Konceptualna izgradnja pjesničkih zbirki jedna je od upečatljivih manira našeg pjesništva posljednjih godina. Pjesnici i pjesnikinje nastoje oblikovati svoje zbirke kao zaokružene cjeline koje slijedi neki tip prozne, narativne logike. U takvim se zbirkama, pored raznih poetskih strategija, mogu primijetiti signali kakve priče, pa knjige djeluju kao poveće pjesničke poeme. Primjerice, Knjiga praznika Marka Pogačara, Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan, Trg, tržnica, nož Martine Vidaić itd. Tom se nizu ovoga puta pridružio i Dinko Telećan (1974.) svojom sedmom pjesničkom zbirkom Knjiga posjeta (2023., Sandorf).
Telećan je u pisanju skroman i razigran. Skromnost se očituje u ne pretjeranoj manirizaciji, nekom tipu skrušenosti i svjesne epistemološke manjkavosti pred zemljanim preobiljem, a razigranost u pomnim iskorištavanjima anatomije riječi koje postaju podloga za tvorbu raznih arhaizama, fonetskih i morfoloških figuracija, evokaciju kakvih drugih tradicionalnih i suvremenih tekstova. Kod njega je sve uvijek, kako kaže Marko Gregorić, „muzikalno, ritmično i skladno“. Pod skladnošću se podrazumijeva činjenica da Telećanove slike i muzika nisu u funkciji pomodnog dekora, nisu nešto što bi bilo suprotstavljeno logosu. One su, ističe Gregorić, „logos logosa ili nadlogos – ono što vodi iza slike u samu stvar kroz nju samu“. Telećan je stihovni tehničar, a ta se tehnika očituje u vještom balansiranju klasičnih versifikacijskih struktura i različitih varijanti slobodnoga stiha. On je pjesnik sinkreticiteta, duh njegovih lirskih protagonista odraz je premrežavanja različitih kultura i filozofija. U njegovu se pismu često sudaraju zapadne i dalekoistočne misaone koncepcije. Mnogi su primijetili nomadsku crtu u njegovim pjesama koja se zbiva, osim na vanjskom, ponajprije na unutrašnjem planu. Njegovi lirski subjekti ne prestaju tragati za smislom, transcedentalnim, mističnim, jedinstvenom Riječi kao Svetim gralom, prazninama i najvećim dubinama, za onime što se ne može obrazložiti ili se u svijetu pojavljuje uvijek kao dovoljan razlog, za onime što se nalazi iza kako se ujedno i naziva njegova treća zbirka. Telećan je pjesnik koji ne distorzira zbilju, nego je želi prikazati onakvom kakva ona jest. (Nad)realno kod nje ne ide usprkos onoga što postoji u sferama Nad ili Iza realnog, nego se ono nastoji prikazati kao prisutno u realnome, neodvojivo od realnoga.
Telećanove slike i muzika nisu u funkciji pomodnog dekora, nisu nešto što bi bilo suprotstavljeno logosu. One su, ističe Gregorić, „logos logosa ili nadlogos – ono što vodi iza slike u samu stvar kroz nju samu“
Struktura izvanjskog i unutrašnjeg
Zbirka Knjiga posjeta sastoji se od osamdesetak pjesmoproznih tekstova koji koketiraju s obilježjima eseja i priče. Čitatelj će naići na jednu poemu i tek dva teksta u klasičnome stihu. Takvo minorno izviranje, blaga neujednačenost, povremena uzbrdica u čitanju ne škodi knjizi. One preostalim tekstovima u knjizi pružaju stanoviti šarm ili ukusni začin. Jedna poema i dva teksta ispisana u klasičnome stihu nisu ukrasni balast ili nefunkcionalni eksperiment, nego pozitivno izbacivanje iz komfora. Jedan protagonist će reći „ne poštuj ništa što ne izbacuje iz ravnoteže“ („Posjet luci“). Ova zbirka je apologija živima i pokojnima, živoj i neživoj prirodi, pojavama, rođenome i nerođenome, ljudima, stranim i domaćim mjestima, svjetlu i mraku, svemu što zemlja u svojoj punini pruža. Zapravo, ova je zbirka apologija pupu ili dvama pupovima, listićima stabla Ginka koji zaokružuje zbirku, čini gostinsku sobu zemlje u kojoj svaki čovjek bira kakva mu želi biti: „tko hoće mrak, neka bude mu najmračniji, tko svjetlinu ište, neka bude mu zvjezdana“ („Gostinska soba“). S Ginkom započinju posjećivanja reljefnog, biljnog i životinjskog svijeta, zatim se u središnjem dijelu zbirke čini jedan predah od posjećivanja, jer treba predahnuti prije posjeta ljudi, gradova, država, trgova, samih sebe, da bi se u konačnici posjetila druga obala, neposjetljivo i zakulisje, bacilo u prijaznu tminu bez pada na tlo, bez konačnog zvuka udarca tup u visine, jer je kod Telećana poznato da su visine i ponori isto. I dok se na samome kraju, u spoju kršćanske apoteoze i dalekoističnog poništavanja sebstva, bestjelesno pada i leti, Ginko će i dalje jednom godišnje pupati. Kraj zbirke djeluje kao kraj bivstovanja bića na zemlji. Kao u jednoj Dragojevićevoj pjesmi, kada se prođu brojevi 1, 2, 3, 4, 5, 6 i pristigne u 7, treba zahvaliti životu i reći da je mala igra gotova, obradovati se i reći zdravo sedam!
Dva lista, dva kotača, jedno tijelo
U zbirci je nekoliko je pjesama u kojima se može čuti i ženski glas. Zaklopio sam knjigu i promotrio na prednjoj korici dva istaknuta entiteta koja stoje čvrsto i raskošno u prvome planu. Je li riječ o stablima, stabljikama, biljkama, listovima ili pupovima, to sami prosudite. Meni je bilo zgodno pomisliti da su to upravo dva pupa, tek rođena listića spomenuta u „prvome proslovu“ zbirke i koja označavaju dva glasa ove zbirke – nju i njega. Ako je pup „Pjesma u Prozi“, kako kaže kazivač u „prvome proslovu“, onda ova knjiga buja od osamdesetak pupova među kojima se ističu ta prva dva. I tako je ta ginko-knjiga bujala i pratila različite letove, padove, uviranja i susrete s planinama, jezerima, potocima, otocima, morima, pticama, kukcima, cvjetovima, stablima, stranim i domaćim državama, gradovima, trgovima, noćnim čuvarima, promatračima zvijezda, indijskim brijačima, brojačima, spavačima itd. Pratila je protagoniste u vožnji biciklom, tim savršenom geometrijskim izumom kako protagonist ističe u eseju o „Posjetu skupa gnostičkih biciklista“: „Bi-cikl: dvokrug, dvokolo ili dvokotač. U njegovoj konačnoj, čini se, kanonskoj i nepromjenjivoj verziji, bicikl geometrijski tvore dva kruga koja spaja trokut: savršeno složeno tijelo“.
Telećanovi protagonisti nikad nisu skrivali svoje duhovne vodilje. Tako se u ovoj knjizi čvrsto pridržavaju za liturgijsko ruho mističara Heinricha Susa, za lucidnu misao Friedricha Nietzschea, za kimono kinenskog pjesnika Li Baia, za eruditni intelekt uvijek prisutnog u Telećanovim pjesmama Béle Hamvasa, za kvaku Thoreauove kuće kraj jezera Walden itd. To pridavanje počasti velikima, naslanjenje na njihove tekstove, izreke, ideje ili iskustva, poznata je intertekstualna pulsacija u Telećanovu opusu, ali ona, mora se priznati, uvijek nanovo iznenadi, odjene se u novu stilsku odjeću čiji svježi miris plijeni čitateljevu pažnju. Telećan također posvećuje tekstove filozofu Branku Despotu i američkom pjesniku Kerryju Shawnu Keysu, ali najvažnija je posveta u knjizi ocu. Knjiga započinje dvama citatima. Na prvoj stranici piše „Ocu, svesrdno, s otočkih vrata“, a na drugoj stranici stoji Rilkeov iskaz „Jer ti si bio samo gostom zlata“. Oba su iskaza na vrhovima desnih stranica, sitnim fontom ispisani, utapajući se u bjelinu koja ih okružuje. Te su me prve dvije stranice emotivno izbacile iz ravnoteže kao glazba između dvaju udara zvona u jednoj od partitura estonskog kompozitora Arva Parta. Telećan će još ocu posvetiti u zbirci par tekstova, a naročito pogađa tekst „Posljednji posjet ocu“ s podnaslovom „Inolvidablemente vivira en mi“. Mogu li oni zapravo predstavljati dva pupa? Opet neka bude vama na maštu.
Pridavanje počasti velikima, naslanjenje na njihove tekstove, izreke, ideje ili iskustva, poznata je intertekstualna pulsacija u Telećanovu opusu, ali ona, mora se priznati, uvijek nanovo iznenadi, odjene se u novu stilsku odjeću čiji svježi miris plijeni čitateljevu pažnju
Posjet i podsjetnik
Među brojnim biljkama i životinjama koje se posjećuju (jaglac, forzicije, bukva, velika tisa, divlji makovi, lovorov lug, komiška agava, gorka naranča, kesten, smrdljivi martin, morska zvijezda, zec, košuta, mačke, žabe itd.), neke životinje, a to su uglavnom one koje vladaju visinskim predjelima („Posjet čiope“, „Posjet bubamare“, „Leptirov posjet“), ipak posjećuju čovjeka. Čiope, ptice koje inače tijekom čitave migracije ostaju u zraku, koje čak spavaju u letu, a slijeću tek kad je vrijeme za gniježđenje, dolijeću iz Telećanove prijašnje zbirke Dovoljni razlozi skupa sa svojoj formom mikropoeme „Skice oslobađanja“ i gnijezde se u spomenutoj poemi ove knjige. Ptice u Telećanovu pjesništvu bliže su obzoru tradicionalne simbolike, motiv preko kojega se njegovi lirski protagonisti uzdižu ili uviru prema nekom obliku smislenosti, koračaju prema iskri koja dogorijeva njihove oči, dalje od onoga što početku prethodi („Posjet potoku“). Katkada ptice u njegovu pjesništvu služe za artikulaciju pesimističnog pogleda, prizivaju apokaliptično razdoblje, vape za nekom obnovom, novim vremenom, pročišćavanjem ljudskoga duha i sl. I ovoj zbirci su prisutni signali kraja svijeta: „Kad to postane, što će posjet značiti?“ („Posjet kralju virusu“). Životinje su katkad u službi basničkog ili alegoričnog diskurza, odraz ljudske tuposti i sljepila („Posjet jezeru na otoku“), ali one i podsjećaju čovjeka na veliko koje se krije u njima: „veliko čudo male tebe, male tebe koja si kap krvi na velikoj sivoj pozadini. Hvala ti na posjetu, na podsjećanju. Polako povlačim zavjesu. Polako se potom smanjujem, zaobljujem i točkam“ („Posjet bubamare“).
Telećan je već duže vrijeme u svojem stvaralaštvu protivnik snažne i pomodne metaforičnosti u pjesništvu: „jaglac je jaglac, i točka. Nema više“ („Posjet jaglacu“), „Luka u kojoj ovo pišeš i danas se vedro odupire pretvaranju u metaforu“ („Posjet luci“). Slične je autopoetičke stavove u pogledu metafore iznio i u prijašnjoj zbirci Dovoljni razlozi. Kada se sve zbroji, riječ je o jako dobroj knjizi. Telećan je pokazao da se na planu čitave zbirke (jer je izlete izvan klasičnog stiha imao i u prijašnjim djelima) vrlo dobro snalazi u drugačijoj izvedbi i konceptu, zadržavajući i dalje iskustvo brižljivog tretiranja svakog iskaza, pazeći na balans zvuka, ritma i smisla. Meni su osobno najbolji oni najkraći komadi i tekstovi koji se tiču prirodopisnog prvog dijela knjige. Možda bi se neki tekstovi mogli skratiti ili izbaciti kako bi se spriječio blagi zamor u čitanju prema kraju knjige. Preostaje za kraj čitateljima poručiti, kao što to čini lirski subjekt u „drugom proslovu“ knjige, sljedeće: „kad u posjet ideš / valja da ti nitko i ništa / pa ni ova pjesma / ne kaže što valja i što ne valja / nego da ti se žile bar načas / rastvore za drugo crvenilo / da koža ti se stanji do nestanka / (…) / na predugo paženom naslonjaču / u predvoju u kojem uvijek si prvi put / jer si se prvi put raskožio“.
