Roman Život gospodina de Molièrea ruski je pisac Mihail Bulgakov pisao i dovršio tridesetih godina, točnije 1932-1933., dometnuvši na kraju svojega rukopisa i toponim – Moskva. U pregledima književnosti 20. stoljeća, međutim, stoje drukčije godine objavljivanja: 1962., kada izlazi djelomična ili 1966., kada izlazi puna verzija romana (Kremencov 2003; Peruško 2025). Naime, 1933. Bulgakovljev je roman trebao biti objavljen u seriji Život znamenitih ljudi (Žizn’ zamečatel’nyh ljudej), ali je pod pritiskom cenzure urednik odbio Bulgakovljev rukopis koji je zatim trideset godina strpljivo čekao na objavljivanje. Osim palice cenzure, znakovitim se čini da je serija bila zamišljena edukativno – predstaviti znamenite ljude i to tako da o njima pišu znanstvenici i književnici na nešto razigraniji način. Danas bismo rekli da je to knjiški oblik popularizacije znanosti i kulture. I tako je „popularno“ trebao biti predstavljen francuski komediograf iz 17. stoljeća, čiji je život Bulgakov spretno romanizirao uz korištenje mnoštva biografskih elemenata, dramskih naslova, obiteljskih događanja, navođenja preciznih novčanih iznosa, uključivanja imena Molièrovih suvremenika zbog čega se glavnome junaku udahnjuje uzbudljiv, gotovo pustolovni romaneskni život. Premda ovaj hibrid romanizirane biografije nije objavljen tridesetih godina 20. stoljeća, kada je napisan, sretna je okolnost da Život gospodina de Molièrea nije izgorio, jer rukopisi ne gore, kako nas je Bulgakov mudro poučio, nego je objavljen u istoj seriji za koju je prvotno bio pisan, ali nakon piščeve smrti.

Život Molièrea kao osobna tema

Bulgakov se prema riječima nekih kritičara poprilično odmaknuo od primarnog zadatka izdavačke kuće i biblioteke Život znamenitih ljudi. Premda je ozbiljno izučavao život francuskog 17. stoljeća, bavio se Molièreovom dramaturgijom, iščitavao književne i povijesne fakte, on nije prikazao Molièrea u taksativnom nabrajanju biografskih činjenica. Ili ga nije prikazao samo na taj način. Nina Žirmunskaja u predgovoru za Bulgakovljeva Sabrana djela (1990), piše da su život i ličnost Molièrea za Mihaila Bulgakova bili mučna i izrazito osobna tema koja je zadobila opće društveno i etičko značenje, daleko šire od linearne biografije ispripovijedane od rođenja do smrti.

Roman uvelike nadrasta klasičan biografski pristup, a budući da sadrži mnoštvo detalja iz života velikog komediografa povlači i pitanja o „istinitosti“, mogućoj „provjerljivosti“ svega što se u njemu nalazi. Zanimljivo je spomenuti da je Nacionalno sveučilište u Odesi 2011. godine objavilo leksikon u kojemu su objedinjeni svi toponimi koji se u romanu spominju, zajedno s njihovom etimologijom. Jesu li nama činjenice iz života Molièrea primarne u čitanju ovoga romana ili tu postoji nešto drugo za čime treba tragati? Bulgakov je oživio faktografiju vrlo razigranim dijalozima, gestama svih aktera, detaljnim opisima koji nam daju mogućnost vizualizacije kraljevske palače, kaldrme u francuskoj provinciji, tapetarskih prostora, mirisa u tim prostorima, kočije putujućih komedijanata, noćne kapice, pa čak i ispljuvane krvi na samrtnoj postelji umirućeg Jeana-Baptistea. Ti detalji ne služe kao „dokazni materijal“ za biografiju Molièrea, nego daju živu sceničnost biografskom romanu.

Roman je na hrvatski prevela i pogovor napisala oprobana prevoditeljica Ivana Peruško, koja je prevela i ranu prozu Mihaila Bulgakova (Kako se kalio Majstor, 2013). Zrelija proza, odnosno roman Život gospodina de Molièrea u nas je objavljen krajem 2025. godine u izdavačkoj kući Disput, u biblioteci Kaleidoskop. U toj ćemo biblioteci pronaći znakovite naslove poput Najboljih namjera Šveđanina Ingmara Bergmana; pripovijesti Čija je krivica? Sofije Tolstoj koja je većim dijelom odgovor na Kreutzerovu sonatu njezina muža Lava Tolstoja; Života nakon Kafke u mješavini fikcije i činjenica Magdalène Platzove; knjige Posljednji Madeljštamovi dani autorice Vénus Khoury-Ghate o životu i tegobnim posljednjim danima velikog pjesnika, kao i brojne druge fikcionalizirane biografije slavnih ljudi, privatne priče o javnim ličnostima i njihovu vremenu. Svoje je mjesto tu pronašla i nova knjiga – Bulgakovljev roman Život gospodina de Molièrea pa se može reći da se roman smjestio u ugodno društvo. Disput je za naslovnicu hrvatskog izdanja odabrao sliku Molière u ulozi Cezara u „Smrti Pompejevoj“ koju je 1658. naslikao Nicolas Mignard. Uloga Cezara je znakovita, jer život je oblik igre u kojemu će Jean-Baptiste igrati različite role, a pratit će ga u stopu vjerni pripovjedač.

Nina Žirmunskaja u predgovoru za Bulgakovljeva Sabrana djela piše da su život i ličnost Molièrea za Mihaila Bulgakova bili mučna i izrazito osobna tema koja je zadobila opće socijalno i etičko značenje, daleko šire od linearne biografije ispripovijedane od rođenja do smrti

Poznate činjenice, ali i zagonetni tuneli prošlosti

Roman počinje prologom, nakon kojega slijede trideset i tri poglavlja nabijena događanjima, da bi završio epilogom. Svako poglavlje ima naslov, a ponekad i moto iz pokoje Molièreove komedije. Kompozicijski je sve vrlo jasno i odgovara životopisu u doslovnom smislu riječi: od Molièreova rođenja 13. siječnja 1622. godine do smrti i ukopa komediografa, kada je „svećenik u utorak 21. veljače 1673. godine tek kratko obavijestio da je na groblju Saint Joseph sahranjen tapetar i kraljevski komornik Jean-Baptiste Poquelin“ (234). Pripovjedač jasno oblikuje siže u kojemu je njegovo „ja” u odnosu na Molièrea i njegove suvremenike izrazito važno. Bilo na početku: „Da sam poštovanoj primalji u tom času rekao koga ima čast donijet na svijet, siguran sam da bi od silne brige naštetila novorođenčetu, a time i samoj Francuskoj“ (7), bilo na kraju: „A ja, kojem nije suđeno da ga u životu vidim, šaljem mu svoj oproštajni pozdrav“ (235). Pripovjedač koji je komediografa cijeloga života slijedio, bdio nad njegovim neprospavanim noćima, dilemama, uspjesima, ljubavnim intrigama, bolestima, pozdravlja se od njega, a zapravo od jednoga vremena koje je Jean-Baptiste obilježio svojim usrdnim radom.

Pripovjedač ispisuje kroniku života, on perom stvara lik i djelo čovjeka, sina, supruga, ljubavnika, glumca, komediografa, od prologa u kojemu mu udahnjuje život („Živ je!) pa sve do njegove smrti, posljednjeg ispraćaja i oproštaja. Pripovjedač smjelo zalazi u privatni život svoga junaka, predstavlja njegovu prvu ljubav prema kazalištu koju će mu još kao učeniku iz liceja usaditi djed. Otkrit će nam da je još kao mlad imao vrlo složen odnos s ocem, priznatim obrtnikom-tapetarom, ali i činjenicu promjene imena iz Jean-Baptiste Poquelin u Jean-Baptiste Molière. On bdije nad njim čak do te mjere da će prokomentirati glasine ili neke od postupaka svoga junaka. Ili pak najaviti tegoban život komediografa: „Oh, vjerujte mi kad vam kažem da će mu kao takvom život biti težak i da će steći brojne neprijatelje!“ (37). Pripovjedač će spretno opisivati zaljubljenost u lijepu Madeleine Béjart, tu „zanosnu crvenokosu glumicu iz Pariza“, vješto će se plesti priča o Armande s kojom se Molière vjenčao, a uz uvjerenja i glasine mnogih da je ona zapravo bila njegova kći. Pletenje priče koja može i ne mora biti istinita je napeto, a pripovjedačev oprez u iznošenju „činjenica“ tu napetost samo još više naglašava: „ne postoji nikakav dokaz“, „svi su oduvijek bili u to uvjereni“, „nitko nije vjerovao“ i sl. Nižući riječi o glasinama, ogovaranjima i pretpostavkama pripovjedač odlučuje odustati od istraživanja te strane komediografova života, jer što se više „udubljivao u cijelu tu priču, to je taj zagonetni tunel prošlosti postajao sve mračniji“ (145), pa je sve stranputice zagonetnosti i neprovjerenosti ostavio na volju čitatelju. Osim privatnog života, kazališni je sigurno najprisutniji pa kao čitatelji nećemo biti zakinuti u prikazivanju Molièrovih uspona i padova. Neuspjesi s kojima se susretao nisu pokolebali komediografa koji doslovno stvara kazalište i gradi ga od okupljanja putujuće družine do stjecanja statusa dvorskoga teatra, naklonosti kralja, a onda i gubitka njegove potpore.

Sceničnost Bulgakovljevih romana

U toj se jasnoj kompoziciji ističu vrlo dramatični obrati kao što su manjak novčanih sredstava, nerazumijevanje vlasti, otkazivanja predstava, svađa i dirljivo pomirenje s ocem. Pritom valja imati na umu da je Bulgakov ne samo dobro proučio Molièrea i njegovu dramaturgiju, nego je njegov rad i kazališni izričaj dobro razumio. Ruski je pisac bio jednako privržen naratološkim koliko i dramskim vrstama. Neke od scena iz njegove proze pamtimo upravo po izuzetnoj sceničnosti. Sjetimo se samo prizora iz romana Majstor i Margarita u kojemu Margarita odlijeće kroz prozor uz zvuke valcera ili opisa ljubavi koja se pojavila „kao što ispod zemlje iskače ubojica u uličici“. Majstor vizualizacije postiže, prema riječima Vladimira Lakšina (1989) ravnotežu vizualne i slušne percepcije, što je rijetkost u pisaca i to je jedan od razloga zbog kojih je njegova proza skrojena s dobrim razumijevanjem dramaturških zakonitosti kao što su dinamičnost radnje, škrti dijalozi, ali intenzivni i izrazito efektni. Autor koji dobro poznaje zakone scene dobro će i precizno smještati svoje junake u raskošne prostore ili pak vlažne i tamne dvorane s „treptavim lojanicama u jadnim limenim lusterima“, adekvatno ih obući u kaftane, prašnjave cipele, šešire, dati svakom liku potrebnu pozu i gestu. U jednoj od završnih scena romana i pred sam kraj života maestro Molière, prije nego će posve onemoćati, stoji na stepenicama na stubištu i odozgo gleda svoju ženu i prijatelja Barona. Pero komediografa je, ne bez vizualne zanimljivosti, upereno prema ulizicama i vlastodršcima, dok su liječnici nerijetko nazivani pravim nesposobnjakovićima. Pripovjedač, držeći stranu komediografu, nudi scenične opise. Primjerice: „Što se pak tiče vanjskih odrednica tipičnih za liječnike, treba reći da su ti ljudi s dugim bradama, u tamnim dugačkim haljama, na mulama jahali po Parizu i da su se služili nekim tajnim žargonom. Kao da su sami tražili da dospiju u komediju i da ih se prikaže na sceni“ (176).

U jasnoj se kompoziciji ističu vrlo dramatični obrati kao što su manjak novčanih sredstava, nerazumijevanje vlasti, otkazivanja predstava, svađa i dirljivo pomirenje s ocem. Pritom valja imati na umu da je Bulgakov ne samo dobro proučio Molièrea i njegovu dramaturgiju, nego je njegov rad i kazališni izričaj dobro razumio

Kabala licemjera

Nije neobično da se roman Život gospodina de Molièrea uspoređuje s dramom Molière (Kabala licemjera) (Mol’jer (Kabala svjatoš)), koju je Bulgakov pisao u gotovo isto vrijeme kada i roman, to više što se u oba ta ostvarenja ističe odnos pojedinca i vlasti. Pritom Molière ne rogobori toliko protiv samog vrha vlasti, protiv krune, koliko se obrušava na kraljeve neposredne podanike, na „kabalu licemjera“, dvolične beskičmenjake koji se pokazuju većim rojalistima od samoga kralja (Lakšin 1989: 50). Slično je, primjećuje Lakšin, u slučaju dvadesetostoljetnog majstora Bulgakova i njegova sovjetskoga spisateljskog iskustva u kojemu je oštrica pera manje uperena na glavnoga vođu – Staljina – a više na one koji ga okružuju: pretjerano poslušne činovnike, ideološki zadojene novinare i sve ostale koji su činili život umjetnika nepodnošljivim. Da je Bulgakov pisao o odnosu umjetnika-humanista i despotskog ustroja, posebice u navedenoj drami i zatim romanu o Molièreu, navodi se i u Kratkoj književnoj enciklopediji iz 1962. godine (Kratkaja literaturnaja ènciklopedija, ur. A. A. Surkov), dakle u vrijeme kada je politička represija malo popustila i kada su se počeli objavljivati neki dotad zabranjeni autori i naslovi. Dramu Molière je, usput da spomenem, u nas preveo V. Gerić i igrala je u Teatru ITD 1975. godine. Roman Život gospodina de Molièrea dolazi do nas prvi put i možda ponovno u znakovito vrijeme jačanja državnih centara i političko-umjetničkih previranja i propitivanja.

Pred čitateljem se u ovom zanimljivom romanu razotkriva ne samo veliki „majstor“, kako pripovjedač naziva komediografa Molièrea, nego i svijet bogate i slojevite francuske kulture 17. stoljeća. Kroz Molièreovo kazališno i privatno odrastanje upoznat ćemo kulturni život provincije i grada, posebice Pariza, susresti se s nizom imena velmoža, prinčeva i drugih velikaša, uključujući i samoga Luja XIV, zvanog Kralj Sunce, za kojega je komediograf pisao drame-balete po narudžbi, ali i imena velikih znanstvenika i umjetnika koji su oblikovali tadašnju francusku kulturnu scenu, kao što su filozof i matematičar Pierre Gassendi, slikar Nicolas Mignard, dramatičari Pierre Corneille i Jean Racine, basnopisac La Fontaine, skladatelj Jean-Baptiste Lully i brojni drugi. U romanu se vrlo detaljno i „iznutra“ opisuju predstave, zakulisne igre, nastanak tekstova i pripreme za izvedbu, uspjesi i potpuni debakli. Narastanje (stvaranje) komedije ima svoju kulminacijsku točku – to je veljača 1673. kada je slavni Molière odigrao ulogu bakalaureusa Argana u Umišljenom bolesniku, nakon čega je osjetio slabost te je iste noći umro.

Roman o majstoru Molièreu pisao je veliki majstor riječi. Majstor Bulgakov je, kako zapažaju njegovi proučavatelji, još 1920-ih godina shvatio da postoji čvrsta veza između autora i svake stranice koju je stvorio.

Literatura:
Kremencov, Leonid (red.). 2003. Russkaja literatura XX veka. V dvuh tomah. Tom 1. Moskva: Academia.
Lakšin, Vladimir. 1989. „Mir Mihaila Bulgakova“. U: M. A. Bulgakov, Sobranie sočinenij v pjati tomah. T. 1. Moskva: Hudožestvennaja literatura.
Peruško, Ivana. 2025. „Moj jadni, okrvavljeni majstore… Uvod u Bulgakovljeva Molièrea“. U: M. Bulgakov, Život gospodina de Molièrea. Zagreb: Disput, str. 237-247.
Surkov, Aleksej. 1962. Kratkaja literaturnaja ènciklopedija. Moskva: GNI Sovetskaja ènciklopedija.
Žirmunskaja, Nina. 1990. „Žizn’ gospodina de Mol’era. Istorija sozdanija i publikacii“. U: Sobranie sočinenij v pjati tomah. T. 4. Moskva: Hudožestvennaja literatura: 621-634.