Dvije godine nakon rukopisa Špekec, pohvaljenog na Goranovom proljeću 2020. godine, Patrik Gregurec (1992.) je istoimenu nagradu i osvojio, čvrsto koncipiranom poemom Špaga u kojoj lirski subjekt, suočen s vlastitom heterogenošću, žudnjom za drugom, umnoženim glasovima te drugima u sebi, postmodernistički reformulira tek naizgled konstruiranu okosnicu narativnog sloja zbirke – odavno začetu konvenciju neostvarene ljubavi amoroznog pjesničkog diskursa.
Riječ je istovremeno o pjevanju i pripovijedanju, ali i o implementaciji dramskog registra, u kojima se poetski i „stvarnosni“ kodovi uglavljuju u podulje monologe ili dijaloge iz kojih se prepoznaju momenti sukoba, pokušaji razumijevanja drugog, razgovori o konceptima „ljubavi“ i „smrti“ itd. Lirski protagonisti narativnoga svijeta, Š i Paga, u spomenutoj konglomeraciji pjesničkog i dokumentarističkog idioma, pa i sintezi nadnaravnih i zbiljskih koordinata, performativno oblikuju (gdjekad i grafički) Špagu istovremeno kao objekt narativnog svijeta i Špagu kao rukopis u cijelosti, što djelomice podsjeća i na performativni učinak Ujevićeve Kolajne – slike ogrlice kao jezičnog lanca s trajnom odgodom konačnog značenja. I baš kao što Ujevićevi lirski glasovi iskazuju proturječne stavove glede žuđene osobe, tako će se i u Gregurčevim lirskim glasovima pojavljivati brojne ambivalencije, počesto uokvirene metajezičnim, autoreferencijalnim, autopoetičkim i inim strategijama. Neostvarena ljubav Ujevićeva Adama ili Gregurčeva Parisa na „površini“ teksta, na razini (geno)teksta, tame i dubine – jest neostvarenost u pokušaju prispijeća u označeno. Gregurčevi lirski glasovi stvaraju zamućene iskaze koji onemogućuju jednoznačnu recepciju. Čitatelj će time također morati prihvatiti sudbinu ljubavnika/ce kojemu tekst ne uzvraća potpunu jasnoću. Ako su u Ujevićevom slučaju riječi „šiknule iz tmine“ i „crne su od dubine“, kod Gregurca one također dolaze iz „dubine“, „mraka“ i „ambisa“ – pristižu iz nepoznatog i putuju prema nepoznatome.
Lirski protagonisti narativnoga svijeta, Š i Paga, u spomenutoj konglomeraciji pjesničkog i dokumentarističkog idioma, pa i sintezi nadnaravnih i zbiljskih koordinata, performativno oblikuju (gdjekad i grafički) Špagu istovremeno kao objekt narativnog svijeta i Špagu kao rukopis u cijelosti
Provalija u jeziku
Zbirka se sastoji od niza odlomaka koji u cjelini tvore spomenutu (ljubavnu) poemu „tragičnog“ junaka, iako ti isti odlomci istovremeno mogu funkcionirati i kao zasebni fragmenti. Lirski se subjekt tvori od demijurškog, svemoćnog i prodornog Š-a i pasivnije Page, oblikujući se pritom u figuri bezdanosti ili „provalije“ koja ukazuje na neumitnost imenovanja, ali istovremeno i na činjenicu da je svako imenovanje, navlačenje maski, pristajanje na nešto što nije politički i etički neutralno. Gregurčeva zbirka s punom sviješću demonstrira kako se u uspinjanjima i spuštanjima po Špagi stvaraju viškovi značenja, (heterogeni lirski glas imenuje drugu, sebe, vlastiti rukopis, poetiku itd.), ali se istovremeno u tim viškovima značenja osjeća, psihoanalitički rečeno, neki fundamentalni manjak u jeziku: „vršak“, „rep“, „rub“, „šiljak“ „Š“ na špagi ili „ono“ koje Paga osjeća u divinaciji (njezine) ljepote. Svako sebstvo ili značenja koja se pridaju književnim tekstovima nastaju u odnosu prema nekom utvarnom ili fantazmatskom objektu koji jest i nije, postoji i ne postoji. Paga će reći Š-u: „ti i jesi i nisi / ti se želiš uništiti / ti želiš postati / to sve u isto vrijeme / ne želiš“. Takve proturječnosti koje se provlače kao temeljna retorička strategija zbirke omogućuju drugačiju recepciju književnosti, koja se ne obustavlja u nekom značenju koje će s vremenom postati ideološkim oruđem u reprodukciji znanja, nego će završavati pitanjima ili neprekidnim prodiranjima u provaliju jezika.
Svako sebstvo ili značenja koja se pridaju književnim tekstovima nastaju u odnosu prema nekom utvarnom ili fantazmatskom objektu koji jest i nije, postoji i ne postoji. Paga će reći Š-u: „ti i jesi i nisi / ti se želiš uništiti / ti želiš postati / to sve u isto vrijeme / ne želiš“
Plamteći jezik Špage
Pobrojanim pjesničkim strategijama trebalo bi dodati i bogatu intertekstualnost koja se gradi aluzijama, izravnim referencama ili citatima. Pozamašan je broj mitoloških reminiscencija što omogućuje meandriranje ili miješanje zbiljskog i natprirodnog svijeta. Iz takve konstrukcije univerzuma dolazi istovremeno do dodirivanja suvremenog i tradicionalno arhaičnog stratuma. U njemu su prisutne vile, čarobnjaci, bogovi, ali i Tristram Shandy, kafići, konobari, Instagram i Facebook. Ritam i zvuk ostvaruju se brojnim paralelizmima, figurama ponavljanja i dikcije u kojima se osjeća Severova zaigranost ili ton akumulacijskih/retoričkih žanrova usmene književnosti: „riječ na riječ / dah na dah / koljeno na koljeno / dlan na dlan / usne na usne“. Sintaksa, kada nije razgovorno-komunikativne prirode, jest razlomljena uglavnom brojnim opkoračenjima i elipsama u Žagaričinoj maniri, a gdjekad se pripoji i koja inverzija. Interpunkcija, u određenim mikrozonama teksta, izlazi iz svoje primarne funkcije te postaje grafijsko oruđe za oslikavanje. U jednom će se dijelu odlomaka tako oslikavati špaga, dok će se na kraju zbirke točka odvojiti od posljednjeg stiha, čime se otvara mogućnost različitih imaginarnih rješenja. Osim određenih interpunkcijskih znakova, u zbirci su ipak kao grafički element tretirane riječi ključni materijal kojim se organizira prazni prostor stranice.
Zamjerku se može uputiti redundanciji koja se tiče katalogizacije mitoloških figura, ili mjestimice suviše izravnim metaforičkim i usporednim rješenjima: „Naša su druženja / najbolji koncert / a ti si kao pjevač / (…) / svirat ćeš solažu na svojoj gitari od stakla“, „ona izgleda / kao Sunce koje zalazi“ i sl. Na sreću, takva mjesta uglavnom prekrivaju nešto lucidnije začudne slike: „besmrtni gušteri sa šeširima od slomljenih aureola / tope tvoje ime“, „gledam kako / provalija neprestano / šalje svoj plamteći jezik u Špagu“.
Sve u svemu, Patrik Gregurec je izgradio osviještenu aparatnu knjigu-klupko koja se svojim postupcima odmiče od dominantne pjesničke produkcije i čijim se odmotavanjem istovremeno razotkrivaju različiti svjetovi, rastvara subjekt koji nastoji prihvatiti ili pomiriti proturječne stavove, ljubavne osjećaje te odnose s drugim(a). Zbirka isto tako propituje granice određenih žanrova, usuđuje ih se razobličavati vlastitim strategijama i improvizacijama. Ostalo je na čitateljima: hoće li se usuditi neprekidno kretati ili spuštati u bezdan provalije Špage sa sviješću da neće dodirnuti krajnje dno: „ovdje ti je Špaga / (…) / pa / ako se usudiš / spusti se“.
