Portal za književnost i kritiku

Zbrika poezije Irene Matijašević

Emocionalne životinje

Strategije koje Matijašević upotrebljava već su dobro poznate iz prethodnih zbirki. Ona je autorica koja traži sugovornika, svjesna da njezin govor ne otpočinje „iz vedra neba“, nego iz konteksta, naslanjanja na već postojeće iskaze. Vlastiti govor kreira preko drugog/ih, bilo da je riječ o nekoj književnoj, glazbenoj, filmskoj ili kojoj drugoj popularnoj figuri, bliskoj, intimnoj osobi, ili o njoj samoj
Irena Matijašević: “Cesta za tar”, MeandarMedia, Zagreb, 2022.
„Cesta za tar“ je knjiga vrijedna čitanja. Naročito u vremenu u kojemu nedostaje zrno refleksivne, introspektivne i emotivne soli u književnim tekstovima, ali bez probavljenih patetičnih ili pomodnih hipermetaforičnih konvencija. Ova knjiga-cesta je puna šahtova, kvrga nabreklih od sudara snažnih emocija i razuma, ona je slika života na koji smo, kako kaže Benrhard, svi osuđeni, i ne preostaje nam ništa drugo nego podnositi ga kao djeca koja „ne znaju drugačije nego srcem“

„Poput devedeset posto ljudi, želim uvijek biti tamo gdje nisam, tamo odakle sam upravo pobjegao“, rekao je Thomas Bernhard. Sličan sam sentiment mogao naslutiti pročitavši knjigu Cesta za tar urednice književnih emisija na Trećem programu Hrvatskoga radija Irene Matijašević (1965.), koja je dosad objavila tri zbirke poezije (Naizgled, 2007, Južne životinje, 2010, Početak zrelosti, 2020), dva romana (Kao kiša, 2017. i Igra istine, 2019) te poetsku dramu Danska H2O, 2012. godine.

Nemirnu i nježnu spisateljsku ruku ima Irena Matijašević. Pjesnikinja koja će vas različitim jezičnim igrama i strategijama odvući na ulice, brzu cestu, pod nečiji prozor, na balkon, u sobu i kuhinju, za šank, postaviti vas kao promatrača neke dijaloške scene ili vas jednostavno postaviti na šine koje vode u dubinu njezine duše. Šine koje nisu pravocrtne, nego vrludaju poput piruete, čvora ili kakva fragmenta. Ali takve nas strukture ne bi trebale čuditi, jer koja duša nije složena i bolesna? Irena Matijašević se ne libi govoriti o traumi i boli. Njezina bol, postmodernistički weltschmerz, sadrži performativnu moć, ona tvori vatreni, užareni tekst koji zvoni, odjekuje glazbom istovjetnoj glazbi koju proizvodi kiša, lepet krila, automobili ili jednostavno zemlja u svojim prekomjernim značenjima: „Vatrena bol u mojim grudima koja se ne gasi. U mojoj glazbi koja ne prestaje“ („Bol koja se ne gasi“). Slično je veliki Tin tretirao vlastitu patnju u jednom od svojih eseja: „kao lapis-lazuli, izgorio sam na vatri patnje nekoliko nezdravih milimetara svoje puti. Izgleda da je bol projasnio i protanjio moju nečistu krv. Patnja je izgorjela u sveti plamen mnogo mojih crnih pohota, nepriznatljivih želja i gadnih čežnja. Ona je mene svela u pravu duševnu čistoću“.

Vremensko-prostorne piruete

Ali otpočnimo sa strukturom „duše knjige“. Zbirka se sastoji od dva ciklusa („Cesta za tar“ i „Kruženje vatre“). Prvi ciklus sačinjavaju tri cjeline (Beč, Zagreb, München), a drugi dvije (Vatra, Zemlja). Promatram još jednom naslovnicu knjige i vidim fotografiju koja prikazuje razdoblje u kojem se dan i noć spajaju. Može biti predvečerje, a može biti i rano jutro, svanuće. Svjetla su upaljena i djeluju kao goreće šibice ili užareni maslačci utisnuti na nebu. Tlo se ne vidi i možemo pretpostaviti da se kao promatrači (čitatelji) nalazimo na cesti koja vodi u nepoznato, jer što znači uopće riječ tar? Zapravo, postoji naselje u zapadnom dijelu Istre s tim imenom, ali sumnjam da je o njemu riječ. Cesta se ne vidi na fotografiji, ona je stopljena s bjelinom koja prožima cijelu knjigu i mi kao suvozači osjećamo njezinu toplinu koja isijava iz napuknutog asfaltnog teksta: „Ja ću biti vozačica, ti moj suvozač koji ne prestaje žvakati kaugume“ („Kraj svijeta“).

U prvom ciklusu prevladavaju pjesmoprozni tekstovi. Gusti komadi, reduciranog izraza, kratkih rečenica u kojima se prvo i drugo lice, jednina i množina, konstantno smjenjuju. To je luda Matijaševićkina vožnja u kojoj kao suputnici nismo uvijek načisto dijalogiziraju li njezine lirske protagonistice same sa sobom ili konkretno s drugim. Sigurno je jedno, a to je da zbirkom uglavnom „samo kruži zamjenica ti“ („Imaš jedan neostvareni san“) kao retorička osnovica tekstova. Kruženje je kretnja na kojoj njezine protagonistice inzistiraju. I ti stvarni toponimi nisu odraz linearne putanje, nego iziskuju neki tip unatražnosti. Od sjevera (Beč) prema jugu (Zagreb), pa nazad prema sjeveru (München). Njezin tekstualni autobahn probija se kroz različite vremensko-prostorne koordinate. Evo jedne scene za ilustraciju rečenog. Noć je i promatrate odnos između protagonistice i Smrdljivog martina koji joj je upao u sobu. Kada nije uspjela uspostaviti suživot s tom životinjicom, odjednom se, zajedno s protagonisticom, nalazite u neimenovanom baru, u kojem djevojka za šankom viče konobaru „martini“. Dakle dovoljan je sitan motiv, čiji će asocijativni potencijal lirska protagonistica iskoristiti za kakvu magičnu vremensko-prostornu piruetu. Tko je čitao sjajnog Smiljka Eveline Rudan, prepoznat će sličnu igru izmještanja.

To je luda Matijaševićkina vožnja u kojoj kao suputnici nismo uvijek načisto dijalogiziraju li njezine lirske protagonistice same sa sobom ili konkretno s drugim. Sigurno je jedno, a to je da zbirkom uglavnom „samo kruži zamjenica ‘ti’“ („Imaš jedan neostvareni san“) kao retorička osnovica tekstova

Tema životinje

Životinje su u Matijaševićkinim pjesmama metafora unutrašnjosti koju treba savladati, upoznati, umiriti; one su metafore jezika, teksta, nikad do kraja razumljivog svijeta: „čekala sam tako dugo antilopu. Ona je bila pojam iskrivljen od uporabe, iskrivljen u mučnim zapletajima crijeva koja su na neki način bila slika života“ („Antilope“). Tako je govorila u zbirci Južne životinje. U Cesti za tar piše: „Kako se savija ptica dok leti, tako se savija i korijen. Taj čvor isti vidim u prirodi. Vidim petlju, kako se stvara oko vjenčića u nečijoj kosi“ („Gdje su piruete?“). Najčešće životinje u zbirci jesu ptice (vrane, vrapci, golubovi) i ribe (skuša). Oko njih, kao i oko većine drugih motiva, Matijašević uspostavlja odnose ja-ti-mi. Životinje su često odskočna daska u djetinjstvo, most koji uvezuje ili razdvaja članove obitelji: „Balkon su zasrali golubovi, otac ih je zvao letećim štakorima. Volio je više vrapce jer su decentni (…) Majka hoda po postelji. Majka leti na tepihu. Kad mi je umrla baka, sanjala sam da je iz topa ispaljuju u nebo. Tako se povezuju niti. Balkon, visina, nebo. Majka, baka“ („Balkon umire“).

Zbirka vrvi metajezičnim, autopoetičkim i sličnim signalima. Gotovo svaki drugi tekst zbori o slovima, riječima, rečenicama, točkama, zarezima, pisanju i njegovoj svrsi: „sve što ikad pišem zapravo je krhotina“ („Ne, niste me pobijedili, suha logiko i manifesti radikalne volje“). Ona pisanjem nastoji pobjeći od smrti („Nebo“), pridobiti neku iskru koja izbija iz ljubavne recipročnosti („I to je sve“), misaone i tjelesne senzualnosti ili dodira koji odvlači ja-ti u konačni oblik atmosfere („Noć“), u neko tijelo koje nestaje u plazmi („Ritam koji nas je oduvijek vodio“). Za Matijašević pisanje je istovremeno ljubav, smrt, bol, prostor (samo)razumljivosti, ohrabrenja i sabranosti („Vita contemplativa“). Poezije, kako ističe jedna od njezinih protagonistica, „nema uvijek u poeziji, ima je ponekad više u prozi“ („Proza“), u očevoj knjizi Ribolov s Jadrana („Ribolov“), a najviše je „ima tamo gdje je nominalno nema“.

U drugom ciklusu pjesme su pisane stihom, a atmosfera postaje još intimnija. Govori se o prešutnim stvarima koje se tiču dvoje zaljubljenih tijela ispunjena nebesima i svim „elementima koji se još nisu sastali“, o traumama, o mišljenju koje „hini svježinu“ koje „bježi / Prelazi preko svega, u putovanju do poante / Do nekog uzletišta možda“ („Misao se nije mogla ni na čemu zaustaviti“). Elementi koji postaju simboli ljubavi (vatra i voda) i govora o nemogućem, potpunoj slobodi, poeziji i sebstvu (zemlja i zrak) uokviruju se u pojačani ispovjedni i refleksivni ton, što završnicu knjige čini još vatrenijom: „Ja, zrak, pronašla sam zemlju, u sebi a još više u tebi“ („Uvijek je toliko blizu, da zaboravljam da ga imam“). Na kraju su svi uvučeni, o čemu i govori posljednji ciklus, u prostor jezičnog etera, heraklitovske vatre koja kruži put gore i put dolje, tvoreći život, tvoreći jezik koji progovara kroz sva bića, jezik s čijeg se vrška, „zova beskraja“, osjećaja „apsolutne slobode“, strovaljuje natrag u „uobičajenu napetost“.

Zbirka vrvi metajezičnim, autopoetičkim i sličnim signalima. Gotovo svaki drugi tekst zbori o slovima, riječima, rečenicama, točkama, zarezima, pisanju i njegovoj svrsi: „sve što ikad pišem zapravo je krhotina“

Gramatičke figuracije

Strategije koje Matijašević upotrebljava već su dobro poznate iz prethodnih zbirki. Ona je autorica koja traži sugovornika, svjesna da njezin govor ne otpočinje „iz vedra neba“, nego iz konteksta, naslanjanja na već postojeće iskaze. Autorica kreira vlastiti govor preko drugog/ih, bilo da je riječ o nekoj književnoj, glazbenoj, filmskoj ili kojoj drugoj popularnoj figuri, bliskoj, intimnoj osobi, ili o njoj samoj. Njezina rečenica „ne završava, ali ni ne počinje. I sve se s njom odigrava, kao u kazalištu. Rečenica se dijeli glumcima, šaptačima, rekviziterima, scenografu, kostimografkinji, ide od ruke do ruke, i svatko je malo prodrma“ („Kad počne tipkati“). Zbog toga će vam Matijašević, na leksičkoj razini, podvaliti pokoji germanizam, anglizam, stih Shakespeareova 18. soneta, naziv neke popularne pjesme, društvene mreže, alkoholnog pića, automobila, knjige iz područja ribarstva i morske faune itd. Njezin pjesnički jezik je izrazito fleksibilan, svjestan vlastite prozirnosti i nužnog koketiranja s drugim diskursima iz raznih disciplina (zoologija, botanika, matematika, ekonomija, filozofija itd.). Ono što na stilskoj razini također krasi ovu igru jesu gramatičke figuracije, odnosno poigravanje s gramatičkom kategorijom roda: „Vatra je našao vodu / (…) / Voda je našao vatru“. Isto tako, valja istaknuti, da je zbirka otpočela u ženskome rodu, da bi govor, negdje od sredine prema posljednjem ciklusu, prepustila suvozaču u muškome rodu. Riječ je o tipičnoj postmodernističkoj gesti poništavanja, prekrivanja ili umanjivanja stabilne instance u tekstu: „Nekad se ne vidi ništa osim da im moraš pokazati svoje zube. Svoje sjemenke i strgnuti autora da bude gol.“ („Da se ne vidi usna šupljina“).

Cesta za tar je knjiga vrijedna čitanja. Naročito u vremenu u kojemu nedostaje zrno refleksivne, introspektivne i emotivne soli u književnim tekstovima, ali bez probavljenih patetičnih ili pomodnih hipermetaforičnih konvencija. Ova knjiga-cesta je puna šahtova, kvrga nabreklih od sudara snažnih emocija i razuma, ona je slika života na koji smo, kako kaže Benrhard, svi osuđeni, i ne preostaje nam ništa drugo nego podnositi ga kao djeca koja „ne znaju drugačije nego srcem. U žito. U vlasulje u moru, (…) u poru kože“.

Luka Rovčanić (Zagreb, 1994.) završio je studiji kroatistike. Piše književnu kritiku. Posebnu strast ima prema poeziji, klasičnoj glazbi i nogometu.

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content