Portal za književnost i kritiku

Pjesme u prozi

Kuća jezika

Smrt oca postaje pogonsko gorivo koje Marijinu „žilu“ ili emotivno snažnu struju svijesti raspršuje po različitim vremenskim dionicama. Knjiga se tako pretvara u fragmentarnu ispovijest, lirski dnevnik u kojem vrijeme ne teče uvijek pravocrtno, dani se ispisuju asocijativno kako sjećanja naviru. Ono što ih veže jesu konture nacrta, tlocrta i bokocrta kuće-knjige
Marija Andrijašević: “Temeljenje kuće”, Fraktura, Zagreb, 2023.
Priprema terena za temeljenje, zatim temeljenje priče o zavičaju, obitelji, spisateljskom radu, traumama i snovima, do konačnog rezimea napisanog – učvršćivanja sebe, povratka zime s novom Marijom – knjizi omogućuje konceptualni štih

 

U drugoj polovici nultih godina uzdižu se pjesnički titraji na površini već odavno rasutog i heterogenog književnoga polja koji djeluju prvenstveno kao neki tip nadogradnje, retuširanja ili reaktualizacije prethodnih poetskih matrica. Kako eksperimentalnih, „semkonkretističkih“, tako i onih „stvarnosnih“. Marija Andrijašević je svakako bila jedna od tih novih pojava čiju su lirsku lucidnost odmah primijetili kritičari. Njezin prvijenac Davide, svašta su mi radili (2006.), ovjenčan Goranom za mlade pjesnike, izgradio je, specifičnim lirskim strategijama, drugačiji odnos subjekta prema sebi i okruženju. Inscenacija različitih tipova dijaloga preko kojih se lirski subjekti ogledaju, polidiskurzivnost, kolažiranje, razvidni metatekstualni i autopoetički signali, intertekstualnost, vrlo kolokvijalna, bogata i digresivna sintaksa, kreirali su specifičan ispovjedni ton subjektice uronjene počesto u rigidni familijarni kontekst ili priprostu sredinu, prema kojoj nerijetko zauzimaju ironičnu pozu. Mačka koja se oprezno provlači između nogu bešćutnika. Autoričin gust i u mnogočemu lirski potkovan roman Zemlja bez Sutona (2021.), nagrađen T-portalovom nagradom za roman godine, osvjetljava obiteljsku tamu, ali i neki tip vlastita uskrsnuća ili nanovo rođene senzualnosti zavičaja preko djevojčice Alte. U konačnici, on osvjetljava suosjećanje. Pokušaj glavne junakinje Glorije da u tvrdoglavom i teškom ocu pronađe kutak topline ili prostora za (samo)razumijevanje.

Govor o jeziku

Zbirka Temeljenje kuće može se promatrati kao svojevrsno proširenje spomenutih tematskih preokupacija. Nalazimo se također u dalmatinskom zavičaju u kojemu lirska protagonistica Marija, u atmosferi bližnjih, nastoji izgraditi kuću. Zapravo, ispravnije bi bilo reći „graditi“ kuću, jer glagolska imenica „temeljenje“ aludira na dugotrajan proces. Valja još jednom naglasiti da autoričin ispovjedni, autobiografski diskurs nije neko apatično ili „s visoka“ rezoniranje vlastita života, krhko esejistička, filozofična ili ezoterična retrospekcija, već je autentično raspršen lirskim rješenjima u kojemu se prozni slog i stih sljubljuju. Marijina želja je zapravo nikad ostvarena želja jezika da izgradi sebi dom ili pristigne u neko utočište, međutim upravo ta neutaživa žudnja jezika čini sam jezik plodnim poljem. Zato Marija, prvenstveno, temelji jezičnu kuću koja je svjesna vlastite propusnosti, dihtanja ili iluzije o tome da je prozori, vrata, crijepovi i krovovi mogu činiti zatvorenom. Na nekoj nultoj razini taj bi se krovni motiv knjige mogao promatrati kao ona Heideggerova „kuća bitka“ kroz koju se konstituira biće: „provalim u zemlju, sebe, kuću: isto je“.

Tako se govor o kući istodobno pretvara u govor o jeziku, pisanju, tijelu, zavičaju, obitelji, traumama, maštanjima itd. Zbirka otpočinje čišćenjem terena za ono što će nadoći, a to je predodžba ili nacrt o kući-knjizi koja će se postaviti pred čitateljice i čitatelje: „treba raščistiti draču, koja je otrov, hrana i krajolik“. Marija je svjesna da njezino pisanje, stvaranje djela ili temeljenje nastaje u odnosu spram već ispisanih književnih kontura. Stoga ih treba dobro proučiti za uspješnu nadogradnju: „uzmem u ruke priručnik o temeljenju i učim o terenu na koji se pripremam (…) proučavam kako će se temelj ispravno ukopati u zemlju.“ To ispravno ukopavanje zaobilazi pretjerane manirističke ili metaforičke vratolomije: „Boli svako suočavanje sa životom koji odbija metaforu. Ona može svašta nositi, ali na njoj se ne može temeljiti kuću.“, „boli napuštanje stilske figure“. Nakon pročišćavanja terena, na scenu polako izlaze članovi njezine obitelji od kojih, dakako, najvažniju ulogu ima otac. Smrt oca (a i drugih) tako postaje pogonsko gorivo koje Marijinu „žilu“ ili emotivno snažnu struju svijesti raspršuje po različitim vremenskim dionicama. Knjiga se tako pretvara u fragmentarnu ispovijest, lirski dnevnik u kojem vrijeme ne teče uvijek pravocrtno, dani se ispisuju asocijativno kako sjećanja naviru. Ono što ih veže jesu konture nacrta, tlocrta i bokocrta kuće-knjige.

Marijina želja je zapravo nikad ostvarena želja jezika da izgradi sebi dom ili pristigne u neko utočište, međutim upravo ta neutaživa žudnja jezika čini sam jezik plodnim poljem

Pusta zemlja

Izmjenjivanje Marijinih glasova, miješanje ugodnih i nelagodnih reminiscencija djeluje poput zračnih džepova u kojima možete osjetiti, na trenutak, propadanje, promjene u želucu: „želim i da posiječemo stablo pod kojim je otac pao i od njega napravimo okvir za prozor u luminaru“, „puno toga znam, ali udaljiti se od Mare, oca, psa i mrtvih ne“. Nemogućnost udaljavanja od mrtvih čini da se njezina kuća-jezik-poezija neprekidno širi osjećajima radosti i boli: „gradnja kuće uvijek je i gradnja grobnice“. Tlo njezine „puste zemlje“ podrhtava istodobno od javne i privatne krize. Prva je, tajfunom tranzicije, pogodila njezin zavičaj, opustošila zajednicu: „ovdje ničeg nema osim grobova“, dok se druga nadaje, kako M. Pogačar ističe na ovitku knjige, „struganjem zidarskom žlicom po vlastitoj utrobi“. Priprema terena za temeljenje, zatim temeljenje priče o zavičaju, obitelji, spisateljskom radu, traumama i snovima, do konačnog rezimea napisanog – učvršćivanja sebe, povratka zime s novom Marijom – knjizi omogućuje konceptualni štih: „kućo, temeljenje Marije bilo je jedno od najtežih temeljenja Marija.“, „opet ulazim u zimu i opet ću raditi u tišini“.

Pjesme su pisane u proznom slogu, a rečenice „stisnute kao što mraz stišće zemlju“. Nenaslovljene, polegnute i poravnate jedna na drugu djeluju, kako primjećuje urednička bilješka, kao „blokete“. Nema dijaloških inscenacija, upravnih govora, snažnog kolažiranja, citatne intertekstualnosti kao u Davidu, već je znatno čvršća dnevničko diskurzivna baza koja se osjeti u svakoj ispisanoj „bloketi“. Ono što se na takav korijen vezuje jest lirska gustoća, asocijacije koje iznenađujuće izviru te pažljivo odabrane riječi koje stvaraju specifični „zvon“ koji „poseže duboko u kuću“. Intertekstualnost, koja je ujedno najavljena na rubovima knjige, nenasilno i lucidno se seli u unutrašnjost njezine kuće: „Temeljenje kuće razgovara s pjesmama T. S. Eliota, Andriane Škunce, Marie Howe, Ilije Ladina, Petra Gudelja, Anke Žagar, i Louise Glück“. U konačnici, Marijina lirska autobiografija uspješno se pokazala u drugačijoj svjetlosti. Složio bih se s iskazima protagonistice da se „na temeljenju nije štedjelo“, ono je bilo „pomno, samotno, strpljivo kakva je i zemlja“.

Luka Rovčanić (Zagreb, 1994.) završio je studiji kroatistike. Piše književnu kritiku. Posebnu strast ima prema poeziji, klasičnoj glazbi i nogometu.

Danas

Poziv na Književnu rezidenciju Kamov 2024. s temom treće životne dobi

Rijeka

Tematski ovogodišnja rezidencija je usmjerena prema temama treće životne dobi - što znači starenje, demografska kriza, posljedice produživanja života, život u trećoj životnoj dobi s ograničenim sredstvima (...) dio su tema koje će se posebno pozitivno valorizirati, a očekivano od autora je da ih kvalitetno tematiziraju i čine dijelom svog promišljanja i kreativnog rada. Pravo na rezidenciju imaju umjetnici koji nemaju mjesto prebivališta u Rijeci, a rezidencijalni program svakom rezidentu osigurava honorar te po potrebi dodatna produkcijska sredstva (rok 17. travanj)

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
Skip to content