„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal započinjemo razgovor s piscem, kolumnistom i filmskim kritičarem Juricom Pavičićem.
Alberto Manguel u knjizi Dok pakiram svoju biblioteku sprema svojih 35.000 knjiga koje treba poslati na novu adresu, razmišljajući o odnosu knjige i čitatelja. Često ga se sjetim, kao i W. Benjamina koji je svoju biblioteku, obrnuto, raspakiravao i o tome napisao esej, dok se pokušavam odreći nekih knjiga jer za njih više nema mjesta, ali stalno tražim izgovore i odgađam početak. Kakav si ti kao kolekcionar knjiga, kako izgleda tvoja kućna biblioteka? Jesi li pasionirani ili racionalni skupljač knjiga? Na koji se način rastaješ od onih za koje više nema mjesta? Ako, kako to kaže jedna izreka, knjige imaju svoju sudbinu, treba li ih onda povremeno jednostavno pustiti?
Moja je situacija i slična Manguelovoj i stubokom drukčija. Kao i njegova, i moja je kuća pretrpana knjigama. No – razlika je što one uglavnom nisu moje. Moja je supruga sveučilišna profesorica iz druge generacije sveučilišnih profesora. Što znači da nam je kuća do čepa puna knjiga, ali 80% njih nisu moje. Ima tu dva kila teških monografija o mletačkim zlatorescima, knjiga na gruzijskom pismu o gruzijskim manastirima, knjiga transkribirane oporuke trgovca Mihovila Bartulovog iz zadarskog arhiva, tomova ezulskih časopisa o dalmatinskoj umjetnosti… Četiri petine knjiga u mojoj kući ja vjerojatno nikad neću otvoriti.
Što se tiče moje biblioteke, držim je unutar kući fizički odvojenu. S obzirom na to da smo puni, nastojim postići da ne raste. To neki put nije lako – jer, kao novinar u prosjeku poštom dobijem barem dvije knjige tjedno koje nisam ni naručio niti očekivao. Ipak, intencija mi je da se držim načela „jedna knjiga unutra, jedna knjiga van“– barem na godišnjoj razini.
Naš kolega, slovenski pisac Andrej Blatnik, smislio je način za to; svako malo, sistematično, na svome Facebook profilu oglašava kako dijeli nekoliko knjiga, otprilike desetak, objavi njihove fotografije i čeka da mu se pratitelji jave. Meni je također važno kod koga će završiti moje knjige. Koliko si ti emotivno vezan uz svoje knjige i koliko često radiš njihovu selekciju?
Ja imam drugi odušni ventil. U Splitu postoji udruga Most koju vodi sjajna humanitarka Đordana Barbarić (kao i ja, gorljiva je navijačica Hajduka i pretplatnica). Ona skrbi o utočištu za beskućnike. Godinama već postoji program gdje se ljudi javljaju, rezerviraju termin i taj dan kuhaju večeru za 40-ak stanara prihvatilišta. S grupom prijatelja prihvatimo se tog kuhanja jednom, dvaput godišnje. Osim toga, udruga ima i božićni sajam. Pred Božić postave štandove na Rivu i tamo prodaju darovane predmete da bi s tim novcem financirali prihvatilište. Ja im u prosincu poklonim 100-150 knjiga beletristike koje oni tijekom tog vikenda prodaju na štandu, s tim financiraju rad, a ja dobijem daha za iduću godinu.
Red-nered i bibliokleptomanija
Koje su to knjige bez kojih nikako ne možeš zamisliti svoju kućnu bibilioteku?
Ima ih tri vrste. Prve su stručne knjige koje mi trebaju kao filmskom kritičaru – pogotovo one o hrvatskom i jugo-filmu.
Druge su knjige pisaca koji su mi važni kao što su Le Carre, Graham Greene, Patricia Highsmith, Agota Kristof, Ernesto Sabato, Flannery O’Connor, Carver, James Ellroy, Ruth Rendell, Heinrich Boll. Njih nikad ne poklanjam dalje.
Treće i najvažnije su mi knjige koje su povezane s nekim važnim trenutkom čitateljskog života. Recimo, izbor najboljih latinoameričkih romana beogradske „Prosvete“ koji sam dobio od roditelja za maturski poklon. Sabrana Borgesova djela koja sam kupio s prvim honorarom s Kviskoteke. Sabrana djela Alberta Camusa koja sam naslijedio od matere, jer joj je on bio najdraži pisac. Novosadsko izdanje O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi preko kojeg sam otkrio Carvera. Male crvene sveščice beogradskog „Reč i misao“ u kojima sam prvi put čitao Borgesa, Poea i Buzzatija. Sabatov Anđeo uništenja koji je bio prva knjiga koju sam recenzirao. Recenzija je izašla na Silvestrovo 1989, bio je to moj prvi tekst objavljen u profesionalnim novinama.
Red ili nered naših privatnih biblioteka govori o nama samima; koji si ti tim – urednih ili neurednih?
Uredan. I inače volim da stvari budu na mjestu. A s obzirom koliko nam je knjiga u kući, nemam ni izbora. Nikad ne bih ništa našao.
Svaka je biblioteka neka vrsta autobiografije vlasnika, Borges bi rekao da knjige iscrtavaju osobni profil osobe, kakva bi se autobiografija mogla iščitati iz tvoje?
Bojim se, ništa konzekventno. Nekom tko bi se tim bavio vjerojatno bi začudilo kako imam malo političke, politološke i historiografske publicistike – to su knjige koje očekujete da novinar čita, ja ih čitam premalo. Začudila bi ga prevaga fikcije, proze. Sasvim bi sigurno shvatio da sam filmski kritičar jer imam dosta knjiga o filmu.
Kako i gdje najčešće čitaš, imaš li neka posebna mjesta, doba dana i rituale?
Uvečer, prije spavanja – i tada uvijek prozu. Bez proze ne mogu zaspati. Nosim jednu proznu knjigu i na put, za hotel. Ljeti čitam na barci, na klupi u krmenom kokpitu. U principu čitam papirne knjige. Nisam stvorio naviku kindla, a pdf-ove čitam samo ako baš moram – zbog posla – ali tada ujutro, za radnog vremena i uz pravi komp, uz pisaći stol na većem monitoru.
Povijest čitanja je i povijest bibliokleptomanije, povijest naočala, ali i povijest kreveta u kojima se čitalo, može se iščitati iz Manguelove Povijesti čitanja. Imaš li mračnu tajnu knjiga koje si otuđio ili ih nisi vratio vlasniku ili biblioteci? (Kod mene je, priznajem, još uvijek Fowlesova Ženska francuskog poručnika od 1994., u međuvremenu su je vjerojatno otpisali.) Imaš li priču o naočalama ili krevetu?
Naočale za čitanje mi trebaju posljednjih desetak godina, ali to nije toliko utjecalo na čitanje. Više mi je otežalo korištenje mobitelskih aplikacija, Google Mapsa, QR kodova, mapi grada. U kulturi postoji iznimna neosjetljivost prema staračkom vidu: svaki me put raspizdi kad u muzeju vidim legende isprintane fontom osam. Dođe mi – kad je već moda – osnovati neku antidiskriminacijsku agendu protiv toga.
Što se tiče ukradenih knjiga – da, ima ih. Kao student znao sam ukrasti književno-teorijske knjige. Pogotovo se lako kralo iz knjižare Mladosti na Cvjetnom trgu. Pogotovo sam bio lakom na „Nolitovu“ crnu teorijsku biblioteku u kojoj su izlazili Auerbach, Jauss, takve stvari..
Imaš li čitateljski guilty pleasure?
Teško mi je reći. Gotovo da ne postoji. Mogao bih reći krimić, ali i kod krimića volim one koji nisu previše trivijalni.
Sastavljanje vlastitog popisa kanonskih djela, nekakve intimne biblioteke, zanimljiv je proces, osobito kod onih koji se bave čitanjem i pisanjem. Koji su ti pisci, djela i poetike osobno važni, odnosno od kojih bi pisaca bio sastavljen tvoj privatni kanon? Kako se i zašto on mijenjao tokom godina?
Postojali su pisci koji su mi privatno bili međaši poglavlja. Prvi je bio Borges krajem srednje škole, on me odveo na studij književnosti. Potom Graham Greene preko kojeg sam koncem 1980-ih shvatio što može ambiciozna žanrovska proza. Pa Carver u doba rata – to je bilo generacijski, u zraku, preko njega smo odbacili postmodernistički eksperiment i počeli cijeniti prozu koja se bavi stvarnošću. Onda je došla Highsmith za koju sam i ranije znao, ali sam je stvarno iščitao sredinom 1990-ih godina. Tada sam točno uvidio da je to vrsta proze koju i sam želim pisati. Prvu sam knjigu objavio 1997. s 32 godina i do tog trenutka je ta svijest bila posve sazrela: znao sam kamo se u književnosti želim smjestiti.
Postojali su pisci koji su mi privatno bili međaši poglavlja. Prvi je bio Borges krajem srednje škole, on me odveo na studij književnosti. Potom Graham Greene preko kojeg sam koncem 1980-ih shvatio što može ambiciozna žanrovska proza. Pa Carver u doba rata – to je bilo generacijski, u zraku, preko njega smo odbacili postmodernistički eksperiment i počeli cijeniti prozu koja se bavi stvarnošću
Vrijeme bez autoriteta
Kakav je tvoj stav prema službenom kanonu i misliš li da on danas uopće ima smisla ili živimo u vrijeme njegova drobljenja, postojanja više alternativnih kanona?
Mislim da kanon ne postoji, ali ne mislim da je to nužno dobra vijest. Kanon su s jedne strane rasturili akademski kulturalni studiji koji na kanon gledaju kao na monopolističku ujdurmu sjevernih bijelih muškaraca. S druge strane, kod novih naraštaja on ne funkcionira, što jasno vidim kod svojih studenata na filmskoj školi. Oni mogu biti orni filmofili, detaljno poznavati neku specifičnu nišu – recimo, japanski horor – a da nisu nikad vidjeli ni čuli za Fellinija. Ideja da se „Fellinija mora vidjeti“ je njima čudna i opresivna. Nekad se do informacija dolazilo puno teže, pa ste se zato pouzdavali u rijetke upućene koji bi za vas organizirali znanje preko kinoteka, antologija, muzičkih slušaonica, muzičkih ili SF časopisa, festivala, TV emisija kao „3..2..1 kreni“. Podvrsta tih ljudi bili su i novinski urednici: oni su ujutro na kolegija donosili umjesto vas odluku što je važno. Danas to ne postoji, vi klikanjem odlučujete što ide gore na vrh uz naslov, a što je u zapećku. Valjda sam star, pa moram priznati da mi ta vrsta upokojenog top-down autoriteta u kulturi i medijima fali.
Koja bi danas možda zaboravljena djela po tebi trebalo vratiti u fokus novih čitatelja?
Teško mi je na to odgovoriti, jer „zaboravljeno djelo“ danas može biti i knjiga iz 2005. Štoviše, knjiga iz 1950. bar će preživjeti preko lektire, a neke važne knjige pisane pred 20 godina nisu ni lektira, niti su više friške. Pogotovo je tako ako pisac nema novih knjiga, jer recimo nije živ.
Borges je isticao da je čitanje čak i važnije od pisanja, da piše o onome što je pročitao, samo na drugi način, ili o onome što je tražio u drugim knjigama, ali nije našao. I sam si pisac, kako kod tebe funkcionira ta veza čitanja i pisanja?
Čitanje dobre knjige me potakne da opet pišem. Ali, jako pazim da ne ode preko toga, jer ako vas neki pisac opčini morate paziti da ne bi počeli pisati njegovu knjigu, njegovim jezikom i s njegovim svjetovima. To završi krivo.
Knjižnice – kičma književnog života u Hrvatskoj
Kakav je tvoj odnos prema artefaktu knjige i je li se tu išta promijenilo s godinama i novim tehnologijama? Čitaš li na kindlu, slušaš li audio knjige, koliko ti je važna knjiga kao predmet i njezin dizajn?
Nikad ne koristim ni kindl ni audio knjigu. Čak ne slušam ni radio osim u autu, jako volim tišinu. Čitam na papiru. Kad sam knjigu pročitao onda u principu nemam više posjednički odnos prema njoj. Rado je dajem dalje, poklanjam, posuđujem bez ambicije da mi se ikad vrati. Volim da knjige kruže, ne da se kisele i gomilaju. Nemam u sebi ni mrvu bibliofilskog u smislu da me uzbuđuju prva izdanja, potpisane knjige, rariteti… Možda bih zbilja bio osoba za kindl da sam malo mlađi.
Bavimo se poslom u kojem često knjige ne čitamo kao ‘obični’ čitatelji, vraćamo im se, analiziramo, iz njih citiramo… Kako izgledaju tvoje knjige, kako obilježavaš mjesta na koja ćeš se vraćati, šaraš li po knjigama?
Ne, gotovo nikad. Na mjesta koja mi trebaju za citiranje lijepim post-it papiriće, bilješke vodim u teci, i to samo ako recenziram tu knjigu. Obilježavam citate u knjizi samo onda ako ih trebam čitati studentima na klasi.
Koliko su ti još važne javne knjižnice i koliko često ih posjećuješ?
Ne posjećujem ih kao član, zato što kupujem knjige. Ne podnosim grebatorsku kulturu u hrvatskoj književnosti, gdje se podrazumijeva da bi svaki čovjek od knjige trebao knjige svih drugih ljudi od knjige dobiti besplatno. Ako me zanima novi Perišić ili Kristian Novak ili Olja Savičević, ne želim čekati. Odem i kupim ih, a onda dajem dalje. Međutim, knjižnice su mi važne jer su u Hrvatskoj one kičma književnog života. Naša je publika tamo, a ne u knjižarama. Uvijek nastojim gostovati u knjižnici ako me zovu, ovog sam mjeseca gostovao u Vinkovcima, Korčuli i Makarskoj.
Kakve knjižare voliš; velike megastorove ili male, intimne knjižare? Ili kupuješ preko weba?
Knjige kupujem u knjižarama u centru grada, jer na taj način podržavam njihov opstanak i branim centar Splita od dodatne turistifikacije. Opstale su njih još tri, jedna veća i dvije manje, i trudim se knjigu kupiti tamo ako mogu. Preko weba kupujem samo ako nešto ne mogu naći u splitskim knjižarama.
Za Patriciu Highsmith sam i ranije znao, ali sam je stvarno iščitao sredinom 1990-ih. Tada sam točno uvidio da je to vrsta proze koju i sam želim pisati. Prvu sam knjigu objavio 1997. s 32 godina i do tog trenutka je ta svijest bila posve sazrela: znao sam kamo se u književnosti želim smjestiti
Loša književnost mijenja svijet
Naš se osobni ukus ponešto mijenja s godinama, mijenjaju se poetički modeli i trendovi, pa i shvaćanje uloge književnosti. Koja su tvoja današnja očekivanja od književnosti, vjeruješ li da književnost i njezin angažman mogu mijenjati ili barem pomoći shvatiti kompleksnost svijeta u kojem živimo?
Ja sam jednom prilikom zlobno rekao kako mislim da književnost može mijenjati svijet, ali pod jednim uvjetom – ako je loša. Knjige koje služe kao aktivistički katalizator, koje pokreću ljude na političko djelovanje obično su knjige koje su istodobno i plakatne, sirovo izravne, ilustrativne, agitpropovske. Ako je književnost dobra onda ona naoko jednostavne stvari pokazuje kao složenije, razmazanije, s više sivih zona… To nije dobro polazište za aktivizam. Zato su i crkva i staljinisti i današnji politički korektni liberalizam skloni jednostavnoj, lošoj fikciji.
Nadalje, ja sam novinar. To znači da ako želim mijenjati društvo imam puno efikasnije i brže oruđe, a to je članak koji će više ljudi pročitati sutra. Zato ne vidim smisla u tome da aktivizam uvodim u prozu.
I za kraj, koje su to knjige što si ih pročitao u zadnje vrijeme koje su ispunile tvoja čitateljska i profesionalna očekivanja?
Evo ih nekoliko. Vukotrk Šveđanke Kerstin Ekman čudesna je knjiga o starosti i starenju koja počiva na odnosu čovjeka i prirode/šume. Razdomljeni puljiškog pisca Marija Desiattija generacijska su kronika Apulije, knjiga u kojoj prepoznajem Jug sličan onom u kojem sam živim. Nedavno sam otkrio dvije moćne knjige južnoafričkog pisca Damona Galguta: mali bekpekerski roman In a Strage Room i obiteljsku sagu Obećanje. Upravo čitam Male milosti bostonskog pisca Dennisa Lehanea, jednog od najboljih živućih autora krimića. Od krimi-romana koji su mi baš po guštu izdvojio bih briljantno minimalističkog Tragača Irkinje Tare French: to je whodunnit oljušten na minimum, beskrajno jednostavne radnje, bez manirističke eskalacije okrutnosti i barokno kompliciranih sižea.
Jurica Pavičić rođen je 1965. u Splitu gdje i danas živi. Od 1989. radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina, a od 2000. novinar je i kolumnist Jutarnjeg lista. Dobitnik je najznačajnijih hrvatskih priznanja za novinarstvo i filmsku kritiku. Autor je i više publicističkih knjiga. Kao književnik debitirao je romanom Ovce od gipsa po kojem je snimljen film u režiji Vinka Brešana. Uslijedili su romani Nedjeljni prijatelj, Minuta 88, Kuća njene majke, Crvenkapica, Žena s drugog kata, Crvena voda, Prometejev sin, Mater Dolorosa i Žigice; zbirke priča Patrola na cesti i Brod u dvorištu te zbirka izabranih priča Skupljač zmija. Po priči Patrola na cesti snimljena je i nagrađivana kriminalistička miniserija u režiji Zvonimira Jurića. Kratke priče i romani Jurice Pavičića prevedeni su na više jezika. Roman Crvena voda osvojio je nagrade Fric i Ksaver Šandor Gjalski te doživio iznimnu recepciju u Francuskoj gdje je 2021. osvojio više nagrada među kojima su i nagrade Grand Prix de Littérature Policière za najbolji strani krimić i Le Point du Polar européen za najbolji kriminalistički roman europskog autora, napisan na francuskom ili preveden na francuski jezik.
* Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.
