Koga vratiti iz Hada, Euripida ili Eshila? Onoga čija poetika poziva na mišljenje ili onoga koji zagovara strogi moralizam i tradicionalne vrijednosti? Pjesnika označiteljske ili označene scene? Naravno da je konzervativni Aristofan u Žabama razriješio Dionizovu nedoumicu tako što je na kraju ipak izabran potonji. Međutim, ono najvrijednije u djelu jest prikaz Dionizova kolebanja. Dioniz se spustio u Had da vrati Euripida, slušajući glas suvremene publike koja je prema Aristofanu vođena pomodnim valom lišenim kvalitete, dubine i morala. Nije lako, a trebalo bi, doći u poziciju čišćenja kojekakvih utjecaja i stati gol pred književni tekst: „malo više daj suštine s manje učene vještine“, Dioniz kaže Euripidu. Eto nas, dvije i pol tisuće godina kasnije, u vremenu u kojem su učenost i virtuoznost postale znak pomodnosti, sustigle neokaljano dječje buncanje i divljenje svijetu. Teško je pronaći „pjesnika što zbori trajnu, zvonku i plemenitu riječ“, ali istodobno „da zazvuči mu iskaz posvema smiono“, kaže Dioniz. Jedna od pjesnikinja u čijim se tekstovima može primijetiti balans plemenitosti, nježnosti, refleksivnosti i istodobno smionosti, intelektualne konciznosti utjelovljene gustoćom lirskog izraza, jest Aneta Vladimirov (1980.). Zbirka se može sagledati kao nadgradnja autoričina prvijenca Pakao ne možeš poljubiti da prođe (Jesenski & Turk, Zagreb 2021.) Baš kao što je Aristofan oštro kritizirao posljedice rata, demagoge i vojskovođe, praveći od njih karikature, Vladimirov je s prvom zbirkom također izgradila pozu oštrog kritičara ratnih zločina, govoreći o žrtvama stjeranima u ruševne kutke ratnog i poslijeratnog vremena. Međutim, ona nije pjesnikinja koja nastoji, rekao bi Aristofan za Euripida, profitirati isključivo prikazivanjem „poroka“ ili negativnih strana ljudske prirode, već pjesnikinja koja izvlači iz svoje promišljene i lucidne estetike plemenitu stranu čovjeka i svijeta, nadanja u bolje sutra, u ljude koji će biti spremni podmiriti račune s totalitarističkim nakanama.
Zbirka se može sagledati kao nadgradnja autoričina prvijenca Pakao ne možeš poljubiti da prođe (Jesenski & Turk, Zagreb 2021.) Baš kao što je Aristofan oštro kritizirao posljedice rata, demagoge i vojskovođe, praveći od njih karikature, Vladimirov je s prvom zbirkom također izgradila pozu oštrog kritičara ratnih zločina, govoreći o žrtvama stjeranima u ruševne kutke ratnog i poslijeratnog vremena
Shizofrena kost
Zbirka je podijeljena u šest ciklusa i tematski je vrlo raznorodna. Lirska protagonistica svjedoči o „zemlji koja vrvi od nesporazuma“ gdje su „psalmi postavljeni u trezor“. Vrijeme je to u kojem empatija, ljubav i milosrđe polako nestaju: „ljubavi još samo ima u bibliotekama siromašnih gradova“. Kako u vremenu ratova, stradavanju civila i djece, surovog antropocentrizma koji sve više drobi ekosustav, sve većoj pohlepi za moći, pronaći zrno utjehe i nade? Može se i mora! Pjesnici moraju ostati cvjetovi uzdignutih glava, ujedinjena „divizija biljaka“ u čiji su „herbariji“ svi dobrodošli. Iako protagonistica uvjerava Lazara da „nema što propustiti“ u ovome svijetu u kojemu se više „ne misli tijelom“, „ne kreće iz uma“ te da ostane gdje je, ona i dalje vjeruje u drugu stranu kosti, u njezinog „božanstvenog idiota“ koji ne misli zlo, u „njezinu misao“ koje je „perje svezano naftom na ptici koja još uvijek nije izgubila svijest“. To konstantno pomicanje s pesimizma na optimizam, sučeljavanja apatije i nade, mraka i svjetla čini osnovni komunikacijski mehanizam ove knjige – shizofrenu kost. Čim se pojave tračci svjetla i dobrote, pravog mesa ljubavi, odmah dolaze svežderi koji je nastoje oglodati, „kralj paukova koji voli svjetlo samo radi rose u zraku“, dolaze „siloviti koji prisvajaju nebo“ zbog nedostatka „hrabrijih rješenja“.
To konstantno pomicanje s pesimizma na optimizam, sučeljavanja apatije i nade, mraka i svjetla čini osnovni komunikacijski mehanizam ove knjige – shizofrenu kost
Lirska reportaža
Većina pjesama ispisana je u nečem nalik reportažnoj tehnici, njezin objektiv pretvara prizore, osobna i kolektivna sjećanja u fotografiju ili videozapis. Takva lirska strategija mnogo govori o njezinoj ukorijenjenosti u stvarnost. Valja upozoriti da se opisi ne zaustavljaju u šturom prikazu zbilje, već je u njima primjetan minuciozan rad lirskog jezika. Okidač jezične gustoće koja transformira zbilju može biti kutak nekog mjesta, grada ili sela (Zagreba, Prisjana, Sarajeva, Afganistana, otoka Ellis), stara fotografija, trenutak uz nasip, uspomena na djetinjstvo i familijarne situacije, kopanje po vlastitoj unutrašnjosti, poznata figura poput astronauta Titova, logoraša Stare Gradiške Antuna Barca, „čovjeka koji je zaustavio treći svjetski rat“, Stanislava Petrova itd. Meni su najdraže one najkraće pjesme, u kojima se mogu primijetiti nadrealistički obrisi: „tramvaj je cvilio kao da reže / kitovo meso po tračnicama“, „Nedjeljom atlas olabavi stisak / a opruga prestane da trne / Huk proždere muk / Ostanu tek iznutrice / sivoj čaplji Pritk“. Ili one u kojima se poenta iz svakodnevnih situacija života izvlači kao sok iz voća: „Vrhunac magnolije nije u cvatu / već u padu njenih latica // (…) // Sretni su oni koji ne prežive život / Njima carstvo ne treba“.
„Nedjeljom atlas olabavi stisak / a opruga prestane da trne / Huk proždere muk / Ostanu tek iznutrice / sivoj čaplji Pritk“
Ugriz poezije
Njezin lirski jezik obiluje fonetskim i grafičkim figurama (kombinacija ćiriličnog i latiničnog pisma, uvlačenje stihova, ubacivanje fusnota), začudnim sintagmama, spomenutim nadrealnim konturama, neobičnim metaforičkim asocijacijama itd. Dioniz je na kraju izabrao Eshila jer je dao bolja rješenja kako bi trebalo voditi državu, međutim zadaća književnog teksta nije u eksplicitnom mudrovanju ili podučavanju, jer „umjetnost nije doslovna / ali ugriz glodavca / (…) / sasvim je doslovan i ne pravi razliku / između obraza i ljetnih bobica“. Milan Kundera na jednom mjestu ističe da je „lirika predjel u kojem svaka tvrdnja postaje istinita“, slično je govorio i Mukařovský. Lirski jezik autoričine poezije ne konstatira niti ima namjeru profitirati govorom o „obrazu“ ili „bobicama“, već je njegova tema prvenstveno ugriz, on doslovno čini ono što konstatira – ugriza vlastiti „jezični znak“, ugriza samog sebe kao jedinu mogućnost otpora koja djeluje kao „borba isprva slabih izgleda / ali naknadno obilato nagrađena“.
KostFutura uspješno je presvlačenje autoričina prvijenca s pojačanim radom na jeziku, unosom intimnijih i obiteljskih tema, još razgranatijom refleksivnošću i dijagnostikom nerazriješenih simptoma i trauma koje ne mogu ostaviti recepciju ravnodušnom: „što ne bismo malo plakali / golim okom na raspolaganju, / sol za sol, / za potraćene zdrave zube ubijenih mladića / kap po kap / za oštećeni Mars i / satelite upregnute u dvokolicu bogatih“.
