Ususret nadolazećem izdanju festivala Lit link / Književna karika, posvećenom nizozemskoj književnosti i nakladništvu, razgovaramo s Lenom van Tijen, prevoditeljicom, kritičarkom i spisateljicom te međunarodnom savjetnicom za kreiranje ovogodišnjeg festivalskog programa. Riječ je o osebujnom događanju posvećenom izravnoj razmjeni između domaće i svaki put druge strane književnosti s ciljem poticanja međusobnog prevođenja, ali i dijeljenja dobrih praksi na području nakladništva. Festival se sastoji od tri dvojezična čitanja na kojima pozvani strani pisci, uz bok nekima od najistaknutijih domaćih i regionalnih autorica i autora, nakon kratkog uvodnog razgovora, čitaju ulomke iz svojih djela na izvornom jeziku, dok se prijevod projicira u pozadini.

Ovogodišnji festivalski program uključuje gostovanja nizozemskih pisaca i spisateljica Donalda Niedekkera, Forugh Karimi, Nadije de Vries i Thomasa Heerma van Vossa, a u programu sudjeluju i nizozemske urednice i nakladnici Esther Hendriks (De Arbeiderpers), Esther van Dijk (Nijgh & van Ditmar), Chris de Jong (Koppernik), Nelleke Geel (Meridiaan Uitgevers) i Stella Rieck (Cossee). Program će se održati u kultnom riječkom antikvarijatu Ex Libris, labinskom Teatrinu i zagrebačkoj Močvari od 2. do 4. listopada.

Dvojezično odrastanje

Počnimo od početaka; kako je isprva zaiskrio tvoj interes za književnost, a kako za prevođenje s BHS jezika? Pamtiš li prve dodire s književnošću, pa onda i književnošću na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku; prvu znatiželju, možda čak prvu ljubav?

Odrasla sam dvojezično. Moja majka, rođena u Zagrebu, sa mnom je govorila isključivo hrvatski, a moj otac, Nizozemac, samo nizozemski. Tako sam odmalena razvijala osjećaj za jezike i ljubav prema njima, a budući da sam odrasla u Nizozemskoj, majka mi je dugo čitala na hrvatskom kako bih što bolje usvojila jezik.

S vremenom sam postala strastvena čitateljica. Već više od deset godina radim u Donneru u Rotterdamu, najvećoj knjižari u Nizozemskoj, gdje sam zadužena za organizaciju događanja i promociju. Bavim se i pisanjem, ponajprije eseja, kulturnih kritika te recenzija književnosti i vizualne umjetnosti, a trenutačno radim na svom prvom romanu, čija je radnja smještena u Hrvatsku.

U prevođenje sam ušla pomalo slučajno. Kao spisateljica i čitateljica primijetila sam da mnoga djela hrvatskih, srpskih i bosanskohercegovačkih autora koje cijenim nisu dostupna na nizozemskom. Obratila sam se Radovanu Lučiću, nekadašnjem profesoru slavistike na Sveučilištu u Amsterdamu i prevoditelju s nizozemskog na hrvatski. Rekao mi je da se u Nizozemskoj gotovo više nitko ne bavi prevođenjem s BHS jezika i potaknuo me da se i sama okušam.

Počela sam s tekstovima Ivane Bodrožić, kojima sam se posljednjih godina često vraćala i kroz njih mnogo naučila o prevođenju. Posebno me privlači način na koji njezin jezik može biti istodobno snažan, emotivan i neposredan. Moglo bi se reći da sam upravo uz njezino pisanje sazrijevala kao prevoditeljica. U listopadu će u nizozemskom književnom časopisu Terras, gdje sam i urednica, biti objavljen moj prvi prijevod njezina djela.

Znam da je nezahvalno pitanje, ali čini mi se da ipak postoje, koliko god uvjetno, izvjesni trendovi i prepoznatljive osobitosti književnosti i književnih polja pojedinih govornih područja i kulturoloških sredina – što bi mogla u tom smislu reći o nizozemskoj književnosti? Što bi rekla da u najvećoj mjeri određuje kako nizozemska književnost izgleda i funkcionira danas?

Nizozemska se književnost u mnogočemu razlikuje od hrvatske, srpske i bosanskohercegovačke. Imam dojam da je u njoj manje izražena potreba za bavljenjem političkom i povijesnom stvarnošću. U književnostima s ovih prostora mnogo se češće promišlja vlastita, osobito recentna povijest, što je razumljivo s obzirom na velike političke promjene koje su se ovdje dogodile.

Voljela bih da su politička i povijesna svijest snažnije prisutne i u nizozemskoj književnosti. O nizozemskoj kolonijalnoj prošlosti, primjerice, još uvijek često pišu autori koji su s tom poviješću osobno ili obiteljski povezani. Bilo bi dobro kad bi takve teme zauzele šire mjesto u nizozemskoj književnosti. Zato mi je posebno drago što na Lit Link dolazi Forugh Karimi koja u svom pisanju povezuje nizozemsku i afganistansku kulturu.

Zanimljive su mi i razlike u odnosu prema jeziku. U književnosti s južnoslavenskog prostora često nailazim na više melankolije, duže rečenice i bogatiju upotrebu metafora, dok mi se nizozemska književna proza čini sklonijom sažetosti i suzdržanosti. Riječi kao da se preciznije odmjeravaju, čak i kada izražavaju nešto grubo ili sasvim svakodnevno. To su, naravno, generalizacije, ali kao prevoditeljica i spisateljica koja se kreće između tih jezika upravo na takve razlike obraćam pažnju.

Voljela bih da su politička i povijesna svijest snažnije prisutne i u nizozemskoj književnosti. O nizozemskoj kolonijalnoj prošlosti, primjerice, još uvijek često pišu autori koji su s tom poviješću osobno ili obiteljski povezani. Bilo bi dobro kada bi takve teme zauzele šire mjesto u nizozemskoj književnosti

Mjera malih jezika

Kao što obično vrijedi za male jezike, čini se da nizozemska kultura, kao i hrvatska i šire postjugoslavenska, mnogo polaže u prijevode – je li taj dojam ispravan? Kako bi rekla da kotira prijevodna književnost, a kako sama prevoditeljska djelatnost u nizozemskom kulturnom kontekstu?

Nažalost, imam dojam da se i na nizozemski i s nizozemskog prevodi sve manje. Knjige na nizozemskom često su skuplje od izdanja na engleskom, a budući da većina Nizozemaca vrlo dobro govori engleski, mnogi radije posežu za engleskim izdanjem. Kao prevoditeljici, to mi je prilično frustrirajuće jer se time pomalo gubi svijest o vrijednosti književnog prevođenja.

Istodobno primjećujem da se u inozemstvu često prevode knjige koje odgovaraju određenoj predodžbi o Nizozemskoj, primjerice romani o protestantskom životu na selu poput onih Marieke Lucasa Rijnevelda. Nešto slično događa se i u obrnutom smjeru: nizozemske izdavače kod književnosti s postjugoslavenskog prostora često privlače ratne teme. Mislim da prevoditelji zato imaju i određenu kulturnu odgovornost: ne prenosimo samo tekst iz jednog jezika u drugi, nego posredujemo između kultura. Važno mi je pokazati raznolikost književnosti iz koje prevodim, umjesto da se uvijek potvrđuju već postojeće predodžbe o nekoj zemlji.

Ravnajući se po svom iskustvu autorice, prevoditeljice i voditeljice književnih programa, što bi rekla koliko se i što se u Nizozemskoj najviše čita?

Barem iz perspektive knjižare u kojoj radim, čini mi se da interes za čitanje raste. Posljednjih godina posebno su popularni ljubavni i fantasy romani, često zahvaljujući društvenim mrežama poput Instagrama. I Donner posljednjih godina bilježi rast, što me jako veseli.

S time da nikad ne bih prosuđivala čitatelje prema tome što čitaju. I lakša ili žanrovska književnost može biti put prema nekoj knjizi koja će ih duboko i osobno dotaknuti. Dok god ljudi pronalaze put do knjižare i knjiga, ja sam zadovoljna.

S druge strane, kad opisuješ domaću nam književnost unutar međunarodnog ili specifično nizozemskog izdavačkog konteksta, što uspijevaš detektirati kao neke njezine prepoznatljive karakteristike? Drugim riječima, kako nagovaraš Nizozemce da se prihvate BHS književnosti, bilo kao nakladnici ili kao čitateljice?

Ovo mi je jako zanimljivo pitanje. Mislim da se kao prevoditeljica ne bavim samo tekstom i jezikom, nego čitateljima prenosim i kulturni kontekst. Europa je velika i kulturno raznolika i ne možemo očekivati da svi dobro poznaju svaki njezin dio. Zato ni od Nizozemaca ne očekujem da mnogo znaju o našem prostoru, čak i ako ondje rado ljetuju.

Kad bih morala izdvojiti jednu stvar, rekla bih da se u književnosti s BHS govornog područja još uvijek osjeća veliko poštovanje prema književnosti kao umjetnosti. Postoji i snažna povezanost s piscima koji su bili prije nas i s onim što su ostavili iza sebe. Čini mi se da su suvremeni autori toga vrlo svjesni i da tu književnu tradiciju žele nastaviti, ali i iznova oblikovati.

U književnosti s BHS govornog područja još uvijek se osjeća veliko poštovanje prema književnosti kao umjetnosti. Postoji i snažna povezanost s piscima koji su bili prije nas i s onim što su ostavili iza sebe. Čini mi se da su suvremeni autori toga vrlo svjesni i da tu književnu tradiciju žele nastaviti, ali i iznova oblikovati

Pronaći se (u) riječima

I autorski ti je književni rad zapažen i nagrađivan, u kojem se književnom žanru najviše prepoznaješ, a u kojem najbolje zabavljaš?

U Nizozemskoj sam najpoznatija po esejima, u kojima često povezujem osobno, političko i kulturno. Volim pisati iz pozicije koja mi dopušta da se oslanjam na druge autore i njihove riječi kako bih osnažila vlastitu priču ili argument. Možda upravo zato toliko volim i prevođenje – nema ničeg ljepšeg nego pronaći dio sebe u tuđim riječima.

Fikcija mi je velika ljubav, ali i velika borba. Već pet godina radim na romanu čija je radnja smještena u Split, ali još uvijek nije poprimio oblik kakav želim. Vlastiti glas dobro poznajem, ali glasove svojih likova još ne dovoljno.

Što si posljednje napisala? Izvuci nam rečenicu iz nekog paragrafa ispod nakovnja…

Posljednje što sam napisala još nije objavljeno. Riječ je o eseju o prijateljstvu, bliskosti i onoj ponekad vrlo tankoj granici između prijateljstva i ljubavi. Polazim od vlastitog iskustva i pokušavam razumjeti što se događa s prijateljstvom kada se u njega uvuče sumnja.

Pomalo mi je neugodno prevoditi samu sebe na hrvatski, pogotovo zato što inače prevodim u suprotnom smjeru, na nizozemski. Ali pokušat ću: „Bilo je nečeg zagonetnog u lakoći s kojom smo ponovno ušli jedno drugome u život. Kao da godine u kojima nismo razgovarali nisu bile pravi prekid, nego samo zaobilazni put.”

A gdje si zadnje prevodeći zastala? Da vidimo neku prijevodnu nedoumicu!

Moj kolega prevoditelj Pavle Trkulja i ja trenutačno radimo na prijevodu dnevnika Aleksandra Tišme i, iskreno, ponekad od njega pomalo ludimo. Tišma ima vrlo neobične rečenične konstrukcije, a nailazimo i na mađarske riječi te mogući utjecaj mađarskog na njegovu sintaksu. Budući da nijedno od nas ne govori mađarski, nije uvijek lako shvatiti što je točno htio reći. Zasad je to prava mala prevoditeljska borba.

Samoj mi je rad u knjižari bio izuzetno vrijedno iskustvo kontakta sa širom čitalačkom publikom, za koje sam uvjerena da bi dobro činilo svima koji se književnošću bave, od pisaca do urednika i nakladnika. Što je tebi bilo najzanimljivije otkriće u tom tipu suradnji i iskustava? Koliko je živa i agilna knjižarska scena u Nizozemskoj?

Budući da već dugo radim u Donneru, najprije na nabavi književnosti, a danas na organizaciji književnih programa, dobro poznajem nizozemsku književnu scenu. Poznajem izdavače i znam kakve knjige traže, a poznajem i mnoge autore koji nam redovito dolaze u goste. U Donneru imamo i vlastitu dvoranu sa 150 mjesta, tako da književnost kod nas nije samo na policama.

Ponekad mi smeta što se velik dio nizozemskog književnog života još uvijek vrti oko Amsterdama. Voljela bih da Rotterdam, kao lučki grad u kojem žive ljudi iz cijelog svijeta, zauzme važnije mjesto na književnoj karti Nizozemske, i na tome radim u Donneru. Zato mi se sviđa i ono što radi Lit Link: ne događa se sve samo u Zagrebu, nego program putuje i u Rijeku i Labin. Književnost je, na kraju krajeva, za sve, a ne samo za malu kulturnu elitu.

A kako kotira književna kritika? Koliko je zastupljena u medijima, a koliko sustvara medijsko polje vlastitim outletima; koliko dolazi u kontakt sa širom publikom, a koliko formira vlastito specijalizirano polje? Postoji li prijevodna kritika uz kritiku prijevodne književnosti?

Književna kritika u Nizozemskoj još uvijek je najprisutnija u novinama i tjednicima, među kojima su de Volkskrant, NRC i De Groene Amsterdammer posebno utjecajni. U knjižari iz prve ruke vidim koliko dobra recenzija može povećati prodaju neke knjige, ali i koliko negativna može imati suprotan učinak. Mislim da su nizozemski kritičari prilično svjesni svoje odgovornosti i utjecaja na to koje će knjige doći do šire publike.

Povremeno se posebna pažnja posvećuje i samom prijevodu, što me kao prevoditeljicu posebno veseli. Voljela bih da se to događa još češće, jer prijevod nije samo sredstvo kojim strana književnost dolazi do nizozemskog čitatelja, nego i književni rad koji zaslužuje vlastitu kritičku pažnju.

Ponekad mi smeta što se velik dio nizozemskog književnog života još uvijek vrti oko Amsterdama. Voljela bih da Rotterdam, kao lučki grad u kojem žive ljudi iz cijelog svijeta, zauzme važnije mjesto na književnoj karti Nizozemske

Spektar nizozemske književnosti

I konačno, predstavi nam ukratko gostujuće nizozemske spisateljice i pisce na ovogodišnjem Lit linku; kako bi najavila književni rad Donalda Niedekkera, Forugh Karimi, Nadije de Vries i Thomasa Heerma van Vossa?

Jako mi je drago što na Lit Link dolaze baš ovih četvero autora, jer svako od njih predstavlja drugu stranu suvremene nizozemske književnosti. Donald Niedekker vrlo je osebujan pisac, s vlastitim ritmom i jezikom. Posebno mi je drago što će njegov roman Waarachtige beschrijvingen uit de permafrost upravo u vrijeme Lit Linka izaći na hrvatskom u izdanju Sandorfa, u prijevodu Radovana Lučića. Forugh Karimi u svojim romanima povezuje nizozemsko i afganistansko iskustvo, a velike teme poput rata, gubitka i pripadnosti uvijek uspijeva učiniti vrlo osobnima. Nadia de Vries piše o tijelu, klasi i autonomiji, oštro, mračno i često vrlo duhovito. A Thomas Heerma van Voss piše romane, priče i eseje, i posebno mi se sviđa njegova sposobnost da male društvene odnose i nesigurnosti pretvori u nešto mnogo veće. Zajedno lijepo pokazuju koliko suvremena nizozemska književnost raznoliko može izgledati.

* Detaljan program bit će objavljen uskoro na službenim stranicama festivala.