OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ: Dobra književnost je potencijalno prevratnička

S Oljom Savičević Ivančević imam dosta dugu povijest odnosa spisateljice i njezine čitateljice, no do sada nismo oficijelnije porazgovarale o temama koje nas zanimaju i kojima se bavi(mo). Naš razgovor mailom trajao je dosta dugo, prekidala su ga putovanja i viroze, pisanja drugih tekstova, život rekla bih, ali negdje pred kraj zaključile smo kako, ako tako nastavimo, možda ne bi bilo loše objaviti zajedničku knjigu dužine prosječnog suvremenog romana. No, onda smo ipak stale, dogovorile se za kavu (ok, možda ne baš kavu) i nastavak ćakulanja offline. Zašto je Olja jedna od meni osobno najvažnijih, najsvestranijih i najrazigranijih spisateljica, čime se sve bavila prošlih godina, kako je danas Saška Rojc i kakav zavoj nosi bugenvilija, kao i što misli o mnogim drugim, manje poetskim temama, čitajte u redcima koji slijede, dakako i između njih.

Roman Ljeta s Marijom i dnevnik Pisma čitateljici mogu se, možda i trebaju čitati u paru; tvoja je kćer vrlo točno dnevnik nazvala backstageom romana. Neke si dnevničke bilješke pisala i prije no što te Semezdin Mehmedinović pozvao da pišeš za Buybookovu ediciju dnevnika. Što je to u romanu Ljeta s Marijom što te nagnalo na pisanje uz njega?

Svi smo pomalo voajeri, ali bez toga ne bismo bili ni čitatelji. Isprva me nisu toliko privlačili sami dnevnici, koji ipak podliježu književnoj obradi i predumišljaju, koliko ključanice posijane na marginama određene knjige, bio je to osjećaj kao da, kroz knjigu, vidim na onoj drugoj strani autora u trenutku dok piše rukopis koji čitam. Krenulo je puno prije pisanja spomenutog dnevnika, iz znatiželje, kad bih slučajno naišla na ono što nije pisano s mišlju, ili barem ne svjesnom mišlju, da će biti obavljeno. Recimo, od poznatijih, Joycev rukopis kasnije naslovljen Giacomo Joyce, ili usputne bilješke koje je ostavila Yourcenar na rubu Hadrijanovih memoara. Danas autori uglavnom ostavljaju samo soundtrack i zahvale, ali čak i to može biti ključanica, a ključ negdje zaturen. Bilo mi je to uzbudljivo, čak i raskrinkana tajna je uzbudljiva.

Dnevnički tekst se razvija usporedo sa životom

Desetljećima kasnije učinilo mi se da bi imalo smisla prikupiti bilješke koje ostaju na rubovima rukopisa, pratiti vlastiti proces stvaranja bilježeći i raskrinkavajući u realnom vremenu ono što se zbiva i na što nailazim prilikom istraživanja i pisanja, jer je to mogućnost da se sačuvamo od naknadne pameti. U to vrijeme mi se javio Semezdin Mehmedinović i kako mi se svidjela njegova ideja o dnevničkoj ediciji, taj „otvoreni dnevnik“ je postao dio knjige Pisma čitateljici u koji su ušli i neki drugi dnevnički zapisi, često esejistički dijelovi iz mojih kolumni. Meni je ta edicija bila razlog da razmišljam i o drugim dnevničkim zapisima koje sam čitala kroz život i kako je dnevnik jedan zapostavljen, a vrijedan žanr, koji hvata trenutak fotografski, dok se događa. Nema konstrukcije, tekst se razvija usporedo sa životom koji se odvija. Posebno su mi bili dragi dnevnici Marije Vinski, Divne Zečević i puno ranije, u pubertetu, Anaïs Nin.

Na početku dnevnika zapisuješ svojevrstan cinični antimanifest – „što je primjereno, a što neprimjereno (…), što autorica uopće smije, a što ne smije?“ Pišući o tvome dnevniku na kraju teksta citirala sam dio iz dnevnika Dragojle Jarnević i zaključila kako je žalosno što dvije spisateljice koje dijele tolike godine imaju potrebu pisati o istome ili sličnome. Mijenja li se posljednjih godina ipak nešto, u društvu i u književnosti?

Ma nisam cinična, meni je to više komično, ali nađimo se na tome da ima ironije u spomenutom tekstu. Istina, pomalo je i tužno. Najtužniji je taj nedostatak svijesti, pa i ljutnja, uvrijeđenost i otpor koji dolazi od nekih muškaraca i nekolicine žena na svaki pokušaj kritike neosviještene mizoginije na književnoj sceni. Bilo je to razočaranje shvatiti da među obrazovanim i načitanim ljudima, ima više seksizma nego na štradi, jer tamo smo mi curice uvijek šefovale. Postoje ljudi koji ne žele dovesti u vezu seksizam i mizoginiju u javnom prostoru, pa tako ni na književnoj sceni, s pojavom klečavaca i femicidom, jer bi im se raspao čitav sustav prema kojem misle i žive. Najbolji muškarci u mom životu bili su feministi, s ostalima mi se već neko vrijeme ne da ni razgovarati. Moja generacija se s tim borila podnoseći razne neugodne situacije, govorile smo uvijek, ali lako se prelazilo preko toga, autorice koje su sada stupile na scenu to više neće podnositi. One su djeca nekog drugog konteksta i želim im da ustraju.

Stvari se mijenjaju i nabolje, jer ljudska prava su neusporediva s onim što smo imali prije samo deset ili dvadeset godina, ali i nagore, jer je društvo raslojeno, ljudi podijeljeni, konzervativizam i neofašizam u cvatu na globalnoj razini, a ni feministički pokret nije nešto jedinstveno, postoje vrlo razjedinjene, posvađane frakcije. Dakle nedostatak dijaloga, za koji mislim da ga pisanjem možemo uspostaviti, možda samo ponekad, ali i to je dovoljno. Nije dobro ako se i u prostoru teksta ne odmaknemo od pametne Dragojle koja je je živjela prije stotinu godina, čemu i komu je onda Dragojla pisala. Književnost može biti odgovor na naše predrasude i nedoumice koje nas muče. Recimo, svima koji imaju problem s poimanjem i prihvaćanjem transrodnih žena, preporučila bih da pročitaju roman Camile Sosa Villada Loše djevojke (u prijevodu Nikoline Židek). Tko ima čime, osjetit će, a i zabavit će se. Čula sam s više strana komentare da to nije pitanje broj jedan u svijetu, ali za te ljude vjerojatno jest, jer im o tome doslovno ovise životi.

Također, tu je i odgovor na pitanje zašto autofikcija danas. Pa zato što su autori s margina društva konačno došli do mogućnosti da progovore o svom iskustvu i da to objave. Nije fer ušutkavati ih a priori omalovažavanjem takvog načina pisanja, e da bi opet netko drugi pisao o njima. Zar bi se trebali praviti da izmišljaju?

S druge strane, jako se protivim i tome da je samo iskustvo vlastite kože relevantno, bilo bi nemoguće preživjeti sve što i likovi, imaginacija je naš posao, ako smo dobri u tome što radimo, kao pisci mi možemo biti bilo tko. Naš posao bi trebao biti da pojmimo i ono što nam je u građanskom životu neprihvatljivo, da mijenjamo sebe, eto tako mijenjamo svijet. Književnost nije neki strogi učo koji ušutkava, osuđuje i prijeti štapom. Ona zapravo zavodi.

Također, plemenita ideja je uvijek lijepa, ali nije dovoljna. Književnost je najuže povezana s imaginacijom i kreacijom, i negdje, na razini jezika, ali i poimanja, dohvaćanja stvari, koliko god bila politična, mora ostati lucidna, životna, bezobrazna. Mislim da to nije loše imati na umu, da ne bismo, dok se navodno zalažemo za slobodu, upali u rigidnost, što se često događa.

Postoje ljudi koji ne žele dovesti u vezu seksizam i mizoginiju u javnom prostoru, pa tako ni na književnoj sceni, s pojavom klečavaca i femicidom, jer bi im se raspao čitav sustav prema kojem misle i žive. Najbolji muškarci u mom životu bili su feministi, s ostalima mi se već neko vrijeme ne da ni razgovarati

Biblioteka koja razara nacionalizme

U svome zadnjem romanu Empuzij, poljska spisateljica i Nobelovka Olga Tokarczuk parodira Mannovu Čarobnu goru. Fokus muških razgovora u tom romanu jest na čistoj mizoginiji, koja na žalost nije fikcija, već parafraze ili citati uglednih pisaca, filozofa, intelektualaca svoga doba, od Augustina do Shakespearea, Nietzschea do Darwina… Tako, između ostaloga, dolazimo do pitanja književnog kanona u kojem stoljećima nije bilo žena ili su bile, ali u manjoj mjeri no što bi bilo u najmanju ruku pristojno. Kako vidiš mogućnost rješavanja tih kanonskih nepravdi?

Drago mi je da si spomenula Empuzij, pročitala sam ga nedavno, ne samo zbog Olge Tokarczuk koju sam zavoljela čitajući Bjegune, taj roman posebnog jezika i strukture, nego i zbog njenog dijaloga s Čarobnim brijegom Thomasa Manna. Imala sam zanimljiv razgovor s kćeri koja je komparatistica i pasionirana čitateljica od malena, i koja je pročitala obje knjige ove godine. Dok sam ja bila oduševljena Empuzijem, nju nije oborio s nogu. Kao što je nije oborio ni Eugenidesov Drugi spol (a recimo od milenijalki obljubljena Ottessa Moshfegh joj  ide na živce). I ona za svoje zamjerke ima ozbiljne argumente koji se često tiču anakronog shvaćanja, u ovom konkretnom slučaju biološke determiniranosti i društvene determiniranosti, prema kojem je ono kako nas kao žene ili muškarce određuje, usmjerava i oblikuje društvo zanemareno. Zanimaju me i inače stavovi dvadesetogodišnjaka o bitnim društvenim pitanjima, oni su se rano morali zainteresirati za ista i zato što nas predugo nisu zanimala ili nam nije dozvoljeno da se u ista petljamo.

Onda smo se sjetile Orlanda Virginije Woolf i zaključile da nam se objema još uvijek više sviđa takva obrada istih tema, nula didaktičnosti, bezgranična igra kroz svjetove, prelaženje granica vremena, prostora, roda, spola, subverzivna i danas i, opet, daleko od svake rigidnosti.

Ipak, mislim da Empuzij možemo čitati na više načina i da ga vrijedi čitati u različitim periodima života, s obzirom da se i naše čitanje mijenja sa životnim iskustvom. Koliko god bile ozbiljne stvari o kojima piše, imam osjećaj da se Olga Tokarczuk smijulji dok stvara, kao da lebdi poviše sudbina vlastitih protagonista. Puno je zaumnog u njenom stvaralaštvu, vidi se da je jungovka, knjige su joj umotane u bijelu magiju i njene riječi imaju takvu moć.

Što se kanonskih nepravdi tiče, njih više nego autorice mogu ispraviti čitateljice, a među njima osobito profesionalne čitateljice i pokoji profesionalni čitatelj.

Kanonske nepravde nisu vezane samo uz rodnu neravnopravnost, pitanje kanona jest i pitanje autoriteta koji ih sastavljaju, ortodoksnosti nacionalističkog pristupa. U posljednje vrijeme među mlađim znanstvenicima i kritičarima dosta se razgovara upravo o tome, no čini se da su dometi njihovih glasova još uvijek premali i da je pojam transnacionalne, kamoli postjugoslavenske književnosti, još uvijek mnogima crvena krpa. Kakav je tvoj odnos prema tome, tvoje knjige žive u prostoru cijele regije i šire, javno se protiviš zatvaranju unutar vlastitih granica?

Državne granice nisu ljudske granice, iako se neki tako ponašaju, ali ne da mi se analizirati ograničene perspektive. Državne granice nisu ni granice jezika na kojem pišem i govorim, niti je država isto što i zemlja ili domovina. Standardan jezik, koji je skup određenih gramatičkih i pravopisnih normi, nije isto što i jezik književnosti ili kolokvijalni jezik. Nisam lingvist, spisateljica sam, kroatistica doduše, i za mene to i nije političko pitanje, nego neupitna činjenica i pitanje sluha. Iz te perspektive, jezik služi za komunikaciju, razgovor, pisanje koje je također razgovor, jednom riječju povezivanje i želim ga većeg i bogatijeg, jer je to i alat i materijal s kojim radim. Mi smo vidjeli devedesetih što se događa kada se jezik nasilno mijenja, ljudi se boje govoriti. To je strahovlada, mutavost. A nekako je i jadno ako hrvatski gradi svoj identitet samo na tome koliko se razlikuje od srpskog, to je ozbiljan kompleks, potpuno bespotreban jeziku koji ima toliko dijalekata, govora, melodija, ritmova, tuđica, arhaizama…, u kojima je upisana čitava njegova povijest, koji je protočan u svim smjerovima, i upravo zbog toga, iako brojem govornika nevelik,  imamo svakako dubok i gust jezik. Mi koji stalno nanovo stvaramo i oblikujemo i obnavljamo jezik kroz svoju poeziju i prozu, ne smijemo pristati da nam taj jezik bude za zubima.

Mlađi čitatelji najčešće čitaju na engleskom, a to ima i svoje mane, često ne poznaju dovoljno dobro svoj jezik i kulturu, zaziru od vlastitog svijeta, jer im je nepristupačan, neprivlačan, ispolitiziran, postavlja im zamke, ne obraća im se i ne vidi ih. Postoji i taj kolonijalni impuls, samoprezir, a nije neka sreća ni uspjeh da ti dijete govori engleski bolje od hrvatskog, niti da je Hrvatska sve više destinacija, ali sve manje dom. Jednom sam pročitala pohvalu nekoj knjizi koja se svodila na to da je djetinjstvo na ovim prostorima moguće opisati i bez rata. Vjerujem da to može onaj koga rat nije dobro opalio svojim repom, ali mnogi nisu bili te sreće, mnogi od njih su pisci, zato postoji određena opsesija tom temom.

Nastale su i neke dobre knjige napisane o ratu i poraću, koji su antiratne, ne moramo čekati jednu veliku sveobuhvatnu knjigu, jer se to ni ne mora dogoditi, ne trebamo ni Tolstoja ni novog Krležu, jer imamo impozantnu regionalnu biblioteku koja ima potencijal da razara nacionalizme – naravno kada bi bila međusobno pročitana, kada bi postojala volja da se o takvoj biblioteci govori, pa da u Srbiji srednjoškolci pročitaju na primjer Belešov roman Listanje kupusa, a u Hrvatskoj Duž oštrog noža leti ptica Tanje Stupar Trifunović koji, iako neizravno, tematizira odrastanje u srpskom selu u Hrvatskoj prije i za vrijeme Oluje. Naravno, u ovom trenutku nema šanse za takvo što, ali te knjige postoje, napisane su i strpljive, dakle mogućnost u budućnosti je otvorena.

Korak je napravljen sa Letom kad sam naučila da letim Jasminke Petrović i ekranizacijom tog čudesnog dječjeg romana.

Nekako je jadno ako hrvatski gradi svoj identitet samo na tome koliko se razlikuje od srpskog, to je ozbiljan kompleks, potpuno bespotreban jeziku koji ima toliko dijalekata, govora, melodija, ritmova, tuđica, arhaizama…, u kojima je upisana čitava njegova povijest, koji je protočan u svim smjerovima, i upravo zbog toga, iako brojem govornika neširok,  imamo svakako dubok i gust jezik

Uvijek čudna submisivnost

Koje su to spisateljice i spisatelji na kojima bi gradila svoj osobni kanon? U tekstu koji smo objavili na ovom portalu svojevremeno se Ana Fazekaš pozabavila našim književnim majkama, bakama, prethodnicama, jesu li među njima u tvome slučaju i one koje nisu bile kanonizirane u tvojim formativnim godinama i kako si došla do njih?

Mi smo se osamdesetih i devedesetih rijetko susretale s nekim književnim djevojčicama i ženama koje su iskakale iz stereotipne slike, a i to u osnovnoj školi. U toj dobi je još bilo i autorica po čitankama, jer je prirodno da žene pišu za djecu. Međutim, u zadnjim razredima osnovne i pubertetu autorice su nestale iz čitanki i lektire. Mislila sam da žene nisu pisale, jer su prale gaće i čarape, ali to nije cijela istina, danas znamo za njih, pisale su, neke su bile vrlo čitane u svoje doba, ali kasnije gurnute na marginu i istisnute iz kanona. Meni je, recimo, Jane Austen došla puno kasnije, preko prijateljice, a zatim i preko kćeri, ali na sreću baka je voljela sestre Brontë, mama Slavenku Drakulić i Vedranu Rudan, sestra je skrivala Zagorku ispod madraca, jer je tata smatrao da je to šund (a pritom je čitao Sirius i Laso romane), ali svejedno je sestra pročitala sve njeno, samo su stizale te Zagorkine knjige. A ja sam imala Antologiju savremene poezije jugoslovenskih pjesnikinja (očev poklon), veliku knjigu u kojoj je Andriana Škunca bila najmlađa pjesnikinja i to je bila moja Biblija. Nije mi se do kraja sviđala Ti koja imaš nevinije ruke, meni je ta submisivnost uvijek bila čudna, koji vrag. Došlo bi mi da protresem takvu osobu da se prizove k sebi. Ali su mi zato Bila sam dječak i pogotovo Usnuli mladić bile otkriće, kao i mnoge druge pjesme Vesne Parun. Kao, i mi imamo pravo promatrati na taj način, ne samo biti promatrane. Bilo je to uopće prvi tekst o muškoj fizičkoj ljepoti koji sam pročitala, a ni danas nisu česti u našem podneblju. Ali u čitanki, eto, baš ona patnička. S obzirom da su se žene pojavljivale u ulogama ljubavnica, demonskih ili anđeoskih, eventualno majki, također demonskih ili anđeoskih, koje su i žrtve, naš odnos prema ljubavi je itekako konstrukcija izgrađena kroz literaturu, film, pjesme koje smo slušale. I onda, evo onih nekoliko, dvije-tri koje su se pojavile kroz školovanje, ali dovoljno da otvore druge perspektive, meni tada izuzetno uzbudljive: Sapfo, Virginia, Emily, Silvia, tipično za djevojčicu. To je ovako čega se prvog mogu sjetiti. Nema smisla nabrajati koje sam autorice čitala dalje, na fakultetu.

Žao mi je što u to doba odrastanja nisam čitala Biljanu Jovanović, za koju nisam ni znala dok nije reizdana u Beogradu. Njene junakinje su mi jako bliske, a stil pisanja baš godinama ispred ne samo svog nego, nažalost, i našeg vremena.

Preko kanona, eto nas do pitanja lektire i odnosa mladih prema čitanju. Pišeš knjige za djecu i mlade, vodila si radionice pisanja Prva stanica do Zvijezda za srednjoškolce u Centru Ribnjak, majka si koja je sigurno, kao i ja, ponekad bila užasnuta nastavnim programima. Kakva su tvoja iskustva s mladima i čitanjem, na osnovu spomenutih iskustava?

Pa čitanja su se uvijek događala mimo nastavnih programa, osim kod rijetkih sretnika koji su imali genijalne nastavnike.

Meni su radionice s mladima pokazale ono što svi znamo, da su čitanje i pisanje nerazdvojni. Ipak, nije jednostavno, a često je i kontraproduktivno, natjerati nekoga da čita. Treba s tim početi vrlo rano, ponuditi im što prije probrane slikovnice, a što kasnije mobitele. Sviđa mi se što ima puno čitateljskih klubova i radionica za mlade. Ali statistike kažu da ih ipak  brojčano gubimo. No, u nekom trenutku svi požele pisati, pa je možda to ta druga šansa da počnu čitati, susretala sam se i s time i to puno puta, pogotovo kad je poezija u pitanju.

Ne volim kad se nipodaštava čitanje i književno obrazovanje u ime nekog barbarogenija, talent je presudan, ali bez nadogradnje ni u književnost kao ni u jednoj umjetnosti nema pomaka. Danas nećeš napisati dobru knjigu bez puno čitanja, to su ekscesi. I čitatelji sazrijevaju i rastu kroz čitanje, zato je šteta neke dobre knjige i autore preskočiti u mladoj dobi, pogotovo danas kad su preko interneta izloženi pošasti „nebrušenih talenata“.

Spadaš u lektirne pisce, kojim djelima, kakva su iskustva i što misliš koliko je suvremena književnost tu uopće zastupljena?

Više mojih knjiga proze i poezije su u srednjoškolskoj izbornoj lektiri, a to znači da ih profesor preporuči učenicima među još nekim naslovima, mogu birati.

Ima suvremene književnosti u lektiri, samo je pitanje kakve. Kad vidim neke naslove koje su morala čitati moja djeca, to nisu dobre knjige, čak bi mi i dijete koje voli čitati reklo da je to loše, banalno i dosadno napisano. Ako je to izbor, onda bolje Osman.

Žalosno je što je zadnjih godina najveći trud oko lektire pokazala Željka M. koja je angažirala nekoga da pomno prostudira sve knjige koje su se našle na nekom starom prijedlogu popisa lektire i izvuče sočne ulomke s kojim će desne stranke i mediji pred svake izbore manipulirati i u javnosti prozivati nesuđene hrvatske lektirne pisce. Ima tu prijetnji, slanja na psihijatriju i u zatvor, jer ako pišeš o ubojstvu ti si ubojica, o pedofiliji pedofil – to je ta logika koja odlično prolazi u kulturi nečitača. I kako, nakon takvih natpisa, a mediji su ih bili puni, da neki profesor posegne za suvremenim književnim djelom i ponudi ga učenicama? Ćudoredni roditelji se bune. Eto ti cenzure. I ta ludost traje već godinama i nitko ništa.

Ali u nekom idealnom kurikulumu, a kakvom smo se u vrijeme Borisa Jokića bili barem približili, suvremena lektira odabrana od strane stručnjaka za književnost i pedagoga, puno bi učinila za čitanje i, vjerujem, za normalnije, sabranije društvo u cjelini. Ali kako bi u takvom društvu zaradile cure i momci bez osobitih vještina, a koji izvrsno žive na maltretiranju drugih.

U zadnjim razredima osnovne i pubertetu autorice su nestale iz čitanki i lektire. Mislila sam da žene nisu pisale, jer su prale gaće i čarape, ali to nije cijela istina, danas znamo za njih, pisale su, neke su bile vrlo čitane u svoje doba, ali kasnije gurnute na marginu i istisnute iz kanona

Književnost u otporu, protočni i hibridni žanrovi

Jedan od ulomaka Pisma čitateljici, onaj iz 9. listopada 2019., započinje pitanjem – odgovara li suvremena književnost dovoljno na ovo što se događa u društvu ili ostaje u kuli bjelokosnoj? U tvojem pisanju nerijetko se može naići na vrlo angažirane segmente (samo u dnevniku o ekološkoj kataklizmi, odnosu prema migrantima, konzervativizmu mladih generacija, grotesknom turizmu, statusu umjetnice). Pet godina kasnije, ja tebe pitam to isto pitanje.

Kada zavirimo u knjige svjetskih klasika, ili naših najboljih ili barem najcjenjenijih pisaca, od polovice 20. stoljeća naovamo, hoćeš Krležu, Marinkovića, Drndić, Ugrešić, Kiša, Kovača, ali i recimo Radovana Ivšića itd., one imaju vrlo snažnu društveno kritičku komponentu i kritičku žaoku. Tako je i s mlađim piscima, one knjige koje ne otupljuju svoju oštricu i ne oblikuju svoje svjetove prema očekivanjima javnosti, koje nastaju u nekom otporu, možda neće biti nagrađene, pa ni prepoznate odmah, ali su neke od važnijih koje imamo. Previše toga ovisi o političkom trenutku i mijenama, pa tako i odnosi u književnosti i prema književnosti. Pritom ne mislim da će književnost brzo i snažno utjecati na društvene promjene, utjecat će do određene mjere na pojedince koji onda mogu raditi neke promjene u društvu, ali je svejedno bitno da taj odgovor postoji i u književnom tekstu.

Književnost je i povijest poraza i poraženih. Ali književnost je pobjeda po svojoj prirodi, kao neki sretan paradoks, pobjeda nad tim istim porazom o kojem govori, ona ga preobražava u jeziku, zato je dobra književnost potencijalno prevratnička.

Ukratko da, suvremena književnost odgovara na društvenu realnost, ali su njeni najbolji odgovori najčešće spori. No, mogu biti trajni.

Mnoštvo je odličnih ženskih pripovjednih i poetskih glasova u zadnje vrijeme u ovom našem prostoru “u kojem ne treba prijevod”. Ti ih slobodno spomeni, ja se bojim da nekoga ne zaboravim. Osjećaš li se pripadnicom neke grupacije bazirane na bliskosti senzibiliteta, poetika, generacija, ili danas toga zajedništva nema? Jedna mi je spisateljica nedavno rekla kako ju je na nekom književnom festivalu kolega iživcirao primjedbom da skoro svi romani koje su u zadnje vrijeme napisale žene započinju povratkom u manji, rodni grad i rješavaju neka obiteljska pitanja i traume (moglo bi se tu odgovoriti da mnogo romana koje su napisali muškarci u zadnje vrijeme tematiziraju odnos s ocem, na primjer). No, postoji li ipak neka zajednička linija koju prepoznaješ?

Taj kolega mora da se šali, upravo mnoštvo hrvatskih klasika i suvremenih romana koji su potpisali muškarci počinje na taj način, junak se vraća kući. Kad autorica to napiše, to je upravo odgovor, parodiranje.

Mnoštvo je ženskih glasova, a mnoštvo je i muških, samo se muški nekako ne spominju u mnoštvu nego pojedinačno. Ako pričamo o prozi, osim autorica koje si već sakupila i izdvojila u svome mapiranju (tko nije evo mu motiva neka zaviri), važno mjesto u mome, ali i čitateljskim iskustvima, kritičkoj recepciji i knjižarskim izlozima zadnjih desetljeća u regiji zauzimaju Lejla Kalamujić, Senka Marić, Lamija Begagić, Tanja Stupar Trifunović, Tea Tulić, Magdalena Blažević, zatim i Milena Marković kad smo već kod žanrovske protočnosti, kao i Rumena Bužarovska, Lidija Dimkovska, Suzana Tratnik, da malo proširimo… Ne navodim ovdje sve svoje favoritkinje, nego autorice koje su živo i snažno prisutne na postjugoslavenskom prostoru već duže vrijeme s više knjiga, koje su opstale i već ucrtale neki paralelni kanon.

A kao zajedničku crtu, osim tematskih podudarnosti (a i to je dio ipak pozitivnog odgovara na pitanje odgovara li književnost na društvenu stvarnost), koje već jako dobro prepoznala i navela Anera Ryznar u nedavnom razgovoru za ovaj portal, prepoznajem upravo tu protočnost i hibridnost žanrova, strukturu koja ne mora biti linearna ili je barem „netradicionalna“. Ima kritičara koji bi rekli da to nije pravi roman, to nije prava proza, to nije priča nego pjesma i slično, svega smo se naslušale. Postoji drugačiji doživljaj svijeta i forma koja mu je prikladnija. „Pravih“ romana nam svakako ne nedostaje, a meni su osim takvih, zanimljivi i oni nepravi, poetski, fragmentarni, nelinearni, pa i oni unutar kojih naoko nema strukture, ali su itekako povezani silnicama u tkivu teksta, uglavnom bliski su mojem poimanju svijeta i drže me budnom dok čitam.

Što je za tebe uopće feministički roman, jesu li njegove definicije zapravo preuske?

Teško mi je vjerovati da itko ozbiljan sjedne i krene pisati feministički roman, ali to bih svakako voljela pročitati! Određenu tendenciju primijetila sam u romanima nekih autora, a ne autorica, ne želim sumnjati u njihove dobre namjere pa reći da je to trend. Uostalom i ako je trend, iz njega ispadne i pokoja dobra knjiga – svakako je bolji od prijašnjih moda i običaja koje si spomenula kad smo pričale o Empuziju.

Naziv „feministički roman“ nametne se kroz kritičku recepciju, nekad odmah, nekad i stoljećima kasnije. Puno ovisi i o tome tko čita: nekima je loša feministkinja Elena Ferrante, drugima se ne sviđa Sally Rooney. (Meni su dobre obje, da odmah kažem, iako možda ne volim sve knjige.)

Kad sam pisala Ljeta s Marijom nije mi padalo na pamet da pišem feministički roman, htjela sam napisati roman o životu žena na ovim prostorima koji je utemeljen u nekim stvarnim iskustvima žena iz moje porodice koja se stjecajem okolnosti kao što su rane smrti muškaraca, rastave, ratovi koji razdvajaju obitelji granala putem ženske linije. Ali ja ne mogu utjecati na to kako će se roman čitati i ako se čita kao feministički, meni je to potpuno u redu, i više od toga.

„Pravih“ romana nam svakako ne nedostaje, a meni su osim takvih, zanimljivi i oni nepravi, poetski, fragmentarni, nelinearni, pa i oni unutar kojih naoko nema strukture, ali su itekako povezani silnicama u tkivu teksta, uglavnom bliski su mom poimanju svijeta i drže me budnom dok čitam

Autofikcija kao prostor marginaliziranih

U Ljetima s Marijom baviš se rodoslovnim i drugim odnosima, fragmentarnom poviješću ženske linije jedne obitelji i ne kriješ da je ta obitelj tvoja. Vidiš li razliku u načinu na koji autofikcijskom i autobiografskom prilaze spisateljice?

Najkraće, autofikcija je prostor marginaliziranih, autobiografija povlaštenih. Ne mora biti pravilo, ali najčešće je tako. Možda je i zato autofikcija spisateljicama bliža.

Znaš, kada Mirko Kovač kaže: “Ja imam sedamdeset godina i još se uvijek ispovijedam“, to se drugačije čita od ženskog ispovjednog pisma. To se čita s poštovanjem. A nije samo do autora, malo je i do konteksta.

Autofikcija je ipak fikcija, ponovo izmišljanje neki događaja i ljudi „prema stvarnom događaju“. Takva knjiga se ne bi trebala raspasti kada autorica izađe iz nje, treba biti moguće čitati je kao svaku fikciju, iako vjerujem da kod kritičara može stvoriti izvjesnu nelagodu, pa i osjećaj ucjene, ali samo ako nije dobro napisana. Nikada ono što je „stvarno bilo“ ne smije imati prednost pred logikom teksta.

Koliko je teško pisati na osnovnu istraživanja, pa i dokumenata, kako se izboriti između dokumentarizma i fikcije. Je li dokumentarno građa u pravom smislu ili podloga koja se može/treba pohraniti u nekoj vrsti dnevnika?

Za Ljeta s Marijom sam puno istraživala, jer mi je bilo važno znati o povijesnim događajima, socijalnim gibanjima, o modi toga vremena, pa sve do jezika. Onda to dokumentarno ulazi u roman organski. Najlakše je izmišljati, barem meni. Pa nam onda činjenice, biografsko, autobiografsko upisuje iz nekog drugog pravca.  Ali ne mogu uvijek raditi što mi je najlakše, to je cupkanje na mjestu.

U ovom trenutku baš završavamo višemjesečni kolektivni rad na knjizi Jadrankin prvi život, koja je životopis trešnjevačke sindikalne borkinje Jadranke Klekar, dokumentarac napisan u formi poeme s ilustracijama Božene Končić Badurina. Jadrankina priča je zanimljiva i paradigmatska, mislim da rezonira s mnogima, jer to je priča i o samome kvartu Trešnjevka koji sam upoznala vodeći radionice tamo, ali i obilazeći s Boženom lokacije iz knjige, što su nam brojači koraka na androidima obilno honorirali. Prošle godine je Božena Končić Badurina imala istoimenu izložbu u trešnjevačkoj BLOK bazi koja je i izdavač. Rukopis je trenutno u Atlanti gdje ga Andrea Jurjević prevodi na engleski, jer ovo je dvojezično izdanje, urednik je Marko Pogačar, a na proljeće ćemo proslaviti izlazak na Trešnjevci. Kad sam pročitala Annette, epska junakinja Anne Weber pomislila sam da i Jadranku kao kvartovsku junakinju treba opjevati kroz poemu, tim više što su Boženini crteži narativni i trebao nam je tekst koji će svojom formom, čak i vizualno, teći pokraj njih, dakle stihovi, ali onako lirsko-epska intonacija.

To se uklapa u ono što i inače radim u zadnje vrijeme, pisanje na osnovu dokumenata, u ovom slučaju živog svjedočenja i transkripata, o onima koje povijest poimence ne bilježi, a njihovi životi su izvori povijesti, intimne kao i kolektivne, pogotovo ako se opiru i bore. Tu smo se Božena i ja našle, odnosno spojila nas je mudra Ana Kutleša, a našoj suradnji je pomogao i duh Augusta Cesarca.

Koliko ti je životno i književno važan odnos majke i kćeri, kao možda i najkompleksniji od svih postojećih odnosa, kako je to markirano i uvodnim citatom Marguerite Duras u romanu? 

To je najvažniji odnos u mome životu, odnos sa majkom i odnos sa kćeri. Moj sin je još malen, tek gradimo nešto veliko. Prije smrti, mama je potonula u demenciju i Ljeta s Marijom, koji je mišljen kao poklon njoj, koautorici tih priča, bio je zadnje što je uopće stigla pročitati. Bile smo povezane i bile smo jedna drugoj dobre, a to je kad čujem tuđa iskustva, nešto ne tako često. To je bila knjiga za moju najdražu čitateljicu, kako Anne Carson kaže za svoju majku „moja majka, ljubav mog života sa čežnjom govori o smrti“, ali našao je i druge. I mnogi su ljudi dobili potrebu pričati o svojim pretkinjama, možda su počeli misliti o njima, na neki način ih zaista vidjeti.

Prijateljica najmlađe od Marija u svojoj poruci zapisuje izraz čuđenja – „A family tree? Who still cares about this stuff?“ Što bi joj odgovorila na tu poruku?

Da pričeka desetak-petnaest godina, sve u svoje vrijeme.

Tvoja je bliža rođakinja, kako saznajemo iz romana i dnevnika, kaštelanska pjesnikinja, neobjavljivana prije smrti. Nastavlja li se genetika, kako tvoja djeca stoje s pisanjem?

Da, Kate Botušić bila je pratetka koja je pisala religioznu poeziju, nismo baš u istom žanru. Ali prije stotinjak godina nije bila potpisana pod svoje pjesme, kao i mnoge žene u ono vrijeme kada se njihova poezija smatrala narodnim blagom dok je nepotpisana, a sramotom ako je potpiše žena. Dakle, ajde, ipak se nešto pomaklo.

Djeca, ako moraju, neka pišu, moju podršku imaju u svemu, ali više od toga ne smijem reći. Sretna sam što žele čitati, jer će tako imati bogatiji život.

Najlakše je izmišljati, barem meni. Pa nam se onda činjenice, biografsko, autobiografsko upisuje iz nekog drugog pravca.  Ali ne mogu uvijek raditi što mi je najlakše, to je cupkanje na mjestu 

Saška ne stari, Mediteran gori

Prvu si pjesničku zbirku napisala kao 14-godišnjakinja (Bit će strašno kada ja porastem), daleko je već i zbirka Nasmijati psa za koja si dobila nagradu Prozak. Kad se osvrneš, jesi li očekivala sve što se događalo/pisalo poslije? Kako stojiš s prioritetima i dinamikom na relaciji poezija-proza? I da, kakva si danas sa Saškom Rojc?

Nisam razmišljala o tome gdje će me to odvesti, bila sam i ostala prepuna sumnji, ali sam ipak znala da sam dobra, kao autorica osjećala sam svoju snagu. Ni tada nisam imala, ni danas nemam plan ni taktiku, kad planiram to mi se obično izjalovi, ali često na neki pozitivan način. Saška ne stari.  Ozbiljno razmišljam kako bih joj dala olovku u dijelu novog romana koji pišem.

Sve mogu ili barem mislim da znam pisati, ali roman je polje slobode, pogotovo danas. Neki vole kad kažeš: ovo je proza, ovo je poezija, ovo je roman, a ovo zbirka priča, kao da im unaprijed daješ uputu kako čitati. I time sebe ograničavaju kao čitatelji, pa zašto ne bi bilo i jedno i drugo i treće. Slično je i u međuljudskim odnosima. Možemo biti toliko toga na toliko načina, a kao autorice i autori možemo biti bilo tko, svijet.

Tvoj roman Adio kauboju iz 2010. smatram prijelomnom točkom, graničnikom između faze dominacije tzv. stvarnosne proze i proze kakva se piše danas (u tome nisam usamljena, Katarina Luketić i Anera Ryznar u svojim ga radovima također markiraju), zbog poetike fragmenata, hibridnosti i parodizacije žanra vesterna, između ostalog. Naravno da to nisi mogla znati kad si ga pisala, ali sjećaš li se što ti je bilo važno kad si ga pisala?

Hvala na tome što ste se usudile dati tom romanu takvo mjesto, a još sam među živima.:) Balkanska predavanja i Vila, kiklop kauboj su prelijepa i važna izdanja i bila sam počašćena što sam tako pročitana, kao što sam počašćena i tvojim čitanjem.

Puno se o Adio kauboju govorilo i pisalo i uvijek je bilo i nekog otpora i gledanja s visoka, ali nije svejedno tko što govori i na koji način. Uredili su ga predano Kruno Lokotar i Miloš Živanović, sjećam se svake pojedinosti u vezi s tim, a nažalost najviše svoje nesposobnosti da uživam u knjizi kad konačno izađe. U filmovima su svi sretni kad im izađe knjiga, a moj jad tek tada počinje, kao da sam joj došla na sprovod. Adio kauboju je roman o periferiji, o nama koji smo stanovnici  periferija. Nije bitno što je to u romanu periferija Splita, iako je snažno obilježen tim toposom, odnosi se na puno širi prostor izvan nas i u nama. Htjela sam pisati o tome, jer je privlačno, ali i bijes i tugu koje sam imala u sebi smiriti u tekstu. Jesam li htjela stvoriti emancipiranu junakinju ili parodirati patrijarhalni žanr? Pa to mi je bilo zabavno, kao i višemjesečno gledanje vesterna, ali nije proizašlo iz pomno razrađenog plana. Iz tog romana sam izašla drugačija, tek tu sam postala pisac, netko tko savladava sebe da bi savladao tekst, i osim teksta ništa nije bilo važno.

Mediteran je svakako snažno prisutan u svemu što pišeš; kakvim ga vidiš danas, iz odmaknute pozicije?

Mediteran doslovno gori od Odese do Gaze i dalje, ali ga ne mogu ne vidjeti i onim očima tragačice za utopijom kako ga je vidio i Matvejević, tražeći mediteransko u Mediteranu kao da mu o tome život ovisi, a vjerojatno je i ovisio. Uvijek bih utopiju instinktivno smjestila na Sredozemlje, pa i sada kad je nalik na pakao zbog ratova i zbog nepodnošljivih ljeta. Mi gledamo s jedne obale Mediterana, preko čaše koktela, kako druga obala gori. A svijet je ostao bez putnika, postoje turisti koji katkad putuju kao muhe bez glave i migranti koji putuju da spase živu glavu. Ali postoje i kapetanice koje ih spašavaju, makar dok ne završe u zatvoru kao kriminalke.

Kao autorica, bez Mediterana ne postojim, iako volim Zagreb, između ostalog i zato što je utočište svih izbjeglih dalmatinskih duša. I zato znam gdje Mediteran mogu pronaći u ovom gradu i gdje ga u Dalmaciji više nema, a gdje ima, i u koje doba godine se pokazuje.

Matvejević na jednom mjestu u Brevijaru navodi vonjeve „Unutrašnjeg mora“ i kaže tko nije osjetio te vonjeve, a nisu ugodni, ne može pisati o Mediteranu. On  Mostarac, ali i Crnomorac iz Odese, poznavao ga je kao malo tko, nisu svi Mediteranci odrasli na Mediteranu. I taj njegov pogled s jadranskih obala, pogotovo istočnog Jadrana, je jedinstven, jer periferiju koju sam spomenula, postavlja kao očište i tako stavlja u središte.

Preko novinarke Ivana Perić koja je istraživala radio emisije o poeziji azijske i afričke obale Mediterana, saznala sam o njenom značaju u životu arapskih ljudi i o kulturi prenošenja takve poezije radio valovima, mislim na emisije Radio Jeruzalema, Radio Egipta i drugih. U njihovoj kulturi govorena poezija ima posebno značenje, te poetske emisije su bile ili jesu iznimno slušane, kao svojevrsne vijesti, izvještaji o ljudskim dušama. To je jezično jednostavna i pristupačna, vrlo suptilna i profinjena poezija, puna tuge i ponosa. Ona ne služi, kao što je poezija, i to ona najgora, na Balkanu u vrijeme rata služila za potpaljivanje strasti, nego da obični ljudi sačuvaju um i dušu.

To su neka viđenja Mediterana koja su mi u ovom trenutku važna.

Mi gledamo s jedne obale Mediterana, preko čaše koktela, kako druga obala gori. A svijet je ostao bez putnika, postoje turisti koji katkad putuju kao muhe bez glave i migranti koji putuju da spase živu glavu. Ali postoje i kapetanice koje ih spašavaju, makar dok ne završe u zatvoru kao kriminalke 

Otvaranje vrata bez kucanja

Jednom si prilikom rekla da ti je najdraži lik Bulgakovljeva Margarita, što je povezano s tvojom izjavom kako je ideal žena koja se igra, femina ludens. Pjesma Ženi koja se igra postala je gotovo amblematska, dijeli se po Facebooku, objavljuje povodom 8. marta… Imaš li osjećaj da se još uvijek igraš, kad pišeš, ili se sada možda usudiš igrati i više?

Nekad je pisanje živa muka, ako od istog živiš, a ne želiš sebi dopustiti da samo odrađuješ tekst. Ma zapravo i ne mogu napisati nešto na taj način da „odradim“, pa to katkad izgleda tako da grebem lopaticom po plaži i čekam da me u nekom trenutku poklopi val koji će me nositi do kraja teksta. „Žena koja se igra“ to su riječi koje želimo čuti, ali nam ih najčešće nitko ne kaže, to je pravo na igru koje moramo uzeti ili oteti same.

Usudim li se danas igrati i više? Usuditi se je kao da prkosiš usudu. Ali izgleda mi da igra nije stvar usuđivanja, usudila bih se svašta, nisam se ni prije ustezala, ali igra je stvar životne radosti. To bi trebalo sačuvati, životnu radost. Uvijek sam željela vjerovati da ne pišem iz traume nego iz životne radosti, iz radosti pisanja, a traumatične stvari, problemi, razočaranja produbljuju iskustvo. Međutim, one nas mogu i ugasiti, prigušiti. Ako imaš svoju iskru, ne daj je, skloni to od onih koji je gase.

Otkako si se preselila u Zagreb, u susjedstvo Centra mladih Ribnjak, primjećujem da si vrlo aktivna u toj, rekla bih vrlo važnoj kulturnoj točki grada.  Ravnateljica Centra, Pavlica Bajsić Brazzoduro zaslužna je za programe koji se odlikuju socijalnom osjetljivošću, inkluzijom migranata, tu su i rezidencije umjetnika, pa Habjan i bend Car je gol… Što sve radiš u Ribnjaku i koliko ti je to mjesto pomoglo u “udomljavanju” i ipak stresnoj selidbi iz Splita u Zagreb?

Pavlica Bajsić je dragocjena, i u životu Zagreba i kao autorica čiji umjetnički senzibilitet meni odgovara, a njen žar i sposobnost da poveže druge ljude, različite ljude iz različitih kultura i uloži svoje znanje i talent u zaista važne stvari i za društvo i za kulturu je stvarno inspirativno za čitav grad, za svemir. A nije da nema otpora prema tome u našoj sredini. Preko njenih predstava u Radio Teatru, bolje sam upoznala grad u koji sam došla, a uskoro spremamo i jednu novu suradnju, no o tom potom.

Naravno, znala sam neke ljude i prije, ali kad smo došli u Zagreb, to nije bio izlet, i mi smo se našli na jednoj čistini. To nije bilo lako. Ali vrlo brzo su prema meni krenuli neki ljudi. Tako da već od prve godine surađujem s BLOK bazom i Virtualnim muzejom susjedstva na Trešnjevci gdje vodim radionice s Boženom, u Centru za mlade Ribnjak sam s Pavlicom pokrenula Prvu stanicu do Zvijezde koja je okupila divan tim iskusnih mentora (Ljubica Letinić, Dora Šustić, Ena Jurov, Ivan Sikavica, Ivana Bodrožić) i učenika o kojima će se čuti, tu je i kolumnistički rad u Nadi s urednicom Tamarom Opačić i redakcijom ponajboljih novinarki mlađe generacije u Hrvatskoj… Neke su stvari sada na pauzi zbog pisanja. Odjednom sam se našla okružena ljudima čiji rad cijenim i koji su me pozvali da radim s njima. Tu je i Habjan kojega si spomenula kao trajna umjetnička fascinacija, mnogima.

Nikad ne znaš s koje strane će ti se otvoriti vrata, pogotovo ako uopće ne kucaš. Možda se nisu otvorila na mjestima na kojima bi bilo očekivano s obzirom na sve što sam radila ranije, ali mislim da jesu na najboljima za mene. Trebalo je i treba od nečega živjeti, opravdati sate provedene za radnim stolom i večeri i vikende kad zbog posla nisam kod kuće i pred sobom i pred vlastitom djecom. Osim toga, zajednički umjetnički rad je jedna od snažnih međuljudskih veza i nije neobično da preraste u prijateljstvo. Eto, ti ljudi, ta mjesta, to je za mene Zagreb.

U Splitu upravo postavljaju Ljeta s Marijom u režiji Marine Pejnović, nakon Adio kauboju, tu je i Bit će strašno kad ja porastem, po nekim tvojim pričama snimljeni su kratki filmovi… Kakva su ti općenito kazališna iskustva i koliko sama sudjeluješ u nastanku predstave, čini mi se da se tvoja svestranost očituje i u tome što rado skrećeš u druge umjetničke prakse?

Meni se sve to čini kao jedna praksa, jer je uvijek u pitanju pisanje.

Kazalište lutaka je u Splitu bilo jedino mjesto gdje sam redovito radila, ali gdje ćeš ljepše, tamo smo radili neke predstave s Renatom Carola Gatica, više puta s Ivanom Plazibatom, Robertom Waltlom, u Kazalištu mladih s Nenni Delmestre, kao redateljima. A ako se radi o adaptacija mojih priča romana ili pjesmama, pomognem koliko mogu i ako to od mene traže, ali pustim ljude da naprave svoje djelo. U tom smislu, surađivala sam s Ivicom Buljanom, Rajnom Racz, Dubravkom Turić, Danijelom Žeželjem, Igorom Mirkovićem… i evo sada s Marinom Pejnović.

Marina je već postavljala adaptacije književnih djela: Robija K., Genijalnu prijateljicu, Velo misto… Ne boji se velikih ansambl predstava, ima onu rijetku kombinaciju mladosti i velikog radnog iskustva i discipline i sakupila je jedan divan autorski tim: Milu Pavićević, Saru Salamon, Zdravku Ivandiju Kirigin, Petru Pavičić, Gordana Tudora…, a to je i veliki glumački ansambl splitskog HNK s netipično puno ženskih rola. Premijera je 24. siječnja, tako da su probe u punom zamahu i ja se upravo spremam za Split.

Predstava se nastavlja na roman, ali prati i jednu kasniju priču koju sam zapisala, nekad se romani završe izvan korica, u životu.

Trenutno s Enom Jurov radiš i na slikovnici o Madini Hussiny, djevojčici koja je poginula nakon što je nju i njezinu obitelj hrvatska policija prisilno vratila iz Hrvatske u Srbiju. U kojoj je fazi i općenito na čemu sve trenutno radiš?

Pjesmu sam napisala prošlog proljeća, ali Enin je posao zahtjevniji, jer slikovnica traži više slike nego teksta. Ena i ja smo surađivale na Prvoj stanici do Zvijezde, gdje sam ja vodila kratku priču, a ona radionicu stripa sa srednjoškolcima. Tada je već imala strip o Madini i velike stripovske table bile su izložene kod Pavlice u Ribnjaku. Bilo je ovakvo predbožićno vrijeme i te su me njene table presretale kao jedna od rijetkih stvari koje s Božićem imaju veze – ali vjernici će znati više o tome. Prihvatila sam Enin poziv na suradnju, i zato jer je priča o Madini više od slikovnice, ona je dio inicijative da se neki lokalitet, igralište, ulica, staza u parku, nazove imenom djevojčice koja je žrtva onoga što nazivamo represivnim državnim aparatom, koji je u smrt svojevremeno poslao i Leu Deutch i Aleksandru Zec, a evo sada i Madinu Hussiny, samo nema volje da se to prepozna i javno. E, pa to ćemo promijeniti. Marijana Hameršak, koja je i jedna od vodećih stručnjakinja za književnost za djecu, ali i aktivna u borbi za prava migranata, ustupila nam je dokumentarnu građu koju je prikupila o putovanju Madinine obitelji, o njoj samoj i o životima migranata, migrantskim rutama i kampovima. Bio nam je dragocjen i razgovor i podjela iskustava s umjetnicom i aktivisticom Selmom Banich koja je pokrenula spomenutu inicijativu. I Ena i ja smo imale blokadu, poteškoću da se nosimo s onim s čim smo se susrele, da osjećaj jada i bespomoćnosti oblikujemo u nešto smisleno što je u stanju sačuvati sjećanje, pa i izboriti nadu u promjenu. Vjerujem da smo uspjele s autorske strane, a nadam se da će biti i konkretnih pomaka prema tome da se napravi i puno više. Izlazak slikovnice je najavljen za prve mjesece sljedeće godine u Sandorfu, dragocjeno je da postoji izdavač poput njih, otvoren ovakvim temama, na ovom našem prostoru, a već je polako zaživjela kroz javne izvedbe u Ribnjaku i to na svom, nadam se, budućem igralištu..

Prošlu godinu posvetila sam stvarima koje sam željela raditi i morala dovršiti, mimo nekog književnog mejnstrima, scene, tržišta i svih onih stvari koje danas nije moguće sasvim izbjeći, a opterećuju i skrivaju ono najbitnije u književnom radu.

U sljedećem periodu zanima me samo nastavak rada na novom romanu.

Priča o Madini više je od slikovnice, ona je dio inicijative da se neki lokalitet, igralište, ulica, staza u parku, nazove imenom djevojčice koja je žrtva onoga što nazivamo represivnim državnim aparatom, koji je u smrt svojevremeno poslao i Leu Deutch i Aleksandru Zec, a evo sada i Madinu Hussiny, samo nema volje da se to prepozna i javno

Postojati u književnosti, kao i životu, svakodnevno

Iznimno si prevođena autorica, što se može vidjeti u prilogu Internacionala naslovnica koju smo ‘složili’ samo za roman Adio kauboju. Što je najnovije, što se sprema, što bi izdvojila kao poseban trenutak inozemne recepcije?

Bilo je puno susreta sa čitateljima i gradovima u kojima su knjige izašle: San Francisco, L.A., Mantova gdje na čitanja dođe i petsto ljudi i čitava turneja po Italiji, vlakom od grada do grada, Edinburg i London, tekst Kapke Kassabove u Guardianu, bilo je općenito puno dobrih inozemnih kritika i za Kauboja i za Pjevača; nagrada Prix du premier roman koju dodjeljuje žiri sastavljen od dvanaest francuskih kritičara, Meksiko, Istanbul, skupilo se toga kroz godine, e sad je li ostavilo kakav dublji trag, vrijeme će pokazati. Trajna prijateljstva s prevoditeljicama, susreti pa i zajednički nastupi s autorima koje volim, bitne su visoravni, ne vrhunci. Ostalo mi je uvijek pomalo žao što nisam otišla u Iowa Writer’s Workshop kad sam dobila priliku i tu stipendiju, tada sam bila spriječena otići na nekoliko mjeseci, a kasnije više nije bilo prilike. To je žal za izgubljenim iskustvom, uvijek se pitaš kako bi to bilo.

Danas mladi autori imaju puno prilika doći do rezidencije, pa s vremenom, posredno, do prijevoda i to je odlično, iako vjerujem da se mnogima ne živi u kuferu i da je za pisanje u konačnici dobro imati neko stalno mjesto. Prije samo desetak godina nije bilo tako, moju generaciju je to preskočilo i zato je taj moj „slučaj“ neke prisutnosti i recepcije izvan nacionalnih granica bio zanimljiv. Meni je to dalo vjeru u ono što radim i mogućnost da ne ovisim isključivo o domaćim književnim konstelacijama, jer su mi često zazorne i mislim da unutar njih od mene, i ne samo mene, ne bi puno ostalo.

Sve je moguće dok jedini bitan faktor ne postane koliko se neka knjiga prodaje, jer tada se književnosti ne piše dobro, najbolja književnost je često sporovozna, a mnoge najbolje knjige longselleri. Sjećam se da je David Albahari upozoravao na tu tendenciju još dok je živio u Kanadi. Kao pisci smo postali potrošna roba, ako svako malo ne izbacimo hit.

Meni je najvažnije da sve moje knjige i dalje žive i nešto se s njima događa što znači da ih netko čita, ne samo Adio kauboju. Eto, to je odgovor na pitanje što bi bio vrhunac inozemne recepcije i recepcije generalno, jer kad je književnost u pitanju svakako je najbolji kontinuitet, postojanje u književnosti. Mene ni ne zanima „karijera“ osim kao posljedica koja može omogućiti mirniji i sigurniji rad, želim postojati u književnosti kao i u životu, svakodnevno. Naposljetku, ona je moj život.

I za kraj, imaš li još uvijek svoju bugenviliju?

Hvala ti na tom pitanju. Sada imam dvije, jer su mi knjižničarke i čitateljice iz Istre poklonile jednu malu bugenviliju u pitaru za Ljeta s Marijom. Ali ona koju smo uistinu posadili otac i ja početkom devedesetih uz našu kuću, već je tu kuću prerasla, a preživjela je i posjekotinu koju su joj zadali, samo što, vjerojatno zauvijek, nosi zavoj od kaučuka i gume na tom mjestu. Ljeti je turisti fotografiraju. Eto, toga nema u knjigama, pa možda je red da vam kažem da je stablo dobro, čak i u ovo doba godine u cvatu.

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.