Zbirka Nešto nije u redu? (2000) Tatjane Gromače naznačila je povratak poeziji kakvu su, primjerice, ispisivali prekooceanski bitnici, Raymond Carver, ili, u našem kontekstu Boris Maruna i slični. Snažna uporaba kolokvijalnog jezika, mimetičnost, narativni ton, denotativnost, opisi urbane svakodnevice, otvaranje prostora socijalno marginaliziranima itd., obilježja su koja su se na prijelazu milenija razvila kao reakcija na poetike devedesetih, koje su slabašno slijedile pjesničke strategije prethodnih desetljeća. U međuvremenu je Gromača objavila nekoliko romana, putopisa, reportažnih i proznih zapisa te se nakon dvadeset i tri godine odlučila vratiti stihu, zbirkom Ivan Bezdomnik i njegove pjesme.
Shizofreni Bezdomnik
I dok su prvu zbirku krasili opisi urbane svakodnevice, senzibilitet za socijalno ugrožene, frekventnija uporaba žargonizama, korištenje poetskih strategija poput izmjene roda i lica ili lucidnih završetaka i ironije te naglašeni osjećaj apatije i tjeskobe, u Bezdomniku se lirske protagonistice okreću toposima zapadne filozofije preko kojih, uz obrise didaktičkog i esejističkog diskursa, opisuju vlastitu poziciju u svijetu: „sve to viđeno i pročitano milijun puta / Evo, opet se ponavlja.“ („Sjeverozapadnjak“). Osjećaji ugode proizašli iz vrlo gustih i poetičnih slika te katkada neočekivanih završetaka koji na pesimizam i rezignirani ton bacaju i tračak vedrine, „pa ipak / Čovjek nije ravnodušan / Ni pred onom mirnom cestom što se razastire na horizontu / Gdje se staza na koncu pretvara u prašinu / Što nijemo sjaji na popodnevnoj žezi / Na kraju neravnog seoskog puta“ („Svjedoci epohe“), stvaraju „svjetlost“ koja se „prelama u dva dijela“ („Davni dom“) ili ambivalentne pozicije prema surovoj stvarnosti i mehanizaciji ponavljajuće povijesti. U takvim ambivalentnim osjećanjima, prije svega, primjećujem srodnost s likom Ivana Nikolajeviča Ponirova iz Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita koji je i sam, svjedočeći tragičnoj smrti svojega urednika Berlioza, završio u ludnici kao shizofreničar. U psihijatrijskoj ustanovi susreće se s Učiteljem, da bi u razgovoru s njim odustao od pjesničkog zanata te postao profesorom filozofije i povijesti. I u Gromačinoj zbirci je lirska protagonistica više okupirana narativnim formama, spomenutim filozofiranjem i esejiziranjem, ali nije posve isključena ni pjesnička alatka kojom se oživljuju različiti prizori. Stoga je ludilo ili ambivalentnost njezinih protagonistica moguće promatrati ne samo na razini teme, već pomalo (ali nedovoljno) i na razini stila.
„pa ipak / Čovjek nije ravnodušan / Ni pred onom mirnom cestom što se razastire na horizontu / Gdje se staza na koncu pretvara u prašinu / Što nijemo sjaji na popodnevnoj žezi / Na kraju neravnog seoskog puta“
Glazba rijeke
Zbirka se sastoji od tri ciklusa: „Nedovršen popis poučaka proizašlih iz čuđenja“, „Simfonija velegrada“ i „Balada o kući otključanih vrata“. I dok se u prva dva ciklusa uglavnom artikuliraju iste ili slične teme, u posljednjem su ciklusu pridodane one djetinjstva i obitelji. Knjiga počinje motivom čuđenja, koje ima dvoznačnu ulogu. S jedne strane, lirske protagonistice se čude ljudskom i nimalo pravednom ustrojstvu svijeta koje djeluje kao neprekidno bojno polje s povremenim plamenom promjene koji se brzo ugušuje. S druge strane, čuđenje podjednako proizlazi iz spomenutih općih mjesta metafizičkog diskursa: „U nevjerici blagoj i u čuđenju / Stojim pred vlastitim životom / (…) / Svoju budućnost još nisam kadra nazrijeti / Sve što je bilo i što ima tek biti / Držim slučajnim / Proizvoljnim sudarom atoma / Koji jesu i nisu morali kao takvi postojati“ („Svijet atoma“). Sjetni ton knjige proizlazi iz osjećaja povlačenja lirske protagonistice u vlastitu klauzuru koja joj služi kao neki tip filtriranja pesimistične slike svijeta i nasilne povijesti, osobnog tereta, traume i žrtvovanja koja je prošla kroz život.
Navedene negativne slike „filtriraju“ se kroz produkciju nekoliko impresivnih slika, u prisjećanju „davnog doma“ s „toplom odsutnošću“ („Davni dom“) ili u spomenutim jednostavnim filozofskim rješenjima, kao neka vrsta osobne utjehe proizašle iz životnog iskustva: „uputimo se u smjeru u kojemu će nas voditi providnost duha“ („Zahtjevni ton“), „možda se treba pustiti glasu srca“ („Dar“). Sjeta se također očituje u naglašenoj osobnosti, ispovjednom i introspektivnom tonu, nekoj vrsti onirizma („Ljuljačka sna“, „Utjeha radosti“), velegradskoj glazbi disharmoničnog sklada koja služi kao uspavanka ili utjeha, osjećaju da se protagonistica nalazi sama pred sobom i svijetom kao pred napuknutim ogledalom, čudeći se sadašnjoj slici i nekom ostatku tajnovitosti vlastita bića koje odlučuje prepustiti rijeci budućnosti. Rijeka je također jedan od ključnih motiva zbirke. Ona je, prije svega, simbol života „neprestanog umiranja i rađanja“. Uz nju se protagonistica osjeća „prijatno“ („Riječni predio“), sve dok se ne pojave „zavidni“ koji se hrane „slavodobitnim osjećajem moći“, zbog čega postavljaju „branu“ s ciljem da zaustave ili preusmjere rijeke „koje su uvijek htjele samo teći svojim tokom / Ne namećući nikome vlastite vode kao istine i svetinje“ („Niz rijeku“).
„Hvala ti Miłosze / Od tebe sam učila o poretku stvari / I o nužnosti čuvanju bistrine“
Prigušene iskre
Pomak prema pjesničkom primjećuje se, osim u spomenutom tugaljivom, sjetnom i oniričkom raspoloženju, i u nekoliko opisa prizora u kojima se protagonistica zatekla i kojima se divi („Davni dom“, „Konačno“, „Blještav trg“, „Nasuprot svjetionika“). U navedenim pjesmama može se primijetiti nešto pomniji rad na samome jeziku i njegovim stilističkim potencijalima. Nažalost, takvih je gustih poetskih slika malo, uglavnom u kraćim pjesmama, dok se ostale mahom iscrpljuju narativnom logikom proizvodnje teksta ili gube na snazi inzistiranjem na temama koje se ponavljaju. Stvari postaju jasnije kada se uzme u obzir vrlo iskren autopoetički tekst napisan s daškom (auto)ironije i odbojnosti prema poetikama čiji je „jezik nerazumljiv / Sačinjen od zvukova i boja, od prizora složenih u suglasju / (…) / Kakvu nameće strogoća uvježbanog uma“ („Pokušaj“). Treba pozdraviti nekoliko zanimljivih evokacija ili razrada domaćih i stranih klasika nastalih, primjerice, različitim inačicama aluzivnosti („Utjeha radosti“, „Balada o kući otključanih vrata“). Ako je Bezdomni imao Učitelja u procesu „prosvjetljenja“, protagonistica inspiraciju i Učitelja u pisanju vidi u Czesławu Miłoszu: „Hvala ti Miłosze / Od tebe sam učila o poretku stvari / I o nužnosti čuvanju bistrine“ („Hvala pjesniku“).
Knjiga je ipak solidna, međutim dojma sam da je mogla biti i mnogo bolja. Ponajprije mislim na redukciju spomenutih toposa, pjesama u kojima se provodi konstantna artikulacija ponavljajuće tamne slike povijesti i nasilnog stroja ljudskog svijeta, nauštrub „gustih“ poetskih slika koje bi autoricu snažnije primaknule pjesničkom polu, i tako bazični narativni sloj stilistički obogatile, stvarajući čvrst balans proznog i pjesničkog.