„Vidiš li ga, vidiš li ga?“ vikao je preplanuo muškarac u plavim kupaćim gaćicama okrećući se sebi sličnom na polumjesecu pijeska podno litica na Obali bogova. Titravi krug Sunca zapadao je za jedva vidljive konture vulkana na obzoru, ravno u njegov blijedi krater. „Vidiš li ga?“ ponovio je a drugi je samo uperio mobitel prema prizoru koji je trenutak kasnije palcem i kažiprstom povećavao na malom ekranu ne bi li ga možda ondje ugledao. „Luca ga vidi, Emilio ga ne vidi!“ derao se treći dlanom natkrivši oči dok se žustro spuštao prema liniji valova koja je gotovo doticala rub mog ručnika. Stromboli! Stromboli! Naseljeni otočić s istoimenim vulkanom, aktivnim i prije Krista; prijetnja koja neprestano krčka na vidiku i povremeno prekipi. „Ovo je veći spektakl od Formule 1!“ povikao je Emilio i okinuo još nekoliko fotografija.
Ponekad se vide i drugi Eolski otoci, jasno, u 3D-u, ali ne ovih dana, zadnjih nekoliko dana kolovoza koliko sam ovdje, u svom prvom posjetu R-ovoj majci, Giovanni. Ovih je dana, zbog izmaglice, pojačan dojam big blua. Tirenski tirkiz koji nam jutrima tamni pod sunčanim naočalama, pred kojim sjedimo premazani zaštitnim faktorima, dodatno zaštićeni šeširima i suncobranima, podjednako fascinirani i užasnuti. Danima već nema razdjelnice između mora i neba, barem ne tako rano, kad samo pretpostavljaš da povremene naznake jedrilica ne mogu ploviti potonjim: sve jedna te ista glazirana površina. Nauljeni muškarac koji stojećke vesla na dasci jedini reže kroz to usijano plavetnilo, kirurški precizno. Kao da će poludjeti ako ne ostavi trag.
Par dana ranije, nekoliko sati prije nego što sam sjela na noćni vlak za Kalabriju, s prijateljicom sam šetala prvim katom kuće na broju 18 Vie del Corso. Goetheovom rimskom adresom tijekom njegova putovanja Italijom 1786. – 1788. godine. Razgledavale smo Goetheove rukopise izložene u vitrinama, crteže, portrete, skice i modele kromatskog spektra. Goethe je bio opsjednut botanikom i bojama; opsjednut Italijom, rekla mi je Ana. („Licht, mehr Licht“, kažu da je zavapio prije nego što je umro, žudeći za talijanskom kvalitetom svjetla u Weimaru). Plava je samo oslabljena crna, zabilježio je u svojoj knjizi Znanost o bojama iz 1810. godine.
Američki oceanolog i istraživač William Beebe, koji se kasnih dvadesetih i ranih tridesetih prošlog stoljeća s inženjerom i izumiteljem Otisom Bartonom u čeličnoj batisferi prvi spuštao u mezopelagijsku zonu (200–1000 m), takozvanu zonu sumraka, iskusio je „kozmičku jezu i izolaciju, vječnu i apsolutnu tamu“. Tonjenje je zapravo tamnjenje modre, rekao je. „Plava je ispunjala sav prostor ne dopuštajući pomisao na ijednu drugu boju.“ Potom je nastupilo crnilo, a sunce bilo relegirano u sjećanje. Na crnom zaslonu izmjenjivala su se bioluminiscentna čudovišta: halucinacije s očnjacima i pipcima i ticalima.[1] Beebe ih je pokušao upamtiti da bi ih kasnije prepričao crtačima. Neka su bila neupamtljiva.
„Plava je tama učinjena vidljivom“, rekao je engleski umjetnik i borac za gej prava Derek Jarman. Njegov film Plavo iz 1993., objavljen samo četiri mjeseca prije njegove smrti od AIDS-a (kad je već gotovo posve oslijepio i jedino što je vidio bile su nijanse plave), osamljen je kadar plave Yvesa Kleina iz koje izranjaju naracije o Jarmanovu životu, njegove misli o umjetnosti i bolesti koja ga je izjedala, glazba i zvučni efekti. Za Jarmana, plava „transcendira formalnu geografiju ljudskih ograničenja“, ona je ujedno i mogućnost. U batipelagijskoj zoni (1000-4000 m), oči riba i drugih bića postaju sve manje i manje dok posve ne atrofiraju ili izostanu. Ondje kamo sunčeve zrake više ne prodiru, oči su višak.[2]
Američki oceanolog i istraživač William Beebe, koji se kasnih dvadesetih i ranih tridesetih prošlog stoljeća s inženjerom i izumiteljem Otisom Bartonom u čeličnoj batisferi prvi spuštao u mezopelagijsku zonu (200–1000 m), takozvanu zonu sumraka, iskusio je „kozmičku jezu i izolaciju, vječnu i apsolutnu tamu“. Tonjenje je zapravo tamnjenje modre, rekao je
O viškovima sam razmišljala i to jutro kad sam, kao i nekoliko prethodnih, nasred stola u kuhinji zatekla načetu krostatu s džemom od višanja iz vlastite proizvodnje koju nam je Giovanna ondje ostavila prekrivenu bijelom krpom, i dva cornetta s pistacijom. Bila je odavno budna, Giovanna, i već sat vremena na plaži, kamo se spusti u svome crvenom Fiatu Seicento čija se vrata ne daju zatvoriti ako njima ne tresne. Ipak je nikada ne čujem kad odlazi. Iz kuhinje dobro čujem meket triju koza koje je netko ostavio na komadu ograđene pustinje odmah do Giovannine zgrade. Čak je i Giovanninih sedam kanarinaca uglavnom bezglasno. Paperjaste loptice žutila nepokretne na prečkama kaveza, s kojima Giovanna razgovara kao Franjo Asiški, rekao mi je R., iako Giovanna nije religiozna. Koze pokušavaju doseći zrele smokve balansirajući na okomici suhe zemlje (ne znam kako im to polazi za nogama) dok im se uže zateže oko vrata. Ponekad su to plodovi opuncije koji strše iznad žice, koje smo neki dan i mi ubirali na opožarenim i emigracijama opustošenim brdima zaleđa (dugačkim bambusovim štapom sa šupljim limenim valjkom na kraju koji zarobi plod dopuštajući nam da mu slomimo vrat), sve vrijeme pazeći da nam sitne bodlje ne slete na kožu, što se ipak događa i osjeti tek kasnije, na dodir. „Treba ih otrovati“, reći će Giovanna za ručkom mrveći opojni origano nad pečenim patlidžanima. „Iz samilosti.“
Majka kao Meduza,[3] mitska neman iz dubina.
Bivša tvornička radnica u čijoj spavaćoj sobi visi Isus Krist, raspet, i portret Gramscija, njegovo lijepo mlado lice s okruglim naočalama tankih okvira i bujna kosa odignuta od čela. (Obojica izgledaju zatečeni.) A iznad kauča u kuhinji/dnevnoj sobi s kojega Giovanna popodne gleda televiziju: znatno umanjena replika čuvene uljne slike Giuseppea Pellizza da Volpeda, Il quarto stato (Četvrti stalež). Zbijena masa radnika koji zahtijevaju svoja prava, ispred kojih, u prvom planu, marširaju dvojica predstavnika (poput likova iz vesterna Bilo jednom na Divljem Zapadu, kombinacija kaubojske odlučnosti i nonšalancije modela) i zabrinuta žena s golim djetetom na rukama koja izgleda kao da pokušava doći do riječ: nešto hoće od muškaraca koji nešto hoće od drugih muškaraca. Vjerojatno se pokušava upisati u povijest.
U periodu u kojem je slika nastajala, 1898.–1901., takvi su prosvjedi bili uobičajeni diljem Italije, a pojedini su završavali masakrima. Radnici su, između ostalog, zahtijevali nižu cijenu pšenice/kruha. Možda se zato kod Giovanne sve jede s kruhom, i tjestenina i rižota. Ideološka odanost od koje se već širim, iako sam ovdje svega nekoliko dana. Kruh umjesto hostije, jer Giovanna nije religiozna, bez obzira na figurice svetaca po svim komodama, pa i nekoliko varijacija Franje Asiškog širom raširenih ruku, sav taj religijski folklor od kojeg je Gramsci uglavnom zazirao.
Par godina prije Četvrtog staleža, Pelizza je naslikao i nekoliko pripremnih studija; jedna se zvala La fiumana – rijeka, val, bujica, poplava (ljudi). Među kvačicama za rublje na frižideru ispod televizora, Giovanna je zametnula Danteov Inferno, kao klasičnu alternativu dnevnim vijestima. Spiralni silazak prema gore, mekoukoričen i otrcan na krajevima.
Inferno je prije svega smjer, orijentacija u prostoru: uvijek negdje daleko dolje, otud naš strah od dubina, i obrnuto. Pa iako je većina mora duboko more (94,7% od ukupnog volumena oceana, koji pak čine 70% Zemljine površine), više ulažemo u istraživanje svemira (zbog analogije s rajem), nego dubokog mora (analogija s htoničkim), tvrde morski biolog Alan J. Jamieson i suradnici. Naš strah zrcali se i u zvučnim imenima koja smo nadjenuli njegovim najdubljim dijelovima: abisal (4000–6000 m), ili pak hadalne zone (>6000 m), one u dubokomorskim brazdama, koje su ime dobile po grčkom bogu podzemlja, ili pakla, Hadu.[4] Jedini dovoljno hrabri i dovoljno otporni da se onamo spuste bit će podvodni roboti Orfeji, nada se NASA. S kamerama i naprednim softverima umjesto lire.
Inferno je uvijek ispod svijesti: podsvjesno, dakle, skladište (aberantnih) želja, sjećanja, uvjerenja; neprihvatljivog, odbačenog, neprilagođenog. Jung je vodu smatrao simbolom nesvjesnog, otud naša talasofobija, i obrnuto, naše opravdane sumnje da će njegovi sjenasti sadržaji prevagnuti. Strah od erozije granica, od preplavljivanja, od mogućnosti da naše brane neće izdržati, kao ona jedna pacifička koju je uporno utvrđivala majka Marguerite Duras. Bojimo se da će od svega ostati samo Atlas izgubljenih otoka, Izdanje 2107., koji sam 2015. listala na umjetničkom bijenalu u Fort Kochiju, rad švicarske umjetnice Marie Velardi, koja je tintom i olovkom skicirala otoke kojih zbog otapanja leda u budućnosti neće biti, među njima i neke iz Maldivskog i Lakadivskog arhipelaga. Crna knjižica fiksnih brojeva, kad skoro nijedna linija više nije fiksna.
Inferno je prije svega smjer, orijentacija u prostoru: uvijek negdje daleko dolje, otud naš strah od dubina, i obrnuto. Pa iako je većina mora duboko more (94,7% od ukupnog volumena oceana, koji pak čine 70% Zemljine površine), više ulažemo u istraživanje svemira (zbog analogije s rajem), nego dubokog mora (analogija s htoničkim)
Dugo se vjerovalo da u hadalnim zonama nema života, ali sve zapravo vrvi od njega. Od raznih organizama kojima ne treba sunčeva svjetlost, koji sintetiziraju posebne enzime da bi im pomogli izdržati taj golemi pritisak: slijepe, providne ribe iz porodice Liparidae, amfipodi i maleni ljuskari sa stanicama od aluminija, gigantske morske spužve itd. Plijen i predatori.[5] Bića koja još uvijek zamišljamo kao viktorijansku paradu frikova, iako je ono što vidimo, kažu znanstvenici, uglavnom naš vlastiti „talasofobični kontekst“: često se ta bića ne razlikuju mnogo od svojih srodnika u plićacima, izgledaju relativno „normalno“, dovoljno normalno da ne odskaču na ribarnici: ono što će većina nas ikada vidjeti uživo otečene su i zamućene oči nakon dekompresije, razjapljena usta i hvatanjem izmučena tijela kako, eventualno, sablasno lebde u formalinu ili etanolu. Sve ono meko i podatno nije preživjelo, samo šiljci i skeletne strukture.[6]
Kad mu je bila otprilike dvadeset i druga, T. S. Eliot napisao je nevjerojatno dalekovidnu i zrelu „Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka“ (objavljenu tek par godina kasnije, 1915.), u kojoj njegov ostarjeli narator ženi u koju je navodno zaljubljen razlaže banalne sadržaje svoje (pod)svijesti: neodluku, sumnju, emocionalnu impotentnost, svoja otegnuta „krzmanja“ u „odajama mora/uz nimfe što vijence smeđih algi nose“, napipavanje u vlastitu mraku. „Bolje bi bilo da sam bio par nazubljenih kliješta/što bauljaju po dnu nijemog mora“[7], reći će u jednom, posebno lucidnom trenutku, želeći zapravo reći da bi volio biti nešto instinktivno. Ne neurotično i cerebralno – nešto hadalno. Epigraf pjesmi upravo su stihovi iz Danteova Inferna, kako sami vele, tog dna odakle se još nitko nije vratio. Možda je Prufrocka toga bilo strah – gubitka razuma. Nemogućnosti povratka.
Za druge nema natrag.
Onih nekoliko tisuća afričkih migranata i izbjeglica koji svakodnevno preplavljuju plaže Lampeduse. La fiumana o kojoj je tijekom tih plavih kalabrijskih dana, dok smo za večerom žvakali pohane kozice i srdele koje bi Giovanni ujutro svježe pod balkon na trokolici dovezao ribar, brujao televizor. Uskipjele debate koje se većinom predvidljivo klate od romantizacije do demonizacije, jer su nam gole činjenice prejarke, prekomplicirane. Jer smo prije svega imaginativne životinje. I Giovanna koja, nezadovoljna svime, uvijek politična, čak i kad šutke riba gromadu parmezana po tjestenini u svome tanjuru, a listići padaju po makaronima s brokulom i bijelim grahom kao morski snijeg: organske čestice, leševi, pijesak, a u novije vrijeme – mikroplastika. Milijuni tona plastike u oceanima, mikroplastika u mišićima i mesu riba, škrgama, želucima, crijevima. Možda su nam tkiva već nepovratno oštećena, ne primjećujemo oksidativni stres i mutaciju gena, neurotoksičnost, citotoksičnost, abnormalnosti u ponašanju, ribljem i vlastitom. Ustrajemo, konzumiramo je i udisanjem, kroz kožu, mikroplastiku koja se taloži čak i u jedanaest tisuća metara dubokom polumjesecu Marijanske brazde, najdubljem dijelu oceana, u želucima riba koje ondje plivaju okružene meduzama plastičnih vrećica. Majke-kitovi ne odvajaju se od mrtvih potomaka otrovanih njihovim kontaminiranim mlijekom; pod morem se odvijaju složeni obredi žalovanja čije naricaljke do nas ne dopiru, ispričat će mi glas Davida Attenborougha u BBC-jevoj dokumentarnoj seriji u dva dijela, Plavi planet.
Podvrgnuli smo se plastifikaciji izvana i iznutra ne bi li si osigurali vječnost. Plastifikacija umjesto prokreacije.
„Bolje bi bilo da sam bio par nazubljenih kliješta/što bauljaju po dnu nijemog mora“, reći će T. S. Eliot u jednom, posebno lucidnom trenutku, želeći zapravo reći da bi volio biti nešto instinktivno. Ne neurotično i cerebralno – nešto hadalno
Pokušavam zamisliti kako bi zvučalo kad bi naša (pod)svijest imala Davidov voiceover, njegov empatični i gorljivi britanski staccato, možda uz pratnju violončela i kameru montiranu pravo pod očnjak modrulja, u srce stvari, taj blagi ali samopouzdani andante koji s vremena na vrijeme prelazi u dramatični allegro. Prevalimo kilometre samo da bismo se gostili jedni drugima, rekao bi moj David. Mrijestimo se i potomke prepuštamo strujama. Giovanna zna sve o tome; ja možda nikada neću.
„Unatoč svemu što znam, često poželim da moj otac nikada nije napustio Kalabriju, poželim da sam se rodila u Rocci Imperiale i imala dvanaestoro djece“, kaže američka spisateljica Barbara Grizzuti Harrison u svom putopisu iz Italije, odakle su joj svojedobno emigrirali preci. Što je veći broj djece koju imaš, to je manji broj pitanja, rekla joj je talijanska baka kad je Harrison još bila djevojčica. Baka je imala dvanaestoro djece; petero nije preživjelo djetinjstvo. Broj pitanja koja imaš, ili pitanja koja postavljaš, htjela je znati Harrison, ali baka nikada nije odgovorila. Šutjela je i o djeci koja nisu preživjela; rekla je da se ne sjeća kako su se zvala. Kalabrijska baka kao Prufrockov ljuskar na „dnu nijemog mora“, gdje su pritisci pregolemi za misaone stanke, gdje ne postoji mogućnost preodluke, ali su tkiva zato podstavljena aluminijem.
Seksualnost je „kontradikcija i ambivalencija“ koja izmiče definicijama i modelima, čak i feminističkim – „fašizam prirode jači je od bilo kojeg društvenog“, instinktivni je život amoralan, a „ugodni, usputni, nekomplicirani seksualni odnosi“ mit, dodala bi društvena teoretičarka Camille Paglia.
Podvrgnuli smo se plastifikaciji izvana i iznutra ne bi li si osigurali vječnost. Plastifikacija umjesto prokreacije
Sljedeći je dan nestalo plaže: kraj ljeta, toplotni se val iscrpio. More je dosezalo litice razbijajući se o veliku stijenu iza koje bi R. ponekad igrao šah s DJ-em bachate iz Rima (padale bi crne i bijele glave, nevidljive meni i ostalim kupačima). Vjetar je rasipao miris eukaliptusa posvuda, rastjerivao plavu paniku – zbog blještave površine koja me ujutro previše podsjećala na dječja igrališta gradova, pojaseve bez vjetra, površine koja katkad izbacuje kruzere i kolonizatore, mrtve kitove i zapetljaje algi, svoje strašne poslanice. Kažu da more zapravo plamti, rekordno se zagrijava posljednjih nekoliko godina, tjedana, dana. Nestaju šume morske trave i koraljni grebeni; mijenja se vrijeme, zakreću struje. Možda je privlačnost ljetnih praznika provedenih na rubu te goleme modre tame podcijenjene šarenim rekvizitima luftića i lopatica upravo u hinjenoj bezbrižnosti pred tolikim užasom. Možemo otplivati daleko ili samo umočiti nožne prste; blaženo plutati zanemarivši sve ono što se nalazi između naših lopatica i dna. Dozirati ga, praviti se da imamo izbora.
Navečer smo se ponovo spustili dolje, gledali kako se more povlači, usisava, razvija snagu, samo da bi opet navalilo i rasprsnulo se u milijune slanih djelića. Na R.-ovim fotografijama valovi neće biti ni plavi ni crni; bit će crveni, kao lava.
[1] Hoyt, Erich. Creatures of the Deep: In Search of the Sea’s Monsters and the World They Live In. Richmond Hill, Ontario; Buffalo, New York: Firefly Books, 2014.
[2] Ibid.
[3] Paglia, Camile. Sexual Personae: Art and Decadence from Nefertiti to Emily Dickinson. Yale University Press, 1990.
[4] Jamieson, Alan J.; Singleman, Glenn; Linley, Thomas D; Casey, Susan. “Fear and loathing of the deep ocean: why don’t people care about the deep sea?” ICES Journal of Marine Science, sv. 78, br. 3, lipanj 2021., str. 797-809.
[5] Hoyt, Erich. Creatures of the Deep: In Search of the Sea’s Monsters and the World They Live In. Richmond Hill, Ontario; Buffalo, New York: Firefly Books, 2014.
[6] Jamieson, Alan J.; Singleman, Glenn; Linley, Thomas D; Casey, Susan. “Fear and loathing of the deep ocean: why don’t people care about the deep sea?” ICES Journal of Marine Science, sv. 78, br. 3, lipanj 2021., str. 797-809.
[7] Eliot, T. S. Pusta zemlja i druga djela. Zagreb: Školska knjiga, 2009. „Ljubavna pjesma J. Alfreda Prufrocka.“ Prev. Antun Šoljan. str. 9-14.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
Pročitajte i tekstove iz serijala “Veliki strahovi” autorica i autora: Martine Vidaić, Marinka Koščeca, Marije Andrijašević i Želimira Periša.
