilježenim i čitkim djelima. Mafija je bila javna tajna. Giulio Andreotti, bivši talijanski premijer, izjavio je da mafija ne postoji, da bi kasnije bio umiješan u nekoliko sudskih procesa i istraga u tom smjeru. U zadnjih se desetak godina, doduše, pomalo gubi ta komponenta autorske proze, tj. literarna vrijednost, i ide se prema američkom idealu komercijalnosti koja zanemaruje stil i počiva na nekakvoj dovitljivosti zapleta. Naravno, ima pisaca koji nastavljaju kvalitetnije pisati, i jako su voljeni i kritički cijenjeni, tipa Antonio Manzini (Rim), ili Santo Piazzese (Palermo), dok sa sjevera, iz Piemonta, dolazi Davide Longo, jako sposoban i nadaren pisac kojemu polazi za rukom smjestiti krimić u kolonijalnu Afriku (Un mattino a Irgalem), a zatim prijeći na posve ogoljeli noir u Il mangiatore di pietre, da bi započeo vlastiti krimi serijal s Il caso Bramard. Njegovi me romani podsjećaju na one nenadmašive romane Fred Vargas, sjajne francuske spisateljice, koja kod nas nije prevedena.
Iz antologije Gioventù cannibale (1996.), koju su uredili kritičari, izašao je naprimjer Niccolò Ammaniti, genijalan i uvijek svjež pisac pulp književnosti, na tragu Tarantinovih filmova: mnogo krvi, ali i humora, citatnosti, groteske, referenci na pop kulturu. Njegova knjiga iz 2015., Anna (Vorto Palabra, prev. Snježana Husić), postapokaliptični je triler o virusu koji ubija odrasle a poštedi djecu, prema kojemu je snimljena vrhunska serija za Sky Atlantic, a koju je Ammaniti napisao i režirao. Po gotovo svakom njegovom romanu snimljeni su filmovi, a Ammaniti kao pisac rijetko kada podbaci.
Zatim je tu Andrea Camilleri i njegova iznimno praćena serija Inspektor Montalbano, kasnije i Mladi Inspektor Montalbano. Camilleri je prodao osam do deset milijuna primjeraka svojih romana za života, a nije daleko ni Ammaniti. U Italiji ta spona između televizije i krimi romana počinje još 1959., kad Pietro Germi, svugdje nagrađivani redatelj, snima film Un maledetto imbroglio, prema nagrađenom romanu Carla Emilia Gadde, Quer pasticciaccio brutto de via Merulana (1957.), koji je gotovo neprevodiv, neprohodan i dandanas se objavljuje s bilješkama čak i za Talijane. Kod nas ga je prevodio Ćiril Petešić. Roman je sav u slikama, a ni ubojstvo nije riješeno. Opisi su veoma naturalistički, recimo kad nađu tijelo ubijene žene, s draguljima i kosom u lokvi krvi. Slike su te koje daju impuls knjizi, tjeraju je naprijed, a ne toliko sama radnja. Gadda piše na rimskom dijalektu iako je iz Milana, igra se s jezikom.
Prvi roman Roberta Saviana, Gomorra (2006.), neka je vrsta memoarske proze. Nastao je iz članaka koje je Saviano pisao za jedne napuljske novine, ljevičarski dnevnik Manifesto, o tamošnjoj mafiji, reportaža u prvom licu jednine. Saviano je generirao malu književnu revoluciju u Italiji, kasnije je to postala serija o mafijašima. Od 2006. živi u programu zaštite svjedoka jer mu Camorra nikada neće oprostiti uspjeh na njihov račun.
Kod skandinavskog noira ima dosta krvi, recimo kod Joa Nesbøa, ali kod talijanskog noira nema je toliko. Kao da se osjeća utjecaj antičkog teatra, gdje se smrt ne odvija na sceni, čak i kad ih umre petsto. Krv na scenu dolazi tek kasnije, sa Senekom; prije bi zbor prepričao smrt. Sve je to utjecalo na talijanski krimić. Dobar je primjer u tom smjeru činjenica da je 1993., 1995., kad krimić opet dobiva na važnosti na Mediteranu, u onoj poznatoj seriji krimića francuskog izdavača Gallimarda, Série noire, njihov tadašnji urednik Patrick Raynal objavio Kralja Edipa, smatrajući ga ishodištem svega što objavljuju. To je bio svojevrsni manifest. Kod našeg Jurice Pavičića isto tako gotovo nikad nema krvi ili je ima jako malo, a kod Camillerija u pedeset romana nalazimo zanemariv broj krvavih scena. Taj krvavi element dolazi iz Amerike. Ni kod Agathe Christie ni Arthura Conana Doylea nije bilo krvi.
Talijani imaju europski nastrojenu, umjetnički snažno obilježenu tradiciju krimića, no u zadnjih se desetak godina, doduše, pomalo gubi ta komponenta autorske proze, tj. literarna vrijednost, i ide se prema američkom idealu komercijalnosti koja zanemaruje stil i počiva na nekakvoj dovitljivosti zapleta. – Srećko Jurišić
U mediteranskom noiru krajolik igra ulogu kao i u skandinavskom. Noir je neka vrsta socijalnog romana, pa je krajolik taj koji određuje prilike; vrelina, zapostavljene industrijske zone… siromašne su to regije s osebujnim mentalitetom, pejzaž je ogledalo, kod Camillerija divlja gradnja uvijek pojede pejzaž. Nekoliko se pisaca sa Sardinije također bavilo devastacijom obale, ono što kod nas jako dobro radi Pavičić. Mediteran je među ostalim priroda – ako pojedeš to, što ti je ostalo? Nemamo tvornica, ničega; prodajemo „Mediteran kakav je nekad bio“, a nesvjesni smo koliko to brzo trošimo.
„Mediteran je stalno prisutan u talijanskoj književnosti, čak i u djelima koja načelno nisu iz mediteranskog pojasa ili im Mediteran sadržajno nije primarna odrednica“, rekao mi je Jurišić. „Neki od autora sa sjevera ili sjeveroistoka Italije, poput Massima Carlotta, pišu i takozvani mediteranski noir – žanrovska je književnost dakle ta koja najčešće poseže za Mediteranom. Nekoliko je tu važnih i obilato prevođenih autora krimića, pada mi na pamet Gianrico Carofiglio, bivši sudac i član talijanskog parlamenta koji je svoje romane smještene u gradu Bariju, u Apuliji, serijalizirao kroz dva serijala. Prvi i poznatiji je onaj čiji je glavni lik odvjetnik Guido Guerrieri i sad već broji sedam-osam romana koji se pozicioniraju negdje između krimića i pravnog trilera; drugi serijal vrti se oko maršala karabinjera Pietra Fenoglia i nešto je manje popularan, ali jednako vješto napisan. Pri spomenu Apulije pada mi napamet i Leonardo Palmisano, inače sociolog i sveučilišni profesor, čiji su romani smješteni u današnju Apuliju i dosta uvjerljivo prikazuju tu regiju, s njenim raznorodnim mafijama (Palmisano je pisao o onoj nigerijskoj) i ugroženim društvenim skupinama kojima je posvetio knjigu Ghetto Italia (odlična publicistička knjiga o migrantima-nadničarima na jugu Italije). Publici je poznat po seriji romana posvećenoj banditu Mazzacaniju, koju od 2018. objavljuje rimska izdavačka kuća Fandango.
A kad treba prenijeti baš dijalekt, kao u Camillerijevu slučaju, prevodioci s talijanskog u Hrvatskoj nalaze se u povoljnijem položaju od većine drugih. Prijenos u hrvatske dijalekte s obale i otoka uglavnom vrlo dobro ispadne, nerijetko zvuči sasvim prirodno, jer ionako su ti govori prepuni talijanizama – Snježana Husić
Migrantska je komponenta Drugog često prisutna kod ovih autora jer je zahvalna za žanrovske zaplete, stoga je prisutnija u žanrovskoj, nego u mainstreamu lijepe književnosti. Već je polovicom devedesetih nalazimo u romanima Andree Camillerija, koji je umro prije nekoliko godina. Efikasno je i suptilno obrađuje počevši s romanom Ladro di merendine (1996.), u kojem uvodi lik malog Tunižanina Françoisa čije odrastanje i život pratimo sve do smrti uslijed događaja vezanih uz Arapsko proljeće. Kod Camillerija su i ranije prisutne jako zanimljive refleksije o suživotu Arapa i Sicilijanaca itd., što je tek danas došlo u takoreći ozbiljnija, manje žanrovski određena djela. Ima jedna njegova divna opservacija, iz vremena kad je kao novinar snimao priloge za RAI ispred neke sicilijanske škole da vidi koliko je arapske djece pohađa, ali u dvorištu nisu mogli razlikovati djecu, svi su izgledali isto, pa je rekao, o čemu mi pričamo, svi su isti… U tim su žanrovskim djelima općenito imigranti kompleksno, slojevito profilirani, nisu svedeni na tipove.“
Jezična inovativnost „mladih ljudoždera“
„U talijanskoj su tradiciji poezija i realistička proza najsklonije dijalektalnom izrazu i jezičnim eksperimentima u tom smjeru, iako ima pisaca koji se ne uklapaju u takav shematizirani prikaz, poput Pasolinija i Darija Foa,“ rekla mi je Snježana Husić, dugogodišnja docentica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a trenutno samostalna prevoditeljica. „S druge strane, talijanska je fantastika uglavnom imuna na dijalekte i urbanolekte, što ne treba čuditi s obzirom na specifičnost vremenske dimenzije takvih tekstova, koji se pozicioniraju ili u budućnost ili u neodređenu bezvremenost. A književni realizam, on se ionako gradi i sastoji od riječi i ništa nije realističnije od riječi kakve se čuju na ulici, ali obično malo dulje čekaju svoje mjesto u rječnicima. Nakon postmodernističkih igara sa strukturom, od 1990-ih talijanski pisci posebno često posežu za urbanim žargonima, sociolektima i dijalektima, za jezikom suvremenog potrošačkog društva i medija, a tu su najveći inovatori bili pisci iz generacije tzv. ‘mladih ljudoždera’. Upravo ih je taj jezični iskorak u živu suvremenost često koštao: podozriva je bila i elitistička, akademska kritika, i obrazovana publika naviknuta na lijepu književnost lijepog izričaja. Ali danas se više nitko ne snebiva kad Niccolò Ammaniti ne upotrijebi konjunktiv ondje gdje to gramatike zahtijevaju, ili kad prošara roman brojnim anglizmima – da spomenem samo najprisutnijega iz te generacije u hrvatskim prijevodima. Poseban je slučaj žanrovski pisac Andrea Camilleri, jer nije uobičajeno da se krimići pišu na dijalektu. Obično je žanrovska literatura usmjerena na komercijalni uspjeh, a to podrazumijeva što širu publiku, i zato je vrlo riskantna operacija poput Camillerijeve, gdje se sicilijanskim dijalektom zapravo sužava krug potencijalnih čitatelja. No Camilleriju se rizik isplatio“, rekla mi je Husić.
Nakon postmodernističkih igara sa strukturom, od 1990-ih talijanski pisci posebno često posežu za urbanim žargonima, sociolektima i dijalektima, za jezikom suvremenog potrošačkog društva i medija, a tu su najveći inovatori bili pisci iz generacije tzv. ‚mladih ljudoždera’ – Snježana Husić
„Camilleri je 1946. sa Sicilije otišao u Rim i do svoje smrti u 95-oj živio u Rimu“, saznala sam od Jurišića. „Svih je svojih 50-ak romana napisao na mješavini standarda i sicilijanskog, takvoj da je uz malo truda razumije i netko iz Milana. Njegov prvi roman izašao je 1978. i njegov je milanski izdavač tražio da stavi glosar straga, ali on je to odbio; kasnije su svi naučili tih pet riječi pa su ga mogli pratiti. Zatim su i neke nacionalističke stranke, kad je Montalbano emitiran na televiziji, tražile da doda titlove, iako to nije bilo potrebno. Ni glumci nisu bili sa Sicilije, a mogli su to odglumiti. Camilleri je izmislio neki paralelni jezik s riječima koje su na sicilijanskom dijalektu imale druge funkcije. Dosta je usmen po tom pitanju, dugo godina je predavao dramske umjetnosti u Rimu, bitno mu je da dijalog ide, da zvuči dobro, da je uvjerljiv, još uvijek se pišu doktorati o tome. Camilleri je pisao i neke povijesne romane, iz 1600-e i neke, na pseudo-dijalektu iz tog doba, ali pitko, muzikalno. Ima taj divan roman koji bi trebalo prevesti, Il re di Girgenti iz 2001., koji pripovijeda o svojevrsnom sicilijanskom Matiji Gupcu, kojeg su raščetvorili i odrubili mu glavu, jer je pokušao oformiti malo kraljevstvo sirotinje.“
„A kad treba prenijeti baš dijalekt, kao u Camillerijevu slučaju, prevodioci s talijanskog u Hrvatskoj nalaze se u povoljnijem položaju od većine drugih“, rekla mi je Husić. „Prijenos u hrvatske dijalekte s obale i otoka uglavnom vrlo dobro ispadne, nerijetko zvuči sasvim prirodno, jer ionako su ti govori prepuni talijanizama. A uz to što s Italijom dijelimo dio jezika i povijesti, imamo također dugu i slavnu povijest i tradiciju dijalektalnih prijevoda s talijanskog, još od Kafetarije, dubrovačke adaptacije komedije Carla Goldonija La bottega del caffè u maestralnoj izvedbi Frane Čale. Igrao se uspješno čakavskim dijalektom u svojim prijevodima i Daniel Načinović, nedavno je to odlično izvela Ana Badurina u prijevodu Obiteljskog rječnika Natalije Ginzburg. Nisam se ni ja libila, zapravo sam jedva dočekala kad god mi se pružila prilika.“
Nastavlja se.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
