Peta pjesnička zbirka Anje Zag Golob (1976.), nagrađivane slovenske pjesnikinje, kolumnistice, urednice, dramaturginje i prevoditeljice, objavljena je u prijevodu Aljoše Pužara, koji treba pohvaliti jer je riječ o poeziji s kojom treba imati strpljenja, čitati je nekoliko puta dok vam njezin govor ne „otvori zaklopce tišine“(„Savior faire“), pogled između „dviju nijansi što ih luči beskonačna crta“ („Obzorje tek naizgled“). Riječ je o knjizi u kojoj se nesretni amorozni diskurs oblikuje različitim formama i postupcima. Katkada se taj govor rasteže na dvije stranice, a katkad je dovoljna tercina, nekoliko elegijskih distiha ili tek jedan iskaz čije se riječi mrve, primjerice, već mnogo puta viđenim avangardističko-eksperimentalnim grafostilističkim postupcima poput letrizma („Gora“, „Prostor“, „Iznutra“, „Što bi“ itd.), podvlačenjem praznih crta između riječi da bi se istaknulo značenje praznine, snaga onoga što se ne može jezikom izreći („4 jezik“). Njezina poetika se stoga priklanja neoavangardnoj tradiciji lansiranoj zbirkama Tomaža Šalamuna i Francija Zagoričnika. Preciznije, priziva se – riječima slovenskog književnika, dramaturga i urednika Ive Svetine – „Provokacija bez prestanka. Provocirati vse za vse!“.
Lećica se vrti
U prvoj pjesmi, koja nosi naslov zbirke, lirska protagonistica priželjkuje pomirenje i prerastanje nelagoda iz prošlosti, da se „otjera“, da „sve to što je što je (…) da ne dođe više / da ne“. Tako uvodna pjesma nagovještava početak borbe jedne duše, suočavanje s ranama duboko urezanima u tijelo, nagovještava put koji neće biti lak: „sporo poezija dolazi pomirenost sa svime“, kaže u pjesmi „Prosinac“. Protagonistica vatru tuge, koja je „pali“ i koja ju je „palila“, nastoji „prekriti zemljom“, nastoji to neizrečeno „ime“, koje se pomalja između „da“ i „ne“, pretvoriti u „šesto čulo“, jezičnu „svjetlost“ i bjelinu. Nakon uvodne pjesme, pojavljuje se mikrociklus „Šesto čulo“ koji sadrži šest pjesama – pet posvećenih osjetilima („1 oko“, „2 uho“, „3 nos“, „4 jezik“, „5 prst“), a posljednja „6 čulu“. Svako čulo postaje sinegdoha protagonistice, njezina stanja, tjeskobe, pogleda na svijet. Kada kaže da „iskapa“ oko pa ga „zareže“ i „naslijepo otvori“, ona zapravo otvara sebe i svoju unutrašnjost u koju se „sve slijeva“, a to sve „tako lijepo“ je slika stvarnosti ili „praznjikave svjetlucave staklovine“. To se oko/ona sama „prostro obrne k nebu suhom tvrdom lećom“, koju čitam kao metaforu jezika, i „zakotrlja ju kroz razmazanu staklovinu“ (jer odnos prema stvarnosti ne može biti objelodanjen ako se ne „razmaže“ jezikom kao ključnim posrednikom). Ta se „lećica vrti ali još uvijek svjetlost ne odrazi svu“ već „proždere sve u sebe slije sve zakopa sve u tamu izjede“. (Raz)otkrivanje jezikom vlastita bića zahtijeva sudar s tjeskobom ili „proždiranje tame“. Međutim, važno je istaknuti da se „lećica vrti“. Jezik protagonistice vrti iskaze u različitim varijacijama, iscrpljuje njihovo temeljno tkivo lucidnim i začudnim sintagmama, nadrealnim slikama, aliteracijama, ponavljanjima, praveći nevidljive prijelaze među njima, jer interpunkcije gotovo da i nema. „Uho“ će također „odrezati“, zatim „grickati“ i „cuclati“ i kroz njegovu „resicu“ umetnuti ponovno „jezik“. Time se polako može nazrijeti modus operandi tog niza pjesama koji uključuje spomenuto sinegdoško rastakanje sebstva i prepuštanje da ga jezična jezgra preplavi. Kada protagonistica kaže „kroz rupu umećem jezik / to nije isto kao kod drugih“, to se istovremeno ostvaruje i na performativnom planu: „prstom dubim vosak u zvukovod / ispod voska vosak izdubim“.
Jezik protagonistice vrti iskaze u različitim varijacijama, iscrpljuje njihovo temeljno tkivo lucidnim i začudnim sintagmama, nadrealnim slikama, aliteracijama, ponavljanjima, praveći nevidljive prijelaze među njima, jer interpunkcije gotovo da i nema
Jezik odbiti u zrak
Gdje smo stali? Aha, nos. Protagonistica kaže za njega da „otpadne sam“ (ali ne u gogoljevskom, satiričnom smislu), zatim ga „zabode u providnu prstenastu zjenicu od prije“. Dakle, ona polako čulne organe šiva, praveći zašiveno tijelo nalik facijalnim komadima Salvadora Dalija. Zašiveni nos u „providnoj prstenastoj zjenici“ protagonistica „okreće prema nebu“ i čeka da se napuni kišom da može u njega „naseliti slatkovodne šarane štuke i brkate somove“. Time se otvara basnički potencijal iskaza jer „slatkovodni šarani štuke i brkati somovi“ bi s vremenom trebali „progristi branu“ tako da se „dobije jezero protočno / jezero / u nosu / koje diše / bez brane“. Jeziku protagonistica najviše zahvaljuje dok istodobno „ruje sve njegove okuse“. Zahvaljuje jeziku na svim riječima koje joj je „pomogao izgovoriti“ na svim „vriskovima uzdasima kad se odrekao svih imena utisnutih u tijelo i jedno ime koje više ne mogu izreći bez podivljalog nemira“. To „jedno ime“, slomljena ljubav, jest tuga koju su podjednako osjetili Ahilej i Werther, tuga „koja se više ne može izreći bez podivljalog nemira“. U konačnici, kada se sva čula „zapale“ i „preko toga naspe zemlja“, pa „to ispod što tinja / pod prostrtom zemljom dugo tinja / to je šesto čulo“. Bez nadčulne sastavnice čovjeka koja „tinja“, nema mogućnosti za obogaćivanje vlastita duha i jezika koji bi, koliko je moguće, zacijelili rane što ih svako ljudsko tijelo pamti.
Zahvaljuje jeziku na svim riječima koje joj je „pomogao izgovoriti“ na svim „vriskovima uzdasima kad se odrekao svih imena utisnutih u tijelo i jedno ime koje više ne mogu izreći bez podivljalog nemira“. To „jedno ime“, slomljena ljubav, jest tuga koju su podjednako osjetili Ahilej i Werther, tuga „koja se više ne može izreći bez podivljalog nemira“
Užarena žica
Nakon uvodne pjesme i spomenutog mikrociklusa, protagonistica nastavlja lavinu emotivnih refleksivnosti „odbijati u zrak“. Tako u pjesmi „iznenada“ opisuje taj neočekivani udar u tijelo, jer onaj tko je osjetio „iznenadno“ napuštanje voljene osobe morao je osjetiti neko kruljenje u želucu: „u želucu iznenada nepoznata težina“. To je ime koje je „ispisano užarenom žicom“, ono je „iznenada“ postalo „simptom prošlog dvojstva“ i zbog toga se povremeno i „iznenada tuga vrati“. Pored užarene tuge, protagonistica opominje: „prozračan propustan tako se život prometne pogledaj kažem potom pogledaj pogledaj tako“ („Ako čaj zatim“). Tekst je odraz magičnog zamrzavanja jedne životne situacije, trenutka u kojem „žena iz kuhinje pita ako čaj“. Međutim, čim spomene „ako“ već je „prekasno“, to su već nagovještaji „tamnih obećanja“ zbog kojih čovjek odbija vidjeti „prozračnost“ i „propusnost“ koje se nalaze onkraj dana. Ne uloviti trenutak dana, ne vidjeti ga na trenutak kako „visi“, kako je „napuhan kao žaba“ i kako „izobličen odskoči u zrak“, pa „splasne u boranje mraka“, značilo bi isto tako ne pristati na pomni pogled u „gumeni jezik“ protagonistice i njegove propusne barijere. Tako forma nanovo ljubi temu. Šimićev nalog „pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“ prelijeva se u „pazi čitaoče na riječi i iskaze koji se nalaze pred tobom, pogledaj dobro u njih i vidjet ćeš ponornice koji te mogu odvući u nepoznate prostore“.
Njihanje lista
Od elegijskih pjesama meni su najdraže „Da sam tvoj dječak“, „Ovo nije moja borba“ i „Titranje“, a kada se govori o ljubavi uvijek se nekako obuhvate one tri sastavnice što ih je iznio starac Fileta Dafnisu i Hloji – zagrljaj, poljubac i tjelesno sjedinjenje. Stoga ovoj zbirci ne nedostaju ni erotski momenti: „svučeš me svučem te pregorjelo svjetlo te zebe nemam s / trpljenja svući što nosim rastvoreno tanko oštro u sebi muk muk / vani more mrmom unutra ogoljela arheologija nasukanih / čustava oblizivanje obronaka kopna reljefa tijela po / topljenih u razdrtu čežnju proždrljivo lizanje dvojine…“ („Dvaput“). Vratimo se meni omiljenima. Prva pjesma „Da sam tvoj dječak“ gradacijskog je tona jer takva tuga sve snažnije ključa dok „iznenada“ ne eruptira kroz jezik. Lirski glas u prvoj strofi vapi da bude „sjenka“ voljene osobe, u drugoj da bude njezin „dječak“, a u trećoj je spreman ponuditi svoje tijelo i život. U pjesmi „Ovo nije moja borba“ opisuje koliko je teško napustiti osobu koju voliš, opisuje mučninu dok posljednji put izjavljuje ljubav što je dovodi do niza aforizama o ljubavi: „ljubav pretpostavlja dvojinu a također njen raspad“, „ljubav je kovinotehna“, „ljubav je preliti osjećaj iz orgazma u origami ukras“, „posao ljubavi je pobuditi nositi izdržati nemoguće“. U pjesmi „Titranje“ protagonistica opisuje kako stabljika lagano niče iz beskonačnog krajolika i „potjera list što se sam od sebe slabašno njiše da polako uznjiše sve što je napor pojma voljeti što si ne dozvoljava izblijediti zamuknuti utrnuti“. Tako se ona ponovno stapa s referentom pjesme (što se po nekoj nužnosti i mora događati kada je riječ, u staigerovskom smislu, o „lirskome stilu“) – listom koji u tom slabom njihanju „ne dopušta zaborave“. Onaj tko je doživio opraštanje od osobe koju je neizmjerno volio, bit će na strani onih koji su imali „lošu sreću“ i koji će također biti u poziciji promatrača krajolika, pretvoreni u taj izdvojeni list koji se polagano njiše u pozadini.
Može se reći da je ovom zbirkom Zag Golob pokazala da želi razvijati pjesnički jezik prema njegovoj većoj gustoći koja je, kako je Pogačar istaknuo, „daleko od svake preskriptivne normativnosti“ zbog čega inzistira na višekratnom čitanju. Tek u nekoliko krugova šetnje među razgranatim i nekonvencionalnim iskazima, koji ni približno ne nalikuju uvriježenoj gramatičkoj formuli sintakse, autoričina poezija će vas nagraditi autohtonim refleksijama duše koja u jeziku pronalazi otpor i utjehu.
