Gordana Benić (1950.) sa svojih objavljenih dvadesetak knjiga, koje se račvaju na dva pjesnička projekta – projekt svemirskog romantizma i poetskog višeknjižja o Dioklecijanovoj palači – još uvijek čini planet koji se kreće po rubovima naše mainstream pjesničke galaksije. Zbirka Zemlja nulta pripada prvoj skupini pjesničkih knjiga te proširuje odavno zacrtanu idejnu paradigmu negiranja vidljivog, naučenog i očiglednog (Branko Maleš, Poetske strategije) kroz vlastito, unutrašnje, psihogramsko ili parapsihološko percipiranje Zemlje i svemira, iz čega se nastoji razobličiti logocentrička prezentacija povijesti i znanja. Njezini unutrašnji psihonauti odlaze onkraj euklidovskog modela zasnovanog na ideji da se univerzum može objasniti principom „zašto-zato“ i onkraj dogmom usustavljenih zemaljskih varki te nastoje, vlastitim spekulacijama i bogatom imaginacijom odjevenom u ruho melankolično-romantičarskoga, gdjekad nostalgičnoga prizvuka, preispitati dominantne koordinate civilizacije i kulture.
Rubovi Zemlje nulte
Paratekstovi zbirke otkrivaju nam podosta informacija o njezinoj idejnoj koncepciji. Knjiga počinje stihovima engleskog romantičara G. G. Byrona: „Između dva svijeta život lebdi poput zvijezde, / dvadeset noći i jutara na rubovima horizonta“. Međutim, zanimljivost se krije u tome što se iskaz „dvadeset noći i jutara“ prelijeva u naslovne dvodijelne cjeline, stoga je u svezak uvršteno sveukupno četrdeset pjesama. Posljednji se mikrociklus „VRT SVEMIRSKE APSTRAKCIJE“ izdvaja iz tih dvodijelnih cjelina te je sačinjen od malih fragmenata i mikroeseja ispisanih u kurzivu, čime se izravnije obrazlaže idejni sloj čitavog petoknjižja svemirskog romantizma: „Knjigom Zemlja nulta završeno je petoknjižje / svemirskog romatizma: Pepetuum mobile, / o zemaljskim varkama i galaksiji duše“. Na tragu slamnigovske intertekstualnosti, iskazi se tuđe pjesme (u ovome slučaju Byronovi) prelijevaju u naslovne okvire. Time se u potrazi za nedostižnim sljubljuju sadržaj i forma, središte i okvir, rub i srce Zemlje: „ptice pjevaju / otrovne pjesme / mreškaju prozirne rubove“. Njezina je Zemlja nulta podjednako u mikro i makro sferi, ona simultano postoji ovdje i svugdje, ona trajno izmiče, prelijeva se preko ruba, pa se vraća novoj rubnosti. Kritičari su takvu gestu odavna primijetili: „Legitimacijsko uporište njezina pjevanja smješta se u liminalnu točku granice, ruba i njegova prelaska; možda i privremenog razobličenja, relativnosti forme do tada priznatih (id)entiteta.“ (Marko Pogačar, Moderna vremena, G. Benić, Banalis Gloria); „rub se troši, informacijska kontaminacija nagriza izvornost, pa prelazi u drugi neoriginalni entitet, autoričina mnogolikost djeluje metamorfozično i umnažujuće da bi polazni predmet završio u prozirnosti.“ (Branko Maleš, Poetske strategije).
Na tragu slamnigovske intertekstualnosti, iskazi se tuđe pjesme prelijevaju u naslovne okvire. Time se u potrazi za nedostižnim sljubljuju sadržaj i forma, središte i okvir, rub i srce Zemlje
Sadržaj Zemlje nulte
Onoga tko je već čitao autoričine knjige motivski repertoar ove zbirke neće mnogo iznenaditi, ali će, s obzirom na način na koji je organiziran u sintagmatsko-sintaktičke konstrukcije, biti itekako očuđen. Naravno, čitatelji će se upoznati s podosta novih kozmizama, povijesnih i mitoloških bića, teleskopa, letjelica, satelita i mnogih inih stručnih astroloških i astronomskih termina. Teško je obujmiti i ukratko skicirati što sve lirska protagonistica unutrašnjom teleskopnom optikom opisuje iz pozicije prašnjavog, prozirnog i propusnog rubnog horizonta u dvadeset noći i jutara. U njezine se romantičarske, simbolističke, nadrealističke i manirističke pjesničke geste upliću čulni i nadčulni registri, stvarno i nadrealno, spekulacijsko i empirijsko, prošlo i sadašnje, pa i nagovještaj budućeg. Sve se prožima u cilju odavno iznjedrenog panpsihotičkog svjetonazora – ideji o supostojanju svijeta ili svjetova koji su izvan naših perceptivnih mogućnosti. Otud taj nostalgični ton za povratkom u drevno doba kada su ljudi imali strahopoštovanja prema kozmičkim silama i vjerovali u sinkretizam svega postojećeg, u harmoniju čovjeka i prirode. Zbog toga lirska protagonistica redovito dovodi izravno u vezu, odnosno sažimlje u iste vremensko-prostorne koordinate boga Ra, vilenjake, sfingu, antičku znanstvenicu Hipatiju, Pitagoru, peruanskog pisca Carlosa Castanedu, kozmičke objekte/fenomene, čemprese, jorgovane, agave, šafrane, tulipane, lastavice i uvijek prisutni pijesak. U njezinom viđenju univerzuma ništa ne nestaje, sve uspomene, snovidni prodori i maštanja ostaju utisnute u nekom tipu međuprostora: „zrak je pun lijepih i tužnih sjećanja“.
U njezine se romantičarske, simbolističke, nadrealističke i manirističke pjesničke geste upliću čulni i nadčulni registri, stvarno i nadrealno, spekulacijsko i empirijsko, prošlo i sadašnje, pa i nagovještaj budućeg
Jezik i oblik Zemlje nulte
Odavno prepoznatljivi melankolično-ohlađeni, fantastičko-bizarni, žurnalističko-nadrealni izvještaj (B. Maleš, ibid.), ovoga se puta utjelovljuje u klasičnome stihu koji se grafički, gotovo kaligramski, razvlači i skuplja. Pjesme su uvijek ispisane na lijevoj strani, dok naslovi stoje samostalno na desnoj strani. Figuru bjeline ispod naslova iščitavam kao simulaciju vremenskog razmaka od začeća pjesme do njezina putovanja prema čitateljevom oku. Prvo je potrebno pročitati naslov, potom se suočiti s prazninom papira (ili jezivošću svemirske rasprostranjenosti), zatim okrenuti stranicu i sagledati pjesmu koja se već polako raspada u krhotine prema sljedećem naslovu s desne stranice. Pjesmovni oblik duše, kao odraz čulne i nadčulne sinteze, putuje prema svojemu propusnom horizontu/rubu, zatim se pretvara u novi antiesencijalni oblik, nanovo težeći svojemu raspadanju. Teško je ne uočiti simbol zvjezdice, kao još jednu grafostilističku gestu, koja otvara različita imaginacijska rješenja. Isto tako, u nekoliko se pjesama može primijetiti i niz ispisanih točaka koje se, kao i spomenuta zvjezdica, može tumačiti u vizualnom konkretističkom ključu između određenih iskaza – kao zvijezde, zvjezdana prašina, kozmički objekti, ostaci asteroida, kometa itd. Pjesme su ispisane malim slovima (osim imena), a interpunkcija je izostavljena. Na čitateljima je gdje će postaviti barijeru između rečeničnih dijelova i otkuda će nastavljati slagati maštovitu asocijativnost. Pored poznatih autoričinih gustih, raskošnih, nadrealno-manirističkih slika: „nebo je slano tresetište / sjemenje zvijezda / ispušta smolu / u prašinu / mraka“, zvukovno-ritmična se razina zbirke podupire opkoračenim, aforističkim iskazima te nizom figura dikcije, među kojima je i onomatopeja: „solarni vjetar bruji resko / poput aliena psiiii psiipsii psiiii“.
U svakom slučaju, Gordana Benić nam je nanovo pokazala zašto je jedna od značajnih i iznimno kvalitetnih pjesnikinja suvremene domaće pjesničke scene. Kako je i naznačila na samome kraju knjige, petoknjižje svemirskog romantizma je završeno. Knjigu valja čitati i kao opomenu, jer unatoč klorističkim i utopističkim opisima svemirskog vrta, taj je golemi prostor taman i jezovit u svojoj neizvjesnosti: „možda je već kraj svijeta / pa svjetlost prirodnih elemenata / blješti poput supernove“. Melankolija je u tome što današnji čovjek ne osjeća tu pozitivnu jezu ili osjećaj sićušnosti spram golemog kozmičkog prostranstva koja bi mu omogućila nova sagledavanja vlastitih pozicija, nego, čini se, da se u njemu atrofija duha (i pasivno prepuštanje entropiji), zbog kojekakvih varki, već dogodila.: „Zemlja gubi sjaj i postaje / sve tamnija zadržavši jeku / na suprotnim stranama neba /(…)/ zbog optičkih varki načas se čini / da treperi zrak iz raja“.
