U posljednje si vrijeme bila prilično aktivna na različitim poljima vlastitih znanstveno-istraživačkih interesa, koji se često, razumljivo, prožimaju i isprepliću, a ponegdje dodiruju upravo kroz artikulaciju mjesta razlike. Skakat ćemo, dakle, pomalo s teme na temu. Započnimo zbornikom Teorija lirike, koji si nedavno uredila i opremila uvodnim tekstom. Postava je uglavnom kanonska – od Adorna, Cullera i de Mana do Kravara, ali je velika većina tekstova kod nas objavljena prvi put. Prije nego nas prošetaš kroz različite rakurse i pristupe, naizgled banalno pitanje – što je „lirika“ iz naslova; naravno, u svjetlu ovdje okupljenih čitanja?
Tražiš od mene da definiram jednu od najkrhkijih stvari, kako ju je nazvao Adorno… Upiše li se u tražilice naslov zbornika u prijevodu na engleski, većina rezultata izbacit će Cullerovu knjigu iz 2015, pa kad je on već sebi uzeo prostora od jedne cijele knjige da objasni što je lirika, bilo mi je lakše odlučiti se za isti naslov, pogotovo nakon što je u privatnoj korespondenciji pohvalio izbor tekstova i ljubazno mi ustupio autorska prava za svoj davni tekst… Lirika je teorijski konstrukt i stoga teorijski problem. Mi smo tijekom školovanja izloženi raznim pjesmama: himni na početku školskih priredbi, pejsažnim pjesmama u čitankama, popularnim hitovima na radiju, narodnjacima i narodnim božićnim pjesmama… Sve je to poezija. Lirika je pak termin nastao u 19. stoljeću kojim se htjelo objediniti tekstove koji nemaju fabulu i nisu namijenjeni izvođenju, a najčešće imaju karakteristike kao što su iskazivanje u prvom licu, fragmentarno izlaganje, emocionalnost i asocijativnost u povezivanju motiva, kratkoća. Poezija je dakle širi pojam od lirike i postavlja se u odnos prema prozi (pisanju bez prekida iz retka u redak), a lirika u trijadu s epikom i dramom.
Nedavno je na tvom matičnom fakultetu, pomalo potiho – uz onaj ponešto popraćeniji, posvećen Dubravki Ugrešić – održan simpozij posvećen Zoranu Kravaru, našem ključnom teoretičaru lirike. U svom članku nastavila si, na temelju njegovog i u zbornik uključenoga članka „Lirika i znanje“, skicirati vlastito razumijevanje krovnoga pojma. Lišava li se u nekim suvremenijim čitanjima pojam lirika vlastitog specifikuma? Je li to posljedica teorijskih prijepora, li moguće upravo nedovoljne teoretizacije?
Mi smo općenito akademska kultura koja zazire od teorije pa tako i od teorije lirike. U izlaganju sam htjela aktualizirati rani Kravarov tekst koji spominješ zato što je relevantan i inspirativan, a slabo se za njega zna i lako bi ga se moglo isključiti samo na temelju autorove dobi. U njemu, a to je bilo ranih 1970-ih, Kravar tvrdi da lirski govor već kopni (prisjetimo se da su mladom Kravaru suvremenici razlogovci). Čitala sam dakle taj dijagnostički tekst usporedo sa suvremenom pjesničkom produkcijom i analitičkim radovima akademskih kolega i kritičara ne bih li i samoj sebi razbistrila zbog čega me velika većina suvremene domaće pjesničke produkcije ostavlja ravnodušnom, a analitički tekstovi nezadovoljnom.
Zaključila sam da dvije tendencije konvergiraju u istoj točki: poezija koja se objavljuje ide niz dlaku svakodnevnom govoru i aktualnostima koje ovaj zahvaća (umjesto da ih nadilazi) nazivajući to angažiranošću i političnošću, a kritika koja bi ga trebala zaustaviti puše u isti rog takozvane angažiranosti i političnosti da ne bi slučajno bila optužena za kratkovidnost, elitizam ili izdaju. Kad se poklopi manjak čitanja i riskiranja u pisanju pjesama s nevoljkošću da se problem teorijski artikulira, dobije se mlaka poezija nesposobna da ide ukorak s vremenom i, kako je Kravar primijetio, bude korektiv, na strani istine bića, iskazana govorom koji je razriješen od logičko-gramatičkih veza, a da pritom nije besmislen.
Lirika je teorijski konstrukt i stoga teorijski problem. Mi smo tijekom školovanja izloženi raznim pjesmama: himni na početku školskih priredbi, pejsažnim pjesmama u čitankama, popularnim hitovima na radiju, narodnjacima i narodnim božićnim pjesmama… Sve je to poezija
Neutralnost u prosudbi
Čini mi se da zastupaš tezu da i u recentnoj domaćoj pjesničkoj proizvodnji mehanizmi lirskoga izvlače deblji kraj. Sasvim slučajno, Slaven Jurić upravo priprema antologiju narativnog pjesništva, koja, uz daleko manjim broj uvrštenih autora/ica, nastavlja bistriti nedoumice koje je kanalizirao Damir Šodan, prije petnaestak godina objavljenom antologijom „stvarnosne“ poezije Drugom stranom. Istom se temom, precizno, nedavno pozabavio i Branislav Oblučar. Kakav je tvoj pogled, s jedne strane na pjesničku aktivu, a s druge na pravce refleksije?
Kao nezainteresiranoj strani, meni je ipak bliža neutralnost u prosudbi dinamike književne produkcije; mislim da tu i treba biti prognostičar po uzoru na Tinjanova – istina je da je fabula toliko duboko prodrla u tkivo poezije da je nastao jedan distinktivni odvojak koji prepoznajemo i zovemo „stvarnosnim“ pjesništvom, no to se događa gotovo usporedno s prodorom tradicionalnih lirskih obilježja u prozu kao što su fragmentarnost, asocijativnost, statičnost izlaganja, osjećajnost, dominacija iskazivanja u prvom licu… Tako naizgled imamo paradoks da se, primjerice, u romanima narativnost osipa, a u poeziji raste. Riječ je dakako samo o migraciji književnih postupaka, zakonu akcije i reakcije u književnoj evoluciji. Valja međutim upozoriti, a što se prečesto zaboravlja, da protokoli čitanja ostaju i dalje na snazi, ma koliko se doimalo da je postalo svejedno jer se dva književna roda toliko prožimaju. Naime, pjesnički tekst, i kada je narativan, aktivira i vertikalni smjer čitanja, a sintaktička granica koja se ne podudara s granicom retka nužno obznanjuje da tekst valja čitati na pozadini poezije.
Kad smo već kod antologija, koje, priznavale to ili eksplicite odricale, uvijek imaju određenog utjecaja na formiranje kanona i predstavljaju ulog u njegovu (re)definiciju, Tomislav Brlek nedavno je priredio opsežnu „antologiju moderne poezije“ naslovljenu Od Matoša do Maleša. Sastavljač se, kao u ostalom i ti u Teoriji lirike, odlučuje za problemski pristup. Kako čitaš Brlekovu metodu i njegovu implicitnu „skicu za kanon“, odnosno kako se ona odnosi prema prilično opsežnom, ali i jednako jednoobraznom priručnom kanonu predloženom nekim prethodnim, ipak prilično različitim antologijskim pokušajima: nabacujem bez reda i namjere vrednovanja – Kombol, Miličević-Šoljan, Pavletić, Slamnig, Mrkonjić, Mandić, Pejaković, Maroević, Stamać, Mićanović, Đurđević, Šodan…
Antologije neosporno utječu na formiranje kanona i na njegovo unutarnje preslagivanje, samo ih ne treba shvatiti kao književnopovijesne brevijare, a glavni je problem što ih se baš tako doživljava i recipira. Brlekova antologija autorski je rad, što znači da ne bježi ni od odgovornosti ni od kreativnog osobnog potpisa, što smo nekoć mnogo ekonomičnije i manje suspektno zvali ukusom. Osim što su obje knjige, kao što si primijetio, problemski koncipirane, nisam sigurna koliko je usporediv moj odabir tekstova za zbornik s Brlekovim za antologiju, naime ja sam bila ograničena i autorskim pravima i njihovom cijenom i dostupnošću vlasnika autorskih prava odnosno njihovom (ne)spremnošću da mi autorska prava ustupe…
Antologije neosporno utječu na formiranje kanona i na njegovo unutarnje preslagivanje, samo ih ne treba shvatiti kao književnopovijesne brevijare, a glavni je problem što ih se baš tako doživljava i recipira
Brlekova je antologija po mnogočemu posebna i netipična, prvo zato što predstavlja mnogo manji broj pjesnika većim brojem pjesama i utoliko ne želi biti panoramskim pregledom ili snimkom stanja. Drugo, ona je selektivna, koncepcijski dosljedna i ujednačena, a to je doista unikum na našoj antologičarskoj sceni, gdje se prešutna prednost ipak daje inkluzivnosti, demokratičnosti, rodnoj, poetičkoj, generacijskoj ili kakvoj drugoj reprezentativnosti. Treće, ona ne igra na sigurno i popularno te utoliko, izdavački gledano, predstavlja veći rizik – ona promiče pjesnike za koje velik broj Hrvata uopće nije čuo kao što su Marija Čudina ili Tonči Petrasov Marović, a mimoilazi lektirne ljubimce poput Cesarića, Tadijanovića, Mihalića. I četvrto, premda ne i posljednje što se o njoj ima reći, antologija pokazuje unutarnju koherenciju tako što se u njoj dade razabrati provodna nit među pjesmama – primjerice, književnopovijesno razmatrani odvojeno Krleža i Petrasov Marović dijele dubinske sličnosti u odnosu prema dijalektu, poema kao žanr od Matoša i Ujevića, preko Gorana Kovačića i Kaštelana pa sve do Petrasova Marovića pokazuje se povlaštenim mjestom moderne poezije; u suvremenoj pjesničkoj produkciji zapostavljen, humor je sastavnica moderne poezije kod Slamniga, Šoljana, Petrasova Marovića i Maleša i stoga podsjetnik na neiskorišteni potencijal jezika…
U prvom licu
Preskočimo na područje proze. Tekuće godine objavila si i knjigu Dalje treba misliti. Pripovjedna proza Slobodana Novaka. Perspektiva je ujedno književnopovijesna i teorijska, kroz sedam međusobno povezanih studija, a autor u fokusu jedna je od okosnica suvremenog, opet, kanona. Koji su, i zašto, primarni fokusi knjige?
Imala sam sreće da mi se osobni interesi podudaraju s profesionalnim uvjetima za napredovanje, i to oboje u godini kada se obilježava 100. obljetnica rođenja Slobodana Novaka, koji je kanonski pisac zadnjih sedamdeset godina, a bez monografije. Oduvijek sam htjela shvatiti što me toliko vuče njegovu opusu, a gore navedeni razlozi prevagnuli su da sve ostale profesionalne obveze konačno podredim vlastitoj opsesiji. Razmatrala sam Novakov pripovjedni opus u cjelini pokušavajući razabrati njegovu unutarnju logiku, koja je nesumnjivo postojala jer je njegova cjelokupna pripovjedna proza napisana u prvome licu. Prvo lice vrlo je skliska i zavodljiva kategorija, u pravilu se (premda pogrešno) referencijalno puni biografskom osobom autora i njegovim građanskim svjetonazorom. Kod Novaka se to osobito naglašavalo zato što je i sâm u intervjuima priznavao da piše autobiografski.
Čitajući dakle njegovu prozu s teorijskim naočalama koje su mi pomagale da neke pojedinosti izoštrim, a druge ostavim u mutnom kakve jesu, Novak mi se razotkrio kao svojevrstan paradoks – kao mnogo kompleksniji pisac nego što ga se držalo i mnogo jednostavniji nego što se slutilo. Kompleksniji je po tome što njegova proza uopće nije mimetička, na djelu su vrlo složeni i suptilni pomaci u iskazivanju u prvom licu, koji omogućavaju izrazito gipkom pripovjedaču da brzo, naglo i neočekivano mijenja rakurs s pripovjedača na junaka; jednostavnija je po tome što slijedi mnogo stariju tradiciju pikarske proze; ograniči li se na egzistencijalističku prozu ili generacijske krugovaške ambicije, propuštaju se ocijeniti neki još dublji slojevi Novakovih tekstova, a koje je Bahtin povezivao s karnevalskom kulturom srednjeg vijeka i renesanse.
S Novakom kao ulaznom premisom, čini li ti se da je, od rata – koji je učinkovito i prilično eksplicitno preuredio raznorazne kanone – naovamo, dnevna politika imala direktniji utjecaj na onaj prozni? Mnogi se potencijalni razlozi nameću no, da prejudiciramo – ukoliko je odgovor „da“ – zašto?
U poratno doba svaka kultura, vjerujem, nije još u stanju sebe i druge motriti razboritošću i sabranošću koje bi bile očekivane u mirnodopsko vrijeme, postanu uskogrudne i osjetljive, a to se prelomi i na leđima pisaca. Kod Novaka sam uvijek gledala sa simpatijom njegovu ustrajnost u nepripadanju: među krugovašima se pomalo osjećao kao strano tijelo jer je bio dosta stariji od kolega i iskusio je Drugi svjetski rat na svojoj koži kao partizan, klerikalni odgoj učinio ga je izrazito skeptičnim i kritičkim prema Crkvi, a 1990-ih i 2000-ih ostao je vjeran rubnoj poziciji jer se kao intelektualac nije mogao odreći kritičnosti, a zbog konzervativnijih pak nazora dolazio je u sukob s duhom vremena. Od privatnih nazora intelektualaca čini mi se mnogo opasnijom i pogubnijom navada da se zbog njih otpiše njihov cjelokupni intelektualni rad. Matoš je bio ženomrzac, a ni Krleža nije ostavljao dojam zagriženog feminista pa ne mislim da ih zbog toga moramo „otkazati“. Međutim, piscu i njegovoj kulturi nije dugoročno korisno ni kad ga prigrle doksa, ideologija ili kako već nazovemo one što uređuju čitanke i udžbenike – tada naime dobijemo jednu razrijeđenu verziju pisca otupljenih očnjaka, papagajsko ponavljanje, što bi rekao Krleža, kojim pisca otprave u krotkost i pročitanost.
Matoš je bio ženomrzac, a ni Krleža nije ostavljao dojam zagriženog feminista pa ne mislim da ih zbog toga moramo „otkazati“
Čitati spisateljice
U korijenu književne znanstvenice i profesorice čuči, naravno čitateljica. Nemojmo je zanemariti. Što te u posljednje vrijeme, u najrazličitijem spektru, okupira mimo kurikularnih „poslovnih obaveza“?
U posljednje vrijeme intenzivno čitam spisateljice, jako volim Rachel Cusk, Annie Ernaux, Alice Munro i Flannery O’Connor, a od domaćih se uvijek radujem novim knjigama Magdalene Blažević i Marije Andrijašević.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
