Mnogi su kritičari primijetili da se devedesetih i nultih počeo stvarati pjesnički ogranak, program ili poetika koju je Robert Perišić, na ovitku knjige Tatjane Gromače Nešto nije u redu? (2000.), imenovao „stvarnosnom“. Smatralo se da su se postmodernističke strategije pisma sedamdesetih i osamdesetih istrošile i da je vrijeme da se pjesnici postave čvrsto spram svojih prethodnika i postanu demokratičniji prema čitateljima, odnosno da im u svojim pjesmama nešto mimetičnije – kolokvijalnim izrazom, denotativnošću, metonimičnošću, narativnim stihovima – prikažu subjekte, njihovu intimu i svakodnevne događaje. Tvrtko Vuković taj otklon od modernističke lirike, koja zamućuje odnos jezika i smisla, smatra posljedicom podvrgavanja novoj tržišnoj logici. Ona tako postaje (ekonomski) čitljiva, ali i dalje, s obzirom na prozu, marginalna i nečitana. Da je riječ o zaokretu i otporu prema prijašnjim poetikama svjedoči nam i naslov antologije „stvarnosnih“ pjesnika Drugom stranom (2010.) Damira Šodana, u koju su uvršteni i neki modelski dvojbeni autori (od Danijela Dragojevića preko Krešimira Bagića do Marka Pogačara). Branislav Oblučar navodi da je time Damir Šodan snizio mogući prag identifikacije pojma stvarnosnog. Slaven Jurić upozorava da se ne smije negirati takvom poetskom usmjerenju pravo na estetički izbor, jer se tada postupa normativno čak i ako bi se deklarativno zastupala antinormativistička stajališta o književnosti.
Slatka nemirnost
Renomiranog pjesnika i prozaika Dragu Glamuzinu (1967., uz poeziju dosad objavljeni romani Tri, 2008., i Drugi zakon termodinamike, 2021.), kritičari su, nakon njegova više puta nagrađivanog prvijenca Mesari (Naklada MD, 2001.), smještali upravo u spomenuti „stvarnosni“ ogranak. Već se u prvoj pjesmi zbirke Mesari nagovještava stvaranje subjekta koji će, kako kaže Damir Šodan, mesarski tranširati različite vrste i dijelove mesa. Na stilskoj će se razini sjeći prethodne postmodernističke poetike, a na onoj tematskoj društvene konvencije ili uloge koje im nastoji podmetnuti nemilosrdna tranzicijska stvarnost koja je svoju kapitalističku mesarsku oštricu još snažnije izbrusila: „ali postoji u duši / i želja da se ne misli / da se bude miran“. Upravo će se ta nemirnost, na površini teksta, očitovati u seksualnim fantazijama, ljubavnim trijadama i različitim inačicama otvorenih i toksičnih odnosa koji se obično uokviruju u manji fabulativni slijed ili jednominutnu životnu novelu: „ja ljubim nju, ona ljubi njega, on ljubi mene“. Međutim, kompozicija se tog istog životnog isječka katkada mesarski razrezuje policentričnim perspektivama, vremenskim skokovima, umetnutim iskazima, intertekstualnim, intermedijalnim i autoreferencijalnim strategijama. Podosta je referenci na autore s kojima Glamuzina dijeli sličan pjesnički idiom kao što su Ch. Bukowski, R. Carver, H. Miller, B. Maruna: „noćas čitam charlesa bukowskog / i želim napisati nešto poput njega“. Mesarsko zasijecanje (malo)građanskih (ljubavnih) normi i određeni načini ili strategije ekonomskog života koji se ne predaju u potpunosti kapitalističkoj satari (jer htjeli mi to priznati ili ne, svi smo u određenoj mjeri njome zahvaćeni) donose i stanovite tjelesne porezotine, jer poznato je da svako ispunjenje kakvog god užitka iznova generira rascjep ekstaze i boli: „poslije ležimo u krevetu i ližemo / si rane“.
Mesarsko zasijecanje (malo)građanskih (ljubavnih) normi i određeni načini ili strategije ekonomskog života koji se ne predaju u potpunosti kapitalističkoj satari (jer htjeli mi to priznati ili ne, svi smo u određenoj mjeri njome zahvaćeni) donose i stanovite tjelesne porezotine, jer poznato je da svako ispunjenje kakvog god užitka iznova generira rascjep ekstaze i boli: „poslije ležimo u krevetu i ližemo / si rane“
Jezični kavez
Veći se dio pobrojanih poetskih strategija i tematskih preokupacija iz prve zbirke prenosi u naredne dvije. U drugoj knjizi, Je li to sve (V.B.Z., 2009.), kako su dobro primijetili Damir Šodan i Marko Pogačar, objektivnom, hladnom i ciničnom tonu lirskih protagonista pripojit će se vidljiviji emotivni sloj. Na scenu stupa obitelj čija se atmosfera prelijeva iz ugode u nelagodu: „dok tražim sitni šljunak oko njenih stopala / primjećujem da plače“ („Dok tražim šljunak“). Oko obitelji gravitiraju oprečne sile tanatosa i erosa: „Ljubavi, ljubavi – ponavlja / grcajući, dok mu se cijelo tijelo trza“ („Dok se bori za zrak“), „zatim zamisli kako je to tijelo / proletjelo ispred prozora / dok je ljubila svog sina“ („Mesari“). Ako je Danteov književni uzor bio Vergilije, onda je Glamuzinin zasigurno R. Carver (i L. Cohen vjerojatno, u glazbenom pogledu) kojeg ovog puta unosi među svoje bližnje („Fotografija mog oca iz 1972.“, „Moja kći ili Carverov losos“, „Carverova žena“).
U posljednjoj zbirci Everest (Fraktura, 2016.), čime se pjesnička trilogija zaokružuje, autobiografski se diskurs, posijan prvom zbirkom, poduprt drugom iz vizure obitelji, dovinuo u trećoj prema unutrašnjosti subjekta, što je malčice splasnulo onu početnu, mesarsku nemirnu energiju. I to se opet nekako nagovještava prvom pjesmom, „Meč stoljeća“. Šodan u pogovoru primjećuje tu progresiju i zaokruženost Glamuzinine poetike, te navodi da je za posljednju karakterističan motiv fajta sa samim sobom i surovom okolinom. Dodao bih da se zaokruženost ili progresija ponajviše prepoznaje i po motivu Everesta, najviše planine s čijeg je vrha moguće pojmiti ne cjelinu ljudskog života i znanja, nego tek njihove obrise, smrznuta tijela s fragmentima njihova života, koja samo dodatno usložnjavaju pitanja („Everest“).
U novom nizu od devet pjesama naslovljenom „Crni zec (post-scriptum)“, riječ je o subjektu koji se nastoji ogledati u retrospektivi, poskočiti poput (crnog) zeca u mjestu, nikako izvan kaveza (jer taj je zec već svoj kavez, jezik i poetiku u kavezu sagradio), te uhvatiti pokoju slasnu (ljubavnu) uspomenu koja se nadaje tek kroz slabašnu memoriju ili san („Gravitacija“). O tome svjedoči i vrlo frekventna uporaba perfekta. Subjekt svojim analeptičnim bljeskovima istovremeno oživljava i ono što je ostalo zarezano u tijelu: „muči me ta rana koja nikako da zacijeli“ („Bez smrti“). Željeni užitci bez razmišljanja, bez krivnje i bez smrti ostali su tako, uglavnom, u prošlosti, dok protagonista na introspekciju, u vremenu sada, potiče kašalj neke misteriozne djevojke što se čuje na snimci koncerta grčke kompozitorice u Istanbulu, nekakvi snovi o visećim automobilima i muhama od kojih strahuje da ne oslijepi. Na istom tragu, strah od kastracije najuočljiviji je u pjesmi „Sezona u paklu“, koja na sreću ne završava Rimbaudovom amputacijom noge: „i moja se izmučena duša / napokon smirila.“
U novom nizu od devet pjesama naslovljenom „Crni zec (post-scriptum)“, riječ je o subjektu koji se nastoji ogledati u retrospektivi, poskočiti poput (crnog) zeca u mjestu, nikako izvan kaveza (jer taj je zec već svoj kavez, jezik i poetiku u kavezu sagradio), te uhvatiti pokoju slasnu (ljubavnu) uspomenu koja se nadaje tek kroz slabašnu memoriju ili san
Na jednom mjestu
Na kraju treba pohvaliti činjenicu što će čitateljima na jednom mjestu biti dostupan Glamuzinin pjesnički opus s ponekim novim komadima, koji se fino nadovezuju na prethodne tri zbirke. Iako je pohvalno što se mogu primijetiti stanovite progresije i zaokruženost tematskih svjetova, a time i preobrazbe u atmosferi, razina iskaza nažalost je ipak dala više prostora kompozicijski predvidljivim obrascima, zbog čega su pjesme s različitim perspektivama, vremenskim skokovima, stilskim mijenama i emotivnim ambivalencijama na malom diskurzivnom prostoru („Mesari“, „Moja kći ili Carverov losos“, „Tijelo“ i sl.), ostale u sjeni. Ako se prisjetimo široke panorame Šodanovih „stvarnosnih“ pjesnika u antologiji Drugom stranom, Glamuzina pripada onoj strani pjesnika i poetske klackalice koji svoju misao perpetuiraju mahom kroz sadržajnu razinu, za razliku od, primjerice, onih pobrojanih i dvojbenih, kojima je klackalica, čini mi se, uspjela ostati u ravnoteži.
Summa summarum, Glamuzinu treba čitati, iznova ulaziti u svijetle i tamne unutrašnje bljeskove njegovih protagonista, uočiti kako se perfidno u odnose upleće surova stvarnost sa svim svojim implikacijama i kako lirski protagonisti mesarski tranširaju tu istu „propisanu“ egzistenciju.
