Ne tako davno na pjesničkoj se sceni pojavila Etika kruha i konja Marije Dejanović u kojoj djevojka-kobila naslijeđenim magičnim jezikom očuđuje i dekonstruira povijesnu sliku svijeta – patrijarhalnost, ekološku neosviještenost, nasilni antropocentrizam te kapitalističku mašineriju koja isisava i ono malo dobrote što je ostalo u ljudima. Kritička se oštrica u toj knjizi usmjerava i prema genealogiji zajednice kojoj junakinja pripada, nastoji se čvrsto naspram nje postaviti ili pronaći u njoj neko utočište. Sve se to odvija u nekom apstraktnom vremenu i prostoru, daleko od urbanog, u šumskim ili sličnim predjelima u kojima se prakticiraju često rigidni rituali. Ne čudi stoga koketiranje s usmenoknjiževnim žanrovima kao što su basne, bajke, predaje, mitovi i legende. Slični se idejni slojevi mogu pronaći i u prvijencu Početne koordinate Monike Herceg. Potom je taj isti začeti ogranak mladog pjesništva ispunilo neko crvenilo prije sutona (Denis Ćosić, Crveno prije sutona), oslikavanje predcivilizacijskog ili zacivilizacijskog slavonskog imaginarija, zatim za stupanj eksplicitnija etnografizacija vlastite zajednice i njihove kolektivne nesvjesnosti iskazane u obliku pjesničke poeme smještene također u apstraktno vrijeme i prostor (Denis Ćosić, Košute su plakale bez rogova). Na navedene se pjesničke projekte neupitno nadovezuje prvijenac Josipa Čekolja (1999.) Junaci i zmajevi u zalasku, autora koji je dosad objavio ciklus pjesama „Vreme bokčije“ u časopisu Poezija, ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ u sklopu Revije malih književnosti objavljen u antologiji Vrijeme misli (Kulturtreger, 2021.) te slikovnicu Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (Mala zvona, 2020.). Uskoro bi se trebali pojaviti i Dječak pred žetvu, rukopis koji je osvojio nagradu „Na vrh jezika“.
Poetske krinke ili maske
Knjiga se sastoji od 38 tekstova uglavljenih u četiri ciklusa, odnosno žara („Plemenite krljušti“, „Pogled s rogovlja“, „Ležaj za snovite srne“, „Spomenar neznanih mačeva“) iz kojih frcaju slike samo naizgled prapočetnog ili apstraktnog Zagorja čije šume i polja istovremeno ispunjavaju folklorni i mitološki junaci, Hegedušićevi bokci, šumska djeca, zmajevi, zli duhovi, kmetovi, članovi obitelji itd. Takve su pjesničke konstrukcije ahistorijskog i atemporalnog svijeta simbolički čvrsto povezane sa svijetom u kojem svakodnevno egzistiramo. Lirski protagonist, osjećajući povijesne mrlje urezane ili naslijeđene u pore uže (obiteljske) i šire zajednice, nastoji ih upiti koliko je moguće: „trudim se udovoljiti / i roditeljima i bogovima“. Idejni je sloj knjige začet već u prvoj pjesmi „(odrastanje)“: „i sve je to trebalo zapisati štapom po zemlji / i sve je to trebalo prešutjeti / i sve je to trebalo oprostiti.“ Protagonist, u prvome ciklusu, iz pastoralno-bajkovitog svjetovnog okvira nastoji pomiriti i prihvatiti nekoliko različitih sebstva ili „krinka“ – od usamljeničko melankolične simbiotske povezanosti s prirodom, kozmičkim tijelima, mitološkim i folklornim junacima do konkretnijih prikazivanja vlastitih rana koje izranjaju na intimnim mjestima ili mjestima otpora (obiteljskim, vlastitim ili društvenim): „plaše te / riječi obitelj, obitavati, prebivalište, / porodica, rod, izrod, porod urod, / sve te osnovne ćelije društva, / tjeskobne su jer su nesretne“. Sve se apostrofizacije drugima u zbirci (Mjesecu, lisicama, vuku, pticama, Regoču, čovjeku „pod maskom medvjeda“ i drugim imaginarnima „ti“ ili „mi“), u cullerovskom smislu, mogu iščitavati kao – uspostava slike sebstva.
Knjiga se sastoji od 38 tekstova uglavljenih u četiri ciklusa, odnosno žara iz kojih frcaju slike samo naizgled prapočetnog ili apstraktnog Zagorja čije šume i polja istovremeno ispunjavaju folklorni i mitološki junaci, Hegedušićevi bokci, šumska djeca, zmajevi, zli duhovi, kmetovi, članovi obitelji
Protiv gorostasa
U drugome žaru, lirski protagonist počinje polako ljuštiti nadrealnu krljuštu prema realističkom stratumu koji ispunjavaju članovi obitelji, preko kojih pokušava razumjeti neke od važnih događaja iz prošlosti koji su bitnome obilježili i utjecali na njegov bregoviti kraj i samu obitelj: „deda je nosio slamnati šešir i pričao iste priče o / komunistima i gastarbajterima i vječnoj gladi“, „mama rijetko priča o prošlosti, / o svijetu koji sastavljam kao kockice – / gastarbajteri, siromaštvo, siroče, samoća, rastava, rat“. Katkada relacija lirsko ja-obitelj postaje okidač za vremenske doskočice u djetinjstvo koje nerijetko podsjećaju na doskočice ili manipulaciju vremensko-prostornim koordinataa u zbirci Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan: „zaklopim oči / i na skliskome kamenju hvatam račiće s kućicama“, „zaklopim oči / i sestra i ja lovimo vodozemce na mlaki“, „zaklopim oči / i tata i ja pasemo ovce na brijegu“.
Poveznice s Rudaničinom zbirkom mogu se pronaći i u prigrljenju vlastitog narječja. Iako kajkavski u Čekoljevoj zbirci nije u tolikoj mjeri lokalno i knjiški razgranat, sasvim ga je dovoljno da knjiga, humboldtovski rečeno, prenese kerempuhovski duh junakova zavičaja i time zakorači prema dominantnoj pjesničkoj proizvodnji: „i gda se vrnemo setimo se zakaj smo prešli, / I gda odhajamo zmislimo se zakaj se bumo vrnuli“. Kao što Smiljko sa svojom družinom nije ostao nijem glede jezične politike i gorostasnog standardno jezičnog idioma koji sa svojom vojskom u pozadini gura preostale na marginu, tako nije ostao ni zagorski junak: „moj refleks jata traži uzglavlje i oslonac u visini tvojeg“, „srdim se na one koji me sibilariziraju“. Sve se to počelo rastvarati, zajedno s ljubavnim slojem, u trećem žaru. U zbirci se primjećuje nenasilno i postepeno presvlačenje različitih tematskih svjetova prema posljednjem žaru, za koji je urednica Sanja Lovrenčić na ovitku knjige naglasila da „dovodi opet do prostora samotnosti gdje mjesec odano i ponizno čeka, no ta je samotnost sad druge vrste; sve je opečeno i slatko, umjesto ljubavnog zajedništva u riječima još te nosim u pjesmi predanih pčela…nema ni jednog strašnog gutača vatre / i ni jednog velebnog zmaja“.
U drugome žaru, lirski protagonist počinje polako ljuštiti nadrealnu krljuštu prema realističkom stratumu koji ispunjavaju članovi obitelji, preko kojih pokušava razumjeti neke od važnih događaja iz prošlosti koji su bitnome obilježili i utjecali na njegov bregoviti kraj i samu obitelj
Jezične palete
Pjesme su pisane klasičnim stihom, s pokojom pjesmoproznom formom. Snažni elementi zbirke jesu njezini vizualni i zvukovni spektri. Prvi se prikazuje, maniristički, u hipermetaforici i jakim poredbama koje stvaraju slike u kojima se spajaju motivi naive, nadrealizma i secesije: „da mi smo plemeniti divljaci // ništa nam ne nedostaje, ni voda ni mlijeka“; moja su pluća / rosna polja kukurijeka, / porušeni bijeli gradovi za vilinske konje“; „ružičaste ruže svakog ljeta / ponovno će se naći u našem vrtu / i srne će istim žarom jesti sočne kruške“. Zvuk i ritam nadopunjuju pobrojane vizualne motive brojnim jezičnim igrama: ponavljanjima, sintaktičkim paralelizmima, akumulacijama koja evociraju katkada ton usmenoknjiževnih retoričkih oblika poput brojalica i sl., fingiranim rimama, aliteracijama, asonancama, anagramima i sličnim leksičkim distorzijama. Primjerice: „ranjene srne strijeljaju iz samilosti, / lanad postaje siročad, dom im postaje izlomljen grom, / udisaj ribe izvan vode, rana s beskrajnim dnom, / začuđeno o, neizgovoren slom“.
Bez obzira na već viđene estetske i kritičke poetske strategije, mjestimice suvišne metaforičke lance i repetitivne topose na motivsko-leksičkoj razini, Čekoljeva je solidna knjiga u svojoj uokvirenoj ispovijesti jednoga junaka (iako bez čvrste narativne pozadine), pridodala spomenutom pjesničkom ogranku historijski osjećaj koji se može sažeti kao: „nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda nebu / da nam nekak nebu“. Krećući se različitim stanjima, svjetovima, slikama, jezičnim registrima, pozitivnim i negativnim memoarima te transgeneracijskim traumama, junak ove zbirke ne odustaje povremeno se vratiti „prkošljivim prsima i skršenim idealima“, (pra)davno posijanim u njemu, šumskim ljudima, koledarima, zmajevima, vilama, Regoču i mjesecu s kojim razdjeljuje nesanicu i ljubičasto platno.
