Američki pjesnik Ferlinghetti, kojeg mnogi drže pripadnikom bitničke klape (iako Vojo Šindolić, naš najveći poznavatelj američkih dharminih skitnica, napominje da je on priča za sebe), ističe da ako je poezija prozaična (…), ne znači da je mrtva ili na izdisaju, ili da nije ljupka i zanosna, da nije dobro napisana ili da nije duhovita i smiona. Takav bi se stav mogao primijetiti i kod našeg pjesnika, prevoditelja, antologičara, urednika i nagrađivanog dramskog pisca Damira Šodana (1964.), koji se još od prvijenca Glasovne promjene (1996.) odlučio pridružiti pjesničkoj ekipi koja u svojim vagonima, ukradenim automobilima ili jazz-barovima ne želi čitatelja ostaviti u zrakopraznom prostoru zbunjenosti izazvane avangardnom eksperimentalnošću jezika, nego će se čvrsto držati Kerouacovih riječi: prvo zadovoljite sebe, a tada niti čitatelj neće moći a da ne osjeti telepatski šok i značenje, odnosno uzbuđenje nastalo prema istim zakonitostima u njegovom vlastitom ljudskom umu.
Vlat trave koja se opako naginje
Iako u početku ne toliko narativno i bitnički razbarušen kao u kasnijim zbirkama, Šodan je u Glasovnim promjenama (1996.) ipak nagovijestio kretnju vlastita poetskog duha, evocirajući američkog samoukog nomada slobodnjačkih ideja koji je, upravo pjesmama nalik ritmičkoj prozi, ispisao novu Bibliju: Ovamo! / Vlat trave opako se naginje. Mnogi su prepoznali putnički fetiš u lirskim subjektima Šodanove lirike. Čitajući, primjerice, zbirku Cafe Apolinaire (2013.), možete se osjetiti kao da vas Neal Cassady, svojim hiperaktivnim duhom, razvlači po kozmopolitskoj književnoj i pop-kulturnoj karti. Šodanova je intertekstualnost zavidno eruditska, podloga za raznolike intelektualne igre. Dovoljni su Poundovo drvo, Lawrenceova erotika tijela ili Yeatsov štap, pa da asocijativni tok različitih lirskih subjekata prijeđe u kakvu društvenu satiru suvremenog doba, neku seksualnu anegdotu ili Ferlinghettijevu opsesivnu žudnju za svjetlošću koja se nadaje iz različitih predmeta, prizora, sve više užurbanog i kaotičnog svijeta. Šodanova vožnja tu ne prestaje. U snajderovskom tonu okušao se i u haiku formi (Gavran, Buddha, Yamaha, 2021.) i pokazao kako se u toj maloj japanskoj poslastici može smjestiti mediteranski humor, lutalački i dionizijski duh.
Iako u početku ne toliko narativno i bitnički razbarušen kao u kasnijim zbirkama, Šodan je u Glasovnim promjenama (1996.) ipak nagovijestio kretnju vlastita poetskog duha, evocirajući američkog samoukog nomada slobodnjačkih ideja koji je, upravo pjesmama nalik ritmičkoj prozi, ispisao novu Bibliju: Ovamo! / Vlat trave opako se naginje.
Riffovi starog roditelja
Šodan je u najnovijoj zbirci Život pod maskom još snažnije zasvirao, na sebi svojstven način, trubu, sax ili gitaru (na vama je da predočite). Svaki od subjekata, a ima ih koliko i pjesama (ili je sve to maslo jednog i istoga u kojemu se zbivaju glasovne promjene, jer tko bi se usudio izmjeriti granice subjektiviteta, a da mu pritom ne prišije masku ili nadgrobni spomenik?), svira, zadržavajući (auto)ironični i sarkastični osmjeh, o malograđanskoj anesteziranosti, kritici kasnog kapitalizma i fašizmu: rođenjem djeteta tvoj nihilizam je dobio humornu crtu, / jer tko da misli / o ništavilu dok ga kovrdžavi plavušan mlati umazanom / žlicom po čelu. Oni koji su čitali Šodanovu liriku znaju koliko je svjestan arhitektonike svojeg rukopisa. Uz nekoliko posveta određenim pjesnicima, prisutan je pozamašan broj citata različitih mislilaca, književnika, filozofa, glazbenika i drugih figura.
Izvučeni citati, naravno, ne stoje kao mrtvo slovo na papiru, nego predstavljaju stanoviti rezime idejnog sloja ciklusa ili pojedinačna teksta, nadopunu onog stihom neizrečenog, možda i pogonsko gorivo za izgradnju pjesme. Reče H. Miller za Kerouaca da je Bebop pripovjedač. I doista, a to se moglo primijetiti već u ranijim Šodanovim knjigama, dojam je da se stihovi nižu spontano, rečenice kao da su puštene s lanca, razlomljene različitim verzijama opkoračenja, dugim usporedbama i aforizmima, prateći brze jazz-fraze. S druge strane, Šodan nerijetko može, nogometnim žargonom rečeno, zavaljati čitatelja i zasvirati nešto poput Dylanovih ili Cohenovih balada, izbaciti neku verziju urbanog Tadijanovića u kratkim iskazima: listopad s malo kiše. // mračno je i oblačno. I koliko god naginjano metonimičnosti, prozaičnosti, beskompromisnoj i izravnoj ispovijesti vlastita života, čitatelju, kao na volej, mogu sjesti zgodne metafore poput: iz krušne peći kašlju smjerni redovnici / netko im je iznebuha spalio sandale, poezija nema lica. // ona je trska / koja raste pravo u prazne oči glodara.
Reče H. Miller za Kerouaca da je Bebop pripovjedač. I doista, a to se moglo primijetiti već u ranijim Šodanovim knjigama, dojam je da se stihovi nižu spontano, rečenice kao da su puštene s lanca, razlomljene različitim verzijama opkoračenja, dugim usporedbama i aforizmima, prateći brze jazz-fraze.
On the road
Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa: „Kreolska misa“, „Hrvatski dizajn“, „Operi ruke“ i „Filter 58“. U prvom se ciklusu, kako i dolikuje njegovom nazivu, osjeća neki tip zemljane sakralnosti, alternativne liturgije u kojoj su lirski subjekt(i) smješteni, poput hipsterskih ministranata, negdje na vrućini ili u pustinji Dalmatinske zagore, Cordobe i New Mexica i posvećuju svoje napjeve naivnom Poundu, Sirijcima za koje nitko ne pita, pravednom i slobodnom putniku u slamnatom šeširu, Bukowskom, Ikeinoj halogenki koja se neprekidno pali i gasi kao da se ne može odlučiti / je li svjetlost uopće nešto s čim se vrijedi / zamarati, slijepom starcu iz Puebla koji viče da je život kao kozji mijeh za vino (…) samo lijevaš, pa koliko stane! U drugom ciklusu kreolski tamjan nestaje i počinju se otkrivati slike iz prošlosti, zabilješke živih ili poetiziranih dijaloga s autorima poput Olje Savičević Ivančević i Daše Drndić, erotske avanture, druženja s djetetom, životni fragmenti u godinama bitnih političkih događaja (1968., 1971.) i pokoja oslikana karikatura ekstremnog nacionalizma. U trećem ciklusu dolazi do vrhunca Šodanove svirke, možda solaže, s kombinacijom kraćih i dužih pjesama, ugodnih i nelagodnih tema. Od kritike globalnog kapitalizma, koji preko noći pretvara pornoglumicu u sveticu i učiteljicu života, preko kritike lažnog napretka i znanosti, između čijih redaka tek rijetki zaviruju, do nanovo skiciranih intimnih životnih situacija, kupanja u bazenu s A. Zagajewskim i sl. S posljednjim se ciklusom nanovo vraćamo u Šodanov prašnjavi hram prepun apokaliptičkih freski na kojima Isus i Veliki čovjek, cijeneći duhovnost svatko na svoj način, podjednako plaču De Profundis nad ljudskim rodom i, još jednom, pokojom karikaturom ekstremnog nacionalizma.
Sve u svemu, Šodan je odsvirao vrlo dobru gažu iz Haaga, zacrtavajući, kao slijepi starac u R. Carverovoj priči, unutrašnju i planetarnu katedralu čije urušavanje, od sve luđe civilizacije, može spasiti poneki satori ili ono nešto što su Sal i Dean, u romanu Na cesti, čuli u jednom jazz-sviraču, a ja imao prilike osjetiti u ovoj Šodanovoj svirci: „stječe se dojam / da bi svakako valjalo / još nešto dodati // (…) // jednostavno, stojeći tamo sam na suncu / u mlakom plićaku / s cigaretom među prstima, / dok ti sitne bezimene ribe grickaju stopala, / osjetiš se najednom // baš nekako čisto i bez zadrške / poput Gospodina / Čovjeka.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
