Neki od raširenih mitova u našem javnom kulturnom prostoru poručuju da je književna kritika u odumiranju, a kultura, posebno književnost marginalizirana u medijima. Te mitove reproduciraju često sami kulturni akteri, doprinoseći time naturalizaciji teza o nevažnosti  kulture i nesposobnosti kulturne kritike da artikulira autentične vrijednosti i kriterije, ali i protumači društveni realitet. Defetizam u vlastitim redovima i dobrovoljno odustajanje od struke – stručnih znanja, kritičkih vještina i dijalektike; uloge kulture/književnosti u tumačenju svijeta – dodatno jača devalvaciju kulture u globalnom i lokalnom okruženju. Defetizam posredno jača ionako raširena stajališta da samo STEM osigurava svjetlu budućnost, dok je društvena humanistika neproduktivna, a umjetnost parazitska. Idemo li korak dalje, defetizam i gubitak povjerenja u vlastite kritičke dosege podupire i populističku društvenu energiju ove epohe koja negira individualizam i razgovor različitih.

Mit o odumiranju kritičkog mišljenja u kulturi i nestanku kulture iz medija koji, ponavljam, na razne načine reproduciraju i kulturni akteri zapravo ide na ruku onima izvan kulture koji žele oslabiti kritičke potencijale kako bi uspostavili politički, ideološki i svjetonazorski monopol. Jeste li čuli Trumpa da je u ijednom od svojih putting America first govora spomenuo američku kulturu, recimo Melvillea, Faulknera, McCarthyja, Morrison, da se zadržim na književnosti? Koliko pak ovdašnjih političara ističe ono što su naučili i iskusili kroz književni tekst i javno se legitimira preko svog književnog ili kulturnog ukusa i znanja? Izuzmem li kneza Miškina iz Idiota koji je uskrsnuo u upravo odrađenoj predsjedničkoj kampanji ili Malog princa koji je bivša predsjednica zataknula kao identifikacijski broš, teško se sjetiti ijedne druge književne i kulturne reference koja je kolala lokalnim političkim životom.

Frekvencija na kritičkom kanalu

Pa ipak, u književnom i kulturnom vrtu tijekom povijesti rasli su najbolji plodovi. U tom su se vrtu rodili kritička misao, otpori moćnicima i establišmentu, subverzija i prosperitet. Na tom su tlu uspijevali originalnost i imaginacija; tu su se poticali individualizam i autentičnost, ali i stvarala transnacionalna solidarnost, sestrinstvo i bratstvo, povezivali ljudi i cirkulirale ideje, stvarala odgovornost i „javni čovjek“. Borbe protiv populizma, nacionalizma i seksizma, protiv mehanicističke birokracije i unifikacije društva, protiv ravnodušja, podaništva i opijenosti vlašću, isključivosti, nasilja i narcizma malih razlika, dosade, idolopoklonstva i političarsko-crkvenjačke manipulacije – sve te borbe najčešće su se vodile baš tu gdje vi i ja stojimo, u javnom prostoru kulture.

Ima tu uokolo nas, naravno, i svakojakog kompromiserstva i trženja ideala, netalenata i šupljih veličina. Ima obespravljenosti, podmetanja, nepravdi i brojnih švercanja. Ali, iznova, u kulturi, književnosti i drugim umjetnostima stvarala su se i još se stvaraju uistinu dragocjena znanja i kritičke vještine.

Vjerujem, sve ovo znate i sami. Ali, prilike su danas takve da mi se čini kako na to treba podsjećati, kako pamćenjem i obnavljanjem nekih sretnih prošlih trenutaka osnažujemo i sebe i druge. Korpomôrto letargije vuče nas već duže prema dolje, u nova smutna vremena. I možemo se pustiti da tonemo, a možemo i zubima trgat konope kako bi ostali na površini i disali. Teško jest, ali nije bez izgleda. I dok nema revolucije (a trumpizam i drugi populizmi nisu revolucija), možemo se za nju pripremati. Možemo na primjer – da se spustim s refleksivnih visina u ovdašnju življenu kulturnu praksu – svaki dan birati što ćemo čitati, s kime ćemo i kako razgovarati.

A kada biraš, kada frekvenciju podesiš na kulturne programe i uho ugodiš na kritičke tonove i međusobne razmjene, čak i u maloj kulturi poput naše, naići ćeš na obećavajuće glasove, kritičke tekstove i kulturne medije koji i dalje stvaraju plodan supstrat za kritično mišljenje. Naići ćeš na one s kojima ćeš se slagati ili svađati, koji će te nadahnuti ili iznervirati, koji će te razbuditi, nasmijati, emotivno dirnuti…

Rat, generali, Palestina i mi

Čini mi se stoga da ima smisla na početku ove godine – iako ona na političkom polju, od Grenlanda do Palestine, od Harkiva do Berlina, ne obećava ništa dobro – podsjetiti na neke od tih obećavajućih glasova, na tekstove, priloge, autorice i autore koji su svojim radom, pisanjem i govorom, osiguravali da mit o agoniji naše kulture, književnosti i kritike ne postane stvarnost.

Između brojnih primjera živosti kulture koja se ovdje očituje najvećim dijelom izvan mainstream medija podsjetit ću u nastavku – posve pristrano – na neke autorice i autore čije ste kritičke tekstove čitali protekle, 2024. godine u ovom mediju. Krećem s onima koji su pisali o ratnom prezentu, ravnodušnosti, otporu, postratnoj memoriji, „prizorima tuđeg stradanja“ i vječnom pitanju trebaju li u ratu Muze šutjeti ili vrištati. U serijalu koji smo nazvali Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti, tekstove su napisali Marko Pogačar, Zoran Ferić, Lora Tomaš, Magdalena Blažević, Ivana Perić, Marko Stričević, Dora Šustić, Ivica Đikić, Mladen Blažević, Nataša Govedić, Ivana Sajko i Olja Savičević Ivančević. Ispisana je tu flora palestinske književnosti i prizvana moć civila, prikazani su postratna demitologizirana stvarnost, život s traumama i lažnost ratnih odličja. Iskopana su sjećanja jedne berlinske ulice, otkriveni repovi Mussolinijevih zakona u današnjici i afirmiran oslobodilački potencijal pjesništva prisutan npr. u Goranovoj Jami.

Kanoni, osobne biblioteke i inventure dekade

Drugi važan kritički serijal posvetili smo našem književnom i kulturnom prezentu, retrorefleksijama između književnog i društvenoga te načinu na koji se stvaraju, distribuiraju i održavaju kanonske vrijednosti i kategorije nacionalne književnosti. Tekstovi su bili motivirani potrebom da se preispitaju neke književne konvencije, reinterpretiraju i repozicioniraju figure na književnom polju i otvori prema novim čitanjima i mogućim kategorizacijama. Objavili smo tako razgovore s domaćim i regionalnim piscima i stručnjacima: Anerom Ryznar, Davorom Beganovićem, Vladimirom Arsenijevićem, Selmom Raljević, Allom Tatarenko, Damirom Šodanom, Oljom Savičević Ivančević, Danicom Vukićević, Tijanom Matijević i Andreom Milanko. Osim njih, naš serijal Suvremeni književni kanon – kritički pogled sadržavao je i druge tekstove raznih žanrova o recentnim knjigama i važnim temama poput prevođenja i posredovanja domaće književnosti u drugim kulturama i uvjetima književnog rada (tekstovi Ane Fazekaš) te mapiranja susjednih geopoetika, npr. talijanske književnosti i slovenske scene. Interkulturni dijalozi i razumijevanje između „nas“ i „njih“ bili su u fokusu istraživačkih tekstova Lore Tomaš o književnim domovinama europskih migranata, književnosti zemalja iz kojih nam stižu izbjeglice i migranti. Tu su i razgovori iz serijala Osobna biblioteka, ponešto intimniji, ležerniji i poetičniji, u kojima su na Borgesovu tragu svoje knjiške labirinte otkrili Jurica Pavičić, Gordana Farkaš Sfeci, Želimir Periš, Anda Bukvić Pažin, Miroslav Kirin i Dinko Telećan.

Od brojnih drugih objavljenih tekstova u kojima se u ovom mediju bistrilo naše „ovdje i sada“ spomenut ću za kraj i priloge nastale u okviru programa Inventura dekade. U njemu smo odabrali deset knjiga koje su prije deset godina dobile važne književne nagrade pa smo ih dali na čitanja najmlađoj generaciji kritičarki i kritičara – Filipu Kučekoviću, Niki Pulig, Mariji Skočibušić, Luki Rovčaniću i Pablu Srdanoviću – koji su po vlastitim mjerilima i s drukčijim čitateljskim iskustvima, napisali o njima književne kritike. Snimili samo zatim i deset emisija razgovora o tim knjigama u kojima su, uz kritičare, gostovali sami autori (Tatjana Gromača, Kristian Novak, Luka Bekavac, Enver Krivac, Josip Mlakić), ili pak, u slučaju preminulih autora, drugi stručnjaci (Vladimir Arsenić, Drago Glamuzina, Tomislav Brlek, Andrea Milanko, uz mene osobno).

A dalje…

Sve je to trajno dostupno na ovom portalu – bez pretplate i sponzoriranih sadržaja, pop-up reklama i dugog skrolanja kroz loto brojeve da se dođe do autorskog stava. Kad tome pribrojite i brojne kritičke tekstove različitih profila i diskursa koji su objavljeni u nekom drugom kulturnom mediju postaje jasno da naše kulturno i književno polje nije otužno, zapušteno i poharano kao što nas uvjeravaju u mitovima spomenutim na početku teksta. Nismo nevažni, nije nas malo i ne zagovaramo lažno jedinstvo. U tom duhu, nastavljamo dalje.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i mentalnih taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela.

Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini, Palestini i na Bliskom istoku, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljujemo premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima.

One jeseni kada sam došla u Zagreb, dočekao me zatvoren i porušen grad. Bio je to grad u kojem je u svim ulicama u centru pisalo „Fali pjesnika“, bile su to godine pandemije i izolacije i potresa, tmurne i nejasne, naoko ništa što bi ikome trebalo nedostajati. Ništa, osim čežnje koju smo imali za normalnim, običnim životom. U čežnji je udio nade ozbiljan i zato je čežnja lijep i bolan osjećaj. I zbilja, tih godina je poezija procvjetala kako odavno nije, čitali su je i oni koji su se iste bili odrekli još u osnovnoj školi. Spustila se ili, bolje, uzdigla među ljude, jer ljudima je trebao neki novi jezik, onaj kojim se može izreći neizrecivo ili ispljunuti prešućeno i nepodnošljivo.

Nakon bolesti i nakon potresa, uslijedila je glad, ona vrsta polugladi koju najavljuju pekare i kladionice i koja, brzo namirena, umrtvljuje želju za pokretom. Trbusi puni aditiva i eto ti tisućljetnog sna u kojem ćemo čudnim preokretom sudbine, baš mi upasti u bubanj za loto. Halapljivost, jer nema vremena ni novaca za bolje.

Potiho, pa glasnije, nekom paralelnom trasom ljudi su napuštali svoje domove, ako su ih imali. Cijene kvadrata i najma učinile su nedostupnima misao o domu, a s govornica moglo se čuti da nikad nismo živjeli bolje.

Neki su odvukli svoje živote na obode gradova da bi u roditeljskim domovima napravili apartmane, drugi su otišli trbuhom za kruhom u Irsku, Njemačku itd. kamo kreću od davnina…

Zatim su u susjedstva došli ratovi (odakle rat dođe?), a društvo koje misli da može ostati po strani i okrenuti glavu kao da ga se ratovi ne tiču, potonulo je u paranoju i katatoniju. Tuđi ratovi ne postoje, svaki rat je svjetski, nesreća ne poznaje administrativne granice, ona se širi zrakom kao afrički pijesak. Dovoljno je pogledati kartu Mediterana, proći prstom od Odese do Gaze, od Bejruta do Lampeduse…, kako je sve to maleno i blizu, taj sredozemni bazen koji vječito podrhtava i iz kojega (još) uvijek sve kreće, zlo i dobro.

Zato ne pitaj čije more gori, to tvoje more gori, a gore i prsti kroz koje gledamo.

Na gradskim fasadama, još uvijek neobnovljenima, više se ne može naći nijedan natpis „fali pjesnika“, ali zato izlozi pjevaju: traži se krojački pomoćnik, traži se konobarica, traži se radnik u pekari, traži se radnik na građevinskoj skeli, traži se frizerka, traži se radnica na blagajni…

Gledajući jednu skupinu mladih radnika, znanac mi kaže: „Dobro je da su došli migranti, dobro je za ekonomiju, oni rade poslove koje ovdje nema tko raditi.“

Znanac nema problem s tim, pa ne ulazim dublje u priču, ne spominjemo ono što je dovelo te ljude ovamo, uvjete u kojima ovdje životare, recimo u jednoj oronuloj kući u mom kvartu pokraj koje prolazim šećući psa. Znanac je od onih „dobrih rasista“, pragmatičnih.

Kad sam krajem devedesetih prvi put posjetila London, zatekla me ta segregacija; Balkance i Slavene sretala sam kao pomoćno osoblje u ugostiteljstvu, a u javnim zahodima i kao čistači radili su ljudi tamnije puti.  Kasnija iskustva potvrdila su, čim ulaziš dublje na Zapad, rasne granice su jasnije i često se podudaraju s klasnim.

U ovih, niti pet godina, otkako sam došla u Zagreb, kretanje na površini mijenja sliku: one pekare, dućani, restorani, brijačnice, građevinari, svi koji su tražili radnike, našli su ih. To su migranti.

Ispunili su skele i ulice, pa i ova metropola izgleda kao druge europske metropole, kao da nije u pitanju samo jedno malo pleme zagledano u svoj pupak.

Kad govorim o vlastitoj zemlji, ne govorim periferija ili margina s negativnim prizvukom, jer s obzirom na ono što je u središtu današnje zapadne civilizacije, ljudskije je gdje god da bivaš i u svemu što radiš držati se margine, a pogotovo s nje govoriti.

Ovakvi se stavovi ne sviđaju mnogima: od onih taksista koji suputnicima stvaraju talačku krizu, do akademskih građana i pametnjakovića s kojima se slučajno nađem za stolom. Još i nekako, valjda inspirirani bliskom prošlošću, toleriraju „ove koje je potjerao rat“, ali čini se posebno mrze Nepalce. Jer ako nema opasnosti da će im u tom njihovom Nepalu prosuti crijeva, zašto bi željeli živjeti kao roblje u Hrvatskoj – u kojoj im, eto, svako malo žele prosuti crijeva. Sreća u nesreći je što je rasizam i posebna vrsta daltonizma, pa rasni rasist ne razlikuje tko je Sirijac, tko Palestinac, Nepalac ili Filipinac.

Nasilje uvijek iznenadi svojim argumentima. Banalnost zla u svakodnevnim banalnim prilikama.

„Ovi, mutnjikavi’, oni nisu kao mi, nisu naše vjere, ja ne mogu dirati njihovu kožu“, tim riječima povjerava mi se poznanica kozmetičarka, sigurna u moje razumijevanje, možda i podršku. Ista nježna duša koja svog pekinezera ne izvodi van, jer je socijalno anksiozan, pa piški i kaki na balkonu.

„Ali ti imaš istu takvu boju puti“, pristojno napominjem. „Cijelu zimu se kvarcaš da bi imala boju kože kao taj čovjek.“

„Možda nije u redu“, prene se ona.

„Nije“, potvrđujem u slabašnoj nadi.

„Gazdarica me upozorila da to nije dobro za posao“, domeće. „Nisu ni njoj dragi, ali nije dobro ako odbijam mušterije. Ali što mogu, ja sam takva.“

Eto na, pomislila sam, još će ispasti da nas od potpunog ljudožderstva spašavaju ovi pragmatični, umjereni rasisti, gazde i gazdarice. Ovi koji ljude preračunavaju u novac: u jeftinu radnu snagu ili u klijente.

Velmože, oni na vlasti, pri moći i oltaru, nešto drugačije, sa sličnim rezultatom, preračunavaju svoje stado u birače, u pastvu, u one koji će ih održati na položaju. A za to je potrebno puno puno straha i neznanja koji će generirati mržnju. Potrebne su brigade taksista koji kroz prozor automobila psuju i prijete svojim kolegama druge boje kože, bojne zanatlija koji s ponosom izjavljuju da su rasisti, odredi policajaca koji ljude s granice šalju natrag u ludilo ili smrt, vodovi službenica pomirenih s time što će im sinovi već sutra na služenje obaveznog vojnog roka, a prekosutra pucati u druge „mutnjikave“ ili barem mutne sinove, razredi mladića koji s palicama presreću mladiće iz Wolta da, na sigurnome, svoji na svome, uvježbaju lomljenje ruku i razbijanje glava, poetske čete na braniku materinjeg jezika koji nikad nisu ni razumjeli ni naučili.

Bijes će uroditi bijesom, mržnja mržnjom. Često ne prema onima prema kojima bi trebali biti usmjereni. I tako nekako valjda počinje svaki rat. Onaj veliki, najveći, nastao iz bezbroj malih, dopuštenih i blagoslovljenih, koji su se oteli kontroli onima koji ih potpaljuju.

Mi znamo kako rat počinje, to se ne da zaboraviti, prvo ga osjetite u zraku. Potom netko okrene glavu od vas dok drugi repetira.

Zatim su u susjedstva došli ratovi (odakle rat dođe?), a društvo koje misli da može ostati po strani i okrenuti glavu kao da ga se ratovi ne tiču, potonulo je u paranoju i katatoniju. Tuđi ratovi ne postoje, svaki rat je svjetski, nesreća ne poznaje administrativne granice, ona se širi zrakom kao afrički pijesak

***

A. mi priča o susjedu, bivšem partizanu, koji se pod stare dane vratio unatrag, u Drugi svjetski rat, pa kad bi prošao pokraj njihove skupine, tada još djevojčica koje su se igrale na ulici, na tren bi zastao i zapitao: Drugarice, čistite li puške? Uskoro je „drugarice, čistite li puške“ postao uobičajen pozdrav starog borca i djevojčice bi, nastavljajući igru i smijuljeći se, uglas odgovarale: Čistimo, čistimo. Za dvije godine, kaže A., došao je rat i to više nismo spominjali.

Romantika puške održala se u javnom diskursu dosta dobro s obzirom na ono čemu puške služe, takvu romantiku krije svaki drugi tavan.

Ponovo čitajući knjigu Han Kang Ljudska djela, tražeći odgovor na pitanja o nasilju koja me oduvijek opsjedaju, pitam se jesam li, ili ipak nisam, jedna od onih ljudi o kojima ona piše, a koji bez obzira na to što su u rukama imali napunjeno oružje, nisu htjeli ili mogli pucati ni kad su bili izravno napadnuti. Tko zna koliko je takvih bilo kroz povijest ratova, o njima se nije govorilo.

Moji preci su pucali kada su bili napadnuti, osim onog djeda koji je pobjegao u šumu s trudnom ženom, da djecu i sebe sačuvaju od rata na taj način. Tog djeda su ubili i ne zna mu se za kosti, ta skrivao se od vojske, bio je „kukavica“. Danas, kad mislim o tom čovjeku koji nije zabilježen ni na jednoj fotografiji, a njegova najmlađa kći, moja majka, nije ga znala opisati, jer rodila se nakon njegove smrti – pa moja misao nema lice ni tijelo, a kamoli bistu – nakon svega što znam o ratu, o ratovima, on mi najviše nalikuje na heroja.

***

Onaj veliki, najveći pakao rata koji bjesni u Palestini, postaje krik bez odziva, masakr kao zazor ili javna tabu tema.

Rat uvijek zadobiva neočekivana lica i, iako to izgleda nemoguće, svaki sljedeći biva još strašniji i gori, zatim se na taj tuđi rat naviknemo. Rat u Palestini je osim Gaze spalio i sve što smo mislili da smo naučili o ljudskosti. Spalio je ono u što smo vjerovali i što nas je oblikovalo: filozofske knjige, filmove i romane, poeziju i pjesme, i kazališta i mirovne konferencije i pojam dijaloga i pojam sućuti i ideju solidarnosti i pojam žrtve. Čitava zapadna kultura u ovom trenutku se doima kao lešina zatrpana leševima palestinskih civila.

Gombrowicz, jedan od slavnih pisaca migranata, koji je iz Poljske stjecajem okolnosti prebjegao u Argentinu prije nego što će mu domovinu pregaziti fašizam, ima u svojem Trans-Atlantiku ulomak u kojem piše o hruštevima na plaži. Tih hrušteva, opisuje Witold Gombrowicz u svom vehementnom stilu, ima nebrojeno, lako se prevrnu na leđa i tako umru, a kako ih je nemoguće spasiti sve, njegov protagonist shrvan očajem zaključuje da je bolje ne spašavati ih uopće, nego unaprijed odustati i prepustiti se gnušanju (bilo bi pretjerano ovdje govoriti o grižnji savjesti, pa ostanimo pri gnušanju). Za pretpostaviti je da se radi o alegoriji perspektive onih koji pomore promatraju i koju ne treba dodatno razlagati.

Govoriti, pisati o nepravdi uvijek je bilo teško, nezahvalno i zamorno, a tu je negdje i dežurni noj koji će se javiti samo da preispita tvoje motive, nikada ne i svoju nemotiviranost. Misliti o Palestini je nužno, ne misliti je svirepo na neki infantilan način. Kako se suprotstaviti ovoj svireposti, u državi koja je suzdržana prema pokolju, navodno za našu korist?! „Govorite o ovome“, poručuju i mole palestinski pjesnici. „Učinili smo što smo mogli, ne zaboravite nas“, posmrtna je poruka poginulih palestinskih novinara i novinarki.

Govoriti, pisati o nepravdi uvijek je bilo teško, nezahvalno i zamorno, a tu je negdje i dežurni noj koji će se javiti samo da preispita tvoje motive, nikada ne i svoju nemotiviranost. Misliti o Palestini je nužno, ne misliti je svirepo na neki infantilan način

Učini ono što možeš, koliko možeš, poručuju suradnice, kolegice i prijateljice koje pokušavaju javnost informirati o onome što se događa u Palestini:

Pročitaj priče Adanie Shibli, pjesmu Mahmuda Derviša ili Mosaba Abu Tohe, poslušaj što o tome kažu palestinski i židovski intelektualci, pogledaj dokumentarac na ovu temu, razgovaraj s prijateljima i neistomišljenicima, podijeli na mrežama, otiđi na izložbu, benefit ili na marš, ako možeš kupi majicu, doniraj zimsku jaknu i pastu za zube nekoj od organizacija koje pomažu migrantima ili uplati nekoliko eura, nacrtaj veliku lubenicu, sve se važi. Izađi na ulicu, ispiši imena djece ubijene u Gazi. Jednom kada svi izvade glave iz pijeska, oko nas će rasti polja lubenica.

Gdje je važan jedan život, sudbina jedne osobe kojoj je moguće pomoći, postaju važni svi životi. Tamo gdje je jedan život nevažan, smrti mnogih postaju brojke u rukama politika kojima su žrtve oduvijek tek sredstvo manipulacije. Ako svakodnevne mržnje potpaljuju rat, naoko mali svakodnevni znaci solidarnosti pale svjetlo i daju nadu da će takvog svjetla uskoro biti više. A možda tako još uvijek uspijemo sačuvati ostatke one kulture koja nas je oblikovala ili barem sebe. Samo čisto srce i ničeg se ne boj, kaže pjesma. Trebat će snage, netko će izgovoriti, netko čuti, prenijeti dalje: gdje ima borbe ima i nade, gdje ima nade ima i borbe. Odustajanje nije izbor, jer ako sve utihne, preostaje nam mrak, onaj isti mrak koji svake večeri pada na Gazu – mjesto koje izvan nas više ne postoji.

U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora, Dore Šustić Born To Die, Magdalene Blažević Zimovalište za sove, Ivice Đikića Doček, Mladena Blaževića Luđo, Nataše Govedić Dragi civili, Ivana Sajko Ulica velike nade.

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini, Palestini i na Bliskom Istoku, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljujemo premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Potaknuta ratom u Palestini, Nataša Govedić u eseju „Dragi civili“ problematizira pitanja otpora i pasivnosti, suosjećanja i ravnodušnosti podsjećajući nas na moć koju mi kao civili (ne kao masa, već kao zajednica mislećih individua) imamo u zaustavljanju rata.

*

Civili: osobe koje ne sudjeluju u vojnim operacijama. Ukoliko
postoji sumnja o statusu neke osobe jer je pasivno zahvaćana
vojnim operacijama, osoba će se i dalje smatrati civilom.
Pravilnik Međunarodnog odbora Crvenog križa

Nedavno se moja kolegica pjesnikinja (usp. Monika Herceg, „Šutnja nas razara i razvodnjuje našu savjest do neprepoznatljivosti”, Telegram 22.10.2024.), pišući o ratu u Palestini i o nama kao promatračima najsurovijeg ljudskog stradanja, obratila svojim čitateljima pomalo očajničkom frazom „dragi fašisti”. Razumijem zašto je to učinila. Htjela nas je trgnuti iz nepodnošljive globalne apatije zamrznutog promatranja genocida. Kad već ne funkcioniraju institucije međunarodnog prava, još manje države koje bi oružanom silom mogle zaustaviti zatiranje palestinskog naroda, palestinske države i kulture, znači li to da je sva odgovornost ostala na promatračima? Na civilima koji nisu neposredno zahvaćeni ratom? Čini se da jest. Ali jesmo li zbilja fašisti zato što nikako ne uspijevamo zaustaviti brisanje palestinskog fizičkog i kulturalnog traga s lica Zemlje? Nije tako jednostavno. Fašizam nije sinonim za ljudsku pasivnost, niti za ljudsku nemoć. Fašizam je organizirana mržnja, a ne dezorganizirana nemoć. Kako veli Borislav Mikulić u tekstu “Palestina i odgovornost za genocid“:

Nije riječ o neznanju da su Palestinci jednako “semiti” kao i Židovi. Radi se o zlokobnom poricanju znanja o tome da izraelska politika prema Palestincima danas ponavlja nacističku politiku prema Židovima. Zastrašujuće je da se Evropa danas ponaša prema sudbini Palestinaca kao onda prema sudbini Židova. Poistovjećivanje svake kritike Izraela s antisemitizmom ne donosi danas samo blokadu mirotvornog djelovanja protiv politike Izraela kroz moralnu ucjenu holokaustom nad Židovima. U primjeni na Palestince ono sadrži njihovo prešutno, ali politički djelotvorno simboličko isključenje dok uzvisuje Židove u paradigmatski oblik semitske rase. Izraelska ratna propaganda protiv Palestinaca otvoreno je rasistička i koristi istu retoriku i praksu dehumanizacije drugih ljudi. To je usporedivo još samo s nacističkom uzurpacijom arijevstva, proglašenjem Židova antirasom i isključenjem evropskih Roma iz pojma čovjek. Kako vidimo, u toj političkoj regresiji aktivno sudjeluje dominantni dio političkog, kulturnog i akademskog establishmenta Zapada, koji se smatra liberalnim.

Kad već, dakle, sudjelujemo u toj političkoj regresiji na stanje mahnite osvete, zadržimo se na našoj kolektivnoj i pojedinačnoj „pasivnosti” oko ratne eskalacije, točnije na činjenici da ljudi mahom nisu Antigone koje u tri poteza mogu svrgnuti Kreonta s vlasti i da je to jedan od razloga zašto Sofoklov klasik traje kao projekcijski prostor umjetnosti. Čega još ima u pasivnosti osim distance i kukavičluka?

Zamrznuta slika

Mi se ničemu ne otvaramo odmah i bezrezervno. Čak ni veoma sretnim događajima. Struktura naše svijesti, kako je vrlo iscrpno pokazao Maurice Merleau-Ponty, veoma je oprezna. Ljudi su bića „generativne pasivnosti”, jer kroz sve promjene prolazimo sporo i s mnogo ograda. Čini se da je to preduvjet našeg evolucijskog uspjeha; oblik inteligencije. Pasivnost nam omogućuje odmak, refleksivnost, emocionalnu dubinu, pa čak i zajedništvo. Kad bismo reagirali trenutno i adaptirali se opciji suradnje u dvije sekunde, da, ne bi bilo ratova, ali ne bismo bili ni više od biostroja podešenog na „ispravnu opciju”. Nismo funkcionalni. Nismo #rezultati. Koliko se god na nas derale ljevica i desnica, na što god nas huškali liberali, nećemo nikamo pohrliti, pogotovo ne ako netko na nas viče. I to ne zato jer smo mlaki. Nego zato što nam je kolektivno muka od bilo kakvih političkih tetovaža (naročito onih koje sadrže barkod). Isto tako, koliko god da desnica umišljala da je tiha većina pokorna, istina je dijametralno suprotna: pasivnost povlači sa sobom skepticizam, šaputanje iza tiranskih leđa, kao i opravdano nepovjerenje u bič koji vitla nad „stadom” (Andrić se time detaljno bavio iz pozicije književnosti). Povijesno gledano, mi smo katastrofalno spori učenici, ponavljači, propaliteti etičke edukacije – ali ne i izgubljeni slučajevi. Zbog toga nam uvijek treba zastrašujuće mnogo vremena i da zaustavimo ratove, koji na nas djeluju kao elektrošokovi na miševe: postajemo depresivni, umrtvljeni, zgromljeni tim iskustvom. Kako lijepo veli grupa korejskih znanstvenika koja je recentno na miševima pažljivo proučavala vezu između „naučene bespomoćnosti” i stanja šoka (usp. Jin Yong Kim et al, 2017), organizam bombardiran užasom razvija strah, paralizu reakcija, anksioznost, očaj i depresiju. Holokaust bi mogao biti ime za naše povijesno i aktualno zamrzavanje, kolektivnu zgromljenost pred intenzitetom masovno organiziranih ubijanja civila, što počinje armenskim genocidima, a ne Drugim svjetskim ratom i progonom Židova. Osim toga, jedan dio promatrača masakra u Gazi, klasično kolonijalnog i krvoločno beskrupuloznog, uopće ne može prihvatiti činjenicu da genocid danas provode upravo Izraelci, država uspostavljena na službenoj ideologiji i proživljavanja i preživljavanja vlastita Holokausta. Studije traume rekle bi, tome nasuprot, da nije nimalo čudno da kolektivna trauma vremenom izaziva kolektivnu agresiju. Dapače, to je tipično. Kontinuirani fokus na traumatsku prošlost jedan je od najtipičnijih generatora pasivne ili aktivne agresije u sadašnjosti. Osim toga, Holokaust se nije dogodio samo tijekom Drugog svjetskog rata i nije bio usmjeren samo na zatiranje židovskog naroda, kulture i vjere. U studiji Osvajanje Amerike: pitanje drugoga (2017), Tzvetan Todorov zločine nad stanovništvom Južne Amerike u šesnaestom stoljeću naziva „najvećim genocidom u povijesti čovječanstva”. U rasponu od posljednjih stotinu i pedeset godina, Holokaust se dogodio u Armeniji, Ruandi, u Burundiju, na Tibetu, u Nigeriji, u Kambodži, u Bosni i Hercegovini, na vrlo sličan način na koji se sada Holokaust događa nad palestinskim narodom u Palestini. Dvadeset i prvo stoljeće je prva epoha u kojoj smo pokušali nešto naučiti iz masovnih zločina dvadesetog stoljeća. Dio zločina su države i prvi put pravno procesuirale, dakle civilizacijski nismo bili i ostali „puki fašisti”, nego vrsta sisavaca koja pokušava sagledati masovnu skalu svoje destruktivnosti. U knjizi Genocid, državna moć i masovno ubijanje (1976) Irvinga Louisa Horowitza, genocid je definiran kao „strukturalno i sistematično uništavanje nevinih ljudi provođeno državnim birokratskim aparatom”, pri čemu civili – građani – za provoditelje genocida sami po sebi predstavljaju „simboličko zlo i simboličku prijetnju”. Drugim riječima, države mogu prolaziti kroz stanje kolektivne, genocidne psihoze. Izrael je upravo u punom zenitu nasilja nad civilima, oko čega jača i sve glasniji mirovnjački otpor. Ali kad u kulturalno pamćenje naše vrste uđe iskustvo da ste meta progona samo zato što ste dio nekog etniciteta, kulture i vjere (u slučaju rasizma: rase), krećemo se terenom sustavne traumatizacije, koja traži i ozbiljnu količinu naknadnog terapeutskog rada. Europa, međutim, nije Židovima nadoknadila stoljeća i stoljeća progona i diskriminacije. Radije  je pristala da se stara i daleka joj Palestina žrtvuje za novi Izrael.

Što se tiče ma kojeg od spomenutih Holokausta, nema dovoljno rada ni s onim civilima koji su preživjeli neposredne progone, kao ni s onima koji su izgubili svoje bližnje, a najmanje s onima koji su „samo” promatrali zločine i progon, bez ikakve mogućnosti da ih zaustave. Pri čemu nije dovoljno otići iz ratnog područja, preživjeti fizičko odmicanje od ratne zone. Civili koji ostavljaju sve što imaju i sele se na sigurnije mjesto također su tipična slika naše epohe: izbjeglice u traumi koju nose svuda sobom, spašavajući se fizički iz ratnih ili ratnom devastiranih područja, ali dugo robujući osjećaju svekolike – prenaučene – nemoći. Na samim ratnim terenima, civili mogu pokazati i svoje ubojito lice, mogu biti (kako veli Chomsky) gori od vojnih generala. Za civile koji se pretvaraju u egzekutore trebala bi postojati posebna riječ, recimo paravojska, jer njihovi ciljevi nisu povezani s uspostavom mira, nego s nasiljem na osnovu lokalnih animoziteta. To zapravo više i nisu civili, već bande lokalnih nasilnika.

Povijesno gledano, mi smo katastrofalno spori učenici, ponavljači, propaliteti etičke edukacije – ali ne i izgubljeni slučajevi. Zbog toga nam uvijek treba zastrašujuće mnogo vremena i da zaustavimo ratove, koji na nas djeluju kao elektrošokovi na miševe: postajemo depresivni, umrtvljeni, zgromljeni tim iskustvom

Individualnost, antiratna strategija

U mnogim zonama ratnog konflikta civili kao protivnici rata ne mogu jednostavno ući ni izaći iz mjesta pod opsadom. Sjetimo se samo Vukovara ili Sarajeva, jednako tako aktualne situacije u Gazi. Civili su odsječeni od ostatka svijeta, prisilni su dio ratišta, iako ih nitko o tome ništa nije pitao. Osim neprekidnog ubijanja i razaranja od strane izraelske vojske, pojas Gaze bori se i s izraelskom vojnom blokadom koju prati kolaps bilo kakve organizirane infrastrukture unutar opsadnog područja, kao i s nedostatkom hrane, vode, lijekova, medicinskog materijala, struje, skloništa – da ne govorimo o nekim kompleksnijim oblicima socijalne pomoći. S obzirom da je genocid sistemski, masovan, bezizniman u progonu svoje mete, civili u ratu gube čak i pravo na bilo kakvu individualnu razliku. O njima se govori statistički. Koliko je poginulih, koliko je ranjenih, koliko ih je razmijenjeno u ratnim sukobima. Nijedno međunarodno ni lokalno državno tijelo ne preuzima na sebe odgovornost za trenutno zaustavljanje ratova, još manje za dugoročnu zaštitu civila ili brigu za njihov poratni oporavak. O ratovima, dakle, faktički na terenu primarno odlučuju ekonomske i državne institucije, koje u kalkulaciju završetka vojnog sukoba uvijek uvrštavaju i potencijalnu ratnu zaradu. Njihova sporost je isplativa. One nisu osjetljive na pitanje koliko civila strada radi profita. Čitav se kapitalizam temelji na logici da profit gazi vrijednost čovjeka, odnosno da je zarada ispred ljudskog zdravlja, pa čak i opstanka. Time dolazimo do pitanja jesu li onda civili, svi neunovačeni građani svijeta, samo „topovsko meso”, kako bi to rekao Krleža? Je li onda oportunističko mučenje i ubijanje civila pregazilo sve granice državnih i međunarodnih zakona? Ne moramo pogledati prema Ukrajini ili Palestini ili Sudanu da bismo odgovorili potvrdno: znamo to iz povijesti ratova. Civili zbog toga u cijelosti ovise o maru drugih civila, posebno nositelja građanskog i političkog neposluha: novinarima, izvjestiteljima, ratnim kroničarkama, pojedinačnim svjedocima, fotografkinjama, baš kao i piscima.

Anna Frank zabilježila je ono što povijest nije zabilježila.

Tolstoj je napisao ogroman roman u kojemu definira rat kao toliko kompleksnu socijalnu bujicu „opsadnog stanja Rusije”, da se u njenoj provali tone i preživljava potpuno mimo imovinskog statusa ili strateške ratne kompetencije, a pojedinačni životi odlučuju i na samom ratištu mimo svega što se planiralo. Fasciniralo ga je kako vojnik u srcu bitke lako postaje civil, kako mu postaje apsurdno ubijati drugog čovjeka, koliko je promašeno čak i u obrambenom ratu na bilo koji način sudjelovati u provedbi pokolja.

Jean Bruller, pseudonom Vercors u Tišini mora (1942.) zapisao je što znači dijeliti prostor zgrade s okupatorom, pogotovo kad ste osobno jedna od središnjih figura francuskog Pokreta otpora – ali i čovjek koji ne želi uspostaviti „ratište” u prostoru svoje zgrade. Želi sačuvati svoj haustor kao mjesto mirnog suživota čak i za vrijeme rata, tim više jer je novodoseljeni njemački oficir iznimno pristojna osoba. Ni okupator, dakle, nije samo vojnik – čak i on nakon „posla” ponovno postaje civilna osoba. Susjed. Tu se opet vraćamo na mogućnosti da ljudska pasivnost nije samo umrtvljenost. Pasivnost je, kako veli Vercors, „tišina mora”, u kojem se događa sva sila unutarnjih previranja. Nemojmo je svoditi na posvemašnji manjak odgovornosti.

I po pitanju zaštite civila u ratu, književnost je povijesno zauzimala vrlo različite strategije. S Aristofanom se pitala mogu li Atenjanke na čelu s Lizistratom zaustaviti Peloponeski rat ako udare u seksualni štrajk? Možemo li se humorno narugati ratovima? Predvidljivo, satira nije zaustavila ubijanja, još manje propast polisa. S Euripidom (u čak šest drama) književnost raspravlja što se točno dalje dogodilo sa zarobljenim Trojankama nakon pada Troje? Nisu li Grci u stvari odvratni pobjednici, silovatelji i nasilnici, koji zbog toga neće imati ništa od svoje pobjede nad Trojancima? Tu se vidi koliko književnost radi s kolektivnom savješću i taj njezin aspekt ne bih nikad podcijenila. S Voltaireom, književnost se vraća na tamnu stranu „pravovjernih” Križarskih ratova: nisu li to bile masovne pljačke, a ne pohodi u ime Boga? I tko je sve poludio samo promatrajući Prvi svjetski rat – tema romana i Krleže i D. H. Lawrencea i Virginije Woolf; svakako i stihova T. S. Eliota. Generacije i generacije pisaca zatim tretiraju Drugi svjetski rat kao predvorje egzistencijalističke mučnine, ekstremnog razočaranja u čovjeka kao politički projekt. U Japanu, književnost postavlja pitanja od kojih se sve bolesti umiralo ako si imao sreće preživjeti atomske bombe u Hiroshimi i Nagasakiju, dakle vrlo je jaki fokus na stradanju preživjelih civila. Albert Camus će u intervjuu za Demain 30.10.1957. godine napisati: Osjećam najdublju solidarnost s najobičnijim čovjekom. Svijet se već sutra možda rasprsnuti na sitne komadiće. I dok nam to visi nad glavom, mislim na drugu stranu ove istine. Ako nam se zbilja i dogodi ono najgore, prestat će važiti svi oblici hijerarhije, titula, javnih počasti. Nije li to ukidanje hijerarhija i klasična pozicija brige jednog civila za drugog civila? Što ako svijet nije borba, što ako je temelj našeg postojanja osigurati da masline ne budu spaljene, da lokalni psi ne budu gladni, da djeca ne dožive rušenje svojih ulica, ubijanje obitelji i prijatelja, bombardiranje iz vojnih dronova i horde „profesionalnih” ratnih nasilnika? Dragi civili, naš je temeljni posao da se borimo protiv normalizacije rata. Ali kako da to stvarno i učinimo, kad na vratima svijeta kao logora uvijek stoji neka naoružana skupina i prijeti da će pucati ako se ozbiljnije angažiramo? Suprotno apokaliptičkoj propagandi, mnogo je načina.

Što ako svijet nije borba, što ako je temelj našeg postojanja osigurati da masline ne budu spaljene, da lokalni psi ne budu gladni, da djeca ne dožive rušenje svojih ulica, ubijanje obitelji i prijatelja, bombardiranje iz vojnih dronova i horde „profesionalnih” ratnih nasilnika?

Mir, vladavina civila

Sad ću biti nadasve pragmatična, posvjedočeno iskustvena. U zemljama bivše Jugoslavije, a mislim i ne samo u njima, sve možete postići gradeći odnos povjerenja jedan na jedan. Uvijek će se naći bar jedan čovjek koji će stati na stranu drugog čovjeka. Štoviše, usred rata isti su ljudi s obje strane vojne granice znali kad razgovaraju kao civili, a kad kao vojnici. Kao civili, mogli su dogovoriti primirje. Kao vojnici, pucali su. Ali već i sama mogućnost da civil u čovjeku nikad ne nestaje, vrijedna je razmišljanja. Sasvim je druga stvar s državnim politikama, pa čak i onim gradskim ili kvartovskim ili institucionalnim. Matematički, što veća grupa i što raspršenija njezina odgovornost, manja briga za konkretnog čovjeka. Camusa također zanima jedino proširenje djelovanja unutarnje slobode tog pojedinačnog i „ničijeg” civila. Običnog čovjeka, pasivnog stanovnika historije, po mogućnosti odmaknutog od bilo kakvog ekstremizma i svih linija bojišnice. To definitivno nije fašist. S viškom povijesti dolazi i veliko otrežnjenje od bojnih pokliča, juriša, čistki ovih ili onih nepodobnika. Civil dvadeset i prvog stoljeća nema svoj sveti politički rat. Ambicija mu je lokalna: sačuvati vrtove u susjedstvu. Okupiti ljude u nekom zajedničkom dvorištu. Podijeliti knjige. Palestinska pjesnikinja Hala Alyan zapisuje: „Ovo mi je kći/ Ovo je tvoje ime, kćeri, u mom grlu/ Ovo je nošenje tvog imena u Beirut/ Ovo nije pištolj, ovo nije raketa/ Ovo je reci svijetu glasno svoje ime/ Ponovi ga nad Gazom nad Gazom nad Gazom/ Sve dok ne čuješ njegovu muziku/ Moja kći će preživjeti/ Ljubav će je preživjeti.”

Kako veli Jana Krause (Otporne zajednice, 2018.), civil se postaje, a ne rađa. To je osobita vrsta etike. Krenite od toga gdje živite. Susjedstvo u kojem živite lako će vam otkriti koeficijent svoje otpornosti na ratnu destrukciju. Haraju li vašim ulicama organizirane bande? Ratne mašine njih će prve mobilizirati. Nudi li lokalni dom kulture sadržaje koji nadilaze slobodne aktivnosti osnovnoškolaca, recimo razgovor i gostoprimstvo za simboličke interese pripadnika svih zajednica s kojima dijelite svoj kvart? Mirovna inicijativa kvartovskog okupljališta može posaditi žilave i tolerantne prakse suživota. Je li policijski moguće zaustaviti fizičko nasilje ako se ono dogodi u vašoj zgradi? U mnogim zemljama policija ne intervenira da zaštiti civile, pravi se da to nije njihov posao (nikad neću zaboraviti svjedočenje Augusta Boala o policijskim strijeljanjima beskućnika po ulicama Sao Paula, samo zato što država ne može za njih brinuti). Ima i drugih zanimljivih kutova analize: istraživanja Drugog svjetskog rata pokazuju da je psihološki profil oko 500.000 nežidova koji su fizički pomogli Židovima u situacijama nacističkog progona mahom pokazivao veću orijentaciju pomagača na individualizam, a ne na odobravanje drugih. Isto tako, ljudi koji u ovom trenutku aktivistički djeluju na ratnim područjima ili pomažu stradalima u Palestini, Ukrajini, Sudanu i Nigeriji često nisu dio nikakve službene države politike, nego nevladinih i civilnih udruga, nerijetko i umjetničkih udruženja, njihovih mikrokolektivnih angažmana, malih zajednica solidarnosti i podrške, privremenih grupa antiratne pomoći. Civili puno toga mogu učiniti. Od masovnih nenasilnih demonstracija do pripreme novih legislativa (mirovna praksa tvrdi da jedno ne ide bez drugoga). Od antiratnog fokusa javnih intelektualaca do uspostavljanja novih katedri koje se bave sprečavanjem genocidnog nasilja i izgradnjom mira. Onoliko koliko je rat na državnim elitama, toliko je mir na civilima. Mir je moguć upravo ako poštujemo civile mimo bilo kakvog ključa stranačke, etničke, rodne, dobne ili klasne pripadnosti. To je, dakle, prtljaga koja ti treba da preživiš u dvadeset i prvom stoljeću: da budeš civil s novom vrstom tranzitnih papira, kao i s povjerenjem u nekog drugog civila, koji te neće reducirati po ma kojoj od bezbrojnih osnova diskriminacije.

Uvijek će se naći bar jedan čovjek koji će stati na stranu drugog čovjeka. Štoviše, usred rata isti su ljudi s obje strane vojne granice znali kad razgovaraju kao civili, a kad kao vojnici. Kao civili, mogli su dogovoriti primirje. Kao vojnici, pucali su. Ali već i sama mogućnost da civil u čovjeku nikad ne nestaje, vrijedna je razmišljanja

Zamislimo glasanje u kojem se izjašnjavamo hoćemo li globalno imati vojske ili samo civilne statuse. Nije nerealno da bi upravo tiha većina svijeta glasala protiv bilo kakve militarizacije, jer bi time glasala i protiv organiziranih ratova. Mogu zamisliti svijet koji zajednički odlučuje. Kao i svijet koji uništava svoje nuklearno oružje. Civili općenito mogu zamisliti mir. Civili i grade mir. Mene je politički odgojila Ursula Le Guin koja se cijeli život bavila kulturalnim maštanjem: načinima da o/smislimo nove oblike civilnosti. Upravo zato mi se čini radikalno politički promašeno što se o područjima kao što su Vukovar ili Mostar čak i danas izvještava samo na način bilježenja točaka konflikta, potpuno zanemarujući ogromne zone zajedničkog mirnog, civilnog suživota – kao i da posao gube novinari koji istinito izvještavaju o manjku mržnje. Govorim, konkretno, o novinarki Bojani Guberac kao simptomu medijskog ušutkavanja glasova mirnog suživota. Elite se uvijek boje našeg fokusa na civile. Kao što smo već rekli, elite imaju korist od ratova, baš kao što tihoj većini dobrobit donosi mir: kultura, zdravstvo, sudstvo, edukacija. Dragi civili, čak i najmanja briga za druge civile pomiče nas prema zajedničkom miru. Tako će preživjeti i Palestina, a i Europa u kojoj ima smisla živjeti: na malim, demobiliziranim, civilnim mjestima ljudskog okupljanja. Kad zamišljam protutežu rata, vidim fotografiju sijedog, izmrcvarenog palestinskog građanina koji sjedi na ostacima svoje srušene kuće i čita. I njegova je knjiga (kao i svaka knjiga) također civil. U blizini nema nikoga tko bi proveo Četvrtu Ženevsku konvenciju, onu o civilima u ratu, o „odgovornosti svih strana za pružanje zaštite” čovjeku na čiju je kuću pala bomba, pa ipak knjiga pazi na čovjeka, čovjek na knjigu, čovjek s fotoaparatom na čovjeka s knjigom u ruci. Miru, miru, ostani barem u našoj nutrini radikalno neuništiv.

U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora, Dore Šustić Born To Die, Magdalene Blažević Zimovalište za sove, Ivice Đikića Doček, Mladena Blaževića Luđo.

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini, Palestini i na Bliskom Istoku, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljujemo premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Ovoga puta riječ je o priči „Luđo” Mladena Blaževića. 

Kao kad baciš šaku šljunka u jezero. Uvečer kad miruje. Ili kad provejavaš grah. Zamahneš sitom u zrak, vjetar odnese košuljice, mahunice, čahurice. A zrna, teška padnu na žičanu rešetku sita. Tako se čuje kad netko sa suprotne strane rafalno pogodi veliki reklamni pano iza nas. Kratki rafal. Jesi čuo maloprije? Nama je poslao zrnje, a sebi ostavio košuljice, mahunice, čahurice. Sjećam se tog graha svježe izašlog iz mahune pa pravo u lonac. Drugačijeg je okusa nego ovaj iz konzerve suhog dnevnog obroka. Taj okus. Nekad je baka znala u njega ubaciti i crne trube da pojača. One gljive. Sjećam se kad je mati rekla da su u šumi izašle crne trube. Crne trube ujesen obilno rastu u grabovim, hrastovim i kestenovim šumama. Kasno, kad su ostale vrste jestivih gljiva na zalazu. Crne trube nekad, rijetko, izbiju u proljeće. Rano, među prvim gljivama. U nekim krajevima u narodu to tumače lošim znakom. Omenom koji znači nesreću i stradanje. Nagovještaj rata.

Do crnih truba sjećam se sretnog djetinjstva. Da, sretnog. Naravno da je bilo sretno. Da nije zaratilo onda bi mogli mjeriti i uspoređivati je li bilo sretno ili nije. Ovako je bilo sretno jer ništa nismo slutili. Sve je bilo sretno. I onda kad nas je sve otac istukao. I mater i sestru. I baku koja me je branila. Dio sretnog djetinjstva bio je i kad smo ga došli posjetiti u bolnicu prije nego je preminuo od zadobivenih ozljeda. U gostionici napokon naišao na nekog sebi ravnog i manje pijanog. I to je bilo sretno. Sretno je djetinjstvo bilo i kad smo se igrali rata. Pucali jedan u drugog plastičnim pištoljima. Prvi susjed Marko nikad nije htio priznati da smo ga pogodili. Da je mrtav u igri. Zato je prvi poginuo kad smo zapucali za stvarno. Isto ovako kao što si sad čuo. Kratak rafal. Jedno zrno zazvonilo po šljemu dva promašila, jedan u vrat, jedan polomio vilicu i nastavio prema malom mozgu. Došlo mi da mu kažem: “Sad si mrtav!”

Tako je to kod mene bilo. Iz djetinjstva u uniformu. Onih nekoliko godina između ne računam. Kad su ubili majku i baku ja i sestra smo nekoliko godina proveli u sivim pravokutnim sobama, ležali na sivim pravokutnim, vojničkim krevetima. U sivoj, pravokutnoj učionici. U sivoj zgradi škole. Ona nije bila pravokutna. Izgledala je kao neko široko i rastegnuto „U“ kad bi je gledao iz zraka. S nekim dronom. Prije nego tamo pošalješ granatu. Bila neka Ankica u razredu jedina šarena. Ali brzo otišla u izbjeglice. Ostalo sve sivo. Bilo je to tih par sivih godina sve dok nisam obukao maskirnu uniformu. Na njoj, vidiš, prevladava zelena, a sive fleke su jedna na deset. Čekaj da izbrojim! Bit će jedna na osam. Pet raznih zelenih mrlja, dvije smećkaste i tek onda dođe jedna siva. Tako je bar na rukavu. Ali ni svijet oko mene više nije siv. Na frontu dobio boje. Čak ni ova cesta pred nama. Rekao bih plava. Polja ravna zazelenila od posijanih mina jer neće tamo ni divljač. Uskoro će zažutjeti kad se objesi cvijet. Bit će žuta kao reklama na panou iza mojih leđa. A ovaj nasmijani klijent banke na panou, vidiš ga? Sa svoje dvije kćeri. Kad bi se ti dignuo iz rova riskirajući život vidio bi kroz rupu na njegovom čelu nebo tamo prema zalasku. Ili kroz obraz njegove kćeri ili dječje grudi. Kao da sam ja gađao s druge strane. Ocu metak u čelo i kratak rafal u sretno djetinjstvo. Valjda s onim na suprotnoj strani imam puno zajedničkog. Vjerojatno više nego s tobom gušteru moj. Prepoznajem ga po tom njegovom kratkom rafalu. Jednom sam ga zvao da pričamo, ali ne javlja se. Šuti, šuti, pa onda opali taj rafal. Kao grah u situ. Poklapaju nam se smjene. Znam da i on nikud ne ide. Živi u rovu kao ja. Kad već trebam poginuti rado bih da me on kokne. Postane ovdje čovjek sentimentalan. Veže se za neke ljude. Ali ja teško mogu s ovim našima.

Pričaj mi što ima u gradu? Koji su klubovi sad u điru? Gdje vi idete sresti žene? Ili bolje nemoj. Pokvarit ćeš mi dan. I poslije ja tebi.

Ti znaš što se priča o meni? Čuo si da me zovu Luđo? Nisam ti ja lud, ne boj se. Samo više ne idem u grad. Jednom sam bio i probudio se demon u meni. Konjak u kriglu pive, jedan, drugi, treći, ne znam koliko ih je bilo. I… vidio sam da se svi meni smiju. Luđi. Svi su se meni smijali. Cijeli klub. Kezili mi se. Morao sam otići po pušku. Došao na podij, repetirao. Više se nisu smijali. Nitko se više nije smijao. Muk. Uspjeli me izvući van dvojica. Poručnik i onaj ćelavi iz drugog voda. Smirili me. Jer sad kad razmislim pobio bih cijeli klub. Nisu ljudi krivi što mi se smiju. Luđi. Prijek sam kad popijem. Zato više ne idem u grad. Zapravo, skoro da ne izlazim iz ovog rova. Ima taj na suprotnoj strani isti kao ja. Samo čeka tamo da provirim. A neće pričati, majku mu jebem. Da popričamo nas dvojica.

Nama je rov kuća. Ovaj rov je moja domovina. Sve su domovine iste na svijetu, ali ova je moja. Ima svoju nošu za pišanje u kutu da ne moraš napuštati položaj. Tu mi je plinsko kuhalo, za skuhati kavicu. Hrenovke i jaja na tvrdo. Šatorsko krilo, vreća za spavanje. Tamo su konzerve poslagane. Suhi dnevni obrok s grahom. E da mi je opet onog svježeg graha što ga je baka kuhala poslije provejavanja. Mekan. U njemu da malo uživam. Unutra suhog mesa samo malo da zasmrdi. Otišao bih tamo do šume preko minskog polja da naberem crnih truba. Tamo bi ih moglo biti u kasnu jesen. Ali to sam ti već spominjao. Kažeš ti dosadan je ovaj Luđo.

I eto. To ti je to. To je moja kuća. I moja domovina. Sve je ovdje oko mene. Pokazat ću ti sad što je domovina i kako se za nju gine. Sad ćeš vidjeti. Nemoj skretati pogled. Gledaj mi u lice kad provirim gore. Onaj moj će znati šta treba. Čeka tamo i nišani u pano. Neka i njemu žive mete. Samo da se ustanem. Heeej, ja sam. Tvoj Luđo! Reci mi kako se zoveš da ti znam ime!

Ionako sam se ovdje već ukočio. U domovini.

U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosada smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire, Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora, Dore Šustić Born To Die, Magdalene Blažević Zimovalište za sove i Ivice Đikića Doček.

 

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini, Palestini i na Bliskom Istoku, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljujemo premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Ovoga puta riječ je o priči „Doček“ Ivice Đikića u kojoj se čehovljevski suptilno tematiziraju trošenje ratnih mitova, pitanja (anti)herojstva i života poslije rata na našim prostorima.

 *

Pokušat će još jednom uvjeriti Katu, pa što bude: sat vremena stajanja na platou pred crkvom ne može joj biti velika žrtva da bi se izbjegli dani i mjeseci čaršijskog ogovaranja; tko je ikad vidio ikakvu korist od zadrtosti i prkošenja svijetu… Nije sad važno tko je u pravu, tko se i kako o koga ogriješio: samo pokaži da nisi sama sebi najvažnija, da možeš razdvojiti svoju muku od viših interesa, a onda opet sanjaj osvetu, priželjkuj mu zlo i kaznu, šta god hoćeš. Budi mudra. Kao da sve u životu radiš od dragosti… Shvati to kao neki posao, kao vađenje zuba, kao nešto u čemu te nitko ne može odmijeniti.

Kata je danima, otkad se saznalo za doček, odbijala Marijanovo nagovaranje. Neka priča i misli ko šta hoće, govorila je, nikom ništa nisam dužna, nikom se ne moram opravdavat. Svjesna je da je Marijan ispravno savjetuje, da joj govori i za njezino dobro, ali nije mogla ili nije htjela ni pokušati da preskoči barijeru koju je samoj sebi sazidala, kao da bi tada iz nje iscurilo ljepilo što je čuva od rastakanja. Ima pravo da se bar u nečemu otrgne pameti, da krene smjerom suprotnim od onog za koji svi kažu da je jedini ispravan.

„Ako ništa, ajde zbog Marine“, reče Marijan.

„Što zbog nje?“ trgnu se Kata. „Ona jedva čeka. Eno se već dva sata šminka i sprema u svojoj sobi. Briga nju šta ću ja“, nije mogla zatomiti prijezir prema kćerinom uzbuđenju zbog svečanog dočeka na koji će se domalo sliti svijet iz cijele općine, pa i namjernici iz susjednih gradića. Očekuje se desetak tisuća ljudi. Samo da ne pljusne kiša, a mogla bi: vjetar je nanosio naviljke oblaka na vrhove planina, gdje su se sastajali i zgušnjavali, debljali se i napajali tintom crnogoričnih šuma.

„Znaš šta mislim, nemoj se pravit…“ Marijan umorno otpuhne. „Šta ti treba da se ona crveni i živcira zbog gradskih priča? Šta imaš od toga da joj pokvariš ovo?“

„Nek se čeliči malo. Trebat će joj“, reče Kata hladno. „Nije cili svit i život samo zbog nje.“

„A je zbog tebe?“

Kata ustukne kao da joj je ispred nosa prozujala pčela. Nije očekivala. Gleda ga u oči stisnutih usana: čeka potvrdu da zbilja misli ono što je izgovorio.

„Šta zbog mene? Šta?!“ ustane i zasječe rukama kroz zrak. „Šta sam ja to zbog sebe tražila sve ove godine? Za sebe, šta?! Ajde, šta?!“

Oborio je pogled, požalio je što se opet upustio u nagovaranje. Tražila je, reče ona, samo to jedno, to jedno jedino, ali i to je, eto, previše, a previše je zato što se ta njezina jedina slabost, jedino za što je tražila trun razumijevanja, ne tiče samo nje nego se tiče cijelog grada. Ustvari, grad vjeruje da ga se tiče.

„Bilo mi je važno samo da ti i Marina budete uza me. Prvo sam izgubila nju, a sad, evo, i tebe“, uzdahnu na rubu suza. „Nju malo mogu i razumjet, ali tebe… Šta je to sad drugačije, poslije toliko godina? Šta? Je li to što se neće gledat ko je došo na slavlje, već koga nema, ko je izdajica?“

„Nije, bona, ništa drugačije…“ konačno progovori Marijan. Pramen uvrijeđenosti pao mu je po očima i ustima. „Mislio sam samo da završimo s tim, kad je već tako ispalo. Odemo svi na taj doček da nas vide, da se više ne mislimo oko toga. I da se Marina ne misli. Ali ne mogu te ja na silu odvest. Nećeš, i dobro. Važnije se inatit nego…“

„Znaš da ovo nema veze s inatom. I nemoj mi više nabijat taj inat!“ podigla je glas, pa ga odmah ublažila. „Dvadeset godina, ili koliko, nisam ružne riječi rekla o njemu, a mogla sam, i imala sam šta. I mogli smo imat koristi da sam htjela svašta pričat. Nije mi žao što nisam. Ali neću sad ić tamo i pravit se ko da ništa nije bilo. Neću mu ić pljeskat i veselit se što je došo. Ni mrtva!“

Marina banu u primaću sobu kao na modnu pistu. Visoke pete, crna haljina priljubljena uz tijelo do malo poviše koljena, kratka crna kožna jakna.

„Hoćemo li? Da ne zakasnimo…“ obrati se Marijanu ne pogledavši mater. On se zagleda u zidni sat: petnaest je do četiri, a do crkve je desetak minuta hoda. Ionako neće početi na vrijeme, nikad ništa ne počne na vrijeme, ovdje uvijek sve kasni.

„Ti ko da ćeš u disko“, reče joj Kata nakon što ju je dvaput odmjerila. Marina instinktivno svrne pogled na majku, zausti da joj odgovori, ali onda se sjeti da već danima ne priča s njom. Očekivala je da se Marijan pokrene, da joj pomogne u izbjegavanju svađe, jer svađa znači razgovor i znači da će okasniti. Malo je nedostajalo da joj ustreptalost i nestrpljenje odskoče u bijes i plač, da pobjegne u svoju sobu i zaključa se, da sve propadne, a mater bi joj valjda bila najsretnija da ovaj dan završi baš tako.

„Ajmo“, reče joj Marijan.

Čim su njih dvoje izišli, Kata zađe po kući zatvarati prozore da zaustavi ili da priguši do nerazumljivosti govore što će uskoro zagrmjeti iz zvučnika raspoređenih po banderama duž glavne ulice. Mogla je samo pojačati ton televizora ili zapušiti uši vatom, ali napetost je tjera da bude u pokretu, da se nečim zabavi, da pokuša skrenuti misli s Marinine i Marijanove izdaje. Najvažniji među govornicima bit će Tomislav Barun, Katin bivši muž, Marinin otac. Doček je upriličen u čast njegova povratka u rodni grad, poslije šesnaest godina robije u Haagu i Berlinu. Odležao je presudu za ratni zločin. Stigao je, eto, i taj dan. Na prilazima gradu razapeti su platneni transparenti na kojima je pisalo „Dobro došao kući, hrvatski Viteže!“ Grad je, prvi put u poraću, bio istaknuta vijest u medijima.

Marijan i Marina šutke žure ulicom prema crkvi. Sitni pijesak i kamenčići, koje su po asfaltu zasijali teški kamioni što bez prestanka prevoze materijal za podizanje vjetroelektrana na visovima oko grada, škripe i frcaju pod vrhovima njezinih potpetica i pod metalnim šiljkom njegova kišobrana. Okružuje ih veseli žamor. Neki su ih prepoznali i pozdravili, neki su ih prepoznali i zadržali se na stidljivom pogledavanju, neki ih nisu znali – to su valjda bili domoljubi iz drugih općina ili izdaleka – i njihovi pogledi padali su na Marijana i Marinu jedino zbog njezine zanosne figure, ali bili su to sramom prekinuti bljeskovi želje u očima muškaraca, jer ovdje su zbog uzvišenijeg razloga, ne zbog raspirivanja bludne mašte zurenjem u djevojačka bedra i grudi, nije ovo dernek na Tokića ledini kad pamet podnoć podlegne učinku alkohola.

S nekih prozora lepršaju zastave i krhke ruke đuturuma preslabih da se upute za kolonom u kojoj svatko na licu nosi uvjerenje o vlastitoj važnosti zbog učešća u događaju čiji značaj nadilazi grad, u događaju koji ujedinjuje sve naše gradove i sve naše ljude. Prozori kuća i stanova u kojima su živjeli malobrojni Bošnjaci i Srbi pusti su i zatvoreni, neki zastrti tamnim zavjesama. Razlozi su im bili drukčiji od Katinih. Spomen generala Tome Baruna u njima je oživljavao sjećanje na smrtni strah. U njoj je razbuktavao srdžbu što tinja od one davne noći kad je saznala da Tomo u glavnom gradu ima drugu ženu s kojom čeka dijete. Njihova kći Marina, rođena šest mjeseci prije svršetka rata, imala je dvije godine kad je napustio kuću i grad.

Sve se zatim bilo urotilo protiv Katine namjere da potisne, da razvodni bol kao voćni sirup, da proguta i nastavi neopterećena stalnim priželjkivanjem i prizivanjem da se na Tomu sruči što strašnija kazna zbog bešćutnog okretanja leđa, zbog sebičnosti, „zaljubio se, jebi ga, šta ću sad“. Kad je optužen za ratni zločin, Barun se sakrio i nisu ga mogli naći skoro godinu dana. Za to vrijeme, policija i raznovrsni tajni agenti nisu skidali oči i uši s kuće Marijana Alajbega, s kojim su Kata i mala Marina tek bile počele živjeti. Marijan se mirno i uspravno nosio s time: bio je oprezniji i povučeniji, ali nije pustio da im se život izokrene i da postane svačiji. Praćenje je prestalo kad se Barun predao. Pričalo se da je državi masno naplatio taj čin dobre volje, mada ništa drugo nije ni mogao učiniti, prije ili kasnije. No Kata nije mogla odahnuti. Suđenje, prva presuda, žalba, druga presuda, javni nastupi onih što su osuđenika posjećivali u zatvoru, intervjui i otvorena pisma njegove supruge Magdalene, borba s Marininim povremenim napadima navaljivanja da je pusti u posjet zatvorenom ocu, sveopće iščekivanje da general iziđe na slobodu kao da će time biti izbrisano sve što je bilo, kao da će u tom času konačno pobijediti istina i pravda, i sve će sjesti na svoje mjesto.

Marina ubrzava što su bliže crkvi. Uzbuđenje uzmiče pred uznemirenošću. Sve češće pogledava Marijana, želi vidjeti ohrabrenje u njegovim očima, želi vidjeti da će sve biti dobro, ali njegov pogled sad je gore, sad dolje, sad lijevo, sad desno. Očekuje kišu, očekuje pitanja gdje je to Kata, a i jedno i drugo ispunjava ga nespokojem. Povorka je sve zgusnutija, kao i oblaci koji je sustižu. Najednom zvonjava s crkvenog tornja prekri žagor mase: razigrana zvona sazivaju svijet da se okupi pred natkrivenom daščanom binom i istovremeno pokušavaju otjerati oblake, koji nadutim trbusima teže tlu.

„Di ćemo stat?“ upita Marina.

„Di god ti misliš…“ reče Marijan i skupi se u ramenima. „Zbog tebe smo ovde. Meni je sve isto.“

Ljudi su se razmicali pred njezinim odlučnim koracima. Zaustavili su se petnaestak metara desno od pozornice. Ispred njih bila su još dva reda ljudi. Neki su prepoznali Marijana i Marinu, pa su ih nutkali da stanu u prvi red, kako i priliči. „Neka, neka“, odgovara sramežljivo Marijan, ubadajući beton vrškom kišobrana kao da stavlja točke između svojih iskidanih misli. Marinu vuče da posluša nagovore ljudi i da prođe naprijed, ipak je ona pozvanija od drugih da bude u blizini čovjeka u čiju se čast skupio narod, ali ne može se odvojiti od Marijana, ne može ga ostaviti samog kao da ga se stidi, pa da ga gledaju sažaljivo i podrugljivo, premda se ljuti na nj zbog toga što je potuljen kao na sprovodu, što nije kao svi drugi.

Kata leži na krevetu u zamračenoj sobi. Oči su joj sklopljene, ali normabel je nejak da zaustavi misli koje se uvijek vrte oko istog: sve što ju je zadesilo zaslužena je kazna, možda i preblaga, zlo se mora platiti, tako funkcioniraju život i svijet; a opet: jesu li platili koliko su trebali baš svi koji su se ogriješili o druge i o svoju dušu?, kako su se neki uspjeli izvući – poznaje ih nekoliko – i jesu li zbilja zavazda prošli suhi ispod kapi?, postoji li vaga kojom se mjeri je li plaćeno po pravdi i možemo li ikad znati koliko je iznosio nečiji ceh?; pa još: jesu li namireni njezini dugovi, je li do kraja otkupila svoj grijeh ili kazna dolazi u ratama, ovisno o tome koliko tko može uprtiti na leđa iz jednog puta?

Onog dana kad se dogodio pokolj Tomislav je oko ponoći došao k njoj u unajmljeni stan, u koji su se bili uselili dva mjeseca prije početka rata. Bio je ambiciozni zapovjednik brigade željan dokazivanja i nije se u to vrijeme često događalo da prespava u stanu. Spavao je u štabu ili na isturenim zapovjednim mjestima po neupadljivim seoskim kućama u podnožju planina. Bazdio je na alkohol, ali nije bio pijan. Naši su danas napravili glupost, jebo ih bog, rekao je i otišao u kupaonicu. Dugo se tuširao, toliko dugo da je Kata dvaput prislanjala uho na vrata da iznutra čuje znakove života. Kad se vratio, sjeo je za stol, pripalio cigaretu, i ponovio: napravili su sranje, boga im jebem. Pobili su sve u selu, rekao je, mada ona ništa nije pitala, niti ju je zanimalo. Samo se stresla kad je opet opsovao Boga. Sve, nastavio je, i djecu, i žene, i pse, i kokoši, sve. On ih je poslao, on je isplanirao napad, on im je naredio da budu nemilosrdni u slučaju jačeg otpora, on im je kazao da imaju na umu svoje mrtve i da moraju prekinuti niz teških poraza i gubitaka u posljednja tri-četiri mjeseca, svi to očekuju od njih. Ne može se, reče, sad odmaknuti kao da ništa nije bilo.

Misli na sebe, rekla mu je poslije duže šutnje, misli na nas. Nisi ih ti pobio, dodala je kad je vidio da se ne suprotstavlja, nisi ti kriv. Zatim se osmjelila da učini i korak dalje: može li se sve to sakriti, mogu li se zamesti tragovi? Tomislav nije odgovorio. Zapalio je cigaretu. Naravno da je o tome mislio i prije njezina pitanja-sugestije. Ajmo u krevet, reče Kata, kasno je. Odgovorio je da će doći za pet minuta. Dočekala ga je gola pod plahtom. Samo se opusti, šapnula mu je i liznula ga po vratu, sve će biti dobro, sad se samo opusti, zaboravi.

Zavijanje policijskih sirena prodrlo je kroz zatvorene prozore. Kata podigne glavu s jastuka. Osluškuje osovljena laktima o krevet. Stigao je. Instinktivno ustane kad je zavijanje dospjelo u ravninu njezine kuće. Podigne roletu i zagleda se kroz staklo prozora, premda ništa nije mogla vidjeti od rasplesanih gustih krošnji. Tomislav joj nikad nije bio fizički bliže u zadnjih dvadesetak godina. Kad se sirene udaljiše prema crkvi, vrati se u krevet, legne i sklopi oči. Tableta je počela djelovati.

Barun je izišao iz auta na ulazu u crkveno dvorište. Zvonjava je naglo prestala. Aplauz je trajao sve vrijeme dok je, u pratnji supruge i dvojice sinova, milio kroz špalir što se otvarao poput rajfešlusa haljine niz leđa žene. Ispred i iza njih četvero išla su po četvorica policajaca, što uniformiranih, što u civilnim odijelima. General je podizao ruke uvis i pružao ih nekima od onih što su ga željeli dotaknuti. Na bini su ga nestrpljivo čekali gradonačelnik, gvardijan, šefovi nekoliko veteranskih i stradalničkih udruženja, četvorica najistaknutijih živih ratnih zapovjednika s ovog područja, i još sedam-osam muškaraca koji su se našli gore po tko zna kojem kriteriju, ako se uopće radilo o nekakvim kriterijima a ne o njihovu manjku nelagode i višku uvjerenosti u vlastite zasluge.

„Braćo i sestre, molim vas da malo ubrzamo, da pustite generala i njegovu obitelj da nam se što prije pridruže ovdje. Da nam ne pljusne kiša, vidite kako se namrčilo. Ajte, molim vas!“ apelirao je fra Jakov Šego, gvardijan samostana. I sve se ubrzalo, špalir se raskopčao do kraja.

Marina ne zna što da učini. Da istupi pred oca ili da čeka da je on uoči? Što ako je ne primijeti među natiskanim ljudima, što ako pogleda na drugu stranu baš u času kad bude prolazio pored nje i Marijana? Što će pomisliti ljudi ako ostane tako, nigdje? Ali zar to ne bi bila njegova sramota, a ne njezina? Može li on ikad biti kriv za bilo što? Otac se približava blistavog lica, sjaji poput vinske čaše u reklami za deterdžent, gleda ravno. Marina mora brzo odlučiti, dosta je odvagivanja ponosa i poniženja. Ne može se osloniti na Marijanovu pomoć ili savjet. On zuri u vrhove svojih cipela, upire i vrti šiljkom kišobrana po tlu pokušavajući izbušiti pukotinu u koju bi propao. Trgne se tek kad mu se na tjemenu rasprsne krupna kaplja. Osjeti tanki curak niz vanjsku stranu vrata i sav se strese.

„Evo kiše, bogami“, reče i okrenu se prema Marini. Nije obratila pažnju na njegove riječi. Propela se, podigla ruku visoko i mahnula dva-tri puta. Otac ju je spazio. Lice mu se sledilo od nesigurnosti kad su im se pogledi sreli, a razblažilo se čim je kći zakoračila prema njemu, šireći ruke i osmijeh. Izljubili su se i zagrlili. Tomo je stisnuo Marininu ruku i povukao je za sobom. Kimnuo je prema Marijanu: bio je to istovremeno i suzdržani pozdrav, i znak da će sve biti u redu, da je Marina u sigurnim rukama. Marijan je uzvratio kimnuvši dvaput i zategnuvši načas stisnute mesnate usne. Prije rata, znali su se samo iz viđenja, u gradiću je bilo teško ne znati nekoga makar iz viđenja ili po čuvenju, ali Marijan je nekoliko godina stariji od Tome, pa se nikad nisu zatekli u istom društvu. Ni u ratu se nisu sreli: Marijan je bio glavni inženjer u Pošti i sve vrijeme ostao je u civilstvu. Poslije rata, dva puta bio je podigao slušalicu kućnog telefona, ne znajući da je s druge strane Tomo. Kratko su i kurtoazno bili popričali, da bi Marijan zatim predao telefon Marini ili Kati.

Marina se osvrne prema Marijanu kad je zakoračila na prvi od četiriju škriputavih basamaka koji su vodili na pozornicu. On kima u znak odobravanja, pa se priključi aplauzu mase. Marina je stala zdesna ocu, slijeva su mu bili žena i sinovi. Kiša je sve jače bubnjala po plastičnoj nadstrešnici i gušila pljesak. Isprva su se kišobrani otvarali sramežljivo, da bi se najednom prostrli nad glavama poput golemog koluta tepiha koji je netko gurnuo da se razmota niz ravnicu. Kad se začula himna, kišobrani su poskočili za nekoliko centimetara, uspravili se i ukočili.

Gvardijan fra Jakov opet iziđe za mikrofon. „Mislili smo, braćo i sestre, da vam se prigodnim govorima obratimo i ja, i gradonačelnik, i predsjednici udruga“, reče, „ali kažu mi da bi kiša mogla pokidat ovu elektroniku. Pa ćemo mi odustat. Prije nego što prepustim riječ generalu Barunu, samo da vam kažem da od sutra u samostanskoj galeriji možete razgledati izložbu grnčarskih radova što ih je general pravio na izdržavanju nepravedne zatvorske kazne. Generale, izvoli!“

Kad se stišao još jedan pljesak, Barun progovori. „Dragi sugrađani, dragi suborci i prijatelji, Hrvatice i Hrvati“, započe, „hvala vam na ovom dočeku i na tome što me niste zaboravili, što me se niste odrekli tijekom ovih teških godina. Ponosan sam na vas! Ponosan sam na sve što smo zajednički učinili za svoj narod i svoju domovinu.“

Kiša pojačava. Barun digne pogled kao da strahuje da će krupne kaplje poput metaka probiti ceradu kojom je natkrivena pozornica. I drugi gledaju uvis kao da se malo ljute na Boga.

„Neću duljiti“, nastavio je, no uto nalet vjetra obori postolje s mikrofonom. Nekoliko kišobrana poleti u zrak. Vjetar ih sažvaka u nekoliko oštrih poteza i ispljunu na krovove parkiranih auta. Barun uspije vratiti mikrofon u prvobitni položaj i uhvati ga sada s obje šake, kao štafetu. „Danas i ubuduće naš je najvažniji zadatak da sačuvamo sve ono što smo izborili i krvlju platili u ratu“, izgovori rafalno, a onda – poslije kratkog grgljanja nalik zvucima utapanja – mikrofon zanijemi. Barun nije odmah shvatio, nastavio je govoriti, čuvajmo svoje svetinje, čuvajmo svoj identitet jer bez toga smo ništa, bez toga smo kao ovi kišobrani koje nosa vjetar, sve dok mu nije prišao fra Jakov, uzeo mikrofon u ruke, lupnuo po vrhu nekoliko puta skupljenim prstima, osvrnuo se oko sebe tražeći povratnu informaciju, a zatim slegnuo ramenima i konstatirao da nema pomoći.

Kiša, nošena vjetrom, poče udarati bočno, pa ni nadstrešnica, ni lumbrele, koje je sve jače vuklo da polete u nebo, nisu štitili od vlage koja je natapala stopala, listove, leđa, vratove.

Barun i gvardijan stajali su posred bine ne znajući što da čine. Pogledavali su se s očekivanjem da onaj drugi ponudi rješenje, ali uzalud. Okretali su se prema onima iza sebe: ni od njih nije bilo koristi. Marina je zurila preda se i priželjkivala da sve ovo što prije završi. Sasvim se ispuhao balon uzbuđenja koji je danima rastao u njoj. Neki iz mase počeli su odlaziti. Isprva su se odmicali nesigurno i sramežljivo, a zatim su žustro gazili. Jedni su se sklanjali u svoje parkirane automobile, drugi su hitali prema obližnjim kućama. Fra Jakov vidi da će se svijet rasuti poput poražene vojske, pa iskorači do samog ruba bine, podiže ruke uvis i povede pjesmu, koju su u početku čuli samo oni u prvim redovima. Zatim se proširila poput plamena po prolivenom benzinu: „…oko čela zvjezdana ti kruna, ispod nogu stenje pakla zmaj. Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naša Majko, naša…“

Pjesma je zaustavila ljude, ali samo nakratko. Nevrijeme je i dalje bilo u uzlaznoj putanji. Uzmicalo se na suho s pjesmom na usnama. Gvardijan, general Barun i ostali što su stajali na pozornici nisu se pomjerali, iako su naleti vjetra ljuljali drvenu konstrukciju. Nitko nije htio biti prvi koji će uteći u samostan, ali svi su nervozno cupkali i pratili Baruna i fra Jakova, očekujući da na njihovim licima ili u nogama vide trzaj koji nagovještava bijeg.

Marina načas okrene glavu prema mjestu gdje je ostavila Marijana. Više ga nije bilo ondje. Srsi panike uspeli su joj se uz liniju kičme. Pruži pogled dalje i šire, pokušavajući prepoznati njegov tamnozeleni kišobran s nazivom neke banke. Napinjala se da ga vidi i nesvjesno se pomicala prema onom kraju na kojem su bile stepenice, odvojila se od grupe koja je stajala za leđima fra Jakovu i Tomi Barunu. Nitko nije obratio pažnju na njezino udaljavanje. Svi su netremice pratili dvojicu glavnih, a njih dvojica odgađali su povlačenje. Čekali su da se prostor ispred njih u dovoljnoj mjeri isprazni od ljudi da im nitko ne bi mogao prigovoriti da su među prvima pobjegli s barke u oluji.

Marina je spazila Marijanov kišobran blizu rastvorene crkvene kapije od kovanog željeza. Skinula je cipele, oprezno se spustila niz skliske stepenice, prebacila jaknu preko kosmatog tjemena i bosa potrčala prema kapiji. Otac je gledao za njom trenutak-dva, a onda ga je gvardijan uhvatio za ruku i povukao na drugu stranu, onu bliže vratima samostana. Na toj strani nije bilo basamaka, pa se gradonačelnik prvi spustio i pružao ruku ostalima koji su skakali na tlo s visine od jednog metra. Marina je ubrzo morala odustati od trčanja, jer se natiskana masa slijevala prema izlazu iz dvorišta. Probijala se razmičući rukom ljude: njihovi pogledi načas bi je okrznuli ljutnjom ili mrkim zaprepaštenjem, a potom su se sklanjali s izrazom isprike na licu. Nije se obazirala, držala je glavu visoko i gledala samo da joj se Marijanov kišobran ne izgubi iz vida.

„Ćaća, stani, ćaća!“ povika kad je ocijenila da mu je dovoljno blizu da je čuje. Nije čuo od pljuštanja kiše i desetaka glasova koji su se ukrštali u nerazmrsivo pletivo buke. „Ćaća!“ reče kad se probila još petnaestak koraka bliže. Okretali su se neki drugi ljudi, ali ne i Marijan. „Ćaća, bolan, ej…“ zavapi na rubu plača i naglo se zaustavi. Drhtala je, haljina joj je bila zalijepljena za kožu poput selotejpa. Neki čovjek shvatio je koga doziva. Ispružio je ruku i otraga lupnuo Marijana po ramenu. Konačno se osvrnuo, a onaj čovjek pogledom ga je proslijedio Marini. Iznenađenje mu je pomaklo glavu i torzo unazad.

Ona stoji raširenih ruku, o prstima lijeve ruke vise joj štikle, niz obraze teku potoci što odnose posljednje tragove šminke. Marijan joj priđe i rukom je obuhvati oko ramena da je skloni pod kišobran. Ona ga obgrli oko pasa i priljubi glavu uz njegova prsa. Stajali su kao da se nikad neće pomjeriti, a ljudi su ih zaobilazili.

U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora, Dore Šustić Born To Die, Magdalene Blažević Zimovalište za sove.

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Magdalena Blažević u svojoj priči „Zimovalište za sove“ osvjetljava žensku stranu rata, tijelo koje pamti traume ali i pokušava živjeti mimo njih.

*

Noću je sva petorica prozivaju uglas.

– Lina Lekpek!
– Lina… Lina… Lina…

Vuku je za noge u kuću preko puta gradskog parka. Tamo zimuju male ušare. Između dva huka, koliko između dva udarca.

– Huuu… Huuu…

Kad u snu otvori oči, pored kreveta vidi ženu i djevojčicu. Tri su joj godine. Zna točno koliko mjeseci i dana više od tri. Djevojčica se glasno smije, a žena mirno stoji držeći djevojčicu za ruku.

Nakon poroda nije vidjela bebu, niti ju dotaknula. Okrenula je glavu na stranu, čvrsto stisnutih očiju, ali je čula kad je rečeno:

– Lekpek – žensko.

Oko nje su vrištale bebe i žene u trudovima.

Babice su govorile unedogled:

– Žensko, žensko, žensko…

Žena je čekala ispred vrata rađaonice. Ruke su joj predugo čeznule za bebom. Plakala je kad su joj je dali u ruke. Lina se ne sjeća je li ona potpisala da se odriče djeteta, ili je to umjesto nje učinila njezina majka. Noću nijedna ni druga nemaju mira, majka je obilazi svaki sat i sjedi pored njenog kreveta kao da bdije pored bolesnika na samrti.

Lina je majka djevojčice, to je jasno, ali očeva je više. Petorica muškaraca iz kuće su očevi. Zato nitko ne pita za ime oca. Jednog od njih je nedavno vidjela u poljoprivrednoj apoteci. U nosnicama je osjećala oštrinu ustajalog znoja, šljivovice i vlastite krvi. Stajala je iza njega ne mogavši se pomaknuti. Promatrala je ruke što su držale sadnicu višnje. Pogledao ju je, ali je nije prepoznao. Kao što su u njezinim očima sva petorica muškaraca dobila isti lik, tako su u njegovim sve djevojke i žene iz kuće imale isto lice. Okrenula se kad je izašao i promatrala ga kroz staklenu stijenku. Utovario je sadnicu i odvezao se.

Lina je mislila: iste ruke udaraju njezin obraz i njeguju stablo višnje.

*

– Samo u vašem gradu: Cirkus Embell Riva!!!

Kombi s razglasom je nekoliko dana kružio ulicama grada, predgrađem i okolnim selima. Ljudi su virili kroz otvorene prozore, naginjali se preko balkona da bolje vide i čuju o čudima koja se najavljuju – žena na trapezu, majmun na triciklu, udav dugačak preko četiri metra… Bilo je kasno proljeće, gotovo ljeto, a grad je izgledao kao da je došla jesen – po ulicama suho lišće i prašina, u saksijama na balkonima pokoja suha geranija. Na prvu bi se reklo da u zgradama nitko ne živi i da se čeka da se rupe od metaka i gelera zakrpe i navuče nova fasada, ali vrijeme je prolazilo i ništa se od tog nije događalo, samo bi ponegdje na mjestima gdje ih do tada nije bilo, iznikle nove kuće ili zgrade što su stršale od okoline jarkim bojama i novim načinom gradnje.

Kamioni cirkusa su bili parkirani na poljani što se prostire od školskog dvorišta pa sve do pruge. Lina je stajala uz ogradu dvorišta i promatrala kako se pred njenim očima podiže čitav novi grad, onakav o kakvim se moglo pročitati samo u bajkama. Iza nje je stajao Kan. Spustio je glavu na njezinu dugu kosu i pomislio da miriše na topli kompot od šljiva. Iz kamiona su izvodili slonove. Lina ih nikad prije nije vidjela uživo. Vodili su ih iza šatora gdje su iz plastičnih bačvi pili vodu. Šator je ličio na divovsku lizalicu s plavo žutim prugama.

Kan ju je uhvatio za ruku i poveo niz ulicu, iako nastava još nije bila gotova. Dok su hodali Lina je zastajala, vrtjela se na prstima kao da pleše, podizala kosu na tjemenu pa je puštala da padne preko ramena kao teški vodeni slap. Činila je to često, svaki put kad se željela uvjeriti da je ona dugokokosa Lina, slobodna da hoda ulicama vlastitog grada s mladićem kojeg je sama izabrala. Druga Lina je ostala zatočena u kući preko puta gradskog parka. Tamo su prozori zakovani, pred zaključanim vratima stražare tri rotvajlera. Nije se bojala kad su lajali, nego kad su cvilili. Tad je znala da će začuti muške glasove i odlučne korake.

Vlastito ime joj odzvanja u ušima.

Sva petorica su joj razapinjali tijelo u sobi s krvavim madracima. Jedan za drugim širili ruke i noge. Rikali su nad njom kao gladni lavovi. Lina je nepomično ležala jer su je tako manje tukli.

Tijelo joj je mlado, tek zasađeno stablo višnje.
Zacjeljuje samo. Rana na ranu, ožiljak na ožiljak.

Kad bi zadnji od petorice zakopčao hlače, nogom bi udario o rub madraca i Lina bi se tada pridigla i spustila rub haljine preko grudi, stomaka, do koljena. U tim je trenucima nije boljelo, kao da je cijelo tijelo utrnulo, otporno na bol. Ustala bi i osjetila kako joj se vrti u glavi, mrači pred očima, ali noge su išle same, svaki dan su prelazile isti put. Šutjela je kad bi ušla u sobu punu žena. Šutjele su i one i njena majka. Krv što joj je curila niz noge majka je brisala haljinom. Uzela bi je u naručje kao da je još uvijek dojenče i naslonila joj glavu na grudi. Lina bi tada čula kako u majčinom nepomičnom tijelu srce udara snažno, kao divljoj životinji u trku.

Kan je Linu s ulice poveo u kafić u koji su dolazili svakodnevno. Sjeli su i naručili pelin.
Ustao je i ubacio kovanicu u džuboks:

Tvoje ruke u neskladu
između zbilje i sna…

Konobar je donio dvije čaše i spustio ih na stol. Lina je uzela svoju i popila gutljaj toplog pelina. Kan je zapalio cigaretu u svojim ustima i dao je Lini. Primaknuo je svoju stolicu njenoj i poljubio je u vrat. Ugrizla ga je za usnu i potekla je krv. Kan se nasmijao i obrisao je prstom. Lina je povukla dim, ostavila cigaretu u pepeljari i otišla u toalet. Za njom je otišao Kan. Tamo su se uzdasi miješali s prigušenom muzikom.

Hajde uzmi me sa sobom
uradi mi sve što znaš…

*

Kupili su ulaznice i sjeli u prvi red do pozornice. Napolju su se ljudi naguravali jedan do drugoga – žene su držale veću djecu za ruke, a muškarci su s cigaretom među usnama podizali onu sitniju na ramena. Svi su bili odjeveni u najbolje haljine i košulje kupljene na pijaci gdje se preprodavala roba s Arizone. Sjedala pod šatorom su se brzo punila i dok se Lina okrenula bila je okružena mnoštvom čiji su se glasovi i smijeh stopili u jednoličan, nepodnošljiv zvuk. Lina se okretala i vidjela ih sve – petoricu, ženu i djevojčicu.

Kan je mislio: sa mnom joj se ništa loše ne može dogoditi.
Lina je mislila: Od svijeta te ne može spasiti ni majka.
On je držao kokice između njih, ona je jednom rukom stiskala limenku Fante, drugom podizala i spuštala kosu.

Kad su ih na kamionu dovezli pred kuću preko puta gradskog trga, silazile su polako, jedna za drugom, čekajući u redu kao da čekaju pred prodavaonicom na kruh i mlijeko. Lina je držala majku za ruku sve dok nisu stale pred vojnika, tad ju je majka gurnula iza sebe kao da će time spriječiti neminovno. Čula je kako nož siječe majčinu kosu, a onda i sama osjetila grubost nestrpljivih ruku jer se njena kosa opirala, kao da se u tom času preobrazila u žice. Učinilo joj se da se na hrpi pomiješanih, plavih, riđih, smeđih i crnih vlasi već nahvatalo inje, kao prašina na odbačene niti u krojačkoj radnji. Majka ju je vidjela tek kad je ušla u kuću, u sobu u kojoj će ostati idućih trideset pet dana. Žene bez kose bile su stare, smežurane kao suhe šljive. Nije mogla podići ruke i dodirnuti glavu. To bi je zaboljelo jače od bilo kakvog udarca.

Žene su sjedile po podu, drijemale su od umora ili širom otvorenih očiju zurile u prazno. Lina je stajala pored prozora i gledala kako na crne borove pada snijeg. Mislila je o nježnosti suhih pahuljica i perju malih ušara.

Od raja ju je dijelio samo skok s balkona.

Pod šatorom se ugasilo svjetlo i nastupio muk, a potom je nekoliko reflektora osvjetlilo pozornicu gdje se pojavio muškarac odjeven u ljubičasti svileni kostim. Za njim su jedan za drugim izlazili lavovi. Penjali su se na metalne konstrukcije i sa njih kroz obruč skakali na tlo. Mnoštvo pod šatorom je pljeskalo.

I petorica i lavovi su joj bili preblizu, malo bi im trebalo da skoče i zubima joj prerežu grkljan.

*

Lina se sutradan ujutro nije pojavila u školi iako je iz stana izašla u uobičajeno vrijeme, sa ruksakom na leđima. Umjesto u školu, gdje ju je u dvorištu čekao Kan otišla je na autobusnu stanicu i novcem za užinu kupila jednosmjernu kartu za mjesto čije ime nije izgovarala naglas. Nije znala kako će se vratiti, ali snaći će se već nekako, mogla bi pješice stići u vrijeme kad nastava završi. U autobusu je sjedila uz prozor. Promatrala je porušene kuće uz cestu, bez prozora s crnim tragom vatre i dima na ostacima fasade i gomilom šuta iznutra iz kojeg su nekim čudom rasla stabla i cvjetalo grmlje, kao što iz zaboravljenih grobova cvjeta korov ili neka izdržljiva ruža. Uz rub šume i među kućama uz raslinje bujale su i divlje deponije. Sunce što se podizalo trebalo je tim prizorima dati na vedrini, a Lina je pomislila kako pod zlatnom svjetlošću izgledaju još jadnijim.

Autobus se ljuljao i škripao, poskakivao po rupama na cesti i došla joj je mučnina, bojala se da će povratiti pa je zabacila glavu u naslon i zatvorila oči. Vozili su se nešto više od pola sata kad su stigli, a njoj se činilo da je trajalo mnogo duže. U njezinoj je glavi to mjesto bilo negdje daleko, a zapravo je sve vrijeme tu, iza ugla. S autobusne stanice je izašla na ulicu pa se spustila prema mostu. Treba još skrenuti lijevo pa ići naprijed do trga.

U gradskom parku je promatrala krošnje crnih borova i pitala se borave li male ušare tu i ljeti. Osluškivala je, ali je bilo tiho kao u hramu. Prvi put je na mjestu koje je s prozora promatrala toliko puta. Odatle je vidjela kuću.

Izgledala je mnogo manja nego što je se sjeća, premalena za onoliko žena koliko ih je tamo bilo zatvoreno. Bila je sigurna da u njoj nitko ne živi. Tako i treba biti, pomislila je, na takvim mjestima nitko ne bi trebao živjeti. U dvorištu kuće nije bilo ničega, samo suncem spaljena trava. Prešla je cestu i ušla kroz kapiju. Na vratima je kvaka bila zahrđala. Uhvatila ju je i pokušala otvoriti, ali je bila zaključana. Na verandi u prizemlju na koju se iz kuće izlazilo kroz staklena vrata bile su zgažene konzerve od piva, opušci i stara drvena stolica. Lina je provirila kroz staklo i vidjela da su zidovi iznutra išarani sprejom, od namještaja je ostao samo kauč i luster. Uzela je stolicu i njome razbila staklo pa nogom slomila komade koji su ostali stršati.

Ući će i popeti se u sobu s krvavim madracima. Da se uvjeri da nje tamo više nema.

Iz parka su se začule sove.
Huuu… Huuu…

U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire , Lore Tomaš Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona, Marka Stričevića Ruska tragedija, Ivane Perić Palestinska flora, od rijeke do mora i Dore Šustić Born To Die.

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. Novi tekst u našem serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ autorice Dore Šustić govori o jednom specifičnom, globalno raširenom i dugotrajnom ratu koji ima vlastite parole, vođe, žrtve, groblja… – ratu protiv prava žena na izbor.

Maura, mama te čeka ispred ulaza. Maura, mama te čeka ispred ulaza, javljaju preko razglasa. Maura se izgubila. Mama je čeka ispred ulaza, a mi ostali, nas šezdeset osam tisuća, čekamo našu Mother, kako piše na transparentima diljem hipodroma. Večer je topla. Kraj proljeća, ono vrijeme kad sve može proći, minice na čizme, mrežasti topići na kožnate jakne, grudnjaci, tajice, traperice, japanke. Većina ljudi na hipodromu su mlade djevojke i njihova kvir društva, i većina mladih djevojaka ovjenčana je cvijećem i odjevena u bijelo, u haljine s puf-rukavima kakve su nekoć nosile mljekarice. Ljupkost pastorale razbijaju robusne kožnate čizme kakve sam i sama obula. Stojimo u redu za pivo, prijateljica i ja. Okrećem glavu ne bi li vidjela Mauru. Nemam pojma kako izgleda, ali zamišljam bubuljičastu djevojčicu s krunom plavih ruža, u majici na kojoj piše Pretty when you cry. Povremeno pogledam u nebo. Oblaci su tamni i ispupčeni. Samo što ne puknu.

Osjećamo ono blago unutarnje pjenušanje, strepnju svojstvenu velikim koncertima. Ana strepi i da joj netko ne stane na stopala; izula se čim smo stigle na milanski San Siro. Propinje se na prste kako bi vidjela što se događa u prvim redovima, ali predaleko smo, ne vidimo ništa. Pratimo ostale i čekamo da plima mobitela razlomi pozornicu na desetak tisuća bliještećih kadrova. Kad se to i dogodi, znamo da se Mother ukazala.

Barbie-Bogorodica u srebrnim kaubojskim čizmama. I Lana nosi cvjetni vjenčić u kosi. Kreće se ukočeno, pomalo nezgrapno, pazeći da u svakom trenu ostane lijepa. Barem mi se tako čini dok je gledam kao snop svjetlećih dioda na visokom LED tornju. Pjeva plačljivog izraza lica – čak i kad se nasmiješi, čini to nekako tugaljivo. Čekaj. Pa sekundu prije je bila drugačije obučena. Okrećem se prema Ani. Ništa nam nije jasno. U kristalnoj plavičastoj haljini Lana se vrti oko vlastite osi kao figurica u glazbenoj kutijici. Je li to što vidimo na zaslonu živa osoba ili igra svjetla, ne mogu odgonetnuti. Prvi put u životu vidim hologram.

Nedavno su koncerte održali Tupac Shakur, Whitney Houston i Maria Callas. Vjerujem da takav događaj može imati sličan učinak kao nastup žive osobe. Zatvoriš oči jer ionako ne vidiš pozornicu, i na trenutak povjeruješ da je vrijeme savitljivo poput leđa Laninih plesačica, i da vidiš nemoguće, nekoga koga više nema, koreografiju koja se prvobitno izvela u nekom drugom vremenu, u drugim okolnostima, a izvodi se sada, ispred tebe, i izvest će se opet, na isti način, još stotinu puta.

Per tutti i compagni caduti! Presente!

Tako nekako se osjećam i mjesec dana nakon koncerta dok sjedim pred YouTubeom u jednom malom istarskom mjestu. Vani je pakleno vruće, točnije, trideset i osam stupnjeva, a meni je u stanu bez klime hladno. Pišem bilješke za ovaj tekst i gledam u zaustavljeni kadar na snimci. Na prvi pogled kadar izgleda kao komad crne tkanine proštepane bež koncem. Kad se čovjek malo bolje zagleda, vidi da su te bezlične točke u boji kože zapravo ćelave glave koje gledaju sve u istom smjeru. Crnu pozadinu tvore njihova monokromna odjeća (traperice i crni duksevi) i oštre sjene koje popunjavaju prostor između pravilnih vojničkih formacija. Glas izvan kadra izvikuje Per tutti i compagni caduti!, a zbor grlenih muških glasova odgovara Presente! Čini se da glasovi uopće ne pripadaju toj gomili bezličnih točaka, već su dodani ispod slike kao zvukovna traka iskopana iz povijesnog arhiva, snimljena pred osamdeset godina. Kad uzviknu Presente!, muškarci podignu desne ruke u zrak, skupljenih prstiju, dlanovima okrenutih prema tlu. Strijele u boji kože uznemire crninu pa ponovno nestanu. I tako nekoliko puta. Uzvik – strijele. Uzvik – strijele.

Svako doba ima svoj fašizam, piše Primo Levi 1974. Danas, svaki fašizam ima svoju domovinu. Demonizacija migranata, stvaranje financijskih elita zahvaljujući grezom kapitalizmu, uskraćivanje građanskih prava ženama, homoseksualnim, nebinarnim i transrodnim, općenito kvir osobama, abortiranje prava na pobačaj prakse su koje sve te fašizme, razbježale po svijetu kao rakova djeca, povezuju s njihovom majkom Italijom. Jer ipak je fašizam, 23. ožujka 1919., izniknuo upravo u Milanu, gdje i snimka na kojoj dvije tisuće crnokošuljaša skandira u slavu Sergiju Ramelliju. Počast palom fašistu izrazila je preko svojih društvenih mreža i trenutna talijanska vlada na čelu s Georgijom Meloni. Njezina stranka Braća Italije ukorijenjena je u Talijanski socijalni pokret (Movimento Sociale Italiano, MSI), osnovan godinu dana po završetku Drugog svjetskog rata od strane članova Mussolinijeve Nacionalne fašističke stranke u želji, naravno, da se fašizam, u svakom budućem dobu, održi na životu.

I doista, fašizam se održao na životu. Snimka je nastala svega nekoliko tjedana prije našeg koncerta. Što bi se dogodilo da su se ta dva događaja, Lanin koncert i neofašistički skup, odvili istu večer, pod istim nabreklim oblacima? Tko bi koga nadglasao (znam, ali ipak nas je bilo šezdeset osam tisuća)? Tim Lana ili tim Duce?

Svako doba ima svoj fašizam, piše Primo Levi 1974. Danas, svaki fašizam ima svoju domovinu

Rat protiv slobode izbora

Sam Mussolini je govorio: Rat je muškarcu isto što i ženi majčinstvo. Ekshibicija nametnute društvene funkcije, ali i, dodala bih, poprište traume koju rat, bilo da se radi o ratu na fronti, bilo o ratu u klinikama za pobačaje, neminovno ostavlja. Osim oružanih ratova na ukrajinskim, palestinskim, sudanskim, mjanmarskim, jemenskim i inim frontama, u svijetu se danas vodi nikad perfidniji rat za izbor, odnosno rat protiv slobode izbora. Taj rat nije novost; vodio ga je i politički padre današnje Italije, na domaćem terenu. U domovima, tvornicama, bolnicama, ulicama po kojima je hapsio žene koje su dijelile informacije o kontracepciji i pobačajima. A pobačaja je bilo mnogo, jer je silovanje uvriježena ratna praksa. Sve su to, međutim, bili ilegalni pobačaji, jer je pobačaj za vrijeme Drugog svjetskog rata bio zakonom kriminaliziran. Pitanje ženskih prava svodilo se na pitanje nataliteta i pregnuća ženskog tijela za reprodukciju (premda nije samo žensko cis tijelo sposobno za reprodukciju, u kontekstu fašističke prošlosti koristit ću sigurno već zastarjeli pridjev žensko). Glavna ženska uloga stoga bila je ona majčinska. Žena je majka budućih vojnika. Mussolini je htio puno djece, idealno njih dvanaest komada – trebalo je slati vojnike u Etiopiju, Eritreju, Somaliju, Libiju. U svojim javnim nastupima Meloni danas koristi manje-više istu retoriku kad kaže da bi primarna težnja mladih žena trebala biti upravo majčinstvo. Možda kalkulira koliko je vojnika još potrebno poslati na Lampedusu.

Prisiljavanje na majčinstvo u Italiji je danas, kao i u Mussolinijevo doba, zakonski dozvoljeno. Negdje u istom periodu kad je izašla ona YouTube snimka, izašao je i zakon kojim je talijanska vlada dozvolila pro-life skupinama da u klinikama za pobačaje odgovaraju žene od prekida trudnoće. U intervjuu koji je neposredno prije izbora 2022. dala The New York Timesu, Meloni je izjavila da je njezin odnos spram pobačaja veoma dubok jer ju je majka, nakon što ih je otac napustio, zamalo pobacila. Zbog toga, kaže, važno joj je da žene koje razmišljaju o pobačaju imaju drugu opciju.

Ta rečenica je besmislena. Ženama je često jedina opcija zadržati neželjeno dijete. U Italiji se, kao i u Hrvatskoj, šezdeset posto ginekologinja i ginekologa priziva na savjest. Zdravstvene i pro–life institucije odbijaju obaviti medicinski indicirane pobačaje (slučaj Valentine Milluzzo), prisiljavaju žene na boravak u bolnici tijekom medikamentoznog abortusa kad većini žena odgovara biti u udobnosti svojeg doma, odnosno svoje kupaonice; zagovaraju zakonsku odredbu kojom bi žene prisilili da poslušaju otkucaje srca fetusa prije dogovorenog zahvata, čime ih zakucavaju u arbitrarni narativ da je abortus ubojstvo. No što ako i jest ubojstvo? I što ako na to ubojstvo imamo pravo? Nismo glupe, razumijemo uloge. Ponekad biramo smrt.[1]

Čak i kad uspiju legalno dogovoriti pobačaj, žene ga moraju platiti. Što znači da samo neke žene imaju prvu opciju. A ako ga i uspiju platiti, prijeti im ponižavanje i ušutkivanje molitvama i slikama fetusa poput onih pred bolnicom u Petrovoj.

Mussolini je htio puno djece, idealno njih dvanaest komada – trebalo je slati vojnike u Etiopiju, Eritreju, Somaliju, Libiju. U svojim javnim nastupima Meloni danas koristi manje-više istu retoriku kad kaže da bi primarna težnja mladih žena trebala biti upravo majčinstvo. Možda kalkulira koliko je vojnika još potrebno poslati na Lampedusu

Polja anđela

U romanu Malina Ingeborg Bachmann opisuje sljedeći košmar: junakinja romana sanja jezero kraj kojeg se nalazi groblje umorenih kćeri. Kćeri su umorene na različite načine: plinskim komorama, elektrošokovima, sibirskim gulazima, smrznute u ledu, bačene u vatru, ugušene u lavini; jednu je čak pojeo krokodil. U svim junakinjinim snovima neprijatelj je otac. On joj oduzima glas. On je pokušava ubiti i seksualno iskoristiti. Ona pak pokušava progovoriti, na raznim jezicima, ali nema jezik. Nema jezik jer joj ga je otac, fašist, iščupao.

Krajem lipnja ove godine na gradskom groblju u Slavonskom Brodu izgrađena je nova grobnica označena natpisom Svetost života. U nju će se ukapati prerano preminula, nerođena i pobačena djeca. U Italiji su se takva groblja, poznata u narodu kao polja anđela, pojavila i ranije. Bijeli križevi s imenima žena koje su pobacile postavljeni su na mjestima gdje su zakopani njihovi abortirani fetusi. Jedan takav križ na rimskom groblju Flaminio otkrila je Marta Loi. Kontaktirala je mrtvačnicu i saznala da su pokopali njezin fetus premda je u klinici za pobačaje izričito rekla da ne želi ukop. Oglušili su se na njezin zahtjev, a s obzirom na to da fetus nije imao ime, na bijeli križ zakucali su Martino.

U šetnji novigradskim grobljem zamišljam kako bih se osjećala da naletim na svoje ime na jednom od drvenih križeva zataknutih u zemlji. U najmanju ruku čudno. Čudna je i atmosfera oko groblja. Preko puta je pečenjara. Zaposlenice čuče ispred stražnjeg ulaza i puše cigarete. Toliko je vruće da šute. Na putu do groblja prolazila sam kraj starog lunaparka u kojem se vrtio ruzinavi ringišpil. Konji su zbog odbljeska sunca izgledali kao da se cijede sa srebrnih šipki. Kao ražnjići u pečenjari. To malo istarsko mjesto, za koje bi talijanska premijerka rekla da je talijansko, živi samo ljeti. Inače je gradić duhova – propalih ribljih restorana, napuštenih apartmanskih kompleksa i balkona na kojima trule madraci. I da, jedno staro groblje, gdje skrivajući se u hladu čempresa čitam imena s epitafa i razmišljam o djevojci koju ću u ovom tekstu nazvati N. N. mi je pisala pred nekoliko mjeseci raspitujući se o dostupnosti pobačaja u Virovitici. Odgovorila sam joj da prema podacima i iskustvu naše udruge svi virovitički ginekolozi i ginekologinje imaju priziv savjesti. Morat će doći u Zagreb. N. ima sedamnaest godina. Ima šestomjesečnu bebu i dečka koji je zaprijetio da će joj, ako pobaci, bebu oduzeti. N. se boji da će opet biti nasilan prema njoj kao što je bio u prošloj trudnoći. Nema puno vremena. U jedanaestom je tjednu. Piše mi da želi pobaciti, da vjeruje u ispravnost te odluke mada, kaže, zna da je pobačaj grijeh. Dajem joj informacije. Samo želim da ovaj košmar što prije završi. Tu sam, odgovaram, ali ona dalje ne piše.

Sedamdeset tisuća žrtava godišnje

Prije selidbe u centar grada, nona i nono živjeli su u Janka Polića Kamova, na Pećinama. Imali su divan pogled s balkona na Kvarnerski zaljev i plavog Volva kojim su skupa išli na posao. Nona je radila kao medicinska sestra, a nono je bio kirurg. Preselili su se silom, uhapšeni zbog onog što su obavljali u kuhinji s pogledom na more, na mramornom stolu. Za istim tim stolom nona mi je pričala kako je više od hladnoće mramora ženama godila anonimnost. Bilo im je važno da ih nitko ništa ne pita. Da se imaju gdje odmoriti. To je bilo pred šezdeset godina. Premda je društvo tehnološki toliko napredovalo da nam danas hologrami pjevaju na koncertima, i dalje se vodi rat za izbor, i dalje se vrše ilegalni pobačaji na kuhinjskim stolovima, i dalje se pitanje pobačaja postavlja kao pitanje ubojstva.

N. je jedna od četrdesetak žena koje se mjesečno jave našoj udruzi tražeći informacije kako da što diskretnije obave zahvat. U strahu od moralne osude svojeg liječnika opće prakse, ginekologinje ili poslodavca, mnoge žene ne žele da im pobačaj ostane evidentiran u medicinskom kartonu. Ne žele da itko to zna. Odlaze u Sloveniju. Nakon zahvata truckaju se s nepoznatim ljudima u autobusu ili BlaBlaCar-u. Isti dan idu na posao. Skrivaju grčeve, slabost i obilna krvarenja, a u pauzi za ručak provjeravaju jesu li izgubile plod. I to su u principu pozitivna iskustva. Osim u zakonskim zabranama i javnom šejmanju, nasljeđe fašizma ogleda se i u sramu koji prouzrokuje bilo kakav otklon od jednoumlja. U strahu od šejmanja, žene se izlažu mnogo opasnijim rizicima od legalnog pobačaja u inozemstvu. Kao i svaki drugi rat, i rat za izbor ima svoje žrtve. Godišnje njih sedamdeset tisuća.

Nakon što je američki Vrhovni sud 2022. poništio nacionalno pravo na pobačaj, sve više međunarodnih znanstvenih studija upozorava na korelaciju između teško dostupnog pobačaja i viših stopa samoubojstava među ženama reproduktivne dobi. Nismo glupe, razumijemo uloge, ponekad biramo smrt sada zvuči jezivo. Ne čudi zato da sve više žena u SAD-u podvezuje svoje jajnike. Podvezivanje jajnika, čini se, postaje gesta otpora; prišivanje jezika natrag u tijelo.

Premda je društvo tehnološki toliko napredovalo da nam danas hologrami pjevaju na koncertima, i dalje se vodi rat za izbor, i dalje se vrše ilegalni pobačaji na kuhinjskim stolovima, i dalje se pitanje pobačaja postavlja kao pitanje ubojstva

Vječni rat

Na novigradskom groblju, kraj špine gdje stoje kantice za zalijevanje cvijeća, nailazim na nadgrobnu ploču s ugraviranom crvenom zvijezdom. Ispod zvijezde pišu imena palih boraca, a ja nastavljam s razgibavanjem mašte i zamišljam neka druga imena. Zamišljam da na bijelim križevima umjesto imena žena koje su izabrale, poput Marte Loi, prvu opciju, pišu imena žena koje su pale u ratu za izbor. Talijanska pjesnikinja Amelia Rosselli, kći antifašista Carla Rossellija, kojeg su skupa s njegovim bratom smaknuli fašisti, piše da je svaka bijela stranica polje sjećanja. Pa neka tako bude i s ovim tekstom. Zovem Anu, inače novinarku, da me podsjeti na imena koja tražim. Na Anku Bobinec, Veru Dragić, Matildu Jelinek, Kristinu Kuharić, Jagu Kožuh, Anicu Matošinski, Mariju Šuk i Mariju Seleš. Te su žene provele deset ili dvadeset godina u tamnici jer su pomagale drugim ženama pri pobačaju.[2] Neke su bile i strijeljane, kaže mi Ana. Marija Stramičar, primalja iz Tuhelja, odazvala se 13. lipnja 1942. na molbu druge žene da joj pomogne izvršiti pobačaj. Dva mjeseca poslije, u bijeloj primaljskoj kuti, strijeljale su je ustaše u Zagrebu.

Stojim kraj Ane u metrou. Nagovaram je da pronađemo birc i popijemo još koju cugu, ali bez uspjeha. Oči su joj prekrivene tankim žilicama, crvenim i razgranatim kao linija metroa na mapi iznad ulaza. Žuti rukohvat dijelimo sa zgodnim skinheadom. Na krivoj strani povijesti, govori mi Ana, jer u crnoj haljini izgledam kao da idem s njim u provod. On i njegova ekipa, grupica muškaraca u crnom, izlaze na idućoj stanici. Gledamo ih kroz prozor kako se postrojavaju na platformi kao da ih gore čeka rat. Koji rat? „Uvijek je rat. Ovdje je uvijek nasilje. Ovdje je uvijek borba. Vječni je rat.“^[3] Jedan od muškaraca razmotava zastavu. Ostali se okreću prema njemu i salutiraju. Vrata metroa su se zatvorila i ne čujemo što izvikuju. Djevojka u bijelom pored nas pušta Lanu s mobitela, Driving in Cars with Boys pa Born to Die. Gledamo ih kako gmižu za talijanskom zastavom kao crvi za lubenicom. I konačno, Ana pristaje na moj prijedlog. Ne znamo kamo idemo, ali idemo dalje, za svim ovim ženama u bijelom.

[1] Maggie Nelson, The Argonauts, Graywolf Press, 2015., str. 94.
[2] Ana Lovreković, Bilješke iz povijesti pobačaja 1, libela.org. Više na: https://libela.org/sa-stavom/nismo-mi-krive-biljeske-iz-povijesti-pobacaja-1/.
[3] Ingeborg Bachmann, Malina, Globus Nakladni zavod, 1992., str. 178. S njemačkog prevela Truda Stamać.

Pročitajte i tekstove Marka Pogačara, Zorana Ferića, Lore Tomaš, Marka Stričevića i Ivane Perić iz serijala „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“.

* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

 

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. U nastavku donosimo tekst Ivane Perić o motivima flore – cvijeća, plodova, samoniklog bilja – u palestinskoj književnosti.

Palestina i maslina, bit će prva asocijacija većini ljudi.

Maslina je simbolički najjača, najprisutnija biljka u imaginariju o palestinskoj zemlji. U grane joj se upleću mir i otpor, korjenitost zavičaja i horizont vječnosti. Ali nije sve u maslini, ne može maslina sama Palestinu živjeti. Palestinska je flora šarolika, na kršu i pijesku istočnog Mediterana raste žilava raskoš.

Bademi i rogač

Na palestinskoj obali i u zaleđu redaju se badem, bor, kadulja, komorač, lovor, lavanda. U pjesmi „Kontrapunkt“ (Izabrane pesme, Kontrast, Beograd, 2023., prijevod Tatjana Botić) najpoznatiji palestinski pjesnik Mahmud Derviš piše: „Krv / i krv / u tvojoj zemlji / u mome i tvome imenu / u cvetu badema / u kori banane / u mleku deteta / u senci i na svetlu / u zrnu žita, u kutiji soli.“

Voditelj poljoprivrednog sektora pokrajine Han Junis Husam Abu Sa’da prije tri godine medijima je ispričao kako su izraelske snage iščupale stotine stabala badema tijekom okupacije Gaze. Osim toga, okupatorska vojska redovno raspršuje štetne kemikalije po poljoprivrednom zemljištu o kojem brinu Palestinci. Bademima u Gazi prijeti izumiranje i zbog izraelske zlouporabe zaliha podzemne vode. Podzemnu vodu Palestinci su primorani obnavljati morskom vodom koja je za poljoprivredu štetna. Prema procjenama UN-a, čak 96 posto pitke vode u Gazi je zagađeno.

Izvore vode i bademe u pjesmi „Susret na aerodromu“ (zbirka So What, Copper Canyon Press, Port Townsend, 2006., prijevod Peter Cole, Jahija Hidžazi i Gabriel Levin) spominje i nazaretski pjesnik Taha Muhamad Ali. U pjesmi se prisjeća kako ga je njegova simpatija jednom u selu, kad su išli po vodu na izvor, pitala – „što mrziš, a koga voliš?“. Odgovorio je da voli izvor i put do izvora, da štuje sredinu tih jutarnjih sati. „A ti si se nasmijala / i badem je procvjetao / i šikara se razglasala od slavuja“, piše Ali.

Na plitkom planinskom tlu od Dženina do Hebrona rastu vinova loza, mahunarke, žitarice. U Jordanskoj dolini, najvažnijem navodnjavanom poljoprivrednom području na Zapadnoj obali, dominiraju voćnjaci, citrusi. Na tom i ostalim područjima Palestine u kojima još uvijek ima šikara i šuma raste divlji rogač. Nađe ga se još uvijek i u Gazi, ali ondje je rogač kultivirana sorta. U pjesmi „Rogač“ (časopis The Baffler, 2021., prijevod Fadi Džudah), pjesnik iz Nablusa Tarik Al-Arabi piše: „Rogač je iščupan iz korijena. / Još uvijek ne znam kakva si kad te uhvati gripa. / Rajčice su ove sezone jeftine / a poljoprivrednici tužni. / Sačuvao sam najbolje za tebe.“

Na obalama Gaze miješaju se pješčane dine, vapnenac i glina. U močvarnom rezervatu Wadi Gaza niču sikavica, zečina i čičak, sve što se nađe i u šetnji kraj Vranskog jezera. Pojas Gaze nekad je bio poznat i po uzgoju voća, ali postepenom izraelskom otimačinom zemlje, uskratom vode i ostalih bazičnih resursa te sprječavanjem izvoza palestinskih proizvoda sadnja voća u Gazi svedena je na minimum.

Husam Abu Sa’da prije tri je godine medijima ispričao kako su izraelske snage iščupale stotine stabala badema tijekom okupacije Gaze. Osim toga, okupatorska vojska redovno raspršuje štetne kemikalije po poljoprivrednom zemljištu o kojem brinu Palestinci. Bademima u Gazi prijeti izumiranje i zbog izraelske zlouporabe zaliha podzemne vode

Cvijeće Palestine

U pokušaju da se (poljo)privredno smisli nešto novo, devedesetih je Pojas Gaze doslovno procvjetao. Cvjetna industrija razvila se na sjeveru (Bejt Lahia) i jugu Gaze (Rafa). Godine 1998. iz Gaze je u ostatak svijeta (primarno Nizozemsku) izvezeno oko 80 milijuna cvjetova. Uzgajale su se krizanteme, karanfili, ruže, uglavnom na malim obiteljskim gospodarstvima. Nakon izraelske blokade enklave 2007. godine Palestincima u Gazi dozvoljen je izvoz samo 5,5 milijuna rezanih cvjetova. Kasnije je okupatorski režim uvodio dodatne restrikcije, a danas se uzgoj cvijeća sveo na nekoliko plastenika u Rafi.

U zbirci Rifqa (Haymarket Books, Chicago, 2021.) koju je pisao na engleskom jeziku, mladi pjesnik i novinar iz Istočnog Jeruzalema Mohamed El-Kurd predstavlja nam ženu koja ga je svaki dan po povratku iz škole dočekivala na kućnom pragu. U rukama je uvijek imala mali buket jasmina, omotan u papirnatu maramicu. Zvala se Rifka, bila je njegova baka i bila je starija od Izraela. Ikona palestinskog otpora, umrla je u ljeto 2020. godine i u smrt ponijela 103 godine života.

El-Kurd je u djetinjstvu svjedočio kako njegova baka, tada 80-godišnjakinja, maže prosvjednike jogurtom i trlja ih lukom nakon što su ih izraelski vojnici zasuli suzavcem. Kako se svojim tijelom suprotstavlja naoružanim vojnicima, kako američkim doseljenicima govori da im zemlja po Bogu ne pripada, „kao da je Bog agent za nekretnine“. Rifka mu je uzela molotovljeve, piše El-Kurd, „bit će dobre vaze za jasmin“.

Jasmin je obilježio život i Fadvi Tukan, kanonskoj palestinskoj pjesnikinji, jednoj od rijetkih koje svrstavaju uz bok Dervišu. Jedan joj je jasmin poklonio dječak koji joj se udvarao kad je imala trinaest godina, a obitelj joj je zbog toga zabranila da nastavi školovanje. Tukan se nakon incidenta ipak i dalje obrazovala, ali uzimajući privatne sate kod kuće. Imala je sreće jer joj je to dobrostojeća familija mogla priuštiti, a najviše joj je pomagao brat Ibrahim Tukan, koji je 30-ih godina prošlog stoljeća bio poznati nacionalni pjesnik i pozivao na borbu protiv britanske vlasti. O Palestini je Tukan kao priznata pjesnikinja pisala mnogo, vezujući je često za obnavljajuću moć tla i blagodarnu ljepotu cvijeća.

Devedesetih je Pojas Gaze doslovno procvjetao. Cvjetna industrija razvila se na sjeveru (Bejt Lahia) i jugu Gaze (Rafa). Godine 1998. iz Gaze je u ostatak svijeta (primarno Nizozemsku) izvezeno oko 80 milijuna cvjetova. Uzgajane su krizanteme, karanfili, ruže

Procvali makovi

Jasmin je cvjetna zvijezda Levanta, ali vidike nam pomaže širiti i drugo poljsko cvijeće i samoniklo bilje Palestine – ciklame, šumarice, makovi, tulipani, tratinčice, neven, kamilica. Jedan od divnijih videa iz Gaze koji se na društvenim mrežama pojavio tijekom devet genocidnih mjeseci prikazuje novinarku Bisan Ovda kako na prvom zelenom komadu zemlje do kojeg je uspjela doći u mjesecima izbjeglištva, oduševljeno pokazuje svoj najdraži cvijet. Mali crveni mak. Mogla je to biti sasvim uobičajena snimka slavonskih polja u proljeće. Mogla je biti Bisan iz Belišća.

Još je jedan fotoreporter iz Gaze tijekom ovog genocida svoj pogled usmjerio na cvijeće. Iznova raseljen s familijom, Suhail Nasar stajao je na krovu novog privremenog skloništa. Njegovi stariji roditelji otišli su potražiti drva za ogrjev, a onda se na obližnjoj livadi zadržali oduševljeni grmovima žutog cvijeća. Toliko oduševljeni da je Nasarova majka zatražila od supruga da je fotografira, a onda su fotografije poslali rodbini i prijateljima izvan Gaze.

Žuto cvijeće vodi nas do Asme Azazieh, palestinske pjesniknje iz Haife koja je gostovala u Zagrebu na Reviji malih književnosti posvećenoj Levantu 2017. godine. U pjesmi „Nisam vjerovala da ću jednog dana naučiti umrijeti“ (Antologija
Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju, Kulturtreger, Zagreb, 2017., prijevod Antonia de Castro Burica), Azazieh piše: „Nisam vjerovala da ću jednog dana naučiti umrijeti / Berem žuto cvijeće i gledam ratove u crtanim filmovima.“

Njeno nas žuto cvijeće okreće u drugom smjeru, prema kolonijalnim valorizacijama biljnoga svijeta, prema otupljenim oštricama antiratnog pozerstva. Tim ćemo kozjim putevima zagrebati u još dvije knjiške reference, u pionirske cvjetove zla.

Jasmin je cvjetna zvijezda Levanta, ali vidike nam pomaže širiti i drugo poljsko cvijeće i samoniklo bilje Palestine – ciklame, šumarice, makovi, tulipani, tratinčice, neven, kamilica

Cvijeće koloniziranih

Iako je Palestina relativno malo i naizgled jednolično geografsko područje, njen krajolik nije nimalo „pasivan“ (kao što to nije ni krš dalmatinskog zaleđa). Dapače, palestinska su tla izrazito raznolika i aktivna, i izrazito su raznoliko i aktivno svojim radom zemlju održavali palestinski radnici i radnice. Pa ipak, prva znanstvena istraživanja tla, koja su položila temelj za optimalnu eksploataciju zemlje, ne vežu se uz Palestince. Prva istraživanja svojstava palestinskog tla obavio je 1927. godine Američki ured za tla, a istraživanje je naručila Svjetska cionistička organizacija. Definirano je dvadeset i šest vrsta tla na području Palestine i dani su im nazivi s obzirom na geografske lokacije na kojima su identificirana.

Drugi, još davniji pionirski pothvat, knjiga je naslova Divlje cvijeće Palestine. Objavljena je početkom 1870-ih s tekstovima na tri jezika, engleskom, francuskom i njemačkom. Sadržavala je pedeset i četiri ploče tiskane u boji, prema crtežima i slikama švicarske misionarke Hanne Zeller, koja je tada živjela u Nazaretu. Zeller je bila kćer jeruzalemskog biskupa Samuela Gobata, osnivača prve kršćanske škole u Jeruzalemu 1847. godine. Godine 1859. udala se za švicarskog misionara Johna Zellera, poznatog kao „misionar iz Nazareta“. U njihovu tankoćutnu prosvjetiteljsku misiju uklopilo se i prikazivanje ljepote flore Svete zemlje, a knjiga Divlje cvijeće Palestine ostala je temeljno djelo o palestinskom biljnom svijetu već stoljeće i pol.

S obzirom na to da ih se ugnjetava, segregira, osiromašuje, okupira i ubija već čitavo stoljeće, Palestinci se florom koja ih okružuje nisu stizali temeljito baviti, iako im je itekako prožela živote i pjesme. Privedimo zato ovaj tekst kraju palestinsko-američkom pjesnikinjom i novinarkom Nur Hindi koja u pjesmi „Jebite se s predavanjima o vještini, moji ljudi umiru“ (časopis Poetry, 2020.) piše: „Kolonizatori pišu o cvijeću / Ja vam govorim o djeci koja bacaju kamenje na izraelske tenkove / Nekoliko sekundi prije nego što postanu tratinčice.“ Pjesmu završava stihovima: „Kad umrem, obećavam da ću vas progoniti zauvijek / Jednog dana ću pisati o cvijeću kao da ga posjedujemo.“

Pročitajte i tekstove Marka Pogačara, Zorana Ferića, Lore Tomaš i Marka Stričevića iz serijala „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“.

* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Slijedi esej Marka Stričevića o sprezi politike i kulture u putinovoj Rusiji.

Ne vjerujem u patetičnu ideju, očekivanje malih kulturnih krugova da će trajne odgovore na zlo u svijetu istočnih Slavena koje nas zaskače u virtualnom skrolanju između sporta, erotike, biblijskih stradanja Palestinaca u Gazi i nečijeg ponosno snimljenog ručka, jednog dana dati umjetnost. To je zeitgeist prošlog stoljeća; ona to ne može, kao što rock and roll ne može povesti pobunu, a seoski vračevi i vještice ne mogu rješavati probleme ljudi u gradovima današnjice.

Pogotovo ne vjerujem u to da će književnost, pogotovo kultna ruska književnost – ta oceanski nedogledna maglica u koju obožavam zalaziti, ali je ono u što se potom vraćam od nje sve dalje i dalje – iznjedriti nekakvog kanonskog Tolstoja, Remarquea, Krležu ili barem Boba Dylana, idola čitanju sklone kriške planeta, za kojeg će onda mnogi teoretičar pretjerivati, kao što su pretjerivali za Dostojevskog, da je kroz svoju književnost odgovorio na ključna psihološka i filozofska pitanja svog vremena.

Utvara kulture

Peterburški mislilac u bijegu, legendarni izvjestitelj iz oko pola tuceta ratova i vojnih sukoba, Aleksandar Njevzorov, čitav taj pojam „ruske kulture“, shvaćene kao nasljeđe beletristike s dekorom baletno-simfonijskih remek-djela, pokojim filmom i šansonom, smatra utvarom isprepletenih laprdanja od koje čak i čestiti, daroviti dobronamjernici zapadaju u slabost tzv. vjere u Rusiju. Sada, kada se zlo vratilo u tu zemlju podavivši svaku mogućnost govora i neslaganja s domovinskom istinom, više se ne može uživati u blagodatima glasovite unutarnje emigracije u  „rusku kulturu“ – ne može, pa ne može, jer se i tu uzvišenu, mističnu kulturu mobilizira za masakriranje susjedne rodne zemlje, još donedavno zvane slavenskom sestricom. Pokazat će se da je sestrica žrtva obiteljskog monstruma.

Obračunavajući se s utvarom „ruske kulture“ dobrano prije totalne agresije na Ukrajinu, Njevzorov poručuje domovinskom auditoriju da se ozbiljan ljudski um za čitanje treba angažirati mnogo snažnije – ne kako bi se pročitalo sve što je napisao Aleksandar Sergejevič Puškin, nego Ivan Petrovič Pavlov, ruski i sovjetski eksperimentalni fiziolog i neurolog. Njevzorov poziva da se čitalac zamisli nad Pavlovljevom ostavštinom, ne samo na razini znanstvenog sadržaja, nego i jezika, načina na koji se ruski jezik koristi. U radijskoj emisiji Njevzorovske srijede mnogo je puta provocirao kulturtregere ističući kako nije kapitalno dostignuće ljudskog znanja i obrazovanja poznavati Tolstojev roman Rat i mir, čije falsifikate o Borodinskoj bici smatra doprinosom stvaranju čudovišnog kulta velike, mistične Rusije, sazdanog na kanonizaciji izmišljotina i kulturi laganja. Sljedbenici i baštinici tog tipa misticizma sada slave pokušaj proždiranja Ukrajine, ne postavljajući pitanje žrtava ni na jednoj strani – ne postavljajući pitanje činjenica. Štoviše, stupajući i s njima u sve totalniji rat.

Njevzorov, pak, u posljednjim godinama koje će prethoditi provali jedne, u suštini, nove inkarnacije horde preko ukrajinske granice, postavlja pitanje koliko je „načitanih“ ruskih intelektualnih autoriteta koji javno promišljaju svijet oko sebe pročitalo Atomsku fiziku Maxa Borna, Epilepsiju i funkcionalnu anatomiju ljudskog mozga Penfielda i Jaspera, Newtonova Matematička načela prirodne filozofije ili Sintezu DNK Arthura Kornberga… U širem smislu, djela koja kroz stoljeća proizvode civilizacijske znanstvene revolucije i progres bez kojeg bi – da te radove makneš iz historije – ondje ostali ljudi koji žive bezubi u ušljivim izbama naselja koja ne znaju za struju ni kanalizaciju, pothranjeni i desetkovani virusnim bolestima radi čijeg bi se odvraćanja razmišljalo o podnošenju žrtvi bogovima, a poljoprivredni bi se urod pospješivalo magijskim ritualima. Ruska beletristika, poezija u 21. stoljeću? Za Njevzorova to su sporedne društvene relaksacije, opusi njihovih prvaka potpuno su mu irelevantni u formuliranju stvarnosti i oblikovanju društvene ideje, a kad se radi o razgovoru o svijetu i pitanjima napretka, jedino što uzima u obzir jest ono što se zasniva na činjenicama i djelovanju koje može predvidjeti točne rezultate – dakle, na znanosti. Zvuči radikalno, stemovski – možda rusofobno?

Ruski treći put

Taj kontroverzni Aleksandar Glebovič Njevzorov donedavno je živio u rodnom Sankt Peterburgu, kulturnoj metropoli zemlje u kojoj od ove godine čelnici javnih ustanova otvoreno zagovaraju eliminaciju dostignuća „zapadne znanosti“ iz domovinskog obrazovanja – počev od Galileja i Newtona, pa do suvremenih „bogoubojica“. Sve utjecajniji ideolog ruskog „trećeg puta“, do danas već svjetski poznati Aleksandar Dugin, postao je direktor Visoke političke škole Ivana Iljina pri Ruskom državnom humanističkom sveučilištu. Na službenoj stranici tog znanstveno-obrazovnog centra u Moskvi navodi se zadaća „razrade i realizacije novog pristupa (nove sociohumanitarne paradigme) za domovinsko predavanje humanističkih i društvenih disciplina, usmjereno na formiranje svjetonazora studenata uz oslonac u ruskom civilizacijskom identitetu i tradicionalnim duhovno-ćudorednim vrijednostima.“

Čelnik fakulteta, rečeni Dugin, tri je godine ranije zborio ovako: „Sunce su stavljali u centar još pitagorejci u antičkoj Grčkoj. Ali kakvo je to bilo sunce… Bilo je to Sunce duha, razuma, glas Gospodnji, a ne materijalno, usijano, mrtvo tijelo što bljuje magmu. A ako je sunce bilo duh, onda je duh bila čak i zemlja. Nije znanost Novog doba stavila u centar tek zemlju, nego upravo besmisleni ugrušak slučajne materije. Koja nema plana, cilja ni smisla. Ni Tvorca. U tome je zločin Galilea Galileja, Isaaca Newtona, Francisa Bacona i njima sličnih. Iskreno žalim što svu tu gamad nisu navrijeme spalili na blagoslovljenim lomačama inkvizicije.“

Državni fakultet kojem je na čelu citirano stvorenje svečano je otvoren prošlog ljeta – gdje drugdje, nego u Hramu Krista Spasitelja, centralnoj nekretnini Ruske pravoslavne crkve. Nosi taj fakultet ime Ivana Iljina, filozofa iz prve polovice 20. stoljeća. Slučajnosti ne postoje,  kaže lokalna narodna izreka: bilo je to najmanje što se može učiniti za poglavara Vladimira Vladimiroviča Putina, koji je izjavio da Iljinova djela drži kraj uzglavlja te ga je često citirao u svojim obraćanjima uz epitete „veliki mislilac“, „istinski domoljub“…  Riječ je o nepokolebljivom protivniku boljševizma, koji je nakon izgnanstva iz sovjetske Rusije 1922. s oduševljenjem prihvatio politički uzlet Adolfa Hitlera (oduševljenje je, doduše, bilo kratkog vijeka), dok se Benitom Mussolinijem ushićivao trajnije, te je čak i nakon 2. svjetskog rata tražio u fenomenu fašizma „zdrave“ elemente, ističući Franca i Salazara kao poželjne modele. Pojava državnog fakulteta s Iljinovim imenom i direktorom koji želi obrisati osnove fizike, a tehnološke zaostatke Rusije doslovno predlaže nadomjestiti okupacijom Europe… Sve ovo djeluje kao zlonamjerna rusofobna izmišljotina, pretjerana orvelovska parodija, ali je ipak lako provjerljivo na službenim izvorima i pretendira postati normom mišljenja i djelovanja u Rusiji. Iz svega što posljednjih godina bez ustezanja zagovara Dugin, logično je i da se radi o dugogodišnjem zagovorniku agresije na Ukrajinu.

Tektonska revizija

„Ali kakve veze s tom prokletom agresijom imaju Čajkovski, Puškin i Dostojevski?!“, povikali su s pravednom razdraženošću mnogi, čitajući informacije o nagloj nepodobnosti dvjesto godina starih klasika u sumnjivim mitteleuropskim kulturicama i šire, izbacivanjima s programa sveučilišnih predavanja, repertoara kazališta i pijedestala ukrajinskih trgova, kao da su generali američkog juga ili predsjednici robovlasnici. Može se razumjeti to negodovanje, mada je Slađana Bukovac odavno upozorila na to da iskrenu zabrinutost za opstanak ovih velikana pred kensl-kulturom Zapada zdušno razglašava i vođa masakra nad 45-milijunskom Ukrajinom, Vladimir Vladimirovič Putin, spokojno ubijajući na tisuće civila, raketirajući škole, rodilišta, infrastrukturu za grijanje ljudi zimi. Posebno mu dobro ide i u medijskom ubijanju u pojam, jer je, kako je primijetila Bukovac, „unutar malograđanske udobnosti, na koju Putin apelira, jednostavnije izazvati reakciju da neće biti Orašara za Božić, nego da je ruska vojska prije tjedan dana u Kersonu ubila Jurija Kerpatenka, dirigenta koji je odbio dirigirati na koncertu u okupiranom gradu“.

Dok usporedno s lijenim i sujetnim moraliziranjima traju istinska humanistička nastojanja da se društva suprotstave antiruskom šovinizmu u vlastitim sredinama, tako što će biti zaštićeni živi, pridošli nam ljudi koji trpe diskriminaciju zbog pasoša ili jezika kojim govore, a ne zbog onog što eventualno čine, najhrabriji ruski intelektualci koji su umjesto šutnje, smrti ili zločinačke inkorporacije u Putinovu neofašističku mašinu izabrali emigraciju, shvaćaju da je njome stvoreni potres takve prirode da i prošlost doživljava tektonsku reviziju.

Skupa s Wagnerovim kažnjenicima, čečenskim pljačkašima, projektilima Sarmat, Šahid i Satana, sovjetskim tenkovima i sjevernokorejskim granatama te drugim manje ili više moderniziranim jedinicama, Moskva je na sela i gradove Ukrajine poslala svoju veliku, mističnu i nepobjedivu rusku kulturu.

„Zašto, o čemu brujite, svetski bukači? /Zašto prokletstvom pretite Rusiji?/ Šta vas ljuti? U Litvaniji nemiri?/ Кad Sloveni se spore nije to vaša briga/ Nije to vaša sudbinom pisana knjiga!“, režeći se i pjeneći, crven u licu sa suzama bijesa u očima recitira Sergej Bezrukov, legendarni Saša Bijeli iz TV serije Brigada, kod nas prevedene kao Sašina ekipa. Taj nekoć fascinantan glumac, odavno član Putinove stranke Jedinstvena Rusija, bije boj protiv Ukrajine i zapada najjačim oružjem, car-puškom ruske kulture – Aleksandrom Puškinom (puška – rus. top).

Buržoaska obrazloženja

„Naša su pitanja – naši i odgovori. / Pustite nas: nismo vam jasni, /
Naše krvne veze i sve što nam se događa; / Niste nas čitali, vama smo strani, / I ova naša porodična svađa…“

Tako u odi „Klevetnicima Rusije“, za svoje  političko doba ne osobito ekscesni romantičar Aleksandar Sergejevič (1799. – 1837.) prijeti nuklearnim potencijalom svoga poetskog nadahnuća parlamentarcima Francuske, koji u javnosti zagovaraju pružanje pomoći poljskim pobunjenicima (takva stvar kao što je parlament u Rusiji neće postojati još 74 godine). „Mala porodična svađa“, naime, ruska je opsada Varšave.

Vrhunaravno pravo Rusije koje artikuliraju Puškin u feudalnoj fazi bez struje i njegov tužni epigon Bezrukov u globalnom internetskom selu dvjesto godina kasnije varijanta je buržoaskog laprdanja koje, u principu, opet ništa ne znači onom kontingentu u rovovima i užarenim oklopnim vozilima na jugoistoku Ukrajine, zvanom narod. Kao što su prije sto godina Galiciju i Bukovinu napadali milijuni mobiliziranih seljaka iz propalih carstava koji većinom nisu znali ni čitati, a kamoli da su mogli razumjeti koncept nacije i školovana građanska obrazloženja geopolitičkih interesa, tako i danas, prilično sam siguran, „boli kurac“ za Puškina i Bezrukova one „kontraktnike“ iz Burjatije ili Adigeje koji, ipak u bitno drukčijim okolnostima, za 2000 eura mjesečno i 10 000 avansa odlaze ubijati Ukrajince puškama i ostati bez ruku.

Ovih dana Zavod za proizvodnju automobilskih komponenti „Srp i čekić“ u Saratovu traži vodoinstalatera za 30 tisuća rubalja mjesečno. To je 310 eura. Serviser automatskih i poluautomatskih strojeva dobit će 40 tisuća rubalja. Nešto više nudi Saratovski agregatni zavod voditelju službe za zaštitu na radu: do 48 tisuća. Filijala Ruske poljoprivredne banke u Čeljabinsku traži „glavnog menadžera za rad s klijentima u mikrobiznisu“. Četrdeset dvije tisuće rubalja. U potonjem gradu od preko milijun stanovnika 25 škola traži profesora matematike. Plaće su između 20 i 55 tisuća, u prosjeku 34.

A za potpisivanje ugovora s Oružanim snagama Ruske Federacije i odlazak pod Harkiv ili Zaporižja, Saratovska oblast nudi svojim stanovnicima 210 tisuća rubalja plus jednokratne bonuse i brojne olakšice. Čeljabincima njihova lokalna administracija daje i više, o Krasnojarskom kraju da se i ne govori… Kremlj je, zasad, riješio problem prijetnje socijalnih nemira, možda i državnog prevrata koji bi mogla donijeti opća mobilizacija: nova, ratna ekonomija suptilnije destilira iz stanovništva drevni resurs agresije. Usredotočuje se na deprivirane muževe što trule po dvorištima propalih predgrađa i nudi im, u osnovi, isto što i u doba Batu kana: ratni pohod. Ovdje venemo – vodi nas, veliki kane! Preraspodjela je to sredstava na dnu ruske ekonomske piramide koja besperspektivnima nudi prijelaz u viši klasni razred, rješavanje financijskih kriza u obitelji i pronalazak davno izgubljenog samopoštovanja. Otvorila se mogućnost prekonoćne konverzije u povlašteni društveni status za dojučerašnje ulične i obiteljske nasilnike, regrutirane u davno otupjelim, milijunskim masama koje se u Rusiji danas pejorativno naziva proletarijatom, i kojima heroj jest bio bandit iz 90-ih Saša Bijeli kojeg je utjelovio Bezrukov, ali se nikada nisu zanimale za Puškina ni njegove plamene rime o Kolhidi i Napoleonu, a pogotovo, kako se pokazuje, ne vide problem u konačnom rješenju za sebe same: monetizaciji brutalnog nasilništva i životnog stila karakterističnog  za provincijsko međuzemlje zakona i banditizma. To su Putinovi patrioti za opsadu Avdijivke, Vovčanska ili Bahmuta, a ne Bezrukov i moskovski jutjuberi. Kao što su to prije sto godina bili seljaci bez pisma i zemlje za obrađivanje, a ne buržujski nacionalisti iz Petrograda.

Na čekanju

„Nikada nisam volio Puškina, jednostavno je tako ispalo. Volio sam Ljermontova. Nisam volio Dostojevskog i Tolstoja, ali zato jesam Bulgakova, jako. Za mene je to dio života koji je ostao iza mene, i možda jednom opet dođe. Shvaćate li, ako nas iz Kremlja uvjeravaju da tamo postoji velika ruska kultura, onda ja u to ne vjerujem. Ne može velika ruska kultura dovesti ovamo 200 tisuća ubojica i nasilnika! Ne mogu ljudi, masovno odgojeni na takvoj kulturi, navodno velikoj, silovati žene pred očima njihove djece! Ne mogu sjeći na komade svezane zarobljene vojnike! Znači da nešto nije u redu s tom kulturom“, rekao mi je u intervjuu Jurij Lucenko, bivši ukrajinski ministar unutarnjih poslova i javni tužitelj, unuk dvojice boraca Crvene armije, koji se nakon invazije, s 57 godina, dobrovoljno prijavio i četiri i pol mjeseca ratovao u Bahmutu. Nekoliko puta tijekom razgovora videovezom činilo mi se da plače, zakriven naočalama i odbljeskom ekrana u njima.

Ne tako davno bio sam uvjeren da bi onog lidera u Moskvi koji bi proglasio vojni napad ni na kog drugog, nego na Ukrajinu – zemlju kao nijedna organski povezanu s Rusijom osobnim vezama, porijeklom, poslovima, jezikom, poviješću, koja je podnijela najveće žrtve u obrani od Hitlerove agresije, u kojoj se sluša ista glazba i gledaju isti filmovi i serije, čitaju naravno, isti autori, u koju se ide ljetovati, u kojoj se dijeli isto djetinjstvo – da bi tipa koji bi, poslije svega što je ta zemlja kroz prošlost trpjela od vlasti iz Moskve, naredio ispaljivanje raketa u kijevske nebodere, poslao amfibije na Odesu, tenkove i avione na sela i gradove pod obrazloženjem da je to nacistička paradržava… u najmanju ruku instantno razvlastili, ako već ne i ritualno spalili na lomači ispred zidina Crvenog trga.

Umjesto toga, ekstremistom je proglašen Aleksej Navaljni. Puškin se drži dobro, dok je vjerojatno istim preparatom kao i Navaljni, od strane iste jedinice FSB-a, otrovan Dmitrij Bikov, čija je poezija u Novoj gazeti podsjećala na ono što je u Hrvatskoj 90-ih radio Predrag Lucić. Aleksandar Njevzorov i supruga mu Lidija također su proglašeni „ekstremističkim udruženjem“. Ekstremistom je proglašen i jedan od najprevođenijih suvremenih ruskih pisaca u Hrvatskoj, Boris Akunjin. Lista zatvorenih, protjeranih i onih kojima vlasti oduzimaju imovinu odavno je preduga za ovakav tekst, dok se istovremeno, s liste ekstremističkih organizacija miču talibani, čiji izaslanici postaju uvaženi gosti na međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu. Puškin se, rekosmo, drži dobro, a Dostojevski, lojalni velikoruski monarhist i antisemit… kako-tako. Ruska trgovačka platforma Megamarket iz prodaje je povukla 250 naslova zbog zakona o suzbijanju LGBT propagande, među njima i Njetočku Njezvanovu – nedovršeni, po meni senzacionalan književni dragulj Fjodora Mihajloviča.

A ljudi iz susjedstva za to vrijeme opet počinju pisati prijave protiv nepodobnih sugrađana, koji potom završavaju u zatvorima. Moji prijatelji najopreznije biraju nekoliko ljudi izvan kruga svog kućanstva s kojima će slobodno razgovarati o onome što se događa. Zašto je toliki postotak ljudi, u vremenu ovakve komunikacijske povezanosti s jedne i nepovjerenja u vlasti s druge strane, tako oduševljeno prihvatio pucanj u svog bližnjega, te sada s toliko pakosti, inata i govora mržnje brani napadački rat pokrenut s potpuno izmišljenim povodima i nejasnim ciljevima, jednu gebelsovsku laž? Ključne odgovore ovdje ne treba očekivati od književnosti, nego od psihijatrije, psihologije, eventualno sociologije i politologije.

Na ono temeljno etičko pitanje 20. stoljeća, proizašlo iz traume holokausta – „nisu znali ili nisu željeli znati?“ – odgovor u 21. stoljeću glasi: znali su i nisu željeli znati.

U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire i Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona Lore Tomaš.

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Serijal nastavljamo esejom Lore Tomaš.

Taman prije zore pao je prvi snijeg na Easthamsku plažu, zabijelivši kilometre već bijelog pijeska na Poluotoku Cape Cod, najisturenijem dijelu američke atlantske obale. Pripadnik obalne straže, John Blood, pokucao je na vrata Henryja Bestona, koji mu je uručio pismo napisano noć prije, a potom gledao za njim dok mu snijeg i vjetar nisu zameli trag. U tu kućicu s previše prozora koju si je dao sagraditi na dinama, Beston je došao na dva tjedna, ali to je bilo u rujnu, a sad je bio studeni. Godina 1926.

Beston se jednostavno nije mogao otrgnuti od tog divljeg mjesta okruženog oceanom, pijeskom i močvarom, kamo je došao i da se konačno sabere od rata koji su tad zvali samo Veliki, ne znajući još da je Prvi svjetski, da će doći i Drugi. Beston je u ratu bio vozač ambulantnih kola, a nakon njega predstavnik za javnost za američku mornaricu te dopisnik. Svoja je ratna iskustva opisao u dvije novinarske knjige, a okušao se i kao bajkopisac. Ali neće ostati toliko poznat po tim knjigama, koliko po prekrasnoj memoarskoj prozi nastaloj tijekom njegova na kraju jednogodišnjeg boravka na Easthamskoj plaži, The Outermost House: A Year of Life on the Great Beach of Cape Cod (1928.), knjizi koja je nedvojbeni klasik američkog pisanja o prirodi, poput ranijeg Waldena (1854.) Bestonova imenjaka Thoreaua. Oba Henryja ključni su prethodnici suvremenih pokreta za očuvanje okoliša.

Beston je bio i drugi po redu koji mi je pao na pamet kad je trebalo pisati o ratu, jer nisam to htjela činiti previše izravno da ne bih time slavila vraga (riječima američkog pjesnika Jacka Gilberta), sad kad je nasilje sve nematerijalnije, strukturalno, na daljinsko upravljanje, potencijalno najviše ekološki problem i domena kukavica koji vlastitim rukama ne bi mogli ubiti ni kokoš za juhu; rat koji se neumoljivo normalizira i proliferira po medijima te neprestano uprizoruje, što na javi, što u tekstu, kao politički i književni kink, kao da nemamo drugog izbora. Zamislila sam ovaj tekst radije kao prilog za izgradnju virtualnog sanatorija, digitalnog arhiva za rekonvalescente, ali i preventivnu mjeru, navodeći se onim stihom Lane Del Rey, „I’ve got a war in my mind“, kao početnom dijagnozom.

Tampon zone

Na internetskoj stranici jednog od najcjenjenijih ratnih fotoreportera prošlog stoljeća, Sir Dona McCullina, nalazi se limitirano izdanje od tisuću rukom potpisanih primjeraka trilogije knjiga nazvane Irreconcilable Truths, retrospektiva umjetnikova djela i života. Tri naslovnice poredane su jedna do druge. Prvi dio, War & Reportage, sadrži McCullinove ratne fotografije. Na naslovnici je već dobro poznato, skamenjeno lice dvadesetčetverogodišnjeg snajperista pod šljemom, kasnije purpurnim srcem odlikovanog Erica Henshalla u grozomornoj bitci za vijetnamski Hue. Njegov je pogled prazan, leden, kao da se sve što se utiskuje u sjećanje istovremeno briše, pa će Henshall desetljećima kasnije redovito posjećivati psihijatra u vezi nečeg što nije siguran ni da se doista dogodilo. Sreća u nesreći za Henshalla, jer su se posljedice granatnog šoka nekada liječile elektrošokovima, a muškarce koji su od njega patili smatralo se biološki inferiornim primjercima – ratno nesposobnim.

Donekle slično Henshallovu je i McCullinovo lice na naslovnici njegove autobiografije naslovljene Unreasonable Behaviour i pozicionirane sasvim desno. Sličan izraz i kutovi usta koji jednako vuku prema dolje otežani nekom unutarnjom gravitacijom iskustva – obrnuti nasmiješeni emotikoni.

Između ta dva muškarca, kao tampon zona leži zimski močvarni krajolik, ogoljen, crno-bijel, magličast, živo granje drveća i grmlja isprepliće se sa svojim fantomskim odrazima u vodi, ali razlike gotovo i nema. McCullinov Somerset, kamo je preselio u osamdesetima, i gdje je kao dijete bio evakuiran za vrijeme Blitza, zbog čega će taj krajolik za njega uvijek ostati povezan sa sigurnosti i mirom. Knjiga naslovljena Landscapes, Still Lifes & Travel serija je fotografija engleskog krajolika, mrtve prirode, McCullinovih putovanja Indijom, Afrikom i Indonezijom, te bilježenje stanja na južnim granicama Rimskog Carstva, pod stalnom prijetnjom ISIS-a. Putovanja koja je počeo poduzimati ranih osamdesetih, kad su se promijenile strukture The Sunday Timesa, a novine naposljetku prestale biti nezavisne.

Živa i mrtva priroda

U dokumentarcu McCullin (2012.), redateljskog dvojca Davida Morrisa i Jacqui Morris, njegovim vlastitim riječima bivši ratni junkie, koji je ispočetka samo htio doživjeti „a bloody good time“, hoda „nekovrsnim rajem“ zimskog Somerseta, snijeg mu pucketa pod nogama, koraci su mu prhki. U toj „agresivnoj tišini snijega i golih stabala“, kako stoji na McCullinovoj stranici, čuju se samo oni i povremeno škljocanje fotoaparata. Šetnja je terapeutska za nekog tko je čitavu svoju karijeru bio suočen s pitanjem „snimiti ili spriječiti fotografiju“, na koje je odgovor najčešće ležao u činjenici da je ubojstvo fotogenično, iako je, po McCullinovoj procjeni, rat sâm po sebi „ružan“.

U tom utihlom krajoliku njegovi istanjeni živci hvataju svaki signal; zamišljam da čuje nemilosrdnost hranidbenog lanca koja pulsira u svemu, parazitske i simbiotske odnose, razliku koje nema ili je neznatna, spora drvena gušenja povijušama i zimski grč kad tekuća stanja prelaze u kruta. McCullin za kameru priča o strašnome zvuku motorne pile koji ponekad odjekne u daljini, o smrti stabala. Kad začuje pucanj, zna da se negdje prolila fazanska krv. Čini se da je jeka rata u svemu, sve je potencijalni okidač za slike koje je jednom vidio i zamrzavao u vremenu kao ove sada, strpljivo čekajući da sunce probije kroz oblake, pretačući taj prizor u crno-bijelu dramatiku gdje je sve igra oblika, tekstura i gradacije svjetla, bilo da se radi o Somersetu ili Svalbardu, atmosferičnost koju boja ne može prenijeti, smatra McCullin, dok platinotipija uspostavlja finu ravnotežu sjećanja, poput zimskih bakropisa. Zato na njegovim fotografijama izgleda kao da se Zemlja još uvijek hladi, ili da su krajolici „bojna polja“, smatrali su neki.

Neobična je i njegova želatinska mrtva priroda, sablasna kao da se radi o (viktorijanskoj) gotici, motivi koje McCullin aranžira u svojoj vrtnoj kućici a procesuira u kućnoj tamnoj komori, njegov najveći eskapistički projekt, kaže, nadovezujući se na flamanske i nizozemske renesansne majstore svojim cvijećem i grančicama, gljivama, bobičastim voćem, puževim kućicama, jajima u gnijezdima, ali i afričkim drvenim ili orijentalnim brončanim figurama (većinom budističkim svecima i bogovima). McCullin svoje eklektične aranžmane naziva rižotima, iako kažu da više podsjećaju na oltare, na ritualne predmete dovedene u magijske (pro)pozicije, kao da se njima pokušava pročistiti.

McCullin za kameru priča o strašnome zvuku motorne pile koji ponekad odjekne u daljini, o smrti stabala. Kad začuje pucanj, zna da se negdje prolila fazanska krv. Čini se da je jeka rata u svemu, sve je potencijalni okidač za slike koje je jednom vidio i zamrzavao u vremenu kao ove sada, strpljivo čekajući da sunce probije kroz oblake, pretačući taj prizor u crno-bijelu dramatiku gdje je sve igra oblika, tekstura i gradacije svjetla

Nasilje vode, vjetra i svjetla

Za razliku od McCullina, koji u engleski krajolik uvodi i verbalizira vlastita razmišljanja o ratu, vlastitu traumu, Beston u svojim zapisima o Easthamskoj plaži ne spominje rat – ne saznajemo ništa o njegovim iskustvima. Jedini spomen Prvog svjetskog rata, odnosno Velikog rata, jest kad kaže da je u Easthamu postavljena kamena gromada na spomen isthamskim muškaracima koji su u njemu služili. Ali ratna iskustva i kod Bestona probijaju u izboru leksika, svjesnom ili nesvjesnom, i očištu iz kojeg promatra sve oko sebe. Tako Beston, kojemu su jedini susjedi i društvo već spomenuti pripadnici obalne straže u dvije milje udaljenoj postaji Nauset, muškarci koji ponekad preuzmu i ulogu poštara, piše da na njegovu kućicu neprestano „navaljuje“ „neprijateljski ocean“. U čitavu tekstu samo pet puta spominje riječ rat (war), ali ona se kod njega odnosi na čitavu prirodu, primjerice hranidbeni lanac – „ovaj rat ustā koja nalijeću i žive hrane“. Riječ nasilje (violence) spominje se šest puta – nasilje oceanskih struja, vjetra, valova, života i svjetla. Valovi kod Bestona nasrću na obalu kao „konjica“, a „vjetar im ide ususret u šoku rata.“ Za olujnih nevremena, munje nad pasivnim dinama vidi kao „nasilje svjetla“, a jato ptica selica koje su na plaži kampirale između 9. i 23. listopada naziva „vojskom“, pitajući se o tome što ih pokreće i konstelira, kako se usklađuju i komuniciraju, odbacujući kartezijansku paradigmu o životinjama kao mašinama.

Ni McCullinov ni Bestonov krajolik nikada nije posve nevin, opažanje je uvijek određeno iskustvima i sjećanjima, kako tvrdi povjesničar i povjesničar umjetnosti Simon Schama u svojoj hvaljenoj knjizi Landscape and Memory (1995.) u kojoj istražuje ulogu krajolika u svjetskoj kulturi i religiji – od egipatskih riječnih mitova do kršćanskog krštenja i nacističkog štovanja šuma kao praiskona arijevstva. Krajolik postaje repozitorij sjećanja, kaže Schama, njegov je odnos s kulturom uvijek dvosmjeran. Krajolik je produkt naših ideologija i vjerovanja, opterećen značenjima koja ga pretvaraju u tekst. „I prije nego što može poslužiti kao odmor za osjetila, krajolik je djelo uma. Pejsaž je sačinjen podjednako od slojeva sjećanja koliko od slojeva stijena“, kaže Schama, koji svoju knjigu otvara epigrafom iz Thoreauova Dnevnika (koji je, navodi Beston, 1849. šetao istom obalom kao i on, boreći se s jesenjom kišom svojim kišobranom iz Concorda), Thoreauovim razmišljanjima o tome kako sami „uvozimo“ divljinu u divljinu. Ona je produžetak nas, produkt naših potreba i htijenja, piše Thoreau.

Ratna iskustva i kod Bestona probijaju u izboru leksika, svjesnom ili nesvjesnom, i očištu iz kojeg promatra sve oko sebe. Tako Beston, kojemu su jedini susjedi i društvo pripadnici obalne straže u dvije milje udaljenoj postaji Nauset, muškarci koji ponekad preuzmu i ulogu poštara, piše da na njegovu kućicu neprestano „navaljuje“ „neprijateljski ocean“

Radikalno utjelovljenje, ili libido krajolika

Tih dvanaest mjeseci, Beston se potpuno posvetio promatranju i bilježenju svijeta oko sebe. Dane je provodio razabirući nijanse isthamskog pijeska, koje se „mijenjaju sa svakim satom i sezonama“. Imenovao je ptice rezidentice i ptice migrantice, pratio netrajne tragove njihovih kandži u pijesku; divio se tropskim pticama koje bi nanijeli uragani. Blistavi ibis. Brzani. Neke bi ptice pronašao namočene naftom, tad je to bio novi fenomen, nova opasnost. Odnio bi ih u svoju kućicu i pokušao im očistiti perje, ali ptice su najčešće umirale, bez apetita. Beston se nadao da će ta vrsta zagađenja ubrzo nestati, da se radi o kratkotrajnom zastranjenju.

Osjetljiv kao fotografski svjetlomjer, pratio je kut pod kojim svjetlo pada na ocean i upada kroz njegove prozore, mjesečeve mijene i promjenjive oblike valova pod vjetrom. Skupljao je naplavljeno drvo, pročešljavao pijesak za slučajnim pronalascima: vrša za jastoge; plava, istrulila majica američke mornarice, kojoj je sačuvao samo dugmad. Jedno jutro na početku listopada ugledao je narančasto-crne leptire, vrstu monarha na svom putu za jug, Anosia plexippus. Bilježio je višeglasje oceana jer, zapisao je, to još nitko nikada nije ovjekovječio tekstom – promjene oceanskog tempa, naglaska, tona i ritma. Grmljavina, tutanj, vodena prevrtanja i previranja, siktanja, škrgut, šapat, pljuskanje i pucnjevi.

Naša je civilizacija izgubila doticaj s poezijom noći, smatrao je Beston, a one „najčudnije i najljepše u godini“ bile su lipanjske, kad bi fofosforescencija „inficirala“ na tisuće pješčanih buha koje bi onda poskakivale uokolo dok ne bi umrle. Njušio je vreli pijesak, sluzave alge i one suhe, zakopane u dinama, čiji bi miris oživio tek prizvan kišom. Ni leševi riba nisu mu smrdjeli, ne onako kako smrdi suvremena civilizacija. Zatrovan zrak može se sviđati jedino „novom sintetičkom čovjeku“, piše Beston, koji je na svojoj plaži prakticirao radikalno utjelovljivanje, možda kao opreku disocijaciji uslijed trauma ratova, u kojima mnogi uspijevaju sudjelovati jedino na opijatima, unaprijed disocirani. Pozivao je na budnost osjetila jer, piše, da se navodimo njima „ne bismo nikada izgradili civilizaciju koja ih vrijeđa, koja ih toliko vrijeđa ustvari, da se uspostavlja začarani krug i tupo osjetilo postaje još tupljim“. Civilizaciju koju neki smatraju „izvornim grijehom“, piše pak Schama, počinjenim kad je prvi plug agresivno zaorao zemlju.

„Nemoguće je živjeti bez strahopoštovanja, kao i bez radosti“, zaključuje Beston, osjećajući da crpi „tajnu i podržavajuću energiju“ od „velikog vrtloga onog što bismo mogli nazvati vitalnom snagom“. Ta mu se sila povremeno, na pragu proljeća, činila „stvarnom koliko i vrelina sunca.“ Ono što Henri Bergson naziva élan vital, a McCullin „energijom krajolika“ – libido krajolika nasuprot sili smrti, ili pak ono što crna lezbijska pjesnikinja Audre Lorde u svome kratkom eseju Uses of the Erotic: The Erotic as Power (1978.) prepoznaje kao potisnutu žensku „životnu energiju“. Za Lorde je erotsko „izvor moći i informacija“, preduvjet za „kapacitet za radost“, svjetonazor i filter kroz koji bismo trebali provlačiti sve što činimo i sve što nam se nudi izvana.

„Nemoguće je živjeti bez strahopoštovanja, kao i bez radosti“, zaključuje Beston, osjećajući da crpi „tajnu i podržavajuću energiju“ od „velikog vrtloga onog što bismo mogli nazvati vitalnom snagom“

Rat se u ovom kontekstu iščitava kao podbacivanje erosa, kao izbor napravljen s čepićima naguranim na bubnjiće, u nosnice, i povezom preko očiju (onakvom kakve su tijekom Prvog svjetskog rata stavljali dezerterima prije nego što bi ih strijeljali). Reformirani McCullin i Beston korak su ispred „indiferentnog čovjeka“ Émila Ciorana, koji je također esencijalno neregrutabilan bojnim ili mirovnim pokličima, teško upregljiv političkim, religijskim ili ideološkim zanosima bilo koje strane. „Jednom kad čovjek izgubi sposobnost indiferentnosti, postaje potencijalni ubojica“, piše Ciroan u svojoj knjizi Précis de décomposition (Priručnik o raspadu) koja je izašla pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, napisanoj ponajviše ideološki naivnome i povodljivome prošlom sebi. Beston i McCullin nisu više naivni, ali nisu ni indiferentni, svojevrsnom numinoznošću krajolika opsjednuti umjetnici time balansiraju najzahtjevniju, najkrhkiju poziciju.

Pročitajte i tekstove Marka Pogačara i Zorana Ferića iz serijala „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“.

* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. U nastavku predstavljamo priču Zorana Ferića pisanu originalno za ovaj serijal.

1.

Došli su ljudi iz Panjana, Cerovljana, Slabinja, Dubice, Gornjih Cervoljana, čak tamo iz Crkvenog Boka i svi oni gurali su se na trgu u Kostajnici. Morali smo postaviti šator s hladnim pićima jer je već bilo vruće, a tek kraj svibnja. Sve su tvornice u ovom kraju propale, propala je kožara, propale su sjemenare, propala je mesna industrija, propao je i Slavijatrans, transportno poduzeće, zatim  tvornica furnira i namještaja, ciglana, pamučna predionica…

Kad smo Dodo i ja razgovarali o biranju statista, bojali smo se da nećemo moći naći ljude, da će ih stidljivost, ili zazor prema pojavljivanju na filmu sprečavati da se prijavljuju. Sjedim za stolom pod šatorom i čudim se toj gužvi.

Moraju dati osobnu kartu, i vidimo da su mlađi nego što smo trebali. Ali sami su se već kamuflirali, ili ih je kamuflirao život na ovom prostoru. Seoske žene s maramama, što nisam odavno vidio, muškarci u izlizanim hlačama, traper trikotaža, sandale na čarape, ljudi s plastičnim vrećicama u ruci, kao da se spremaju na ponovno progonstvo.

Dodo je rekao, trebamo 50, 60 starijih, ali ne opet tako starih, između 60 i 70, cirka, razumiješ me, snimat ćemo iz različitih kutova, radit ćemo s tri kamere, znači razglasi po selima da trebamo te ljude, 200 kn dnevno i sva tri obroka, naglasi sva tri obroka, ali pazi, nećemo ljude skupljat tamo gdje se dogodilo, Didovu Jamu preskoči, ali snimat hoćemo na autentičnoj lokaciji, Mario nek se brine za logistiku, autobus, njih je bilo oko 70, ne znam sad točno, ne treba reć odmah ljudima što će glumiti, da ih ne plašimo i šta ja znam, neka prvo pristanu, i treba vježbati padanje, naglasi to kasnije, ali tek kad pristanu, kad potpišemo ugovor, da treba vježbati padanje, slow motion, radit ćemo zato s tri kamere, razumiješ me, kao Divlja horda, one zaključne scene, usporeno uz muziku, hoću autentična lica, razumiješ me, stari, naborani, da se vidi na licima život u ovom kraju, ali pazi da ne budu prestari, kako ćeš s prestarima vježbat padanje jer kad padnu, moraju i ustati, da bi opet pali, ne znam koliko će se ponavljati.

Oglasi su išli na internetu, na stranicama općina, ali i na plakatima koje smo lijepili po selima. Potrebni statisti, 200 kn i sva tri obroka po danu snimanja i sada smo tu gdje smo. Jedna mršava policijska patrola pokušava uvesti red, ali ljudi se guraju ispred šatora. Mario i Gita, asistenti, pišu rukom brojeve i dijele ljudima, glume automat. Ali ljudi se ne udaljuju od šatora ni kad uzmu broj, čuvaju red i u glavi im vjerojatno bruji: 200 kn i sva tri obroka.

Oko jedanaest, uspostavili smo ipak nekakav red i ljudi pojedinačno dolaze pod šator da bi ispunili formulare i prijavili se. Dodo kaže, ja ću izabrati ove za Didovu jamu, a ostali neka idu za proslavu. Ali bilo bi dobro da neki budu i na proslavi, vidimo ih na proslavi, veseli, jedu pečenog vola, a poslije ih vidimo u vrsti kod Didove jame pred bagerima, razumiješ me, krug se zatvara. Ti ih odmah unesi u scenarij, razumiješ, improvizirat ćemo, ali da se nekako snađemo među tim ljudima, možda damo nekome repliku.. Mario neka uzima podatke za ugovor, a ti unesi u scenarij, razumiješ.

I tako smo sada Mario i ja za stolom, svaki sa svojom evidencijom. On s anketom i ugovorima, a ja s kompom na kojemu unosim statiste u scenarij. Mario pita za ime i prezime, zanimanje, godinu rođenja, a ja ih odšacam nabrzinu, po izgledu, nađem neki detalj i to postaju njihova imena. Kažem, najljubaznije što mogu, čiča kako zdravlje, bako, može li se hodati, sve da nekako ispitam mogu li padati.

Statisti nemaju imena, dobivaju ih tek kad se pojave na spomen-ploči strijeljanima. I čitavo vrijeme, dok ih gledam, osjećam da nešto nije u redu. Konstelacije ovoga trga, šatora, sunca, toga kako im Gita daje bočicu soka ili vode čim stupe pod šator, sve mi to govori: pazi, nešto nije u redu. I kad obave kod Marija, dolaze k meni i ja ih uvodim: stariji čovjek s kačketom, žena sa zelenom maramom, starica s jednom štakom… Ak imaju štap ili neko pomagalo, još bolje, govorio je Dodo, da bude autentično.  Nastavljam ih unositi, muškarac s bradavicom na nosu, čovjek u žutom odijelu, poštar, bucmasti mladić okrugle glave… Bilježim, a pitam se je li sve ovo trebalo. Ljudi govore, da se zločin ne zaboravi, mediji govore da se ne zaboravi, država kaže, da se ne zaboravi i financira filmove,  a nitko ne misli da su ubijeni ljudi kao pšenica ili kukuruz. Kad ih zakopaš, oni proklijaju, stasaju i postaju nove žrtve i novi krvnici, glava za glavu, klip za klip.

Predvečer došao je Dodo izabrati ljude za strijeljanje. Nismo mogli drugačije, nego da ih poredamo u vrstu, da ima bolji pregled, i onda je išao od jednog do drugoga, pozdravljao, dobar dan, kako je, pitao za zdravlje, pa se diskretno okretao Mariju i govorio, zapiši ovoga, i ovoga, i ovu…  Oni će posuditi svoja lica strijeljanima.

Statisti nemaju imena, dobivaju ih tek kad se pojave na spomen-ploči strijeljanima. I čitavo vrijeme, dok ih gledam, osjećam da nešto nije u redu.

2.

Dovezli smo ih autobusom na lokaciju, svih četrdeset i šest. I njih su onda vozili autobusom. Gita im tumači, dragi ljudi, sada ćemo vježbati tu na livadi, rekli su vam već, malo se razgibati, dobro je za zdravlje, a onda ovdje imamo i ručak. To će biti poslije četiri, a sada, prije vježbe, podijelit ćemo vam užinu i vodu. Imate li sve? Pri tome neki su digli ono što smo im dali, kačket, starinsku demode torbicu kakvu je imala i moja baka, štaku, ne rekvizit nego pravu, a neki su samo rekli, imamo.

Na lokaciji su već bila dva rekvizitera koji su postavljali strunjače i kamuflirali ih travom. Kad počne snimanje, tu će biti iskopan rov u dužini od dvadesetak metara i zemlja nabacana s druge strane, ne one na koju padaju. I u rovu će biti strunjače, deblje i prekrivene tankim slojem zemlje, da se može iz višega pasti. Bit će tu i bager, i oni koji pucaju.

Izašli su iz autobusa, polako, jedno po jedno, noseći najlon vrećice, torbice, sve što su im dozvolili ponijeti na razmjenu. I sada zbunjeno stoje u grupicama i s nelagodom se osvrću oko sebe. Neki znaju gdje su. Šapću jedni drugima, i uplašeno gledaju autobus koji se polagano na rikverc povlači uzbrdo. Una njihova djetinjstva zeleni se ispred njih, lijane na drveću pomoću kojih su skakali u vodu, mlinska kola na kojima su se vrtjeli, cika i vika tih dana, konjska smrt leti zrakom…

Morali smo ih opet poredati u vrstu. Onako s vrećicama, torbicama, kačketima i svim rekvizitima. Bio je to kaos, jer nisu znali kamo stati. Mario je pljesnuo rukama dva tri puta, koliko je jače mogao, pazi sad ovamo, vikao je da nadglasa žamor, poredat ćemo se tu u vrstu, ovi ljudi, pokazao je na rekvizitere koji su se bavili strunjačama, postavit će vas točno na mjesto gdje trebate stajati, je li to jasno, neki su klimali, a neki samo zbunjeno buljili, u njega, u livadu, u vodu Une. Oni koji su shvatili poredali su se u nekakvu nepravilnu vrstu koja je više nalikovala na zmiju, nego na vrstu za  strijeljanje. Neke su rekviziteri i Mario morali uzeti ispod ruke i polako ih voditi do njihova mjesta. U očima pojedinih žena vidio sam prestravljenost.

I onda smo u tišini čekali pucanj.

Izašli su iz autobusa, polako, jedno po jedno, noseći najlon vrećice, torbice, sve što su im dozvolili ponijeti na razmjenu. I sada zbunjeno stoje u grupicama i s nelagodom se osvrću oko sebe. Neki znaju gdje su.

3.

Dok sam ih gledao kako padaju, dok sam fiksirao njihova lica kroz jednu od kamera, opet se javio onaj osjećaj da nešto nije u redu. Sada još intenzivnije: pazi, nešto tu opasno ne štima. Snimamo film o zločinu, jednom od najvećih u proteklom ratu i to što ne štima bilo je nekako povezano s tim.

Neki su pali posve nespretno, na ruke, uplašeni da će se slomiti, ne vjeruju strunjačama. Jedna debela žena je kleknula i tek se onda izvrnula, a da se nije prestala smijati, a neki pak, uopće nisu pali, ostali su stajati i poslije pucnja. Što je bilo, vičem, a oni govore da nisu čuli. Zato smo i izabrali pištolj, da svi odmah čuju. Možda je mogla poslužiti i pištaljka, ali Dodo je rekao pištolj, ma koliko to bilo nezgodno s obzirom na temu filma, jer fićuk obično dulje traje od pucnja, a važno je da se svi bace manje-više u jednom trenutku.

Ponavljamo, viknuo je Mario, i onda zajedno s rekviziterima i Gitom prišao i pomagao dizati starce. Mora malo uvjerljivije, govorio je, važno je da svi padnete čim čujete pucanj, je li jasno, čim pucanj, vi hop, na strunjaču. I da se ne smijete pri tome, poslije se možete smijati koliko hoćete, ali kad padate nema smijanja. Bilo je čudno kako to da ljude ovoga kraja treba učiti kako se pada pred puškama.

Toga dana ponavljali smo puno puta, do rane večeri, sunce još nije zapalo i velikodušno grije, a mi ih uporno tjeramo da padaju i moralo se priznati da padaju sve bolje. Većina ih je savladala strah, povjerovali su strunjačama, kao mala djeca kad osjete da ono što je izgledalo opasno nije opasno, samo čovjek u žutom odijelu, dozlaboga vidljiv, nikako da dobro padne. Nekoliko puta morali smo ponoviti samo zbog njega. Ostali su rogoborili, maknite ga, ništ ne zna, neka on sam vježba, ne moramo svi zbog njega, makni budalu, čak se čulo i: on je njiov. Umiješala se Gita i rekla, za danas smo gotovi, dobro je bilo, iznenadila sam se kako vam dobro ide. Nije ovo lako, ubacio se Mario, ali u tom trenutku čuli smo motor i vidjeli kako se k nama spušta vojni kamion. Stari, maslinastozeleni FAP iz bivše vojske. Evo nam ručka, vikala je Gita, sad ćemo jesti.

Iz kabine su izašla dva momka u uniformama s bijelim pregačama, otvorila pozadinu kamiona i počela vaditi manijerke s grahom. Vozač je postavio improvizirani stol, na njega plastične tanjure i čaše, a rekviziteri su izvadili nekoliko sanduka piva.

I onda smo, poslije napornog padanja i ustajanja svi posjedali na travu s tanjurima punima graha s kobasicom i čašama piva. Veselili su se kao djeca, zadirkivali i mljackali bezubim ustima. Sjeo sam kraj Gite koja je opasno potezala iz boce Žuje, dugim gutljajima, kad mi je na ruku sletio leptir. Bijel, s crnim prugama po krilima, izgledalo je kao da se odmara nakon duga puta. I uopće se nije bojao. Zamijenio te za cvijet, rekla je Gita, ali onda se jedan takav bijeli pojavio i na njenoj šaci kojom je držala bocu. I taj je izgledao pomalo umoran. Osvrnuo sam se. Čitavi rojevi bijelih leptira, a ima ih i drugih boja, navalili su na našu livadu, slijeću na cvjetove, ali i na ljude, na ruke, na glave, neki upadaju i u tanjure s grahom, drugi zaglibe u čašama piva. Pojedini starci su se ukipili, ne žele ih plašiti, drugi ih tjeraju rukama kao da su dosadne ose, lepršavi oblak crno bijelih leptira posve nas je prekrio. Nikad u životu nisam na jednom mjestu vidio toliko leptira.  I tako pokušavamo jesti okruženi leptirima i gledamo se međusobno, ne vjerujemo onome što vidimo. I šutimo. Nitko ništa ne govori, možda bi jedna nesmotrena riječ mogla otjerati  čudesna bića.

Čitavi rojevi bijelih leptira, a ima ih i drugih boja, navalili su na našu livadu, slijeću na cvjetove, ali i na ljude, na ruke, na glave, neki upadaju i u tanjure s grahom, drugi zaglibe u čašama piva. Pojedini starci su se ukipili, ne žele ih plašiti, drugi ih tjeraju rukama kao da su dosadne ose, lepršavi oblak crno bijelih leptira posve nas je prekrio.

4.

U selu je puno ruševnih kuća, kuća zgarišta, zatim onih bez krova ili onih kojima je netko skinuo prozore i vrata, a kiša i vjetar su učinili ostalo. Ima i obnovljenih, u kojima se živi i one imaju novu stolariju, nove fasade. Mario, Gita i ja zato tragamo za starim kućama gdje se još živi. Pronalazimo ih u brdovitim zaseocima, dalje od Une. Tu ćemo snimiti naše glavne likove, to će biti njihove kuće. Ali, rekao je Dodo, neka Posrednik, nazovimo ga tako, a zapravo oficir okupacione vojske, posjećuje i statiste, da se vidi kako im pomaže. Uostalom, u ovom filmu statisti su glavni glumci. I oni ne moraju ništa govorit, uvijek će govorit on. I tako će Posrednik doći u kuću čovjeka s kačketom, bit će neki od lijepih dana rujna, uljudno će pozdraviti, domaćin će u znak pozdrava skinuti kačket, a Posrednik će reći, gdje si kume, i onda će čovjek s kačketom donijeti šljivovicu i dva štamprla; gledaj da sve radnje koje daješ statistima budu one koje oni inače rade, govorio je Dodo koji ima iskustva s naturščicima jer je puno radio dokumentarce, neka se ponašaju što prirodnije, onda će Krvnik reći, kume ništa se ne boj, ja te čuvam, a čovjek s kačketom će gledati u njegovu uniformu i neće ništa govoriti, čim ugleda kameru, čovjeku s kačketom zatrest će se gaće, njegova će neprirodnost izgledati kao strah, i bit će strah, na neki način. Zatim će Posrednik zakucati na vrata druge derutne seoske kuće i otvorit će mu bucmasti mladić okrugle glave, a on će reći, gdje si kumče, možda ga i zagrliti, i govoriti o njegovim pokojnim roditeljima, tvoj mi je stari bio kao brat, sjećaš se, eto, pokoj im duši, tako se to ponekad…, nego važno je da si mi ti zdrav, nać ćeš curu pa ćemo ti u svatove ić, tako, došo sam ti reć da je sutra berba. Idete svi, brat ćemo i crno i bijelo, treba za vojsku, to pije pička im materina, ali i po brdima jurcaju, mladi su, normalno je to. Nemoj zaboravit, sutra u osam, kod vaše crkve.

I sutra, u sunčano jesensko jutro, Posrednik ih rasporedi po njihovim vinogradima i organizira traktor s velikom prikolicom koja će prevoziti grožđe i lifrati dalje. Dok su oni u vinogradima, u njihova dvorišta će ući vojnici s detektorima metala i pretraživati okućnice. Ako nekoga sretnete, govorit će Posrednik vojnicima, recite da tražimo oružje, razumijete, stare puške i municiju. Ali, zapravo, tražit će zlato. Jer on zna, povjerio mu je netko od seljaka, da su ljudi zakopavali dukate koji su ostali od vjenčanja, niske što su ih mlade nosile oko vrata dok su govorile svoje da i šepirile se sa svom tom zlatninom na vratovima. I da koju od njih s tim baciš u Unu, šalit će se s vojnicima, ne bi isplivala. I dok oni traže, možda će iza neke kuće, skriven, malo i povraćati.

A kad grožđe bude pobrano, kad krmače i krave budu natovarene na kamione, ići će od kuće do kuće i sakupljati ih, bit će dobro raspoložen i vikati, ljudi razmjena, dogovoreno je, ponesite stvari, razmjena, zborno mjesto kod vaše crkve. A oni će svi uzeti već pripremljene stvari, jer se o razmjeni šuškalo nekoliko dana, uzet će ono malo vrijednog što im je još ostalo, strpati u torbu ili najlon vrećicu i požuriti pred crkvu, da autobus nekom nesrećom ne ode bez njih. A pred autobusom će ih dočekati Posrednik s dva vojnika, koji će imati preko rukava bijele trake s crvenim križem, i govoriti, eto ljudi, razmjena, tako je najbolje, svatko svome jatu, kuće ćemo vam čuvat, svakoga će pitati kamo ide poslije, u Zagreb ili Sisak, ili Njemačku i svakome tko se penje u autobus reći će, pozdravi Josipa, pozdravi Ančicu i djecu, pozdravi Mladena, pozdravi Katu, i rukovat će se sa svima i reći, Sretno!

Ali, rekao je Dodo, neka Posrednik, nazovimo ga tako, a zapravo oficir okupacione vojske, posjećuje i statiste, da se vidi kako im pomaže. Uostalom, u ovom filmu statisti su glavni glumci. I oni ne moraju ništa govorit, uvijek će govorit on.

5.

Smrt je lažljiva kurvetina. Hrani se ljudskom željom za životom. Ovdje kao i tamo, sada, kao i onda.  I njih su uspjeli prevariti, nije bilo logično da će ih ubiti, nisu vidjeli kakva je korist od toga. Čovjek se često, a posve krivo, pouzdaje u svoju nevažnost. Zapovjednik Treblinke, Franz Stangel, dao je posaditi cvijeće oko željezničke stanice, lijepo je ofarbati i urediti, s petunijama i pelargonijama na prozorčićima,  kao kućica za lutke, a transporte kandidata za plinsku komoru dočekivala je logorska kapela s veselim melodijama. Često i on sam, obučen u bijelo odijelo, a ne u SS uniformi. Ta laž je mamila, ta laž je pružala nadu poslije iscrpljujućeg putovanja u teretnim vagonima, bez vode i hrane i u vlastitim izlučevinama, s dojenčadi koja su umirala. I mora da je upravo ta stanica mnoge od tih ljudi podsjetila na rodnu kućicu na selu, ili na ladanje, na ljetne praznike.

Tek kad su starci došli na ledinu pokraj Une, a ne na kontrolnu točku i kad su vidjeli otvorene rovove i bagere za zatrpavanje, neki su posumnjali. Ali vjerojatno ne svi. Toliko je lijepo bilo vjerovati u to da će uskoro zagrliti svoje najmilije a ne metak iz automatske puške M 74.

Tako ih lažemo i mi sada. Nismo im rekli što će glumiti. Iako se priča već proširila, nije ju lako sakriti. Ali ono što je bilo lako je to što oni koji su se prijavljivali za statiranje, 200 kn dnevno i sva tri obroka, nisu vjerovali u smrt, ni u smrt koja glumi da je smrt i marljivo su vježbali padanje.

A ja sam pomislio, to što nije u redu, to što me čitavo vrijeme mučilo od prve sekunde kad sam ih vidio na trgu u Kostajnici, sada polako postaje jasno. Tamo na trgu u Kostajnici, još ne potpuno svjestan, ali sa strahom da nešto nije u redu, a i kasnije, kroz okular kamere kad sam gledao njihova lica, vidio sam da svatko od njih nalikuje na nekoga koga sam već poznavao u selu svoga oca, nekoga s kim sam se možda i igrao kao mali, a svi su  strijeljani na Didovoj jami.

Čovjek s kačketom  podsjeća na Jozu Svraku, pedeset i drugo godište je bio, mislim, poljoprivrednik, nekada radio u kožari, stariji brat mu je ubijen sedamdesetih u Komiži na Visu, dok je služio vojsku. Kad smo kao mala djeca igrali nogomet, znao je uzeti loptu i praviti se da je baca u zrak, a zapravo sakriti iza leđa i buljiti u nebo kao da se izgubila u plavim visinama. Svi smo vidjeli da je sakriva iza leđa, ali smo se pravili kao da vjerujemo. Bilo nam ga je žao. Ubijen je na Didovoj jami na sličan način kao i njegov brat. Prilikom ekshumacije našli mu rupu u lubanji.

Vladić Mijo, pedeset i osme rođen, igrali smo suca, odvjetnika i osuđenog i on nikada u igri nije imao sreće, uvijek ga je dopao papirić s riječju „krivac“. Ličio na čovjeka kojega sam nazvao Čovjek s bradavicom na nosu. Nije imao sreće ni kasnije, sve do kraja, na livadi kod Didove jame, a igra je bila jednostavna. Igra se u petoro, na pet papirića napišu se riječi: sudac, odvjetnik, tužilac, žandar i krivac i onda se papirići saviju da se ne može vidjeti što je napisano.  Bacaju se  u zrak i kako koga zapadne, bude sudac, odvjetnik, tužilac, žandar ili krivac. Igrala je s nama i Ančica Pezo. Nas četiri dečka i Ančica, koja nam se svima sviđala. Mene je jednom zapalo da budem sudac i iznosio sam Vladićevu krivicu: na posuđuje drugima svoje stvari, kad netko jede sendvič uvijek traži griz, a ima gumene sline koje se razvlače kao paučina pa se vlasniku njegov sendvič zgadi, stalno se vrijeđa i sve tako, ozbiljne optužbe.  Odvjetnik ga je branio, a tužilac iznosio još optužbi, te škrt, te smrdi, te mu otac pijanac. I na kraju donio sam presudu: neka Ančicu poljubi u picu. Nisam još pravo znao što je pica, možda gdje se nalazi, ali ništa drugo, no nije znao ni on. Čim je čuo presudu, krenuo je prema Ančici da je izvrši, a ona je počela panično bježati. Međutim, uhvatili su je tužilac i žandar, kazna se morala izvršiti, i ona je počela plakati dok su je držali. Očito je jako dobro znala što je pica i gdje joj se nalazi. Ali Mijo Vladić je zastao pred njom, zbunjen, s krivnjom u očima i poljubio je u obraz brzim stidljivim poljupcem. Nas trojica smo se počeli smijati, a na kraju se nasmijala i ona. Na nju je ličila žena sa zelenom maramom.

Antun Kruška toliko je nalikovao na čovjeka u žutom odijelu da sam u jednom trenutku pomislio da je to on, ali nije bio. On je jedini od strijeljanih strijeljan sam, bez bračnog druga. Živio je u velikoj, nekad bogatoj kući koja je s vremenom postala ruina. Roditelje su mu četrdeset i pete proglasili kulacima, uzeli su im zemlju, a oni se zaposlili u predionici, oboje. Ali nesreća je vrag, ruje, ruje i na kraju se pretvara u rak. Majka mu umrla od raka dojke, a oca je godinu dana kasnije zapala gušterača. Antun Kruška od ranog puberteta živio je sam, pomagale su mu seoske žene, majke njegovih školskih prijatelja, svakoga je dana u tjednu bio na ručku u drugoj kući. A kad su mu se zgadili svi ti ručkovi, svako dobar dan i puno hvala, otišao je u Sisak i zaposlio se u željezari. Vratio se u selo tek pred rat, na vrijeme da stigne na Didovu jamu.

I od tada, kadgod se vozim kroz banijska sela i gledam ljude usput, kako guraju bicikle, kako se voze na kolima sijena koje vuče traktor, kako razgovaraju uz cestu, a oko njih obilazi veseli seoski pas, lica svih njih podsjećaju na nekoga tko je strijeljan.

Tamo na trgu u Kostajnici, još ne potpuno svjestan, ali sa strahom da nešto nije u redu, a i kasnije, kroz okular kamere kad sam gledao njihova lica, vidio sam da svatko od njih nalikuje na nekoga koga sam već poznavao u selu svoga oca, nekoga s kim sam se možda i igrao kao mali, a svi su  strijeljani na Didovoj jami.

6.

Film nije nikada snimljen jer je Domagoj višestruko probio budžet, a nikakva koprodukcija s Bosnom ili Srbijom nije dolazila u obzir. Od čitavog projekta koji je počeo vrlo ambiciozno, ostala mi je samo jedna pjesma. Otprilike godinu dana poslije skupljanja statista po banijskim selima, nakon ljeta koje je bilo i kišovito i sušno, ovisno o pojedinim mjesecima, mučile su nas i poplave i požari, sanjao sam taj čudan san. Nije se sastojao samo od slika ili scena, nego i od mirisa i riječi. San-pjesmu zapisao sam odmah ujutro u mobitel i neznatno je izmijenio.

Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptira

Je li to bilo u Treblinki ili Sobiboru?
U golublje sivom odijelu, napravio je dug korak
da ne ozlijedi monarha, jednog od najljepših,
s crvenim, crnim i narančastim šarama. Zrak je bio
gust, težak i pun slatkastog mirisa.
U proljeće 1943.
Treblinka ili Sobibor okupani suncem.
cvijeće na kulisi željezničke stanice
privlači leptire, krilata bića.
Svjedoke neizrecivog.

Prvi tekst iz serije “Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti” autora Marka Pogačara može pročitati na ovoj poveznici.
Originalna ilustracija uz tekst djelo je dizajnerskog dvojca, Dragana Mileusnića i Željka Serdarevića.

* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu pod nazivom „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Niz otvaramo esejom Marka Pogačara o Muzama, jeziku i šutnji te Goranovoj Jami.

Jedna od onih „dobrih starih“ latinskih dicti kojima su nas šopali u šumi školskih klupa – jedna od nekolicine kojih se još uvijek rado i sa sjetom sjetimo – tvrdi: Inter arma silent Musae, ili dok oružje govori, muze šute. Široko je rasprostranjena, u nizu jezika i kultura smatra se proverbijalnim znanjem, općim mjestom. Ukorijenila se odavno među populacijom, također onom posve lišenom klasičnog temelja, i posljedično istrošila od upotrebe, gotovo leksikalizirala. Baš kao i, u nešto drukčijem kontekstu, Adornova notorna gnoma o poeziji i Auschwitzu, koju studenti književnosti i autori bezbrojnih eseja o strahotama rata viđenim kroz prizmu pjesnika ne prestaju citatno čerečiti. Adornova misao, teza s ozbiljnim filozofskim implikacijama i duboko humanističkom pozadinom iznesena nekoliko godina nakon tehniciziranog barbarstva Šoe, biva već refleksno kasapljena od strane intelektualnih ljenčina, iskorištavana na konto svog simboličkog kapitala i toplohladnog prizvuka ključnih riječi. Poezija. Auschwitz. Taj esej je rođen napisan, objavljen, unaprijed ovjenčan aklamacijom struke. Nije potrebno podvući: zaticao sam se i sam među mesarima.

Grmljavina muzina šapta

Vratimo se spomenutoj latinskoj poslovici, ustoličenoj ideološkim aparatom države i posvećenoj površnim medijskim i autorskim praćenjem ratova: ona ili je istinita, ili dosad već potpuno ispražnjena od svakog značenja. Na ovom mjestu krajnje je vrijeme da u njezinom tekstu i kontekstu uočimo tananu, ali čvrstu ideološku pređu. Jer rat je semiotički stroj, jedan od najokrutnijih i najrasprostranjenijih, s izravnim učinkom na sve aspekte života, uključujući domenu znakova. U vrijeme ratova muze govore, štoviše, govore glasno: doista, katkad je njihovo režanje teško razlučiti od štektanja rafalne vatre. One će svoje identitete i uvriježene obrazine ustupiti ratnome stroju, doprinijeti širenju njegove sirenske pjesme. Rado navlače uniforme i popunjavaju pozicije nižih oficira najrazličitijih agitpropova. I to nije neobično, niti je nužno loše. Ratovi su kompleksni, višeslojni, totalitarizirajući Događaji i, iako u svojoj mehanici i posljedicama bolno slični, mogu se u svojoj srži fundamentalno razlikovati. Točna priroda je te srži, naravno, u oku promatrača; posve ovisna o njegovoj poziciji, politici i ideologiji. Jedno je, osim apsolutnog užasa, svim ratovima ipak zajedničko: potrebna im je pobjeda.

Sve što muze izgovore može i bit će upotrijebljeno kao oružje. Pretpostavka da uslijed urlika topova one umuknu odaje tek tihi rad ideologije, ogoljavajući njezine mehanizme: ne bismo trebali čuti, ili barem voditi brigu o tome što je, a kamoli kako rečeno; potrebno je samo da to prihvatimo, ne preispitujemo, internaliziramo i učinimo najdublje svojim. To je ta grmljavina muzina slatkorječivog šapta, nalik na maglu polegla po bojnim poljima, ono „dobro staro“ In hoc signo vinces izliveno i ukusno izrezbareno u njihovim filigranskim kovačnicama. Muze, sekretarice interpelacije. Upravo one, usta navodno začepljenih svilenom čarapom, među glavnim su tvorcima i agentima ratne mitologije, jednako uoči, za vrijeme i nakon krvoprolića. Muze, volonterke u manufakturi mitova. Ne, doduše, bez jednom ispostavljenog računa. Nije slučajno da im je majka Mnemozina, božica sjećanja, a otac nitko drugi do samog Zeusa, vrhovnog tiranina, predsjednika, armijskog generala olimpskih vojski. Muze, naravno, govore, ali najčešće ne ono što bismo od njih očekivali ili priželjkivali čuti. Ili, u gorem slučaju: moguće je da govore upravo ono što čuti želimo, ali se to bojimo sebi priznati.

Rat je semiotički stroj, jedan od najokrutnijih i najrasprostranjenijih, s izravnim učinkom na sve aspekte života, uključujući domenu znakova. U vrijeme ratova muze govore, štoviše, govore glasno: doista, katkad je njihovo režanje teško razlučiti od štektanja rafalne vatre

Naš rat – pravedan rat

Natrag nakratko onim sumnjivim, različitim bitima rata. Za ovu priču ključan je homogenizirajući, kolektivni pogled iznutra. Prije svega i iznad svega postoje naši ratovi. Ratovi protiv njih. Nije mi namjera tvrditi da je sve relativno i da su svi ratovi isti. Postoje obrambeni ratovi (jedan takav, poznato je, vodi se već neko vrijeme u Ukrajini), ratovi protiv okupacije i tiranije (jedan takav vodi se, poznato je, već neko vrijeme u Palestini), protiv fašizma. Ratovi za slobodu, srazovi Davida i Golijata. No baš ti pravedni, nužni ratovi uvijek nekako ispadnu oni naši, i uvijek postoji ona druga strana, koja je za rat kriva. Naše muze dobre su muze, svojim kristalnočistim sopranima one izvode himnu slobode. I nisu drugo do njihove one muze koje uz zveket oružja umuknu, koje se preko noći premetnu u zadrigle, žaljenja vrijedne propagandiste. Otužne muze njihovog pjesništva, teatra, muzike, njihove sporne povijesti; one što smo ih do jučer slavili kao svoje, a sad su nas kurve izdale, zabivši nam pod rebra hrđave čajne žličice.

Činjenica: ratovi trebaju propagandu, naši ratovi. Sjetimo se: ratovima je potrebna pobjeda. Ali, kao u umjetnostima, kao u pjesništvu, i ratna propaganda mora biti dobra, ili uopće nije propaganda. Žele li da im se njihova vlastita majka Mnemozina smiluje, muze bi trebala čitati Romana Jakobsona. Trebale bi biti kronično i akutno svjesne različitih funkcija jezika, i povinovati se vlastitoj ekspertizi. Književne muze moraju zagovarati, i odgovorne su za poetsku funkciju jezika, i u situacijama kada su druge funkcije amplificirane. To vrijedi i kada napuštaju „kule bjelokosne“, prilagođavaju stil, oslanjaju se na „popularne žanrove“, kalibriraju horizont očekivanja prema najširoj, čitanju nevičnoj publici. Samo loš agitprop ostaje zapamćen kao propaganda. S prolaskom vremena također i kao trash, kao cringe. Dobar agitprop, naprotiv, fermentira u luksuz i užitak književnosti. Golem korpus danas kanonske literature napisan je za vrijeme ratova i s ratom kao temom – imam sada u vidu onu „čistu“, „pravu književnost“, usredotočenu manje-više isključivo na svoju dominantnu, poetsku funkciju – kao što, uostalom, postoji velika literatura na gotovo svaku zamislivu temu, a napose one „velike“ i globalnim metaforama podatne, kakva rat svakako jest. Postoje, naravno, Trakl i Char i Celan, i dragulj Ahmatove. No ovaj tekst nije o njima. Čak ni o Remarqueu, Hemingwayu. Riječ je o muzama koje su navodno ostale tihe.

Žele li da im se njihova vlastita majka Mnemozina smiluje, muze bi trebala čitati Romana Jakobsona. Trebale bi biti kronično i akutno svjesne različitih funkcija jezika, i povinovati se vlastitoj ekspertizi. Književne muze moraju zagovarati, i odgovorne su za poetsku funkciju jezika, i u situacijama kada su druge funkcije amplificirane

Ekskurs: rat se, čini se, ponaša kao književni agent, posebno u književnim poljima takozvanih velikih jezika i literatura. Teško da danas postoji bilo što drugo što može lansirati knjigu ili autora pouzdano i brzo kao „dobri stari“ rat. Pred neko vrijeme proveo sam popodne listajući kroz sekciju suvremene poezije u prijevodu jedne poznate, odlično opremljene londonske knjižare. Po izdavačkim blurbovima i biografskim bilješkama sudeći, knjigu autora koji ne dolazi iz neke akutne ili relativno nedavne, još uvijek simboličko-geopoetički rezonantne ratne zone (zone konflikta, kako to danas preferiraju frazirati), bilo je teško pronaći. Činilo se da nitko u slavnom gradu Londonu ne bi mario ni za kojeg od tih pustih pjesnikinja i pjesnika koliko je pišljiva boba, da nisu nekim slučajem – oni sami ili „njihove regije“ – imali nesreću da prethodno ukrste staze s Kemijskim Alijem, mianmarskom huntom, ili ledenohladnim bankarskim pogledom Slobodana Miloševića. Ova duboko ukorijenjena komodifikacija užasa i trivijalizacija empatije perfidni je, ultimativni refleks imperijalne kulturne i ekonomske supremacije. Konfabuliralo se, tako, mlade bosanske pjesnike kako sanjaju o nekom novom, vlastitom ratu, proklinjući sretnu generaciju koja je kapitalizirala devedesete. Šuškalo se o pjesnicima iz zabačenih švicarskih kantona koji proklinju petsto godina zloglasnog alpskog mira. Kad puške šute čini se da je, najkraće rečeno, malokoga uopće briga.

Jama – krvlju oslikana freska patnje

Povratak muzama. Onima s misijom, ali „dobrim“, slobodi posvećenim, antifašističkim i odanim poetskoj funkciji jezika; ljutih i tužnih no ustrajnih, predanih svojoj stvari. Onima što su usvojile Jakobsona, bez da su ga nužno uopće čitale, katkad i mnogo prije nego je napisao svoje tekstove. Naša najvažnija pjesnička manifestacija, ove godine šezdeset i jednu godinu stara, nosi ime Ivana Gorana Kovačića, pjesnika, pisca, publicista i partizanskog borca koji je, znamo, likvidiran kvislinškim revolverom u julu 1943. godine nedaleko od Foče, nedugo nakon propasti pete neprijateljske ofenzive. Jugoslavenski partizani vodili su rat i borbu koju, ako sam između ratova već prisiljen birati, volim vidjeti kao svoju. Znate, David i Golijat. Sloboda. Politička platforma na kojoj, želim vjerovati, i sam stojim. Otprilike kao u slučaju Španjolskog građanskog rata. Palestinskog otpora. Tih ratova na kojima smo temeljili naše osobne mitologije dok smo još bili djeca, ne još dokraja svjesni tamne fakture smrti i činjenice da je svaki rat u srži trula sjemenka, no onih koji su, nakon svih ovih godina, podnijeli mučan proces kritike naše vlastite ideologije.

Kovačićeva najslavnija, ikonička narativna poema Jama, završena neposredno prije nego je i sam pjesnik bačen u neoznačen grob, izvanredan je primjer muza koje pjevaju po melodiji i u ritmu koje zadaje oružje u borbi za (našu!) slobodu, i od pušaka na kraju ostaju glasnije. Dovršena je u hercegovačkom kršu, nadomak prvih linija, a njezino najpoznatije ratno izdanje, uvezano u padobransku svilu, otisnuto je na ručnoj presi i objavljeno na oslobođenom teritoriju. Pamtimo ilustracije Goranovih suboraca Ede Murtića i Zlatka Price. S koljena se na koljeno prenosi njezina prva javna izvedba, kada ju je prvak drame HNK Vjekoslav Afrić čitao ranjenicima Prve proleterske divizije. Upravo je Afrić, redatelj prvog jugoslavenskog igranog filma poslije oslobođenja, umjetnički doduše podrealizirane Slavice (1947.), odigrao ključnu ulogu u spašavanju Kovačićevog rukopisa. Neke od prvih kopija, s potpisima ilustratora, stigle su na adrese uskoro i službenih partizanskih saveznika Roosevelta, Churchilla i De Gaullea. Francuski prijevod Susanne Beraud i Koste Stojadinovića pojavio se već 1948. ilustriran Picassovim bakrorezima i s Éluardovim „Grobom Gorana Kovačića“ umjesto predgovora. Louis Aragon proglasio ju je „najvećim pjesničkim postignućem nakon Božanstvene komedije“. Usprkos kasnijoj sudbini toga proslavljenog prijevoda u kontekstu rezolucije Informbiroa, kao i tome što je u zemlji, prije Krležinog ljubljanskog referata, više puta bila prozvana kao „djelo dekadentne umjetnosti“ od ponekih vlastitih komesarskih muza, Jama je – manje-više formalno tradicionalna i vrlo eksplicitna u svojoj slikovitosti – postigla točno to što je postići morala, kako na prvim linijama tako u pozadini, sinhronijski kao i dijakronijski. U tom smislu možemo je bez grižnje savjesti smatrati vrhunskim agitprop proizvodom. S druge strane, njezin umjetnički integritet nije kompromitiran niti za jotu. Kao ni, jasno je, njezina politička pozadina, sadržaj ili kontekst. One tihe muze su progovorile, a otisak njihova vriska podnio je test vremena, svjedočeći istinski političku poeziju. Uz to da je, nota bene, u samim njezinim stihovima išta eksplicite političko jedva i bilo rečeno. Jama je, prije svega, krvlju oslikana freska ljudske patnje.

Kovačićeva najslavnija, ikonička narativna poema Jama, završena neposredno prije nego je i sam pjesnik bačen u neoznačen grob, izvanredan je primjer muza koje pjevaju po melodiji i u ritmu koje zadaje oružje u borbi za (našu!) slobodu, i od pušaka na kraju ostaju glasnije

Unutarnji Jakobson

Kovačićev je magnum opus, naravno, tek jedan od mnogih mogućih primjera (spomenimo još mnogo smjeliji izazov jeziku nove slobode, krik i lament preživjelog: Kaštelana). Iz niza razloga ipak duboko moj. A osobno je, naučili smo, uvijek također političko. Priča tu ne završava. U svjetlu toga kako je poema tretirana ne bi li se izmaknuo i zamračio njezin politički kapital, jednako u poratnoj Francuskoj i u Hrvatskoj danas, Goranov bi rad mogao poslužiti kao primjerna studija slučaja ideološkog ratovanja i jednako poništenja sjećanja, damnatio memoriae. No to je ipak neka druga priča. Tužnija. A da bi se pobijedilo u ratovima, simboličkim kao i onim pravim, glave valja držati visoko. Poznavati neprijatelja. Pisati pjesme kao da nema sutra. Uvijek osluškivati jednako što muze govore i kako to čine, pogotovo onda kada mrmljaju kroz zube, kad žele ostaviti dojam da su im usta zatvorena. Trenirati svojeg unutarnjeg Jakobsona, koji mora ostati slobodan. Koji se ne smije dati ukrotiti.

Originalna ilustracija uz ovaj tekst djelo je dizajnerskog dvojca, Dragana Mileusnića i Željka Serdarevića koji surađuje od 2003. godine na brojnim projektima grafičkog, web i videodizajna.

* Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.