Šodan je u najnovijoj zbirci još snažnije zasvirao, na sebi svojstven način, trubu, sax ili gitaru (na vama je da predočite). Svaki od subjekata, a ima ih koliko i pjesama (ili je sve to maslo jednog i istoga u kojemu se zbivaju glasovne promjene, jer tko bi se usudio izmjeriti granice subjektiviteta, a da mu pritom ne prišije masku ili nadgrobni spomenik?), svira, zadržavajući (auto)ironični i sarkastični osmjeh, o malograđanskoj anesteziranosti, kritici kasnog kapitalizma i fašizmu