Neki od raširenih mitova u našem javnom kulturnom prostoru poručuju da je književna kritika u odumiranju, a kultura, posebno književnost marginalizirana u medijima. Te mitove reproduciraju često sami kulturni akteri, doprinoseći time naturalizaciji teza o nevažnosti  kulture i nesposobnosti kulturne kritike da artikulira autentične vrijednosti i kriterije, ali i protumači društveni realitet. Defetizam u vlastitim redovima i dobrovoljno odustajanje od struke – stručnih znanja, kritičkih vještina i dijalektike; uloge kulture/književnosti u tumačenju svijeta – dodatno jača devalvaciju kulture u globalnom i lokalnom okruženju. Defetizam posredno jača ionako raširena stajališta da samo STEM osigurava svjetlu budućnost, dok je društvena humanistika neproduktivna, a umjetnost parazitska. Idemo li korak dalje, defetizam i gubitak povjerenja u vlastite kritičke dosege podupire i populističku društvenu energiju ove epohe koja negira individualizam i razgovor različitih.

Mit o odumiranju kritičkog mišljenja u kulturi i nestanku kulture iz medija koji, ponavljam, na razne načine reproduciraju i kulturni akteri zapravo ide na ruku onima izvan kulture koji žele oslabiti kritičke potencijale kako bi uspostavili politički, ideološki i svjetonazorski monopol. Jeste li čuli Trumpa da je u ijednom od svojih putting America first govora spomenuo američku kulturu, recimo Melvillea, Faulknera, McCarthyja, Morrison, da se zadržim na književnosti? Koliko pak ovdašnjih političara ističe ono što su naučili i iskusili kroz književni tekst i javno se legitimira preko svog književnog ili kulturnog ukusa i znanja? Izuzmem li kneza Miškina iz Idiota koji je uskrsnuo u upravo odrađenoj predsjedničkoj kampanji ili Malog princa koji je bivša predsjednica zataknula kao identifikacijski broš, teško se sjetiti ijedne druge književne i kulturne reference koja je kolala lokalnim političkim životom.

Frekvencija na kritičkom kanalu

Pa ipak, u književnom i kulturnom vrtu tijekom povijesti rasli su najbolji plodovi. U tom su se vrtu rodili kritička misao, otpori moćnicima i establišmentu, subverzija i prosperitet. Na tom su tlu uspijevali originalnost i imaginacija; tu su se poticali individualizam i autentičnost, ali i stvarala transnacionalna solidarnost, sestrinstvo i bratstvo, povezivali ljudi i cirkulirale ideje, stvarala odgovornost i „javni čovjek“. Borbe protiv populizma, nacionalizma i seksizma, protiv mehanicističke birokracije i unifikacije društva, protiv ravnodušja, podaništva i opijenosti vlašću, isključivosti, nasilja i narcizma malih razlika, dosade, idolopoklonstva i političarsko-crkvenjačke manipulacije – sve te borbe najčešće su se vodile baš tu gdje vi i ja stojimo, u javnom prostoru kulture.

Ima tu uokolo nas, naravno, i svakojakog kompromiserstva i trženja ideala, netalenata i šupljih veličina. Ima obespravljenosti, podmetanja, nepravdi i brojnih švercanja. Ali, iznova, u kulturi, književnosti i drugim umjetnostima stvarala su se i još se stvaraju uistinu dragocjena znanja i kritičke vještine.

Vjerujem, sve ovo znate i sami. Ali, prilike su danas takve da mi se čini kako na to treba podsjećati, kako pamćenjem i obnavljanjem nekih sretnih prošlih trenutaka osnažujemo i sebe i druge. Korpomôrto letargije vuče nas već duže prema dolje, u nova smutna vremena. I možemo se pustiti da tonemo, a možemo i zubima trgat konope kako bi ostali na površini i disali. Teško jest, ali nije bez izgleda. I dok nema revolucije (a trumpizam i drugi populizmi nisu revolucija), možemo se za nju pripremati. Možemo na primjer – da se spustim s refleksivnih visina u ovdašnju življenu kulturnu praksu – svaki dan birati što ćemo čitati, s kime ćemo i kako razgovarati.

A kada biraš, kada frekvenciju podesiš na kulturne programe i uho ugodiš na kritičke tonove i međusobne razmjene, čak i u maloj kulturi poput naše, naići ćeš na obećavajuće glasove, kritičke tekstove i kulturne medije koji i dalje stvaraju plodan supstrat za kritično mišljenje. Naići ćeš na one s kojima ćeš se slagati ili svađati, koji će te nadahnuti ili iznervirati, koji će te razbuditi, nasmijati, emotivno dirnuti…

Rat, generali, Palestina i mi

Čini mi se stoga da ima smisla na početku ove godine – iako ona na političkom polju, od Grenlanda do Palestine, od Harkiva do Berlina, ne obećava ništa dobro – podsjetiti na neke od tih obećavajućih glasova, na tekstove, priloge, autorice i autore koji su svojim radom, pisanjem i govorom, osiguravali da mit o agoniji naše kulture, književnosti i kritike ne postane stvarnost.

Između brojnih primjera živosti kulture koja se ovdje očituje najvećim dijelom izvan mainstream medija podsjetit ću u nastavku – posve pristrano – na neke autorice i autore čije ste kritičke tekstove čitali protekle, 2024. godine u ovom mediju. Krećem s onima koji su pisali o ratnom prezentu, ravnodušnosti, otporu, postratnoj memoriji, „prizorima tuđeg stradanja“ i vječnom pitanju trebaju li u ratu Muze šutjeti ili vrištati. U serijalu koji smo nazvali Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti, tekstove su napisali Marko Pogačar, Zoran Ferić, Lora Tomaš, Magdalena Blažević, Ivana Perić, Marko Stričević, Dora Šustić, Ivica Đikić, Mladen Blažević, Nataša Govedić, Ivana Sajko i Olja Savičević Ivančević. Ispisana je tu flora palestinske književnosti i prizvana moć civila, prikazani su postratna demitologizirana stvarnost, život s traumama i lažnost ratnih odličja. Iskopana su sjećanja jedne berlinske ulice, otkriveni repovi Mussolinijevih zakona u današnjici i afirmiran oslobodilački potencijal pjesništva prisutan npr. u Goranovoj Jami.

Kanoni, osobne biblioteke i inventure dekade

Drugi važan kritički serijal posvetili smo našem književnom i kulturnom prezentu, retrorefleksijama između književnog i društvenoga te načinu na koji se stvaraju, distribuiraju i održavaju kanonske vrijednosti i kategorije nacionalne književnosti. Tekstovi su bili motivirani potrebom da se preispitaju neke književne konvencije, reinterpretiraju i repozicioniraju figure na književnom polju i otvori prema novim čitanjima i mogućim kategorizacijama. Objavili smo tako razgovore s domaćim i regionalnim piscima i stručnjacima: Anerom Ryznar, Davorom Beganovićem, Vladimirom Arsenijevićem, Selmom Raljević, Allom Tatarenko, Damirom Šodanom, Oljom Savičević Ivančević, Danicom Vukićević, Tijanom Matijević i Andreom Milanko. Osim njih, naš serijal Suvremeni književni kanon – kritički pogled sadržavao je i druge tekstove raznih žanrova o recentnim knjigama i važnim temama poput prevođenja i posredovanja domaće književnosti u drugim kulturama i uvjetima književnog rada (tekstovi Ane Fazekaš) te mapiranja susjednih geopoetika, npr. talijanske književnosti i slovenske scene. Interkulturni dijalozi i razumijevanje između „nas“ i „njih“ bili su u fokusu istraživačkih tekstova Lore Tomaš o književnim domovinama europskih migranata, književnosti zemalja iz kojih nam stižu izbjeglice i migranti. Tu su i razgovori iz serijala Osobna biblioteka, ponešto intimniji, ležerniji i poetičniji, u kojima su na Borgesovu tragu svoje knjiške labirinte otkrili Jurica Pavičić, Gordana Farkaš Sfeci, Želimir Periš, Anda Bukvić Pažin, Miroslav Kirin i Dinko Telećan.

Od brojnih drugih objavljenih tekstova u kojima se u ovom mediju bistrilo naše „ovdje i sada“ spomenut ću za kraj i priloge nastale u okviru programa Inventura dekade. U njemu smo odabrali deset knjiga koje su prije deset godina dobile važne književne nagrade pa smo ih dali na čitanja najmlađoj generaciji kritičarki i kritičara – Filipu Kučekoviću, Niki Pulig, Mariji Skočibušić, Luki Rovčaniću i Pablu Srdanoviću – koji su po vlastitim mjerilima i s drukčijim čitateljskim iskustvima, napisali o njima književne kritike. Snimili samo zatim i deset emisija razgovora o tim knjigama u kojima su, uz kritičare, gostovali sami autori (Tatjana Gromača, Kristian Novak, Luka Bekavac, Enver Krivac, Josip Mlakić), ili pak, u slučaju preminulih autora, drugi stručnjaci (Vladimir Arsenić, Drago Glamuzina, Tomislav Brlek, Andrea Milanko, uz mene osobno).

A dalje…

Sve je to trajno dostupno na ovom portalu – bez pretplate i sponzoriranih sadržaja, pop-up reklama i dugog skrolanja kroz loto brojeve da se dođe do autorskog stava. Kad tome pribrojite i brojne kritičke tekstove različitih profila i diskursa koji su objavljeni u nekom drugom kulturnom mediju postaje jasno da naše kulturno i književno polje nije otužno, zapušteno i poharano kao što nas uvjeravaju u mitovima spomenutim na početku teksta. Nismo nevažni, nije nas malo i ne zagovaramo lažno jedinstvo. U tom duhu, nastavljamo dalje.

„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo razgovorom s književnim prevoditeljem i pjesnikom Dinkom Telećanom.

Uspon je pri kraju puta strm, izmjenjuju se oronula s luksuznim suburbanim gradnjama, dolje niz padinu napušteno groblje stenjevečke psihijatrijske bolnice, a gore planinska šuma, pa posve ugaslo nebo zimskog popodneva. Kad je se jednom domognete, rezidencija Telećan–Penđer topla je, lijepa i pametna, prirodne nijanse uredna prostora obasjane svjetlošću boje meda dok se jeka raznih znanja, ljubavi i interesa stanarskog tandema slaže u finu harmoniju detalja zajedno s glazbenom jazz-kulisom. Radna je soba Dinka Telećana pak minimalističko-maksimalistički interijer približno očekivan za jednog od najznačajnijih i najzanimljivijih autora, prevoditelja i pjesnika svoje generacije: u uredu gotovo ništa osim osnovnog radnog oruđa, a u radnom oruđu – univerzumi. S ulaza je čitava desna stijenka prekrivena bibliotekom, uz prozor preko puta starinski drveni radni stol s računalom i nekoliko korpulentnih otvorenih izdanja; pored radne stolice žuti divan, na divanu posve bijeli mačor Kićo. Uz Kiću je takozvani lager, knjige spremne pri ruci za skoro čitanje, a kako pažnja odatle klizi dalje uvis i udalj, gotovo je čujan žamor različitih jezika, različitih stoljeća, pripovijesti, glasova; to je biblioteka koja živi i diše.

Kategorizacija je naravno vječno pitanje: red, nered, suživot reda i nereda; kako slagati, po kojem ključu; kako ne biti picajzla, a opet ne biti u kaosu. Kako biti u sredini a da to ne bude osrednje. – Dinko Telećan

Faza zazora

Odakle krenuti, kako je predstaviti? „Ova je biblioteka, vjerojatno kao i sve, sastavljena od više biblioteka,“ započne Telećan upoznavanje, „njezina se provodna nit sastoji u mom rukovanju tim knjigama, ali je s raznih strana svašta dolazilo, i na razne strane odlazilo. Preživjela je nekoliko selidbi, a selidbe su uvijek važne jer donose revizije; stvari misteriozno nestaju i misteriozno se pojavljuju; s godinama i selidbama mijenjao sam se ja, pa tako i moj odnos prema knjigama kao takvim, a onda i prema konkretnim izdanjima… Teško je datirati točku nastanka ove biblioteke, ona je dio mene, i zajedno je sa mnom prošla različite faze.“

Iako nijedna ne nastaje planski od prve knjige na polici, različite su biblioteke sastavljene oko različitih bitnih impulsa, s fokusom na različite dimenzije uknjiženih bića i njihovih života u našem skrbništvu. „Imao sam fazu zazora od kolekcionarstva kao takvog, od svojine, vlasništva, posjedovanja; ne samo knjige, nisam htio imati nikakve predmete, ništa svoje. Bila je to poduga faza, i tada sam velik dio biblioteke razdao, podijelio, prodao, rasprodao… Zazor često dođe, pa tako i u mom slučaju, upravo zato što imaš takvu crtu, kao što ja imam hrčak-crtu, pa joj se u nekom trenutku usprotiviš. Kasnije sam zbog nekih izdanja požalio i pokušao ih vratiti po antikvarijatima, na Njuškalu, kojekako… Jer posljednjih sam godina u fazi u kojoj mi ih je naprosto lijepo vidjeti. I dalje mislim da nisam bibliofil, u smislu da tražim posebna izdanja, potpisana, rijetkosti, i zgrtanje mi je samo po sebi i dalje odbojno. Poznajem bibliofile s impresivnim bibliotekama za koje shvatiš da im je sadržaj knjiga zapravo nebitan; to su predmeti nagomilani iz nekog fetišističkog razloga. Ništa loše u tome, fetiši su legitimna stvar! Ali nije to moja priča, i nastojim da ne bude. Kad je knjiga lijepa, to je divno i volim je takvu vidjeti, ali nije mi to nikad primarno. Najprostije: knjige su da se čitaju. Pa gledam da one koje jesu tu budu one kojima bih se barem potencijalno vratio, ili im prišao prvi put kad za njih sazrije vrijeme.“

Formativni gubici

„Zadnjih su godina u matičnu biblioteku ušli mali dijelovi naslijeđenih, prije svega tatina (prevoditelja i hispanista Milivoja Telećana) koja se rasformirala dok je još bio živ jer se odselio pa sam neko vrijeme ja bio čuvar blaga. Poslije sam zadržao njegove knjige koje mi je bilo važno sačuvati, a njih je bilo dosta. Prije toga je ušao dio tetine biblioteke, prevoditeljice Gordane Popović Vujičić, i na kraju Gige Gračan koja je knjige dijelila još za života, znajući da dolazi kraj, pa je zvala ljude ciljano za pojedina izdanja. Meni je tako namijenila Shakespearea i sve vezano za Shakespearea, što nema nužno veze sa mnom, ali je ona nekako zaključila da želi da budu kod mene pa sam naravno prihvatio, uz hrpu ploča koje sad čine četvrtinu naše kolekcije.“

Da su knjige složene po vidljivoj logici, moje ovlaš knjižarski trenirano oko odmah registrira, no dubinska je logika osobne biblioteke uvijek u ingerenciji uma čiji je papirnati produžetak. „Kategorizacija je naravno vječno pitanje: red, nered, suživot reda i nereda; kako slagati, po kojem ključu; kako ne biti picajzla, a opet ne biti u kaosu. Kako biti u sredini a da to ne bude osrednje. Uvijek ista pitanja koja se rješavaju u hodu. Pa nastane neki red, onda se za godinu dana raspadne, a faktori su razni. Primjerice, trebalo je formirati biblioteku i prema tome da se u donjem nizu popuni u dva reda jer inače mačka upadne iza pa rošta. Dinamika biblioteke. Ovaj je mačak sa mnom prošao više selidbi, a u mladosti je jako volio Goethea i obavezno bi se zavukao iza Fausta. Za njega bi se čak moglo reći da je bibliofil. Druga mačka, Lola, koju, plahu kakva jest, još nismo vidjeli, nije toliko sklona literaturi, ona uglavnom voli knjige s repićima koje može natezati.“

Kao ljubiteljicu radikalnih odluka, pogotovo onih koje čovjek kasnije može spektakularno požaliti, zanimalo me čega se u asketskoj fazi odrekao, i kasnije ista izdanja ipak potražio i eventualno povratio. „Bila je to uglavnom proza za koju sam, s pravom ili ne, bio uvjeren da joj se više neću vraćati, a bilo je nešto i poezije, pjesničkih knjiga koje sam dao, prodao, izgubio, ne bih znao više točno što li jer ima i more knjiga koje posudiš pa ih nikada ne dobiješ natrag, a zaboraviš kod koga su. Trebalo bi biti pedant pa zapisivati, ali to je nekako antipatično. Kao, misliš da ćeš zapamtit, jer ti je važna knjiga pa ćeš znati kod koga je. Nećeš. A ove manje važne ionako nitko ne odnosi. Žao mi je i zbog nekih knjiga koje znam gdje su – u knjižnici na Filozofskom faksu. Jer kad se rasformirala tatina knjižnica, rekao je za usko stručna, filološka izdanja neka idu na romanistiku nove knjižnice. Možda iz nekog mladenački prirodnog, a opet kolebljivog otpora prema Borgesu po čijem je prevođenju otac s razlogom bio poznat, sva je borgesiana, uključujući i ona divna Sabrana djela u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske iz osamdesetih godina, također otišla tamo. A kako sam bio i u svađi s bibliofilijom, kategorički nisam htio prvo izdanje Sto godina samoće objavljeno u Buenos Airesu… a sad bih rado vidio hrbat te knjige na polici. S druge strane, te su knjige sada na sigurnom. S treće strane, hoće li ikome biti više u rukama? Ne znam baš. Nije to neka velika bol, ali bilo bi mi drago da su tu. S obzirom na nekontrolirano gomilanje, gubici nisu ni sasvim loša stvar.“

Imao sam fazu zazora od kolekcionarstva kao takvog, od svojine, vlasništva, posjedovanja; ne samo knjige, nisam htio imati nikakve predmete, ništa svoje. Zazor često dođe, pa tako i u mom slučaju, upravo zato što imaš takvu crtu, kao što ja imam hrčak-crtu, pa joj se u nekom trenutku usprotiviš. – Dinko Telećan

Najnovije prinove

(po zapisniku 18. studenog tekuće, protječuće godine)

„Sad je friško bio Interliber i beogradski Sajam knjiga pa je bilo više prinova iako sam za oba rekao da neću ništa kupovati jer imam već previše knjiga na lageru. Evo recimo, Erri De Luca mi je sjajno otkriće kao pjesnik i prozaik. Onda Macuo Bašo: Oblak cvjetova – zanimljivo izdanje za koje nisam ni znao, a preveo je s japanskog (a ne nekog drugog jezika) Hiroši Jamasaki Vukelić pa sam zaključio da bih ga s obzirom na ljubav prema haikuu rado imao. Slatka prinova koja čeka na čitanje je César Aira: Cumpleaños, neprevedena novela čiji naslov znači Rođendan, a rođendan je pedeseti, a meni slijedi pedeseti rođendan sljedeći mjesec tako da čekam da ga čitam tada, iako kao njegov prevodilac znam da Aira redovito vara čitatelje i obično naslov nema nikakve veze s onim što stoji unutra. Prinova je i lektirni dug, Mefisto Klausa Manna u prijevodu Vere Čičin-Šain.“

Tek sam posljednjih par godina počela pamtiti imena prevoditelja i sada su mi često upravo prevoditeljice orijentacija kad biram prijevodnu književnost, među favoritima upravo Telećan (i Penđer koja je kuckala prijevod kineske znanstvenofantastičarke Hao Jinfang u susjednoj sobi). „Obično to ne bude u fokusu dok se ne počneš time baviti, pa se odjednom otvori,“ razumije me Telećan. „Svojedobno je ime prevoditelja bilo zadnje što sam gledao, a sada možda ne bude baš prvo, ali sigurno bude drugo. Ima ljudi koji prevode tako da je njihov prijevod već preporuka za knjigu, i jedan je takav primjer jedna od najdražih mi prinova, Pascal Quignard: Amor more; remek-djelo u remek-djelu od prijevoda Vlatke Valentić. Takav jedan morski tok, književni val koji te nosi mimo fabule koja je relativno nevažna, ali toliko lijepo pisano i čudo od prijevoda da naprosto ne želiš da završi. Quignarda je svojedobno izdala i naklada Pelago, knjigu po kojoj je snimljen jednako divan film Sva jutra svijeta; slične teme, manji opseg; glazba sedamnaestog stoljeća Quignardova je opsesija. U posljednje vrijeme nešto nije bilo novih pjesničkih otkrića pa se vraćam starima, a njih i prevodim.“

Referentna zbrka

Što je sve na stolu u jeku jezičnog rada, i što je to golemo izdanje trenutno otvoreno u prevoditeljskoj radionici D.T.? „Octavio Paz! Kojeg jako volim i za sljedeću sam godinu dogovorio s Markom Pogačarom da izađe izbor iz cijelog Pazova pjesničkog opusa . Ovo je samo jedan svezak njegovih sabranih djela, samo poezije, tako da je puno posla bilo samo da se to iščita i napravi izbor za koji nisam siguran je li najbolji mogući, ali nekakav izbor jest. Stol je inače minimalistički jer nije prevelik, naslijedio sam ga od tate. Imam fotografiju sebe sasvim maloga, s četiri-pet godina, kako sjedim za ovim stolom na stolcu koji mu je pripadao, a koji više ne postoji, i nešto črčkam. Bilo je to prije četrdeset i nešto godina… Dakle: komp, rječnik do dva, knjiga izvorna ako je na papiru, šalica kave ili čaja, matea kad prevodim Argentince, djedova glazbena kutija koja svira Brahmsovu Uspavanku. I ništa, papirići, olovke, stalci, zvučnici… Koliko stane, a ne stane puno. Maštam o stolu u L na koji bih mogao sve nešto slagati, ali ne mogu se žaliti.“

Slijeva uz stol je polica s rječnicima, tek dio referentne zbirke ove kućne biblioteke; Bujasovi hrvatsko-engleski u oba smjera, zadnji Vinja za dvojezični španjolski, Skokov etimologijski, „ali to manje kad prevodim, više kad pišem. Ove stokilaške više ne vadim jer su uglavnom online, no nekoć je s tim ciglama prevođenje stvarno bilo fizički posao.“ Na zidu je s druge strane biblioteke starogrčki koji Telećan kaže da još uvijek često koristi, a ima posebnu draž jer je pripadao njegovu ocu još iz školskih dana, u „finom austro-ugarskom uvezu iz 1910. godine, još uvijek u sjajnom upotrebljivom stanju.“ Uz njega je još jedno povijesno izdanje – je li to koža? „To je koža, koža životinje koja je živjela u osamnaestom stoljeću. Knjiga je iz 1778., opisuje latinsko-rimske obrede, štampana je u Budimpešti i u nevjerojatno je dobrom stanju. Znam samo da je djedova, a kako je do njega došla i zašto je bila s njim koji nije imao nešto knjiga, ostat će tajna.“ 

Bila je to generacijska knjiga, ne znam je li zadržala kultni status; tada su se kružoci organizirali oko te knjige, neke su cure na faksu gatale iz Školica. Čitao sam je na sve načine – prema uputama, napreskokce, odozada… – Dinko Telećan

Karl May, vjerojatno

Sad smo uz ulazna vrata i malo niže desno sabrani su školski svesci i izdanja knjiga za djecu: „Winnetou mi je jako važan; dobio sam ga na poklon dok sam bio mali u bolnici, s posvetom Mom malom Indijancu koji ne zna za bol i to mi je možda bilo prvo književno iskustvo pravog užitka u čitanju, stvarno sam volio tu knjigu. Ti nisi više ta generacija, moja je vjerojatno među zadnjim generacijama u Jugi za koju je Karl May bio inicijacija. U osnovnoj školi sam bio jako sretan što je moj omiljeni pisac bio na zidovima svih škola u zemlji. Pitaš se kako? Pa, Karl Marx je bio na zidovima, ali ja sam bio čvrsto uvjeren da je to samo neka pogreška u pisanju. Gledao sam Marxa i njegovu bradu i sasvim mi se uklapalo da bi takav netko napisao Winnetoua. Jedino mi nije bilo jasno što drugi bradonja, dakle Engels, radi pored njega, i zašto su obojica uz Tita, ali u redu, pomišljao sam da su možda to i Titu omiljeni pisci… što faktički i jesu bili!“

Put pod noge

No zašto Dinko Telećan u biblioteci ima Španjolski za tri mjeseca? „To sam preveo, dok još nisam znao španjolski, za lovu. Fora je što su to ujedno i meni bile prve lekcije iz španjolskog jer sam ga relativno kasno počeo učiti, tek nakon faksa; studirao sam filozofiju i anglistiku. Onda sam otputovao u Španjolsku ponajviše zbog glazbe, ovog instrumenta koji tu već dugo čami u prašini, u jednom od naleta odustajanja od svega akademskog i knjiškog, svega intelektualnog. Bio sam naivan, vuklo me da po svijetu sviram flamenco i boemski snatrim… Jezik je išao pride.“ I doista, pored police rječnika s jedne strane, i malog vinskog podruma s druge, stoji gitara u svojoj pomalo prašnoj futroli, ali što je to iznad nje? „Jedan davni honorar u naturi; prva portabl pisaća mašina uopće, Underwood, stotinjak joj je godina i još uvijek radi. Nisam davno pisao na njoj, sad se vjerojatno traka sasušila i bilo bi teško naći novu, ali ima divan font za poeziju.“

Vratimo se na flamenco i španjolski. „Kad je krenulo prevođenje, imalo je smisla dodati još jedan jezik uz engleski pa danas svi misle da sam hispanist, ali nisam, i još uvijek imam dojam da moram nešto nadoknađivati, iako je toliko godina prošlo. Kad nešto studiraš, to je drugačija vrsta osnove nego kad si priučen, iako je sasvim u redu biti priučen. U neku ruku sam se formalno više bavio kineskim nego španjolskim jer sam kineski studirao.“ Danas jedan od doista malobrojnih prevoditelja i poznavalaca kineske književnosti, Telećan je 2016. godine upisao tada slobodni studij sinologije (u međuvremenu uz japanologiju pretvoren u punokrvni studij na FFZG-u), isprva „maltene iz vica i na nagovor znanice koja je bila pročelnica odsjeka“, zajedno s Katarinom Penđer koja je isprva pružila nježan otpor („kakav kineski, što ti pada na pamet?“), da bi s vremenom taj interes prerastao u ozbiljan rad.

Svojedobno je ime prevoditelja bilo zadnje što sam gledao, a sada možda ne bude baš prvo, ali sigurno bude drugo. Ima ljudi koji prevode tako da je njihov prijevod već preporuka za knjigu. – Dinko Telećan

Dalekoistočno krilo i domaći centar

„Sada prevodimo s kineskog, istinabog bojažljivo. Kineska nam je biblioteka ovdje jako nagužvana. S kineskim je knjigama fora što je jedna stranica njihovog pisma ekvivalent pet naših, ali paradoks je da su knjige poezije svejedno deblje jer ondje pišu zbirke po 500 pjesama. Ispod toga – čemu objavljivati knjigu?“ A kako je krenuo interes za kineski jezik i književnost? „S kineskim i japanskim je čudno, imao sam kao sasvim mali klinac fazu u kojoj sam bio opsjednut svime dalekoistočnim. Ugledao bih Kineza i opčinjeno hodao za njim. Pa filmovi, jezik, sve čega sam se mogao dočepati – bio sam fasciniran. Čak sam počeo učiti japanski s 8-9 godina, i tata mi je nabavio mali priručnik za učenje japanskog na njemačkom, pa sam tako istovremeno učio njemački i japanski. Onda je na neko vrijeme to stalo, prošao je jedan cijeli životni luk prije nego što se otvorio kineski, pa kaligrafija, pa nešto slikarstva…“ Na zidu je mali lijepi format Bada Shanrena, slikara i pjesnika s kraja dinastije Ming, lani doputovao s Dinkom iz Kine, pored ilustracije Maxa Neumanna objavljene u izdanju Uvijek za Homerom Lászla Krasznahorkaija. Kako je moj jedini krasznahorkaijevski dodir, Sotonski tango, proglasio relativno slabijim njegovim djelom („Iako film itekako vrijedi pogledati, po mogućnosti u kinu, samo se pripremi na sedam i pol sati, ali stvarno je iskustvo.“) pitala sam što je ultimativni Krasznahorkai. „Teško je reći ultimativni; Povratak barun Wenckheima je sjajan, ali bi možda Melankolija otpora bila moja preporuka za pravi ulazak u opus. Doduše, kako mi se Krasznahorkai našao u društvu s Bijednim ljudima, ne znam. Više puta smo vodili rasprave o pitanju organizacije biblioteke; ići po bibliotekarskom ključu je besmisleno, ipak je to osobna stvar. Zanimljivo, Gordana Farkaš Sfeci kaže da ne zaviruje ljudima u biblioteke jer je to nešto intimno, a meni je biblioteka neka polu-javna stvar; možda privatna, ali ne intimna. Što ti misliš?“

Osim radne referentne vrijednosti, kao kurirano vrelo resursa i ujedno utočište sjećanja, biblioteka je meni oboje – i vrlo intimna, i bitno komunikativna. U načelu, ako nekoga propuštam u svoj prostor s bibliotekom i tako otvorim prostor da me upozna, malo se uvrijedim ako ne zaviri. „I ja isto. Ako te to ne zanima, što te onda zanima?“ slaže se sa mnom Telećan dok stojimo na sredini prostorije uz segment s domaćom odnosno regionalnom književnošću. Pitam koga bi mogao izdvojiti da mu bio je formativan autor ili autorica, a koga je možda otkrio da je propisao posljednjih godina. „Teško je izdvojiti, bilo bi nepravedno. Puno mi ih je puno značilo u raznim periodima, a poslije nije, i obratno. Ne znam, evo Basare ima jako puno, njegov sam baš vjerni čitatelj, iako se u posljednje vrijeme počeo ponavljati. Svađam se s Krležom pa se pomirim. I dalje mislim da je Desnica sto puta bolji pisac ali je manje napisao pa se ne računa. Među recentnijim mi je otkrićima u domaćoj poeziji Vlatka Valentić. Znalci već znaju kako sjajno prevodi, nadam se i da će ih više saznati kako sjajno piše.“

Šest kocaka

Uknjiženi prijevodi Dinka Telećana složeni su pak u šest nakrcanih kocaka biblioteke uz dalekoistočno krilo i u blizini autorskih knjiga: „Prevodim debele, a pišem tanke“. Zatim putopisi, flora i fauna. „Ovo je najnovija iteracija biblioteke u relativno urednoj fazi. Prije sam puno bolje podnosio nered, čak sam ga preferirao; u dvadesetima sam mogao biti u apsolutnom kaosu, sa svime posvuda, po podu, dapače – osjećao sam se dobro u kaosu. Sada mi je za rad i koncentraciju teško dulje boraviti u stihiji.“ A što su bili prvi prijevodi tih dana provedenih u stihijama? „Najprije je bilo nešto knjižica tipa znanost u džepu, literatura za početnike, stripovi, ali prvi je ozbiljan prijevod odmah bila bezobrazno opsežna knjiga – Frazerova Zlatna grana. Zatim prva proza, i usto prva knjiga na španjolskom, bila je Isabel Allende, Portret u sepiji – tu sam dakle svašta odjednom probijao, i to pred tatom hispanistom. Trebalo mi je jako dugo da se odvažim na prevođenje sa španjolskog. Tu su neki rani prijevodi; Borgesova predavanja s engleskog, Walden koji mi je ostao među najdražima, a kojeg sam prevodio u uvjetima koji su donekle odgovarali originalu.“ A bi li se tu našao prijevodni favorit?

Otputovao sam u Španjolsku ponajviše zbog glazbe, ovog instrumenta koji tu već dugo čami u prašini, u jednom od naleta odustajanja od svega akademskog i knjiškog. Htio sam biti vagabund, svirati flamenco i snatriti… Jezik je išao pride. – Dinko Telećan

Školice života

„Ako bih baš morao birati najdražu knjigu u smislu prevodilačke radosti, onda bi to bile Školice. Bio je to ujedno prvi put da se moj otac dohvatio knjige kad sam mu rekao da će biti drugo izdanje. Pitao me je li mi to u redu, a ja sam rekao – čini što moraš. Tako je u drugom izdanju dosta njegovih intervencija na kojima sam mu lijepo zahvalio. Zapravo nisam mogao vjerovati kad su mi iz Pelaga ponudili da prevedem to čudo od knjige. Školice sam prvi put čitao u srpskom prijevodu, davno, kad još nisam znao beknuti španjolski, bile su dio jako lijepe beogradske edicije latinoameričkih pisaca u tvrdom ovitku, sa žućkastim koricama. Bila je to nekako generacijska knjiga, ne znam je li zadržala taj kultni status, ali tada su se kružoci organizirali oko te knjige, neke su cure na faksu gatale iz Školica. Čitao sam ih na sve načine – prema uputama, napreskokce, odozada… Kad su mi ponudili prijevod, jako sam se pribojavao i bilo je mukotrpno jer je tu svašta trebalo savladati, ali bilo je prelijepo. Bilo je i tu neobičnih podudaranja; kao što je s Waldenom išao život u divljini, tako sam dok sam dok sam prevodio Školice upoznao svoju argentinsku rodbinu koja nas je posjetila na otoku. Ista je rodbina desetak dana kasnije u Beogradu posve slučajno upoznala ženu kojoj se moja teta pohvalila da joj nećak prevodi Školice, a ona je odgovorila: ‘Pa ja sam tu knjigu davno prevela.’ Bila je to Silvija Monros-Stojaković, prevoditeljica prvog izdanja koje sam čitao i kojoj sam u prvom izdanju vlastitog prijevoda zahvalio na prvom čitanju knjige i rješenjima koja nisam preuzimao ali sam se mogao na njih nadovezati.“

S kineskim i japanskim je čudno, imao sam kao sasvim mali klinac fazu u kojoj sam bio opsjednut svime dalekoistočnim. Čak sam počeo učiti japanski i tata mi je nabavio mali priručnik. Onda je na neko vrijeme to stalo i prošao je jedan cijeli životni luk prije nego što se otvorio kineski, pa kaligrafija, pa nešto slikarstva… – Dinko Telećan

Prije sna

Prešli smo dobrano puni sat uzbuđene polke po maloj-a-golemoj prostoriji u kojoj umjesto da pitanja s liste jedno po jedno otpadaju, njihov broj uporno eksponencijalno raste. Želim pitati o pjesničkom i autorskom radu Dinka Telećana, o knjigama poezije koje drži pri ruci i onima do kojih je teško doći, o leksikonima i priručnicima, o tome što se krije na najteže dostupnim policama pod stropom, a znam i da je ovo tek jedna od biblioteka u stanu („Kroatistika i talijanistika su uglavnom kod Kate“). U nadi da će mi otkriti magiju manipulacije relativnim vremenom da se otvore dodatni sati za sve te nebrojene stranice, pitala sam za kraj gotovo malaksalo kada (sve to) čita:

„Nemam rutinu, ovisi o danu, poslu, raspoloženju, o sto stvari. Svakako nisam jutarnji tip, ujutro mogu raditi samo nešto s pola mozga. A nisam više ni noćni tip koliko sam bio kad sam radio redovito do sitnih sati; sad se ipak u neko doba ugasim. Ovaj sam si kutak za čitanje nedavno pripremio, no sada je tu uglavnom mačak. Nemam zadane obrasce ni puno navika, ali jedna koja mi je duboko ukorijenjena jest da volim čitati prije spavanja, barem nekoliko stranica, bez toga mi je teško zaspati.“ Razumijem i to jer bez makar kratkog bljeska knjižne utrobe ni ja ne mogu zaspati, a nakon što sam privilegirano vrijeme provela dišući zajedno s ovom bibliotekom, sanjala sam retke koji se ispisuju od Buenos Airesa do Japana, flamenco gitaru, kinesku kaligrafiju i mate, Underwood koji piše bez ruku i dvije bijele mačke.

Na sljedećim linkovima pročitajte priloge Osobne biblioteke s Andom Bukvić Pažin, Juricom Pavičićom, Gordanom Farakaš Sfeci, Miroslavom Kirinom i Želimirom Perišem.

*Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.

„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo razgovorom s prevoditeljicom, autoricom i promotoricom čitanja Andom Pukvić Pažin.

U seriji Osobna biblioteka u kojoj objavljujemo naš zagovor tematiziramo privatne knjiške univerzume pisaca, urednika i prevoditelja. Naziv smo posudili od Borgesa i poznate tiskane serije od 70-ak djela koja je on odabrao i za njih napisao kraće predgovore. Predgovori su objavljeni i zasebno, u knjizi Osobna biblioteka koju Borges počinje riječima: „Naše pamćenje s vremenom formira šaroliku biblioteku od knjiga ili stranica kojih nam je čitanje podarilo sreću i koje bismo rado podijelili s drugima“. Kako izgleda tvoja osobna biblioteka; koje su knjige tebi „podarile sreću“ pa ih „rado dijeliš s drugima“?

Uvijek se preznojim kad me netko pita koje mi je najdraže… bilo što. Osjećam pritisak vremena, tiraniju izbora, a malo i sindrom trinaeste vile, što ako je bila stvarno presudna, a ja je zaboravim, i tako joj oduzmem presudnost? Ali mislim da su mi ipak takva pitanja teška najviše zbog toga što mi je nepoznat koncept da se cijelo vrijeme držiš istoga sadržaja na isti način: koliko god dobri bili, i glazba, i film, i knjiga, sve se to mijenja kako se i ja mijenjam. Barem na ovoj interpretativnoj, analitičkoj razini; emocionalna podloga uvijek je suptilno tvrdokorna i nepodložna bilo kakvoj analizi.

Knjige koje čitam uvijek su mi tijesno vezane sa životnim okolnostima, s tim da nekad okolnosti izaberu knjige, a nekad se knjige nametnu pa se život na njih nadoveže. Budući da mi je sreća dolazila iz različitih izvora u različitim fazama života, usrećivali su me različiti tekstovi. Dok sam čitala u osnovnoj školi, bilo mi je važno da priča što dulje traje, i tada sam voljela duge, narativne romane, žanrovsku literaturu, po mogućnosti u nastavcima: što više Agathe Christie, što više Marije Jurić Zagorke, što više Hedwig Courths-Mahler i Zane Greyja. Prva knjiga koju sam htjela podijeliti sa cijelim svijetom, i koju sam toliko puta pod nos turala i u torbe gurala prijateljicama – da je na kraju više nikad nisam dobila natrag – bio je Strah od letenja Erice Jong, u prijevodu Maje Zaninović. Kad sam počela studirati književnost, s jednakom sam strašću sve zainteresirane i nezainteresirane obavještavala da postoji Ženska francuskog poručnika Johna Fowlesa. Bio je to tekst koji me naučio pomnom čitanju i koji mi je prvi – uz svesrdnu asistenciju profesorice Tatjane Jukić – rastvorio sve naracijske slojeve i tunele, i zorno pokazao na koje se sve načine ama baš sve može interpretirati uz pomoć mehanizama teksta. Fowlesa sam čitala u izvorniku, a onda i u maestralnom prijevodu Nade Šoljan, i slobodno mogu reći da su me Ženska francuska poručnika, a onda i veliki viktorijanski romani (Velika očekivanja, Tess iz porodice D’Urberville, Jane Eyre i jedan jedini nezaobilazni Middlemarch) po drugi put naučili čitati. Prvo je čitanje bilo linearno, doslovno i pogonjeno radnjom, a drugo pomno; dubinska i širinska književno-životna dekonstrukcija. Sjećam se i jednog sretnog trenutka kad su se ta dva čitanja spojila. Gladno čitanje da doznaš što je dalje bilo, ali istovremeno i intelektualno zadovoljstvo prepoznavanja slojeva jezika i značenja dogodilo se kad sam u ruke primila knjigu i prvi put pročitala: „Bilo je neizbježno: miris gorkih badema uvijek ga je podsjećao na sudbinu onemogućenih ljubavi“. Ljubav u doba kolere  (u prijevodu Tamare Horvat Kanjera) stigla je u moju kućnu biblioteku u doba korone i krenula sam opet čitati, ali nije išlo s istim oduševljenjem. I dalje sam vidjela što sam tada voljela, ali te sam 2020. puno čitala Svetlanu Aleksijevič, rane priče i romane Miljenka Jergovića i dnevnike i pisma u neograničenim količinama. Moram još spomenuti da sam nekoliko puta u životu jako voljela Calvinov (i Pavličićev) Ako jedne zimske noći neki putnik, i svaki put iz različitih razloga.

László Krasznahorkai rekao je da knjigu treba napisati samo ako ona svijetu jako nedostaje. I dalje čitam stalno i puno, i vrlo često na kraju teksta pomislim, okej je, ali svijet je mogao i bez ovoga. Sad me usrećuje kad naiđem na tekst koji u ovo doba postpostistine i postknjiževnosti odskoči: načinom pripovijedanja, jezikom ili, što bi Šoljanova Alica rekla, neobičudnim pristupom običnim temama. Doslovce zatreperim kad u moru istoga i sličnoga naiđem na tekst koji mi je teško proničan, koji nalaže usporavanje i vraćanje, i ima eksperimentalnu energiju prave umjetnosti riječi. Pisci i spisateljice kod kojih sam to nalazila, ili nalazim su, recimo, Hugo Claus, Eimear McBride, Clemens Setz, Ali Smith, Zoran Roško.

Prva knjiga koju sam htjela podijeliti sa cijelim svijetom, i koju sam toliko puta pod nos turala i u torbe gurala prijateljicama – da je na kraju više nikad nisam dobila natrag – bio je Strah od letenja Erice Jong

Slamnig, Babić, Shakespeare, tvrda teorija i nursery rhymes

Zadržimo se još na Borgesu; u istom tekstu on piše i ovo: „Tekstovi te intimne biblioteke nisu nužno glasoviti. Razlog je bjelodan. Profesori, o kojima ta glasovitost ovisi, manje se zanimaju za ljepotu nego za mijene i datume u književnosti i opširnu analizu knjiga što su napisane za tu analizu, a ne za čitateljev užitak“. I sama mogu tome posvjedočiti: moju su biblioteku više nego škola i lektira formirali drugi pisci koji su me vodili kroz knjiške labirinte. Te književne transferzale i načini na koje jedna knjiga vodi drugoj – u čemu ima i slučajnosti i fatalnosti – posebno su mi zanimljivi. Koji su tvoji najvažniji književni vodiči? Tko je utjecao na formiranje tvoje osobne biblioteke?

Od početka su to bile knjižnice i knjižničari, odnosno promućurni članovi obitelji koji su me prema njima jako rano usmjerili. Teta Sonja u Gradskoj knjižnici u Metkoviću, koja mi je uvijek dopuštala da posudim više knjiga nego je bilo propisano, ostavljala mi nove knjige sa strane, i nije brinula koliko mi je godina i na kojem bih odjelu trebala u skladu s time posuđivati – možda zato što dječjeg odjela nije ni bilo. U srednjoj školi preuzeo me moj privatni Borges, gimnazijski knjižničar Feđa, s afinitetom prema klasicima i poeziji, i s impresivnom zavičajnom zbirkom – što nije bilo loše jer zavičaj su bili Ivan Slamnig, Goran Babić, Stojan Vučićević; boys club, da, ali liga prvaka. Feđa je imao afinitet prema lektirnim piscima, ali s elementom iznenađenja: ako sam došla posuditi Hamleta, donio bi mi Rikarda III. i Kralja Ivana, a u nekom trenu mi je gurnuo i Tita Andronika; prizora osakaćene Lavinije se dugo, dugo nisam mogla riješiti. Kažu da prevoditelji s engleskoga moraju u malom prstu imati Shakespearea, Bibliju i nursery rhymes. Feđa se pobrinuo za Shakespearea, baka za Bibliju, a dječje sam rime (u vrlo odrasloj dobi) pokupila usput.

Dalje me preuzela i čitanja mi obilježila energija Filozofskog fakulteta, koja je bila bitno, bitno drukčija od energije danas. Ne kažem to nostalgično, već više činjenično, i s istraživačkim interesom, jer svaki dan razmišljam o tome kako studentice i studente koji deklarirano ne čitaju podučavati jezik i književnost, i koji je uopće smisao i značenje studija filologije u vremenu u kojem živimo. Da se vratim ranim 2000-tima: stalno se išlo u kino i kazalište i na izložbe, knjige su se tražile, razmjenjivale, gutale. Kad sam prvi put, na preporuku, u ruke uzela Houellebecquove Elementarne čestice, nisam bila sigurna radi li se o romanu ili udžbeniku iz kemije; kad sam ih pročitala, osjetila sam tektonske pomake u tkivu dotad pročitanih tekstova. Sjećam se i prvog susreta sa Zadie Smith (Bijeli zubi, u VBZ-ovu izdanju, i morala sam ići provjeriti tko je preveo, Selma Dimitrijević), s Julianom Barnesom (England, England) i Donom DeLillom (White Noise). Prvi susret s Borgesom, isto, kao da je bio danas: moja prijateljica i cimerica Nina na glas je pred spavanje čitala Emmu Zunz. Bilo je to vrijeme dolaska kulturalnih studija na Filozofski; predavanja Deana Dude prepričavala su se u izlascima i na kavama, i postojao je veliki apetit za književnu teoriju, kako klasičnu, tako i sve što se događalo oko popkulture: Stuart Hall i Dominic LaCapra, ali i David Lodge i Linda Hutcheon. Dvoje potonjih prvi put su mi pokazali da teorija ne mora biti neprispodobivo hermetična; da ima i drukčijih načina znanstvenog pisanja osim onoga nalik Pojmovniku Vladimira Bitija. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije još je važan dio moje biblioteke; posežem za njim kad god želim ilustrirati samouvjerenoj djeci – i ponekom odraslom – da nije dovoljno znati spajati slova i glasove u riječi da možete tvrditi da znate čitati.

Kažu da prevoditelji s engleskoga moraju u malom prstu imati Shakespearea, Bibliju i nursery rhymes. Feđa se pobrinuo za Shakespearea, baka za Bibliju, a dječje sam rime (u vrlo odrasloj dobi) pokupila usput

I vizualno i verbalno: poetika slikovnica

Majčinstvo mi je potpuno izokrenulo osobnu biblioteku, na nekoliko načina. Nije bilo neočekivano što su nove okolnosti zahtijevale nove naslove i teme, i taj sam makeover osobne biblioteke prigrlila – s tim da mi je uvijek bilo bitno da to nije suha samopomoć, već dobro napisan tekst: od duhovitog Bringing up bebe Pamele Druckerman do znanstveno-filozofskih tekstova Cordelije Fine poput Delusions of Gender. Dok sam još imala luksuz i vrijeme teoretizirati o svojim novootkrivenim identitetima, čitala sam feminističke klasike i radikalne autorice poput Shulamith Firestone, jer me opsjedala tema dosega – i granica – biološke uvjetovanosti.

U fazi ranog majčinstva otkrila sam vizualno-verbalne tekstove, slikovnice: interes se pobudio iz vrlo praktičnih, kućnih razloga, ali zadržao se do danas jer sam shvatila da sa slikovnicama mogu praktično i uzbudljivo povezati većinu svoje strasti: prevoditi, podučavati, i učiti o likovnosti i načinima promatranja, što mi je oduvijek bilo posebno privlačno. Interes za slikovnice uvišestručio je i uljepšao i moju fizičku biblioteku – kao mala nisam nikad posjedovala previše slikovnica, a ne sjećam se ni da sam ih pretjerano čitala, vrlo rano sam skočila na knjige. Ono čemu se pak u tim prvim godinama majčinstva nikako nisam nadala jest ono što nazivam visceralni obrat. To upoznavanje s fizičkom krhkošću, ovisnošću i načinima funkcioniranja novih bića obložilo me iznutra i izvana senzorima koje prije nisam posjedovala, i svi su podivljali. Nisam bila fizički sposobna čitati tekstove u kojima ima male djece koja pate – a dječju patnju tada sam definirala vrlo široko. Ako nije bilo male djece, ušla bih u modus promatranja odraslih kao onih koji su nekad bili krhki i mali, a ako je još bilo i nesretnih životinja unutra, iskustvo čitanja pretvaralo se u traumu. Tada sam uglavnom čitala teorijske tekstove, i čekala da osjetljivost prođe, skupa s onim što Alice Munro u jednoj svojoj priči naziva reproduktivnom omaglicom.

Majčinstvo me je sprijateljilo i s formatom audioknjige, bez kojeg danas ne mogu zamisliti svoj književni niti prevodilački rad. Slušanje knjige postalo je redovna faza moga prevodilačkog čitanja, i audioknjižnica mi je puna literature na njemačkom i engleskom, a u novije vrijeme dosta slušam i na hrvatskom, otkad su izdanja Book&Zvook, tj Audio Store Transonica dostupna za posudbu u Knjižnicama grada Zagreba.

I na kraju, čitanja su mi oblikovali važni pojedinci i njihove preporuke: mahom kolegice koje čitaju i nesebično dijele pročitano (nažalost, kolege manje, žene izgleda uvijek imaju više vremena). Da nije bilo čitateljske i kritičarske energije Marije Ott Franolić, koja čita daleko više i pomnije od bilo koga koga poznajem (da, više i od Miljenka Jergovića), katalog mojih knjiških uvida bio bi daleko, daleko tanji. Njezin blog Tekstovnica funkcionira ponešto drukčije od Jergovićeva Ajfelova mosta, ali po količini i raznolikosti preporuka za čitanje dostojna mu je konkurencija.

Od Stanišića do Babelja, i natrag

Za prevoditelje/ice se kaže da su prvaci/kinje u dubinskom čitanju. Kad prevodiš, ulaziš pod kožu nekog pisca, njegove emocije upijaš kao svoje, imitiraš njegov glas, a da bi dobro prevela neku knjigu moraš sići ispod palube, u „strojarnicu“ kako bi promotrila kako radi unutarnji stroj teksta – barem mi se čini da bi tako trebalo biti. Dok sam čitala tvoj prijevod Dnevnika spisateljice Virginije Woolf više sam puta pomislila da je prevođenje te knjige morao biti golem posao: nije trebalo naći samo pravi tonalitet za veliku spisateljicu, već i istražiti brojne reference, shvatiti aluzije, konzultirati mnogo literature. I sama si napisala u bilješci na kraju knjige: „Za dobar prijevod dnevnika treba poznavati puno života“. Na koja sve nepoznata područja moraš zagaziti da prevedeš neku takvu knjigu? Na koji način to onda utječe na tvoju osobnu biblioteku, ne samo na znanje, nego i na vlastita čitanja i preferencije?

Utječe tako da se u prvoj fazi prijevoda, umjesto da ulazim u tekst koji prevodim, sve više udaljavam od njega. Kad o tome govorim studentima, zovem to čitanjem oko izvornog teksta, i to se nekad događa netom nakon, a nekad paralelno s fazom prevoditeljskog čitanja. Ta faza čitanja ne mora biti odvojena od prevođenja, ali kod mene često jest – ili uopće ne prevodim dok pomno čitam i istražujem, ili, češće, radim na prvoj verziji, koja je toliko neadekvatna, puna rupa i izmiješanih jezika i diskursa da nitko s njom ništa ne bi mogao da se meni nedajbože nešto dogodi.

Svaki tekst koji prevodim zapravo u meni i oko mene gradi svoju – a moju – minibiblioteku. Dobar, mada ne i izoliran primjer je roman Saše Stanišića Uoči slavlja – odličan tekst, izuzetno izgrednički, koji je kod nas nažalost prošao prilično nezapaženo. Čitajući oko toga netipičnog teksta, vratila sam se bilješkama s faksa, iz Književnosti 19. stoljeća na germanistici pa sam danima, u potrazi za jednim od tonaliteta u romanu, čitala poeziju Theodora Fontanea i njegovu Effi Briest (koja je upravo bila izašla, u odličnom novom prijevodu Ivana Otta). Čitala sam Goetheovu Bajku o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani – koja se zapravo kod Stanišića uopće ne spominje, ali detektirala sam pripovjedački ton i neki usputni motiv koji mi je zatitrao, i osjećala sam potrebu i nužnost da se to vidi u prijevodu. S obzirom da je idiosinkrazija toga romana raznolikost pripovjednih glasova, trebala sam naći jezik za izuzetno čulnu, a nečujnu liju pa sam se ozbiljno (daleko predugo, a iz sadašnje perspektive vjerojatno i nepotrebno) bavila Životom životinja A. E. Brehma. To je popularna zoologija koja se čita poput napetice: autor je Darwinov suvremenik, i posvetio je život proučavanju i sakupljanju životinja.  Godinama je bio direktor zoološkog vrta u Hamburgu pa ih je tamo promatrao, ali opažanja je registrirao i u prirodi. Njegova istraživanja ponašanja životinja osnova su suvremenih znanstvenih istraživanja psihologije životinja. Zahvalna sam Saši Stanišiću i na tome što je u svoj roman stavio epizodu s ruskim generalom koji sjedi u sauni posve gol, ali opasan sabljom, a oko njega trči ađutant i dolijeva ledenu vodu i rakiju na užareno kamenje te ručnikom tjera vreli zrak po prostoriji. To je jedna montipajtonovska scena, i na tome bih bila ostala, da nisam negdje – možda kod Stanišića, a možda i u nekoj kritici – pročitala da je to svojevrstan hommage Isaku Babelju. I to je bilo to: sljedeći tjedan sam, umjesto da napredujem kroz Uoči slavlja, opsesivno čitala sve što je svojim skalpelom (a ne perom!) Babelj napisao. Rečenica je savršena tek kad iz nje ne možemo više ništa izbaciti, da barem danas pisci češće tako razmišljaju: doznaj puno toga, i nađi način da to zgusneš u malo, ali pomno biranih riječi. A poistovjetila sam se, prevoditeljski, i još s nečim što je Babelj za sebe rekao: da ne zna izmišljati, i da mora znati sve do najsitnije žilice, inače ništa ne može napisati. A Trunova iz Stanišićeve saune na kraju sam i kod Babelja pronašla: u sarajevskom izdanju Crvene konjice nalazi se priča Komandir eskadrona Trunov.

Nakon ovog podužeg ekspozea o (samo) jednoj knjizi koja u sebi sadrži sve druge knjige – nešto kao Aleph – spomenut ću samo nekoliko autora i tekstova za koje nikad ne bih doznala da mi nisu bili ponuđeni na prevođenje, a bili su mi ili ostali važni: David Ohle, Esther Kinsky, Richard Brautigan i Bill Hicks. Hicksova neprevedena zbirka pisama, priča i standup točaka Love All The People druži se sa spomenutom Ericom Jong iz moje cjeloživotne biblioteke: i nju sam toliko puta nudila i prodavala da mi je na kraju netko od ljudi koje sam maltretirala nije vratio. Važan mi je bio i ostao vrlo neobičan, i upravo lirski brutalan roman meksičko-američkog autora koji nikad prije niti poslije te knjige njega nije napisao ništa. Autor se zove Salvador Plascencia, a roman The People of Paper. Htjela bih ga jednom prevesti.

Svaki tekst koji prevodim zapravo u meni i oko mene gradi svoju – a moju – minibiblioteku. Dobar, mada ne i izoliran primjer je roman Saše Stanišića Uoči slavlja – odličan tekst, izuzetno izgrednički, koji je kod nas nažalost prošao prilično nezapaženo

Poruke budućoj sebi u knjigama

Zadržimo se malo na ritualima koji prate čitanje. Virginia Woolf u dnevnicima često spominje bilježnice u koje zapisuje dojmove i događaje, kao i razmišljanja o piscima, knjigama, poetikama. Vodiš li ti dnevnike čitanja; radiš li kataloge, popise i mini kritike za vlastitu upotrebu; prepisuješ li citate u svoje bilježnice?

Da, sve od navedenoga, ali radim to dosta neuspješno u smislu kasnije upotrebljivosti zabilježenoga. Non-stop podcrtavam, zapisujem elektronički i na papiru, pokušavam osmisliti sustav u kojem ću se moći snaći kad se za to javi praktična potreba, ali s obzirom na raznolikost potreba, i na moju dubinski kaotičnu prirodu, od sustava ni S ni U. Pa sam prigrlila na kraju ta raznolika bilježenja kao sastavni dio čitanja. Sjećam se podatka da je Rahel Levin Varnhagen, jedna od baš uzbudljivih njemačkih autorica iz razdoblja oko 1800. čijim sam se dnevnicima i pismima dugo bavila (kanonski neaugurirana filozofkinja koja je impresionirala Hannah Arendt) imala u svakom trenu najmanje četiri dnevničke bilježnice u koje je istovremeno zapisivala, često i iste bilješke (u svome prilično kratkom životu ispisala je oko 10 000 pisama, u redovitoj korespondenciji s više od 300 suvremenika i suvremenica).

Oduvijek volim šarati po knjigama – i bilo je faza kad sam se od toga pokušavala odviknuti, kao i faza kad sam odlučivala da ću samo suptilno, i to olovkom, naznačiti to što želim označiti. Ali kapitulirala sam, i danas je to jedan od razloga zašto volim posjedovati vlastite primjerke knjiga: ne šaram samo olovkom, već i kemijskom i bojicama, i ostavljam budućoj sebi (kako je to lijepo rekla Virginia Woolf) poruke o onoj Ja koja sam bila kad sam prvi put čitala tu knjigu. Ima tu klasičnih označavanja i podcrtavanja citata, ali i vrlo osobnih bilješki vezanih uz trenutak čitanja, koje me posebno razvesele kad uzmem knjigu s police nakon dugo vremena. Toril Moi, govoreći o načinima na koje podučava pisanje, kaže da bilježenje zapravo služi promišljanju, i da je zato puno učinkovitije bilježiti načine na kojih se nas tiče ono što slušamo ili čitamo, a ne jednostavno skriptirati što je netko rekao. Douglas Hofstadter preveo je La Chamade od François Sagan, i u uvodnom je eseju objasnio svoj pristup  prevođenju tog romana: htio je ostvariti duboku, fizičku povezanost s tekstom, i zato je cijeli izvornik ručno prepisao u svoje bilježnice. Da bismo bilo što upamtili, doživjeli, procesuirali, moramo to nekako učiniti svojim.

Za potrebe ovoga razgovora, skinula sam s polica neke knjige koje već dugo nisam imala u rukama, da vidim jesu li išarane, i što u njima piše. Berlinski rukopis Irene Vrkljan pun je mojih vlastitih dojmova o Berlinu i komentara na njemački jezik i gradove, budući da sam tu knjigu čitala dok sam studirala ondje. U Mljekaru Anne Burns (u prijevodu Igora Buljana) većina mojih bilježaka na marginama odnosi se na načine čitanja, jer pripovjedačica čita dok hoda. Napisala sam Babelj hoda!!!, s tri uskličnika, jer sam iz pogovora Odesi, koji je napisao Vladimir Gerić, doznala kao je Gerić čitao Babelja u hodu, a hodao i čitao je i sam Babelj, vješto izbjegavajući prolaznike oko sebe. Osim što hoda dok čita, mlada nepouzdana pripovjedačica Anne Burns još i trči: identificira se kao trkačica, i žena je koja trči sama, i sve su to modaliteti njezina izgredništva. Vidim po opsežnosti bilješki kojima sam tada popratila njezine stavove prema kretanju da je i meni samoj u vrijeme čitanja Mljekara trčanje već bilo važno.

Police spoje što nijedan život ne bi

Kojim se knjigama često vraćaš? Događa li ti se da neke knjige u toj inventuri više ne prolaze dobro kao prije, da se razočaraš s vremenom u pisce koji su ti nekoć bili važni?

Spomenula sam već primjer s Garcijom Marquezom; i ne bih nužno rekla da je riječ o razočaranju, koliko o tome da moj trenutačni život, galaksija misli i univerzum bavljenja ne korespondiraju s tim tekstom. Ima kod Sartrea, u Mučnini, jedna rečenica gdje Anny kaže Roquentinu, otprilike, ti moraš ostati isti da po tebi mjerim koliko sam se ja promijenila. Moj odnos s knjigama ne funkcionira tako: pristajem na to da se one mijenjaju kako se i ja mijenjam, i ako u nekom trenutku više nismo kompatibilne, i te knjige i ja tražimo društvo koje nam bolje odgovara.

Čini mi se da postoji najbolji trenutak za svaki tekst, i kad ga pogodimo, tekstovi nam ostanu za cijeli život. Na neke jednostavno zakasnimo – recimo, ja sam zakasnila na Bukowskog, ali dok ga čitam danas, mogu zamisliti nekadašnju sebe koja bi njime bila opsjednuta da mi je došao u tom najboljem trenutku. Tako sam zakasnila i na Američke bogove, Sofijin svijet (i Charliejev svijet), Gospodara prstenova (i Gospodara muha), ali to mi nisu razočaranja, već više prilike za alternativna čitanja.

Knjige kojima se često vraćam su one stručne i znanstvene, ali i popularno znanstvene. Zadnjih godina puno sam u rukama imala Čitatelju, vrati se kući Maryanne Wolf, Raising Kids Who Read Daniela Willinghama, Fenomenalno učenje iz Finske Kirsti Lonke i uredničku knjigu Anite Peti-Stantić i Vedrane Stantić Putovanje u nepoznato.

Knjige kojima se često fizički vraćam nalaze se na dvije zabačene police u mojoj roditeljskoj kući i potpuno su nasumično složene, ali listam ih pomalo i opsesivno svaki put kad dođem u Metković. To je valjda neko privatno ovjeravanje povratka, naklon pred uvrnutim oltarom: Milan Kundera, Jure Kaštelan, Federico Garcia Lorca, Zlata Kolarić-Kišur, Tito Bilopavlović, Gabro Vidović  i Dnevnik Bridget Jones. Osmjehnem se svaki put kad uočim bizarnu eklektičnost te hrpice; police spoje što nijedan život ne bi.

Čini mi se da postoji najbolji trenutak za svaki tekst, i kad ga pogodimo, tekstovi nam ostanu za cijeli život

Zašto čitati?

Jedan od prijelomnih trenutaka u povijesti čitanja bio je kad se s čitanja naglas prešlo na čitanje u sebi. Jasno, to je povezano sa širenjem obrazovanja, dostupnošću knjiga i usponom građanstva. Danas naglas čitamo rijetko, najviše u nekim prilikama (na promocijama knjiga, predavanjima), kao i kad čitamo nekome tko još ne zna dobro slova ili mu je čitanje otežano – npr. djeci. Baviš se predano dječjim slikovnicama i poticanjem čitanja kod djece, pa kako vidiš prijenos vlastite strasti na drugoga? Na koji način nekoga zainteresirati za čitanje?

To je pitanje za milijun dolara, i bojim se da uopće ne znam kako – ali to me ne sprječava da pokušavam i dalje, na jedini način na koji znam, a to je govoreći strastveno o vlastitoj strasti. I nudeći isto ili slično iskustvo na različite načine – na što više mjesta, i što češće. Za sve uključene, i one koji potiču, i one koje želimo potaknuti, važna je izloženost, ali i fleksibilnost: ne raditi prema unaprijed utvrđenom scenariju, već se prilagođavati u hodu. U konkretnim slučajevima to znači poticanje dijaloga, više nego čitanja, i slušanje što djeca i mladi govore, što im treba i što žele. Varirati pristupe i metode, i ukazivati na to koliko je čitanje povezano sa svim predmetima u školi, i sa životom. I nije loše raditi to s nekog sigurnog, trećeg mjesta koje nije kontaminirano prevelikim emocijama ili obvezama (ili i jednim i drugim), kao što to kuća i škola jesu. Knjižnice su, recimo, idealna treća mjesta, i imaju veliki potencijal za izgradnju svih vrsta pismenosti – pa i one emocionalne.

Ne smijemo zaboraviti ni da krajnji cilj poticanja čitanja nije svladati impresivan broj knjiga i ispisati duge privatne popise pročitanoga. Čitamo da bismo proširili svoj vokabular i svoj svijet, naučili misliti kritički, i izvan vlastite kože i zone komfora. Radi empatije, opet za život, ali proizašle iz književnosti. Zato bi se i pitanje koje često postavljam mladima i starijima na radionicama i u čitateljskim klubovima dalo dopuniti: ne samo Volite li čitati, već Volite li misliti, imati stav, artikulirati ga? Na prvo pitanje neće svi bezrezervno reći Da, a na drugo vjerojatno hoće. A Da je dobar početak procesa.

Koliko ti je važno da knjiga bude i lijep predmet: da je dobro dizajnirana naslovnica, prelomljena u primjerenom fontu, otisnuta na primjerenom papiru itd.? Osobno me nerviraju izdavači koji prelamaju knjigu u prevelikim fontovima s duplim proredima i tiskaju ih na hipervoluminoznom papiru. Uvijek slutim prevaru: bildanje sadržaja da se postigne veća cijena. Koje su knjige, po tebi, kao artefakti uzorne?

Obraćam pozornost na sve to, ali nije mi presudno za užitak u tekstu. Kod slikovnica je drukčije, oblikovanje bi trebalo biti dio narativa: format, tipografija, položaj teksta, sve je važno za vizualno-verbalnu cjelinu. U knjigama tekst vidim kao centralan i zaseban entitet, a ovo ostalo mi je dodana vrijednost. Vrlo cijenim promišljenu, kreativnu naslovnicu: jedno od prvih velikih razočaranja u svijetu knjige bilo mi je kad sam shvatila da se ne podrazumijeva da su autori naslovnica pročitali knjigu koju likovno šalju u svijet.

Kad je riječ o stručnoj, znanstvenoj i popularno-znanstvenoj literaturi, vrlo sam osjetljiva na nepostojanje indeksa pojmova. Imala sam u rukama neke sjajne knjige koje nisam pročitala jer me smetalo što nisam mogla kroz njih navigirati prema vlastitom ritmu i interesu. Primjerice, ako me zanima samo obrada prevođenja hrvatske literature za djecu i mlade u Potjehovim hologramima Diane Zalar, moram pročitati cijele 654 stranice, da vidim ima li nešto o tome unutra. Ista stvar i za obje fantastične knjige eseja Marka Gregorića Riječi, pod nosom i Uz krizu kritike: sjećam se da je govorio o pojmu logoklazma i logoklastičnom dobu, ali da doznam gdje točno, i kako je to definirao – moram sjesti i pročitati obje knjige.

Od uzornih artefakata volim Bodonijevu biblioteku klasika, koji su otisnuti na oku i ruci ugodnom papiru te veličinom lijepo leže u ruci, a font nije premali. Divim se Meandrovim knjigama koje s puno znanja, promišljaja i predumišljaja osmišljava Božidarka Brnas. Primjer autora kojeg ne volim, ali čiju bih trilogiju samo radi njezinih naslovnica rado imala na policama su Plexus, Nexus i Sexus Henryja Millera.

Ne smijemo zaboraviti ni da krajnji cilj poticanja čitanja nije svladati impresivan broj knjiga i ispisati duge privatne popise pročitanoga. Čitamo da bismo proširili svoj vokabular i svoj svijet, naučili misliti kritički, i izvan vlastite kože i zone komfora

Imaš li potrebu posjedovati sve knjige koje su ti važne? Kako izgleda tvoja kućna biblioteka i kako slažeš knjige, po žanrovima, piscima, važnosti, temama, ili se knjige slažu u redoslijedu kako ih čitaš?

Moja kućna biblioteka puca po šavovima, a zašivati ne znam. Imam nekoliko nizova polica koji su donekle uredno složeni, po bojama, jer sam jako vizualan tip i po kolor-ključu ih lako nađem. Veći problem su tornjevi knjiga koje sam najprije gradila u radnoj sobi, a u međuvremenu su se ustoličili i po spavaćim sobama i u dnevnom boravku, i koje planiram jednom pametno organizirati – ali nisam pametna organizatorica, a ni to jednom baš ne dolazi. Kaotično je, ali tješim se da je to ipak kontrolirani kaos, odnosno ugodna zbrka, kako to kaže glavni lik slikovnice Fantastične leteće knjige gospodina Morrisa Lessmorea: on pokušava knjige držati u nekom redu, ali one se uvijek izmiješaju; tragedije se žele oraspoložiti pa posjete komedije, a enciklopedije su opterećene činjenicama pa odu k stripovima da se opuste.

Volim posjedovati knjige koje su mi važne, da, najviše zato da mogu pisati po njima, a znam ih i iskoristiti za pohranu nasumičnih papirića, ulaznica za kino, naljepnica, fotografija, i sitnih papirnatih mementa koje mi je žao baciti. Gurnem ih u svezak, i razveselim im se kad svezak sljedeći put otvorim; nekad vrlo skoro, a nekad prođu godine.

Čitala sam novu zbirku priča Slavenke Drakulić, O čemu ne govorimo, koja me se jako dojmila, a priča koja mi je najviše dala misliti zove se Djevojčica s naočalama. U njoj pripovjedačica razmišlja o svome cjeloživotnom odnosu s knjigama, od vremena kad su knjige bile velika vrijednost i blago pa do danas kad si je, kako kaže, uvrtjela u glavu da se treba osloboditi knjiga, naročito onih suvišnih. Ali kako se lišiti knjiga, i koji su kriteriji suvišnosti?

Kad je preminuo dugogodišnji omiljeni profesor emeritus s Odsjeka za anglistiku, Damir Kalogjera, oporučno je svoje knjige ostavio anglističkoj zbirci Knjižnice FFZG-a. To je bila s jedne strane divna, velikodušna gesta, a s druge strane golem organizacijski i financijski napor: nekoliko je ljudi moralo te knjige utovarati i prevoziti pa opet istovarati i razvoziti po zgradi, a na kraju je trebalo angažirati osobu samo da upisuje i katalogizira sveske koje je profesor cijeli život skupljao. Slavenka Drakulić u spomenutoj priči – odnosno, njezina pripovjedačica – kaže da se treba riješiti knjiga jer nije fer ostaviti ih drugima na brigu. Kad su na teretnim kolicima dovezli dijelove biblioteke profesora Kalogjere, obuzeo me osjećaj uzaluđa od tog prizora. Ne znam to točno istumačiti, ali pomislila sam da nitko više s tim knjigama neće ništa moći, kad ih jednom razdvoje. Kao da knjige žive isključivo u bibliotekama, i ne mogu opstati same.

Knjige i siromaštvo

Kad govorimo o privatnim bibliotekama često se u kulturnim krugovima zaboravlja da si mnogo ljudi ne može priuštiti kupnju knjiga i da brojna djeca odrastaju u kućama bez knjiga. Upravo sam čitala knjigu Zašto ne pišem slovenske spisateljice Dijane Matković – koju si i sama ovih dana predstavila u Zagrebu – i ona piše o odrastanju u siromašnoj radničkoj obitelji bez knjiga i naporu koji je uložila da postane čitateljica i spisateljica. I Nora Verde je napisala važan tekst na istu temu pod nazivom Kuće bez knjiga. Kao osoba koja aktivistički promiče čitanje, kako doživljavaš taj odnos između socijalne podčinjenosti/siromaštva i knjiga/čitanja?

Svidjela mi se knjiga Dijane Matković, mislim da je važna: zbog teme, zbog eksplicitne perspektive, ali i zato što funkcionira istovremeno i kao autofikcija i kao metafikcija i kao esej – a pri tome nije nimalo pretenciozna. Unutra je puno emocija s jedne strane, a s druge je tu trezveni analitički ton. Na promociji sam rekla da je to knjiga koja je edukacija iz klasno osjetljivog čitanja, što se autorici nije svidjelo, jer smatra da uloga umjetnosti i književnosti nije da educiraju. Razumijem i tu perspektivu, ali meni podučavanje jest umjetnost. Definicija umjetnosti je proširiva, i bitno je na tom proširenom prostoru čuti najraznolikije glasove.

Mislim da je važno istaknuti da, kad govorimo o kućama bez knjiga (jako važan esej, da, često mu se vraćam), ne govorimo o fizičkom manjku. Jer knjige su dostupne u knjižnicama, za vrlo malu godišnju svotu novca ili potpuno besplatno. Bezknjižnost je duhovni nedostatak, izostanak stava i sigurnosti koju imate kad sebe rano doživite kao čitateljicu, koji onda rađa simptome nepripadnosti i na kraju dovede do kroničnog sindroma uljeza. Nismo svi na istoj startnoj liniji, nismo čak niti na istom terenu, i o tome treba govoriti. I treba, čini mi se, usmjeriti najveće napore prema skupinama gdje je razlika između čitanja i nečitanja egzistencijalna, a ne salonska. Nedavno sam izlagala na konferenciji IBBY-ja 2024., Međunarodnog vijeća za dječju knjigu, gdje je dodijeljena tradicionalna IBBY-Asahi nagrada za poticanje čitanja, koju Vijeće i ta japanska medijska korporacija dodjeljuju od 1986. Posebna nagrada otišla je Pakistanki koja se zove Basarat Kazim, koja je prije više od 40 godina krenula s devom natovarenom knjigama, i idejom da svako dijete, u zadnjem zabačenom pakistanskom selu, mora imati pristup knjizi i pismenosti. Nakon deve, knjižnice je preselila u autobuse, a njezina je ideja na kraju prerasla u obrazovnu etiku koja je uvela projektno učenje u pakistanske škole.

Drugu posebnu nagradu za poticanje čitanja dobila je Irene Vasco, spisateljica, prevoditeljica i edukatorica iz Kolumbije, zemlje u kojoj se govori 65 jezika. Ona odlazi na mjesta gdje nitko ne govori španjolski i donosi knjige goloj djeci, koja ih uzimaju u ruke prvi put u životu – a da Irene nije k njima došla, katkad u zaraćene zone i kroz kordone paravojnih skupina, dobili bi pušku u ruke, i ostali nepismeni cijeli život. To su inicijative u kojima čitanje mijenja život, i spašava život. Više takvih trebamo, a manje općenitih slajdova na stručnim skupovima, projekata koji sve već učinjeno rade ispočetka, i trebalo-bi-ovo, trebalo-bi-ono konferencija. Iz salona treba izaći na teren. Kod nas ne postoji takvo što, reći će netko. Ali i Edouardu Louisu je prvi izdavač rekao da mu neće objaviti autobiografsku knjigu jer „takvo siromaštvo ne postoji u Francuskoj“. Postoji, samo nije na prvi pogled vidljivo. 

Knjižnica kao fizički prostor, to je ono što browsanjem po internetu gubimo. Svi bi trebali probati kako je to izgubiti se među policama, i dopustiti da ti nešto što uopće nisi tražio uhvati pogled, ili doslovce padne u ruke

Sretno izgubljene među knjižničnim policama

Koliko su u širenju čitanja važne knjižnice? Meni se npr. čini da je mreža knjižnica jedna od rijetkih stvari koja u nas funkcionira; često radim u knjižnicama, posuđujem knjige i časopise, i za mene su knjižnice gotovo sakralna mjesta. Kako je s tobom?

Potpuno isto. Gdje god sam boravila ili živjela dulje od tjedan ili dva, bila sam upisana u knjižnicu. Knjižnica mi je dugo bila nadomjestak za vlastitu sobu, a to zna biti i danas. Dovoljno volim knjižnice da mogu zažmiriti na mnogo toga što mi u knjižnicama ne odgovara – neadekvatnost prostora, ili činjenica da moram švercati kavu za stol jer „ne bi se smjelo blizu računala“.

Mada knjižnični prostori kod nas većim dijelom nisu oličenja udobnosti, praktičnosti niti ljepote, osjećam se u njima kao kod kuće. U tome duhu, opušteno maltretiram ukućane: čim me vide na pultu, knjižničarke znaju da će morati u spremište, po nešto što nitko već 10 godina nije posudio. Nije im više čudno – kao što je na početku bilo – kad tražim više izdanja i više prijevoda istog naslova; danas mi više nitko ne govori Ma sve vam je to isto! Tako da imam osjećaj da se uzajamno malo bolje poznajemo.

Knjižnica kao fizički prostor, to je ono što browsanjem po internetu gubimo. Svi bi trebali probati kako je to izgubiti se među policama, i dopustiti da ti nešto što uopće nisi tražio uhvati pogled, ili doslovce padne u ruke. Meni je tako, recimo, u ruke pala Anatomija štakora Martine Vidaić. Izvukla sam neku susjednu knjigu, ispao je Štakor. Otvorila sam da bacim pogled, i na kraju čitala 10 minuta, na nogama, uz policu. Na pultu. I na putu doma. Drugi put mi je onda na sličnom mjestu pogled zapeo na interesantnom crvenom naslovu na hrptu: Trideset portreta i poneka uvreda, Andyja Jelčića i Eve Menasse. Osim što sam, opet pored police, progutala prva 3-4 portreta pa ponijela knjigu doma, zainteresirala me Eva Menasse pa sam hitro pročitala jezivo sjajan, tvinpiksovsko-epski roman Dunkelblum.

Istina je da mreža knjižnica funkcionira gotovo besprijekorno, za nas, ali ne i za one koji su za budućnost knjižnica i čitanja najvažniji. Neadekvatan prostor, nužnost tišine i progon kave iz radnog prostora dovoljni su da izgubimo – ili nikad ne dobijemo – tinejdžere i mlade ljude u kritičnoj dobi od otprilike 12 ili 13 pa sve do 18+ godina, kad se postaje i ostaje cjeloživotni čitatelj. Trebalo bi, u dijalogu s mladim korisnicima, njima prilagoditi barem neki kutak gdje će se osjećati dovoljno ugodno da provedu vrijeme, čitaju svoju ili posuđenu knjigu.

Anda Bukvić Pažin prevodi, piše i podučava kod kuće, na fakultetu i u knjižnici, ne nužno tim redoslijedom, i ne isključivo na navedenim mjestima. Uz sve to čita, a kad ništa od toga ne radi, trči. Na duge pruge. Objavila je knjigu o dnevnicima njemačkih autorica Ovo ovdje sam ja (2016.) i u suautorstvu s Marijom Ott Franolić knjigu Velika važnost malih priča (2023.) te prevela veći broj knjiga s njemačkoga i engleskoga autora/ica poput Virginije Woolf, Saše Stanišića, Marice Bodrožić, Eimear McBridea, Aline Bronsky i dr.

Na sljedećim linkovima pročitajte priloge Osobne biblioteke s Juricom Pavičićom,Gordanom Farakaš Sfeci, Miroslavom Kirinom i Želimirom Perišem.

*Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.

„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo razgovorom sa Želimirom Perišem.

Naš uvjerljivo najbolji računalni inženjer među piscima i daleko najbolji pisac među računalnim inženjerima, Želimir Periš je pandemijske 2020. poslao roman Mladenka Kostonoga ravno u sve buduće antologije, podsjetivši nas da domaća književnost povremeno ipak zna biti i pametna i promišljena i duhovita i zabavna i, naprosto, dobro napisana. Baš neki dan razgovaram s prijateljem, također piscem, i brzo zaključujemo: da je napisao samo to, bilo bi i više nego dovoljno. A nije. Periš radoznalo šara između žanrova, pa je do sada potpisao još dva romana (Mima i kvadratura duga iz 2014., Mima i vaše kćeri iz 2015.), tri zbirke kratkih priča (Mučenice iz 2013., Žuti bog iz 2020., Gracija od čempresa iz 2022.), zbirku pjesama (x, 2016.) i tri slikovnice (Straška postavlja teška pitanja i Straška izvrće neistine su iz 2021., a Dan kad se ugasio ekran tek što je izašao ove, 2024. godine).

Prevođen, nagrađivan, insceniran i sve što već s tim ide, pritom je lišen ega i taštine što nije samo raritet na književnoj sceni, nego je i generalno lijepa ljudska osobina svima osim, eventualno, onima koji ga požele intervjuirati: kada sam mu se javio da popričamo u okviru ove serije razgovora o osobnim bibliotekama, prvo se dvoumio, pa zašto baš on, pa svuda ga zovu, pa nema ništa novo za reći, pa neka razmislim još jednom…

Nekako sam ga, evo, uspio nagovoriti. A vi sada provjerite je li vrijedilo.

(Hint: je, je.)

Pazite na djecu

Tvoja nova knjiga zapravo je slikovnica i nije ti prva. Pa se prvo pitanje samo nameće: kakve knjige i slikovnice je čitao mali Želimir, koje su mu bile najdraže i najvažnije u djetinjstvu i kasnije, u adolescenciji? Jesi li imao svoju dječju mini-biblioteku?

Moje djetinjstvo je bilo davno, a moje mozgovne strukture nestabilne, pa sam ga uvelike zaboravio. Pamtim ipak neke knjige, prvi roman kojeg pamtim poimenice je Petnaestogodišnji kapetan Julesa Vernea, ali zapamtio sam samo koliko sam volio tu knjigu, baš ništa iz nje. Zatim Čudesni svetovi Volta Diznija, imao sam jednu od četiri knjige, onu gdje su Peća i vuk. Također mi je ostala samo emocija i ljubav koju sam tad osjećao, ništa od sadržaja. Bio je tu još pokoji dječji roman i puno stripova. Sjećam se kad bih dobio Zagora ili Kapetana Mikija kako bih bio sretan zbog vremena koje slijedi koje ću provesti u čitanju. Kad sam puno kasnije, u zrelim godinama, probao čitati to isto šokirao sam se kako za par minuta pročitam ono što sam u djetinjstvu gutao satima.

Nisam imao puno knjiga, ali sam jako puno vremena visio nad njima. Ništa lopta, ništa bicikl, dubio sam nad tih knjigama i u svaku od njih ulazio jako duboko, stotine ih puta ponavljao i u glavi širio. Vrlo brzo sam počeo maštati vlastite romane.

Bilješka o piscu u Danu kad se ugasio ekran kaže: „Ovu knjigu posvećuje svojoj djeci, koja gledaju u ekrane mrvicu više negoli je to potrebno. Bartole, spusti mobitel. Neva, gasi crtić. Ostavite se ekrana, djeco, uživajte u knjigama.“ Ajmo iskreno, obećavamo da nećemo reći ni Bartolu ni Nevi: koliko tata vremena provodi pred ekranima, a koliko s knjigama? Kako balansiraš posao računalnog inženjera i poziv pisca, pa onda još i ulogu roditelja, kada uopće stigneš čitati?

Omjer ekran-knjiga kod mene je 95 posto – pet posto. Da, zvučim kao licemjer, ali zapravo sam prava osoba za razumjeti problem ekrana jer gotovo nikad ne gledam izvan njega. Tako i cijela priča o Vjeranu, koji je ovisnik o ekranima, dolazi iz vlastitog iskustva ekraniziranja, no posebno promatranja efekta ekrana na mojoj djeci. Moje napola petrificirane sinaptičke strukture potpuno su se adaptirale na ekrane, no u ovoj temi nisu bitni odrasli, bitna su djeca. Njihovi mladi brzošireći mozgovi su pod velikim stresom. Vrlo je lako vidjeti kako snažno na raspoloženje i ponašanje petogodišnjaka utječe trosatno gledanje crtića. Krenuo sam od vlastitog iskustva, pa kad sam uronio u gradivo šokirao se koliko je to problematično područje. Za mene nema spasa, ali pazite na djecu.

Mali Vjeran iz tvoje slikovnice zaljubljuje se u knjige i stripove kada neočekivano ostane bez ekrana na dva dana, a kada se ekran opet pokrene, i dalje ne ispušta knjigu iz ruku. Jesmo li mi to u žanru bajke? Koliko su se zaista promijenile čitalačke navike klinaca, je li istina da čitaju manje nego što smo mi, pitam kao netko tko nema djecu? Imaš li neke trikove kako navući klince na čitanje, pitam za prijatelje koji imaju djecu?

Mi smo u obitelji nekako intuitivno i bez puno strategiziranja našoj djeci čitali pred spavanje. To smo počeli još i prije nego su oni znali govoriti ili slušati, od prvog dana smo ih uspavljivali uz knjige. Njima je čitanje pred spavanje u odrastanju bila ne samo norma, već temeljno pravo. Nikad, bez obzira kako taj dan završio i što se sve u njemu dogodilo, nikad nismo preskakali čitanje pred spavanje.

Posljedično, moja djeca već od prvih razreda osnovne škole imaju bogatiji vokabular od mene. Uz to imaju sjajne kognitivne i socijalne vještine, a mi smo odlučili vjerovati da je to zbog čitanja. Dodatno, oni ne ostavljaju knjigu ni kad odrastu, naprosto im je to sastavni dio živućeg prostora, u knjizi nalaze i znanje i utjehu.

Valja reći i da moja djeca imaju veće i uzbudljivije biblioteke od moje. Svako moje dijete ima više knjiga nego ja i to je zbilja velika sreća.

Nisam imao puno knjiga, ali sam jako puno vremena visio nad njima. Ništa lopta, ništa bicikl, dubio sam nad tih knjigama i u svaku od njih ulazio jako duboko, stotine ih puta ponavljao i u glavi širio. Vrlo brzo sam počeo maštati vlastite romane

Čemu služi tegla krastavaca

Kad smo kod ekrana i knjiga, neizbježno pitanje: e-knjiga ili „prava“, papirnata? S obzirom na tvoju struku ti, pretpostavljam, nisi u taboru fetišista papira, onih što svaku novu knjigu prvo detaljno ispipaju i pronjuškaju? Ili se varam?

Nema crno-bijelih odgovora. Volim papir, šta da radim. Posebno volim nespretnost knjige. Onako dok je nezgodna, ležim na boku, knjiga teška pa mi je tek svaka parna stranica ugodna za čitanje. Nekad čitam dok jedem, ali, za jesti trebaju dvije ruke, a knjiga ne želi ostati otvorena na stolu, onda je, onako, prikliještim teglom krastavaca koja se nakrivi i zaprijeti da će se proliti po stolu, i taman kad nađem delikatni balans teglice i knjige – stranicu sam pročitao, treba okrenuti novu, oh kakva avantura!!

No zaobilazi me knjiški fetiš. Nisam od onih koji mirišu knjige, posebno ne nove. Više volim staro i ofucano. U knjizi više volim namirisati duhanski dim i suptilnu aromu pljesnive vlage nego tiskaru. Volim kad se knjige malo raspadnu od čitanja. Kad su na njima tragovi prijašnjih čitanja. Kad i plastika knjige ima neku svoju priču.

Dok smo dogovarali ovaj intervju, a ti si se uzaludno pokušavao izmigoljiti – sorry, posao mi je da budem dosadan pa ti nisam dao – povjerio si mi i da si se u dva navrata, pri selidbama, riješio kompletne kućne biblioteke. Pa te to, kao, diskvalificira kao sugovornika. Kako da ne. Eno je i Jurica Pavičić u razgovoru iz ove naše serije ispričao kako se redovno rješava knjiga i da se drži principa „jedna unutra, jedna van“. Ti dakle nisi pretjerano vezan za knjige kao fizičke objekte? Jesi li zažalio barem zbog nekog naslova kojeg si se riješio ili ćeš nemilosrdno ponoviti sve kod sljedeće selidbe? Je li barem neka knjiga preživjela te pogrome i zašto?

Oduvijek poklanjam knjige. To je divan poklon i važna gesta. Nije fer da dobra knjiga kod mene skuplja prašinu ako nekome može nešto pružiti.

Čin seljenja, vrlo drastičan moment kad se događa u poodmakloj životnoj dobi, kad cijeli svoj život moraš spakirati u ograničen broj kutija još je jasnije definirao moj odnos prema predmetima, posebno prema knjigama, koje su valjda, uz veš-mašinu, najteža od svih stvari koje čovjek posjeduje.

Razdijelio sam i rasprodao gotovo sve knjige koje sam imao. Ok, neke, za koje sam vjerovao da su mi važne sam zadržao, naravno. I onda osam godina kasnije mi se ponovo dogodila drama novog seljenja. I ponovo sam bio pretrpan knjigama, i okej, razumio sam ove nove koje sam kupio ili dobio u međuvremenu, ali što je s onima koje sam nosio iz staroga stana a osam godina nisam pogledao? Trebam li ih ponovo nositi u idući? Ne! Rješavaj se svega!

I onda se dogodio uzbudljiv i neočekivan moment, ostao sam bez knjiga. To je bilo divno. Knjige koje nam nedostaju vrijede više od onih koje su nam pri ruci. Ljudi koji nam nedostaju nekad nas emotivno više voze od onih koji su tu. Nedostajanje nije pozitivna emocija, ali može biti pokretač pozitive, a u kreativnom smislu je vrhunski impuls.

Evo trivijalan primjer: kad pišem književni tekst, pa shvatim da je to moment koji treba napisati kao Oriana Fallaci u Pismu nerođenom djetetu, pa se pitam gdje mi je ta knjiga, ah, prodao sam je kad sam prošli put selio. Ok, Želimire, nema je, nećeš sad u knjižnicu, napiši je sam. Izvuci iz sebe svoje sjećanje na tu knjigu i iskoristi ga. Rezultat možda neće biti bolji, ali će biti autentičniji, a i same ideje koje će se iz tog razviti su mnogo slobodnije nego bi ih imao da sam tad uzeo taj tekst pa se inspirirao direktno iz njega.

Ovo funkcionira na mnogo razina. Kako je Tea Tulić divno pisala u Strvinarima o Volgi i Bugi: ženama koje su umrle ali njihov nedostatak nije praznina, jer je misao o njima još uvijek tu, pa su i one s nama.

Veliki sam ljubitelj stvari koje mi nedostaju.

Kako si organizirao svoju biblioteku? Tematski, abecedno, po bojama, prema tajnim računalnim algoritmima nerazumljivim nama smrtnicima?

Polica za poeziju, zatim više polica za publicistiku, posebno volim popularno-znanstvene knjige, zatim polica s knjigama koje su napisali moji prijatelji, i naravno – polica s knjigama koje su napisali moji neprijatelji, te još par ostalih polica. I onda to tako uredno funkcionira kratko vrijeme jer je protok knjiga u mom životu silovit i za tren je sve puno polupročitanih knjiga koje još nisu spremne za ići na svoje mjesto, pa ostanu naslonjene na nekoj od tih polica, pa ih uskoro zatrpaju druge knjige i vrlo brzo police postaju kaos od tri reda knjiga složenih jedne ispred drugih i više nemam pojma gdje je što.

Imaš li neke posebne čitalačke rituale? Točno određeno vrijeme, omiljenu fotelju, muzičku podlogu?

Kad čitam, čitam 100 posto mogućeg vremena. To izgleda ovako: krenem ujutro, knjiga je u džepu i čitam putem na posao ili gdje već idem, zatim 30 minuta na pauzi, zatim na putu doma, ako imam neki dogovor pa stignem ranije, eto još par minuta vremena za čitanje, zatim uz ručak ispod spomenute tegle krastavaca, zatim na kauču poslije ručka dok s tevea trešti neki program, zatim u krevetu pred spavanje dok s tevea trešti neki drugi program, zatim malo i u snu. Nastavljam čim se probudim.

Na isti način radim i sve drugo, na primjer pisanje: nosim laptop sa sobom i pišem kad god uhvatim koju minutu. Naučio sam funkcionirati u kratkim fragmentima. Nekad je to samo jedna rečenica i onda zaklopim knjigu jer je tramvaj stigao. Danas mi je u džepu: Tomas de Kvinsi, Ispovesti jednog uživaoca opijuma, kupljen na Interliberu za jedan euro.

Ovu rečenicu tipkam u kafiću, utorak je, 12:20, pauza u radno vrijeme, dok kolege oko mene raspravljaju o rastu il’ padu bitcoina.

Koliko su ti važne javne knjižnice, jesi li čest gost?

Vrlo. Stalno sam u knjižnici. Kad osjetim da sam zaslužio nagradu jer je dan bio težak a ja ga preživio, odem u knjižnicu. Otkrio sam neke divne skrivene knjižnice u gradu u kojima nikad nema nikoga. To mi je mjesto posebnog mira i ljubavi.

Krenem ujutro, knjiga je u džepu i čitam putem na posao ili gdje već idem, zatim 30 minuta na pauzi, zatim na putu doma, ako imam neki dogovor pa stignem ranije, eto još par minuta vremena za čitanje, zatim uz ručak ispod spomenute tegle krastavaca, zatim na kauču poslije ručka dok s tevea trešti neki program, zatim u krevetu pred spavanje dok s tevea trešti neki drugi program, zatim malo i u snu

Nepročitane ljubavi

Par brzopoteznih: tim red ili tim nered? Kako izgledaju police?

Tim: reda mora biti ali nije na meni da ga sprovodim. Generalno volim organizaciju i urednost, pomaže mi da se borim s kompleksnijim stvarima. U mom poslu, ali i tijeku misli, pojednostavljivanje problema je uvijek prvi korak. Da bih nešto razumio moram to prvo pojednostavniti, a za to mi treba red, da vidim gdje je što i koliko čega ima i u kojem su suodnosu. Međutim, kad kreativni zanos/kaos krene, nema te brane koja ga može obvezati na urednost. Tako uvijek počnem fino a završim ispod planine rasutih predmeta i ideja. Održavanje reda izuzetno je teško, psihološki i vremenski zahtjevno, tako da je moja formula: kreni od reda pa uživaj u neredu.

Tri najneočekivanije knjige iz tvoje biblioteke?

Uvezeni brojevi časopisa Vienac iz 1911.

Grafička monografija Erotica universalis: from Pompeii to Picasso.

Herojima revolucije u ratu i miru – odlikovanja SFRJ.

Tri knjige iz sfere informatike za nas laike, koje bi svaka poštena kućna biblioteka trebala imati?

Internet tražilica, na primjer: google.com ili duckduckgo.com.

AI alat, na primjer: chatgpt.com ili gemini.google.com ili copilot.microsoft.com.

Fact checker, na primjer: faktograf.hr ili checkyourfact.com.

Nisu knjige nego web stranice. Svijet informatike je toliko dinamičan, da – dok se nešto objavi i završi na papiru – već je zastarjelo. To ne znači da informatičkih knjiga ne treba biti, knjiga nije loš alat za učenje novih stvari, međutim u informatici ništa ne znači kad nešto naučiš, jako je važno pratiti trend i biti svjestan novina, inače naučene vještine vrlo brzo postanu beskorisne.

Zato ne postoji „Univerzalni informatički priručnik za svakog laika“ nego informacije treba znati tražiti na internetu. Tome služe tražilice i AI alati koje bi svako pošteno kućno računalo trebalo bookmarkirati.

Ipak, ni samo traženje informacija nije dovoljno. Treba znati prepoznati istinite od lažnih. Nevjerojatna je količina zla i gluposti. Od ozbiljnih do trivijalnih. Znaš ono kad na Facebooku netko objavi „Ovime Facebook Meta platformi odričem pravo da koristi moje objave“. Pa daj, imaš svo znanje svijeta pod prstima, doslovno za minutu možeš otkriti da je to laž, da si davno potpisao da je sve već njihovo i ne sramotiti se pred Facebook prijateljima.

A to je najbenigniji od svih primjera. Svijet informacija danas je opaka divlja džungla, no uz mrvicu edukacije može se probiti kroz nju. Za početak, dovoljno je Googleu ili UI-ju postaviti pitanje.

A koje su ti tvoje knjige, iz bilo kojih razloga, intimno posebno važne? Ovo je osjetljivo pitanje pa te neću ograničiti brojkom.

Sa svakom knjigom imam jedinstven emotivan odnos i taj odnos se stalno mijenja, to je najbolji dio. Postojale su neke knjige koje su mi bile alfa i omega, crpio sam iz njih i uvijek ih imao uz glavu, citirao ih, volio, a onda su idućih deset godina provele na polici bez da sam ih se sjetio. Pa sam ih poklonio. Bile su mi toliko važne, a sad su u prašini. Ta promjena mi je postala zanimljivija od samih knjiga.

Reći ću ti koje knjige mi se sad nalaze na polici u visini očiju, dakle „the” polici. Tamo su: strip Harari: Sapiens, Top Model Dress Me Up Sticker book i The Game Master’s Book of Traps, Puzzles and Dungeons.

Prije par godina tu je bila Carverova Svi mi, na faksu sam se kleo na Turinijevu Nekoliko koraka natrag, prije toga u Svilu. Na polici je jedno vrijeme poput spomenika stajao Sonnenschein – roman koji me probudio, pa sam ga posudio i u rupu stavio Human Reich, pa je na sve pala prašina. A bili su na toj polici i Eco, Novak, Krivokapić, Aras, sa svakom sam živio, u svakoj sam živio.

Imaš li i ti svoju Knjigu Koja Te Prijekorno Gleda S Police Jer Si Davno Rekao Da Ćeš Je Pročitati Ali Nikako Da Nađeš Vremena?

Sve moje ljubavi nepročitane su, ali ne osjećam njihov prijekor ni svoju obavezu. Morao sam to nadrasti da bih bio sretan. Također bi mi bio draže da ne zovemo to „Htio Bih Ali Nemam Kad“. Da želiš, našao bi vrijeme. Stvar je u motivaciji. Priznaj da ti nije stalo, Želimire, a ne izvlači se da ne stigneš.

Za kraj, knjige su dostupnije nego ikada, mi koji se na različite načine bavimo književnošću obično smo njima zatrpani, ali postoji li u tvojoj biblioteci ipak još jedno prazno mjesto za naslov koji žarko želiš, a još uvijek ga nisi nabavio jer je rijedak, skup ili iz bilo kojeg trećeg razloga?

Knjige koje želim a nemam vrijede mi više od onih koje sam si kupio. Ima jedna prastara kletva: Dabogda dobio što si poželio.

Volim se s tim igrati, volim iz želje crpiti više nego iz njenog ispunjenja. U književnom smislu, neispunjene želje puno su vrijednije. Čežnja i žudnja divne su i snažne emocije, što si bi ih ne bi priuštili? Što bi ih rezali odmah u startu?

Danas se svaka knjiga može kupiti, čak i Danijel Dragojević. Trik je: ne kupiti ono što želiš.

Razgovor s Juricom Pavičićem za „Osobnu biblioteku“ možete naći na sljedećoj poveznici, razgovor s Gordanom Farkaš Sfeci ovdje, a s Miroslavom Kirinom ovdje.

*Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.

„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo nizom mikroeseja Miroslava Kirina

Biblioteka sadašnjeg odnosno stvarnog vremena

Vlastita biblioteka je jedno zagonetno kućno biće, u tajnoj vezi s kućnim biljkama. Naime, i knjige i biljke neprestano se premještaju. Dok biljke teže tome da uhvate što više svjetla pa hrle prozoru, knjige se skrivaju, povlače u mračne kutke i redovito gube – one iz dnevnog boravka odlaze u hodnik ili u spavaću sobu, one iz spavaće u dnevni boravak. Možda nije lijepo tako reći, ali postoje knjige koje više volim i one su mi uvijek nadohvat ruke, nakratko vadim jednu, pročitam ulomak pa je vraćam na mjesto, ako se ondje nije već namjestila neka nova, tek pridošla knjiga, ljubimica dana i tjedna, kao što je trenutno Tournierov Ekstimni dnevnik. One manje mile – izmile, skriju se. Knjige je nemoguće organizirati i da ih se pita o tome ne sumnjam da bi bile nezadovoljne, grintave. Tanke knjige uguravam između debelih, malene pokraj standardnih pa ih ove progutaju kao da im služe kao bookmark, bijele knjige stavljam do crvenih i žutih, zelene bliže prozoru jer mislim da im treba sunčeva svjetla kao što treba biljkama, a rječnike slažem kao potresni neboder – zaljuljaju li se, spreman sam za bijeg iz stana. Knjige su knjige, one nisu digitalna online izdanja, ona trebaju naše ruke, da ih listaju, prinose nosu, onjuše. Volim lijepe knjige i ne stidim se reći kako sam neke knjige kupio samo zato što me privuklo njihovo oblikovanje. Srećom smo imali tako dobre oblikovatelje knjiga, poput Arsovskoga, ili Sanje Iveković, dok je radila u Grafičkom zavodu Hrvatske i oblikovala biblioteku Zora. Još maštam o tome da mi neka od budućih knjiga izgleda kao, primjerice, Musilov notes Bore Ćosića, dok je Arsovski, razumljivo, nedostižan ideal. Ipak, svaka knjiga što ju je za mene oblikovao Boris Runjić čudo je za sebe i sve ih volim.

Biblioteka spašenih knjiga prošlog-sadašnjeg vremena

Istodobno, uz tu stvarnu biblioteku, u prostorima sjećanja i imaginacije izdiže se bar još nekoliko biblioteka. Jedna od njih je i moja prva biblioteka koja se malo-pomalo slagala u mojoj petrinjskoj sobi, sve do početka rata 1991. godine. Nije bila velika, moglo je tu biti dvjesto-tristo knjiga, možda i manje, brojati je teško i nezahvalno. Ako se kaže kako vrijeme oduzima ono zapamćeno, možda se može reći i da dodaje. Pamćenje je nestabilno, sklono dopisivanju zapamćenoga, čak i izmišljanju, a sve radi stvaranja neke ugode. Skupljale su se u toj malenoj biblioteci, zapravo jednoj omanjoj polici, prve knjige poezije što sam ih kupovao još u srednjoj školi, potom neke prozne knjige, među kojima je osobito mjesto imala Kišova Enciklopedija mrtvih, koju sam kupio poslije poticajnog razgovora u petrinjskoj plućnoj bolnici kamo sam otišao posjetiti sisačkog pjesnika kojemu je tad dijagnosticiran rani stadij tuberkuloze. Bit će da je presudilo spominjanje nekih banijskih toponima u naslovnoj pripovijetki. Obojica smo bili očarani time da Kiš spominje banijska sela. No on je već tad bio veliko ime jugoslavenske književnosti. Poslije smo se taj sisački pjesnik i ja sve više udaljavali, premda je još bilo lijepih pjesničkih susreta i razgovora.

On se srećom izliječio, otklonio tuberkulozu iz svoje moguće biografije, ali nas je zato rat zauvijek razdvojio. A sad, gotovo četrdeset godina poslije našeg razgovora u petrinjskoj plućnoj bolnici, i on je dio neke moguće „enciklopedije mrtvih“, a svi naši nesporazumi i grijesi nikad neće moći biti razriješeni.

Koncem rata katkad sam iz privremenog prognaničkog stana svojih roditelja na jednom od sisačkih brežuljaka promatrao Petrinju. Uvijek je nešto gorjelo ondje, izvijao bi se dim, a mi ispunjeni zebnjom nismo mogli znati što gori. Naravno da smo zamišljali najgore, no kad smo se vratili, to zamišljeno je ostalo samo zamišljeno. Ipak, moje male biblioteke nije bilo, no „preživjele“ su neke knjige i sretan sam što mogu nabrojati naslove nekih od njih:

Nasumični popis spašenih knjiga: Poezija Paula Celana, Poezija Fernanda Pessoe, Poezija Branka Miljkovića, Srpska pripovetka 1950-1982 Radivoja Mikića, Historija nadrealizma Morisa Nadoa, India Song Marguerite Duras, Teorija prijetnje Botho Straussa, And the Ass Saw the Angel Nicka Cavea, Zašto smo u Vijetnamu? Normana Mailera, Odabrana djela 9 i 10 Augusta Strindberga, Senke zaista i nikakvo sažaljenje R. V. Fasbindera, Ja, i tako dalje Suzan Zontag, Kinesko pismo Svetislava Basare, Filozofske i političke rasprave J-P. Sartrea, Djelo 2 Arthura Rimbauda, Sjedinjavanja Roberta Muzila,  Druidi i Glas Tomaža Šalamuna, Botticelli Ive Svetine, Knjiženstvo van sebe, Kaseta: „evo;-ta!“ Jagode Zamode, Činjenice i Ime Zvonka Makovića, Rasuti teret Danijela Dragojevića, Sretne ulice Delimira Rešickog, Zapadno–istočni spol i Melankolični ljetopis Branka Čegeca.

Međutim, opsežniji je popis onih koje ipak nisam zatekao u svojoj kući, kao što među njima nije bilo meni veoma važne i drage knjige Praksa laži Branka Maleša s neponovljivom posvetom koja parodira posvete Dragutina Tadijanovića. Dakako, bilo ih je još, no nemoguće ih se prisjetiti. Ne znam jesu li ostale izgorjele, ili ih je netko jednostavno odnio, slično našim obiteljskim fotografijama, no nije ih bilo, a ja sam pogriješio što odmah po povratku u Petrinji po sjećanju nisam popisao knjige te biblioteke, kao što nisam popisao gramofonske ploče, što mi je još više žao jer neke od tih ploča više nikad neću niti želim naći, a odlučio sam da ne kupujem ploče sad kad se opet proizvode i kupuju.

Knjige je nemoguće organizirati i da ih se pita o tome ne sumnjam da bi bile nezadovoljne, grintave. Tanke knjige uguravam između debelih, malene pokraj standardnih pa ih ove progutaju kao da im služe kao bookmark, bijele knjige stavljam do crvenih i žutih, zelene bliže prozoru jer mislim da im treba sunčeva svjetla kao što treba biljkama, a rječnike slažem kao potresni neboder – zaljuljaju li se, spreman sam za bijeg iz stana

Biblioteka međuvremena  i međuprostora

Tu su i knjige donesene iz drugih petrinjskih osobnih biblioteka, ništa čudno, u te četiri godine koje su pojeli skakavci? muhe? mačke? divlje svinje? stonožne nemani?, stvari su se posuđivale, premještale iz jedne kuće u drugu, jedni su stanari izlazili iz kuće, drugi ulazili, i tako u nekoliko ciklusa. Slično je bilo i s knjigama. Neke od zatečenih knjiga imaju svoj ex libris, druge nemaju i nemoguće je njihovim vlasnicima ući u trag. S druge strane, onih čiji ex libris nose te knjige sad više nema u gradu. Kako god, i te pridošlice sasvim su se dobro sporazumjele s ostacima moje biblioteke i dijele zajednički prostor na policama. Treba li osjećati nelagodu zbog toga? Možebitnu krivnju? Sve dok se knjige čitaju nema mjesta nikakvoj nelagodi ni krivnji.

Biblioteka raseljenih knjiga

Čine je knjige posuđene i čitane iz drugih biblioteka. Za nju ne treba pripremati posebnu policu, ne trebaju ni čavli ni šarafi, ni pila ni čekić i nije potrebno nikakvo stolarsko znanje i iskustvo. Ta biblioteka, koju svatko može stvoriti, odlikuje se odsutnošću vlastita prostora i upravo su zato njezini kapaciteti neograničeni. Ona je velika razsredištena biblioteka čijim je knjigama nemoguće odrediti broj, najdemokratskija je od svih, to je biblioteka tisuću adresa, uglavnom postojećih, ali i već bivših, nepostojećih, ona je koja se odriče prava na vlasništvo svake pojedine knjige, što nam je posve nedokučivo jer, priznajmo, mi koji danonoćno gutamo knjige doista i želimo posjedovati knjige, mirisati ih, imati ih nadomak ruke, blizu dodira, u letimičnom pogledu oka, u posljednjoj noćnoj i prvoj jutarnjoj pomisli. Ima u tome i komocije – ne posjedovati knjige, ne zamarati se njihovim mjestom na polici i mogućim pitanjem: koje bih se knjige trebao lišiti kako bi na njezino mjesto došla neka druga?

Biblioteka lebdećih knjiga

U nedostatku prostora na policama veoma sam rano počeo raditi police iznad gotovo svih vrata u stanu. Inspiraciju sam veoma davno dobio u gajničkom stanu Goranke Lozanović –unutrašnjost njezina stana bila je obrubljena policama za knjige odmah tik do stropa. Kako praktično, pomislio sam tada, ne ometaju ritam svakodnevnog života. Na vrhu svakih od vrata u našem stanu je prozorčić, zamišljen da prostor stana razbija kvadratima svjetla, osobito u jutro ili u kasno poslijepodne. U podnožju prozorčića čavlima sam pribio uski pravokutni komad šperploče na koji sam naslagao knjige uglavnom svjetske proze. Na polici iznad jednih vrata naslagane su knjige Čolovićeve Biblioteke XX vek, kao i još neke knjige malih formata. Iznad vrata što vode u dnevni boravak su knjige na kineskom i prijevodi kineske poezije. Knjige prevedene poezije natkriljuju ulazak u središnji hodnik, najmračnije mjesto u stanu jer čak su i oni kvadrati svjetla zastrti knjigama. Ako ne podižete pogled dok hodate stanom knjige iznad vaših glava jedva da možete zamijetiti. Moglo bi se čak reći da se bez njih može. No bile su prve koje su padale na glavu kad je 2020. zatresao potres, kako onaj zagrebački, tako i onaj petrinjski. Ipak, ponovno sam ih vratio na njihova mjesta. Povijest se dakako ponavlja, no bolje je stradati od knjiga nego od ekspresnog lonca.

Biblioteka zaboravljenih knjiga

Jedna je od najmanjih, a možda je i ne, jer kako brojati ono što se zaboravilo? Bez stalnoga su mjesta i svoje police i upravo je to ono što je čini praktički nevidljivom, jer nikad je nismo kadri locirati, pronaći trenutno boravište jer se temelji na nečemu istodobno nepoželjnom i poželjnom – zaboravnosti. Čine je knjige što sam ih zaboravio vratiti u knjižnicu, ili sam pak zaboravio od kojih sam ih prijatelja posudio, jednako rastresenih i zaboravnih. Sami se vlasnici tih knjiga ne sjećaju da su mi ih posudili, ili im je zbog njihove vlastite nesigurnosti neugodno pitati za njih, kao što je i meni neugodno, jer nikad ne znam jesam li doista nekome posudio određenu knjigu, ili sam je jednostavno negdje zagubio, ili uopće ne znam je li itko nešto tražio i je li uopće riječ bila o knjizi.

Na polici iznad jednih vrata naslagane su knjige Čolovićeve Biblioteke XX vek, kao i još neke knjige malih formata. Iznad vrata što vode u dnevni boravak su knjige na kineskom i prijevodi kineske poezije. Knjige prevedene poezije natkriljuju ulazak u središnji hodnik, najmračnije mjesto u stanu jer čak su i oni kvadrati svjetla zastrti knjigama. Ako ne podižete pogled dok hodate stanom knjige iznad vaših glava jedva da možete zamijetiti

Biblioteka Renatinih knjiga

Kao tornjevi malešnih gradova po svim se kutcima Renatine radne sobe izdižu naslagane knjige. Izdiže se katkad i tek oprano rublje na sušilici. I biljke na prozoru, kao sugovornice osamljenih knjiga. Ja sam pak onaj skromni knjižničar koji će u labirintima te njezine „vlastite sobe“ pronaći upravo knjigu koja joj upravo tog trenutka treba. Ne pitajte me kako mi to uspijeva no gotovo uvijek nađem traženu knjigu. I ne zovite me u svoju vlastitu sobu s bibliotekom, knjižničarski urednom ili onom koja se posvuda izlijeva, to je besmisleno, odmah bih se izgubio i čak me ni vi ne biste više nikad uspjeli naći među koricama neke knjige.

Biblioteka sadašnjeg odnosno stvarnog vremena 2

Budući da Biblioteka stvarnog vremena nema rubove, nema početak ni kraj, nemoguće ju je opisati, znati odakle bi krenuo njezin opis i gdje bi završio. To je biblioteka „stvarnog života“, sklona metamorfozama i nepredvidljivostima, kao i život sam. Lijepo kaže M. Duras u istoimenoj knjizi autobiografskih tekstova: „Ova knjiga nema početka ni kraja, nema ni sredine. Samim tim što ne postoji bezrazložna knjiga, ova knjiga i nije knjiga.“ Dovoljno bi bilo riječ „knjiga“ zamijeniti s riječju „biblioteka“ pa da dobijemo uvjerljiv opis biblioteke. Često sam mijenjao raspored knjiga na policama – ispočetka je bilo najbanalnije – abecednim redom, osobito kad ih je još bilo malo, i dugo je tako bilo sve dok se nisu iskristalizirali neki drugi kriteriji koji su razorili logiku abecede i u organizaciju biblioteke unijeli prividan kaos, bar oku vanjskoga promatrača. Međutim, u svim tim mijenama Poezija je ostala najpostojanija, nju nisam želio dijeliti na podsvjetove, ona je bila i bit će jedan svijet. Jedina je iznimka rukavac razlogovske poezije, koju sam neko vrijeme intenzivno prikupljao, no i tu sam se samome sebe iskazao kao nedosljedan sakupljač – unatoč pripadnosti razlogovcima neke sam pjesnike odmah isključio jer ih i inače ne volim kao pjesnike. Tako da sam ih ostavljao prašini antikvarijata i nekim drugim znatno dosljednijim sakupljačima. Onda su se počele izdvajati teorijske knjige, što je počelo sa studijem komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Njima su se pomalo pripajale esejističke knjige, tad još u manjini. Bilo je tu odmah i nefikcionalnih knjiga, dnevnika, putopisa i memoarske literature. Prvi među takvima bio je Dnevnik Andréa Gidea u izdanju beogradskog Nolita. Neko su vrijeme prozne knjige prijetile da preuzmu prevlast u biblioteci, no kada sam shvatio da ću se morati iseliti iz vlastitog stana kako bi knjige ondje mogle mirno nastaviti živjeti i razmnožavati se, počeo sam smanjivati kupnju romana i knjiga pripovijedaka i malo-pomalo uvodio pravilo da ako kupim jednu knjigu, bar dvije knjige moraju potražiti nekog drugog, samilosnijeg bibliotekara.

U nedavnom preslagivanju knjiga, kada smo kupili i postavili nove police, velik dio zauzeli su formativni svesci časopisa Quorum, presudnoga za moju generaciju. Na katu više, ako su Quorumi u prizemlju, izabrana su djela F. Kafke, I. Kertesza, S. Novaka, A. Carson i P. Austera. Iznad njih držim svoje autorske knjige zajedno s knjigama koje sam preveo. Na katu više su rječnici, kao što su i na vrhu susjedne police. Ondje, na katovima niže nižu se predivne knjige za kojima proteklih nekoliko godina najčešće i najradije posežem. Riječ je o tzv. hibridnim knjigama, a one slobodno prekoračuju sve izričajne granice i upravo me ta njihova sloboda najviše privlači. Takve knjige trenutno zauzimaju četiri kata. Izdvojio bih sve knjige Semezdina Mehmedinovića, sve u nas prevedene knjige W. G. Sebalda, još neprevedene knjige Johna Bergera, pa knjige Predraga Matvejevića, Tatjane Gromače, nekoliko autobiografsko-esejističkih knjiga Charlesa Simica, izabrana izdanja Malih zvona, uvijek otvorenih hibridnosti. Od pojedinačnih knjiga izdvojio bih Zapise pred san Sei Šonagon, dojmljive Zapise o umiranju Vojislava Kuzmanovića (pomalo zaboravljenog pisca), Knjigu zapisa Josipa Vanište, Vodeni žig Josefa Brodskog, Dnevnik druge zime Srđana Valjarevića, meni iznimno važnu knjigu Modern Nature Dereka Jarmana, koja mi je promijenila odnos prema biljkama i pojmu vrta kao svojevrsnog radikalnog autobiografskog žanra. Na nju se donekle nadovezuje nepretenciozna mala-velika knjiga Dare Sekulić Zapisi o bilju i nama, autobiografska knjiga kratkih zapisa o ljubavi prema biljkama i ljudima, čiji su odnosi u mnogo slučajeva tijesno povezani, što se vidi iz priča o piscima i njihovim biljkama, kao i o važnosti određenih biljaka u fazama autoričina života prisilnog nomadstva. Tu je i Spy of the First Person posljednja knjiga memoarsko-dnevničke proze Sama Sheparda koju je napisao već bolujući od ALS-a (amiotrofične lateralne skleroze). Sheparda sam čitao od samog početka studija na anglistici i premda sam zapravo diplomirao radom o žargonskom jeziku u dramama Davida Mameta, drugog važnog suvremenog američkog dramatičara, uvijek mi je draži  bio Shepard i njegovo pisanje koje je između ostalih baštinilo jednako mi bitnog Becketta. Izvatke iz Shepardovih sjajnih Motelskih kronika preveo sam i za tadašnji dvotjednik Oko. Bio je to jedan od mojih prvih književnih prijevoda uopće. U susjednoj polici-zgradi, na nekoliko katova su knjige autora koji su me najviše intrigirali posljednjih godina: napokon pročitano U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta koje mi je darovao moj dragi bratić Ivica Šustić, jedan od rijetkih intelektualaca u našoj obitelji, uvijek nemirna duha i spreman polemički govoriti o našoj zbilji te istodobno s puno ljubavi i žara hodati pustopoljinama i gorjem Banije; kat niže su izabrane knjige Lászla Krasznahorkaija, nekoliko knjiga Roberta Walsera u engl. prijevodu i Šetnja u hrvatskom, sve knjige Danila Kiša, Petera Handkea (jednog od najvažnijih mi pisaca kojemu se veoma često vraćam i priželjkujem nove prijevode), Darka Cvijetića (koga vidim kao nastavljača Danila Kiša, ali na njemu posve svojstven, unikatan i veoma prepoznatljiv način) i sve prevedene knjige Rolanda Barthesa, koji je imao sreće da su ga prevodili vrhunski prevoditelji/ce. Neobično da među tim meni odreda zaista važnim i formativnim knjigama nema Borgesa. Borgesa sam, dakako imao, u onom prelijepom izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske iz 1985. godine. Rat su preživjela tek dva sveska. 1932-1944. (Opća povijest gadosti, Povijest vječnosti, Izmišljaji) i 1969-1975 (Brodijev izvještaj, Zlato tigrova, Knjiga od pijeska, Duboka ruža). Mislim da Borges još čeka moje čitalačko sazrijevanje. Mladost ga je čitala na jedan način, a kako ću ga tek čitati, ostaje da se vidi.

Ondje, na katovima niže nižu se predivne knjige za kojima proteklih nekoliko godina najčešće i najradije posežem. Riječ je o tzv. hibridnim knjigama, a one slobodno prekoračuju sve izričajne granice i upravo me ta njihova sloboda najviše privlači

Ispovijed

Neke su knjige prekoračile granicu dopuštenog i mogućeg – ušle su u spavaću sobu, a kažu kako ondje ni biljkama ni knjigama nije mjesto jer nam uzimaju od zraka za disanje. Knjige su metonimija smrtnosti: one postupno umiru nama pred očima, bijele knjige postaju žute, opojni miris tek tiskanih knjiga postaje miris truleži i raspadanja. Istodobno, raste svijest o tome da će nas nadživjeti, a onaj digitalni najviše miriši na besmrtnost. Bez obzira na rečeno, na jednoj se polici stišću knjige iz regije, na drugoj recentne esejističke knjige i knjige o umjetnosti, na trećoj poezija, uglavnom kanonska i antologijska, kao i kritička literatura o poeziji. Gdje je tu kraj? Valjda u pogledu kroz prozor u rano osunčano jutro.

Povijest vlastitog čitanja

Objašnjavati povijest vlastitog čitanja bilo bi jednako pokušaju da objasnim povijest vlastitoga života, jer čini se kako su se oboje ispočetka prožimali. No ako ne znam što je i kako je bilo na početku mog života, kako ću uopće znati kakvo je na početku bilo čitanje? Čitanje je isprva čitalo samo goli tekst, nesigurno tumačilo svijet znakova, a svijet je tek strpljivo čekao da uđe u čitanje. Kada se to dogodilo teško je reći. Život oblikuje nekoliko takvih ulaza u čitanje. Često su razarajući, a ipak donose dobre plodove. Ne znam je li itko kadar reći kako se oblikuje pisac, što dovodi do toga da netko počne pisati. Koje su to rečenice, koji pisci koji presudno utječe na nečije pisanje? Jednom sam u školi vodio radionicu kreativnog pisanja i ostao zapanjen kada je učenik, tada šesnaestogodišnjak, pročitao svoju pjesmu. Stihovi su bili elegantni, izričaj precizan i uzvišen na jedan nenametljiv način. Pitao sam ga otkud mu tako dobro napisani stihovi, kakva mu je bila lektira i iznenadio sam se kad mi je rekao da čita samo fantasy, što mi nije bilo ni na kraj pameti. Dakle, nemoguće je otkriti porijeklo dobro napisane rečenice ili stiha. Jesam li nešto naučio čitajući Pale sam na svijetu Jensa Sigsgaarda ili višekratno čitajući niz od deset knjiga o Tarzanu Edgara Ricea Burroughsa? Romane o Koku Ivana Kušana? Ili možda čitajući brojeve časopisa Čovjek i svemir? Sveske časopisa Priroda iz 1950ih što sam ih otkrio na tavanu škole u čijem sam učiteljskom stanu živio prvih jedanaest godina života? Jesu li to bile Andersenove bajke u požutjeloj knjizi bez korica koju mi je u ruke tutnula baka Neža? Možda priče Ivane Brlić Mažuranić? Knjige koje su uslijedile nisu mi se tako dobro mogle urezati u pamćenje kao spomenute knjige. Onda je nastao svojevrsni vakuum od nekoliko godina, kao da se ništa nije događalo u čitanju, a sigurno jest. I zatim skok u suvremeno doba koje je počelo čitanjem poezije Josipa Severa i Eliota u srednjoškolskim danima. Poslije se sve ubrzalo, nije bilo pomoći, jedno čitanje smjenjivalo je drugo i evo me već u rečenici koju upravo pišem pokušavajući objasniti nemoguće – koga sam ili što čitao kako bih dospio tu gdje sam. Iako odnedavna osjećam kako me čitanje sve više tjelesno iscrpljuje, čitam neprestano, pa čak i na mobitelu. Želim vjerovati kako još uvijek učim čitajući, no nema pravog načina da to i provjerim. Ako u išta mogu biti siguran, siguran sam da je čitanje neiscrpivo, da mu je nemoguće odrediti kraj, jednako kao i početak. Ono je jednostavno – moje disanje.

Knjige su metonimija smrtnosti: one postupno umiru nama pred očima, bijele knjige postaju žute, opojni miris tek tiskanih knjiga postaje miris truleži i raspadanja. Istodobno, raste svijest o tome da će nas nadživjeti, a onaj digitalni najviše miriši na besmrtnost

O ideji iskrivljenosti

Oduvijek mi se sviđala ideja iskrivljenosti, konveksnosti teksta kao ogledala, zapravo odbijanja potpune moći ostvarivanja teksta, nehotičnog zaobilaženja istine teksta kakvom se on želi predstaviti. Upotrijebio bih za ovu prigodu Barthesov pojam studium kojim se želi istaknuti pravocrtna linija tumačenja, ono što je predviđeno logikom teksta i namjerom autora i što zapravo uopće nije poticajno. Tekst, a ne treba ga razumijevati samo kao literarni tekst, postaje uzbudljiv onda kad njegovo čitanje odluta od studiuma, postaje nepredvidivo i na koncu pogrešno. Usudio bih se tvrditi kako sve moje pisanje proizlazi iz pogrešnog tumačenja pročitanog. Pogrešno čitanje, ili ono koje se temelji na nerazumijevanju, traži izlaz iz svoje nestabilne situacije i otvara vrata kreativnosti. Uostalom, tko mi uopće može jamčiti ispravnost čitanja? I čemu? Neki tekstovi bivaju pravocrtno čitani te potom lako padaju u zaborav. Vraćaju nam se nešto poslije iz vizure iskošenog, možebitno pogrešnog čitanja, ali jedino takvo čitanje dopire do biti. Jer ideja umjetnosti, a time i književnosti, jest u tome da se dopre do skrivenog odnosno potisnutog, a do njega se neće moći doći redovnim, pravocrtnim čitanjem, a time i, razumljivo, pisanjem kojemu je studium temelj.

Konačni odlazak iz Gutenbergove galaksije ipak čini se neizvjesnim

Nemoguće je predvidjeti društvena i kulturna kretanja u budućnosti pa tako i opstanak knjige u njezinom tradicionalnom formatu. Mišljenja sam kako se ništa ne povlači zauvijek. Često se ono za što smo mislili da je stvar prošlosti ponovno vraća i ostavlja nas zapanjenima. Vidjeli smo to u modi, ali i u muzici. Primjerice, povratak muzičkih vinila. Tko bi vjerovao da će se poslije revolucije učinjene prelaskom na format CD-a vinilke opet vratiti. Samo su tvrdokorni ljubitelji vinila uvijek sumnjali u CD kao dobar format i priželjkivali njegov kraj. A onda je uslijedila još jedna „revolucija“, potpuni prelazak u digitalnu sferu, u svijet streaming servisa poput Spotifya, TIDAL-a, Apple Music, Deezera i sličnih. Sve je to lijepo, reći će ljubitelji vinila, ali nema više uzbuđenja slušanja albuma na gramofonu, stječe se dojam kako je sve odviše lako dobiti. Slično tome i e-knjiga je došla do ruba određene zasićenosti i čini se kako je i klasična knjiga opet u modi. Istinski ljubitelji knjiga ionako nikad nisu mogli prihvatiti čitanje na Kindleu. I sam sam se borio s porivom da si nabavim Kindle i nekoliko puta odustajao. No, možda je to samo generacijska perspektiva. Možda su nadolazeće generacije već uronjene u digitalno, a ja to niti zamjećujem niti želim zamijetiti. S tim u vezi je i ključni problem nastajućeg doba: kako sve arhivirati, što činiti s e-izdanjima knjiga? Naravno, i ja sam kao i mnogi u mape na računalu spremao PDF izdanja raznoraznih knjiga. No jesam li ih i čitao? Sumnjam. Uvijek ću prije posegnuti za knjigom na polici, otići u knjižnicu. Neizlječivo sam obolio od ugodnih protokola staroga vremena.  A slično je i s pisanjem, s takvim čitanjem povezanim. Moguće da je i ono ispalo iz svog vremena, ali kao da za to ne hajem.

Klikom na imena možete naći osobne biblioteke Jurice Pavičića i Gordane Farakaš Sfeci.

*Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.

„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl. Serijal nastavljamo razgovorom s nakladnicom koja je zaslužna za sadržaj mnogih biblioteka, glavnom urednicom naklade Oceanmore, Gordanom Farkaš Sfeci.

Prva biblioteka je kućna biblioteka naših roditelja, baka i djedova. Sjećate li je se i koliko vam je bila važna? Je li od nje išta ostalo sačuvano do danas? Možete li izdvojiti knjigu koja vam se posebno usjekla pamćenje i sjetiti se – zbog čega?

Kad sam imala godinu dana moju užu obitelj devastirala je poplava u Zagrebu 1964. godine. Naravno da se toga ne sjećam, ali u obiteljskom foto-albumu postoji moja fotografija kao trogodišnjakinje koja u „širclu” ima Gričku vješticu, tako da pretpostavljam da sam se možda igrala prodavačice knjiga, a sama kućna biblioteka bila je vjerojatno nalik tom naslovu u mojoj pregači. Čega se danas ipak sjećam je kad sam u prvom, drugom razredu, a tata mi redovno donosi Svijet oko nas jer je bio grafičar u Vjesniku, u školi smo svi pretplaćeni na Radost u koju sam počela slati svoje pjesničke pokušaje. Ali mislim da mi je prvo potresno iskustvo bila Djevojčica sa šibicama, i danas meni najdraža i najtužnija Andersenova bajka, obožavala sam i Družbu Pere Kvržice i Vlak u snijegu, Šegrta Hlapića, Čiča Tominu kolibu, a Pipi duga čarapa me potpuno obuzela i maštala sam o životu nalik njenom kao i o Tomu Sawyeru, Huckleberry Finnu i Robinsonu Crusoeu. I dandanas su svi ti naslovi u mojoj biblioteci.

Tada sam posjećivala samo školsku knjižnicu i to revno i redovno. Ne sjećam se kad je bio točno u lektiri ali navukla sam se na Eugena Kumičića, pa jedno ljeto čitala sve od sestara Brontë, ali znam da mi je lektira bila zakon i žarko sam je voljela.

Ljetna zabava: čitanje i sport

Sjećate li se svojeg prvog odlaska u knjižnicu? Gdje i kada je to bilo?

Učlanila sam se u šestom razredu u rapsku knjižnicu koja je onda bila pored Zimskog kina i pohodila je najviše ljeti, jer nasreću nije bilo nikakve zabave za osnovnoškolce osim čitanja i sporta.

Kada ste počeli formirati vlastitu biblioteku? Jeste li imali kakvu ideju o njoj, o njezinom budućem opsegu?

S proslavama rođendana počele su pristizati i knjige i to je začetak moje biblioteke, potom dobivala sam knjige kao nagrade za odličan uspjeh, za razna natjecanja, većinom su to bili naslovi iz biblioteke Vjeverica i Jelen, a baš ciljano sam krenula u prvi razred gimnazije jer je u holu Križanićeve gimnazije bio štand s knjigama gdje ste ih na otplatu mogli kupiti, uplatnice su se prosljeđivale roditeljima i prvo što sam kupila bila su djela Dostojevskog kojeg do dandanas obožavam, ono crveno izdanje u nakladi Zore. Potom u 3. razredu Centra za kulturu i umjetnost, kao buduća novinarka, kupila sam npr. Orianu Fallaci, Drugi spol Simone de Beauvoir, cijelog Fromma, Filozofsku hrestomatiju. Po gradu sam kupovala izdanja edicije Reč i misao, a kad sam upisala Komparativnu onda kreće skupljanje teorijskih djela od kojih mi je najdraža crna edicija Nolita s kultnim naslovima kao Mimesis, Pouletova Čovjek, vrijeme, književnost, Wellek-Warrenova Teorija književnosti itd.

Urednica ste već godinama. Imate li sve knjige koje ste uredili, pa još, recimo, izdvojene u zasebnom kutku biblioteke?

Bilo je nekoliko pokušaja izdvajanja ali vremenom mi dio pobjegne u kaos, no imam sigurno sve knjige, to mi je važno.

Jeste li ikada razmišljali o tome da će knjige koje objavljujete biti dijelom nekih drugih osobnih biblioteka? Kako se osjećate kada ih vidite na tuđim policama?

To mi je neizmjerno drago, jedna neprocjenjiva povratna informacija o mojem izboru, nagrada za trud jer ipak dobre knjige ne padaju s neba a kamoli da ih možete nanjušiti, jer mi često “laskaju” da imam nos za nobelovce, što me gotovo vrijeđa jer ne znam kako se to nanjuši dobar književni tekst. Pa kad se netko u medijima fotografira ispred svoje biblioteke uvijek pomno pregledavam koji su mu/joj naslovi iza leđa i ako nađem moj naslov, jupi, baš sam zadovoljna!

Kako je danas organizirana vaša privatna biblioteka da biste se uopće u njoj snašli? Također, budući da sigurno imate puno knjiga, kako se nosite s njihovom brojnošću i osiguravanjem prostora za knjige? Koje knjige su dobile istaknuto, vidljivije mjesto i je li to zbog teksta ili dizajna?

Još uvijek se snalazim, znam gdje tražiti ako mi što zatreba, ali da ima stihijskih mjesta – ima, jer često nemam vremena vratiti knjigu na njeno mjesto pa je samo odložim gdje još ima prostora. Prije nekoliko godina eliminirala sam jedno tri kutije knjiga na engleskom jeziku koje sam kao urednica dobivala na čitanje ali ih nisam objavila, i to je namijenjeno Bogdanu Ogrizoviću za njihov kutak strane knjige. Nedavno sam htjela raščistiti moje teorijske knjige s komparativne, ali stala sam na pola puta, mislila sam dio pokloniti nekom studentu ali nisam sigurna bi li im to danas koristilo. Ali da, nije mi uopće ugodno rastajati se od knjiga mada mi neke više ništa ne znače. Odlučila sam više ne kupovati ništa, a opet se s Interlibera vratim s barem desetak naslova jer želim vidjeti što i kako rade kolege. Nema u mom Billyju istaknutih mjesta, sva su mjesta jednako vrijedna, hahahaha.

Baš ciljano sam krenula u prvi razred gimnazije jer je u holu Križanićeve gimnazije bio štand s knjigama gdje ste ih na otplatu mogli kupiti, uplatnice su se prosljeđivale roditeljima i prvo što sam kupila bila su djela Dostojevskog kojeg do dandanas obožavam, ono crveno izdanje u nakladi Zore

Bernhard i Houellebecq, književne ljubavi koje nisu kod mene

Problem mjesta za biblioteku je trajan i veliki problem za sve, od izdavača do ukućana to jest kupaca. Ali zvučne knjige i e-readeri štede prostor. Koristite li ih?

Potpuno su mi naporni ti novi mediji, ne rabim ništa osim papira, ili kao knjigu ili kao isprint književnog teksta na kojem onda radim, kad se nema vremena onda se služim pdf-om i to na tabletu, što mi je prije desetak godina čak bilo i napeto i išlo mi je jako brzo, ali najdraži mi je ipak papir. Audio-knjigu smatram dobrom zamjenom za knjigu u određenim životnim okolnostima i situacijama i taj format omogućava širem segmentu publike da se uključi u književni tekst, u život književnosti što mi je baš drago

Svaka biblioteku čine i nepročitane knjige. Kakav vam je odnos s tim netaknutim izdanjima i koja im je vjerojatna sudbina?

Joooj, to mi je mač nad glavom, kad ih pogledam budem zabrinuta jer kada će napokon stići to vrijeme da imam vremena i mira za njih? To mi je svakako turobno, ali ne odustajem i tješim se da je zajedničko vrijeme pred nama, npr. trotomne Montaigneove Misli mi zadaju najviše grižnje savjesti.

Bi li knjige koje objavljujete u Oceanmoru izgledale drugačije da imate neograničene financijske i kadrovske kapacitete i vrijeme da se posvetite svakoj knjizi? Kako otprilike?

Ne vjerujem, nastojala sam uvijek držati i estetsku razinu, da knjigu dizajniraju kvalificirani ljudi, naravno da je bilo promašaja, loše tehničke izvedbe, što u prvi mah ne prepoznaješ ali nakon 2-3 mjeseca ti je jasno da je moglo bitno bolje. Da imam veća sredstva investirala bih baš u kvalitetu papira to mi je izazovno, ali nikad ne bih izašla iz okvira pristupačnosti, ono knjiga od zlata – stvarno? da li se vi šalite? – to je kič na entu i to me ne zanima. U zadnje vrijeme na inicijativu dizajnerica Cavar i Vukojević napravili smo Karakaševu Proslavu i Periševu Mladenku u tekstilnom tvrdom uvezu što je bio pomak iz mainstreama i ljudi su odlično reagirali. U svakom slučaju poštujem ideje dizajnera čak i kada su izvedbeno dosta skuplje od uobičajenog.

Od mladosti pa do danas najljepša mi je Gallimardova biblioteka NRF, nema ničeg samo ime autora i naslov i to mi je gospođa Knjiga.

Edicija je važan dio svakog nakladničkog programa. Kako ste se odlučili za vaš nakladnički profil koji donosi ultimativnu suvremenost i zašto baš za taj profil?

Kao mali izdavač nismo mogli širiti područja borbe jer kad sam bila jedina mogla sam se baviti samo onim u čemu sam stručna, onim što mi se činilo da je visoka vrijednost i novo otvaranje, novi trend i prvenstveno da se na ovim prostorima dozna što rade ljudi u svijetu, a ima globalnu težinu. To su gotovo uvijek bila prozna djela s time da me je svako toliko zainteresirao i publicistički naslov od 10 misli o vremenu, Loše znanosti, Améryjeva Dići ruku na sebe, Narkotici u Trećem reichu, Mržnja itd. S Kristianom Novakom na listu su ušli i domaći autori kojih je do tada bilo kod nas vrlo malo, jer uz enormnu svjetsku produkciju nisam još mogla pratiti što se zbiva na domaćoj književnoj sceni, ali pridružio si nam se ti kao vanjski i naša lista domaćih se proširila i dobila na značaju i težini.

Koje biste knjige rado objavili, ali se ne uklapaju u vaš nakladnički profil? U obzir dolaze i već prevedene knjige.

Ako se ne uklapa onda je to definitivno, ali kad se uklapa onda mi ostaje samo žal za Thomasom Bernhardom i Michelom Houellebecqom, moje dvije velike književne ljubavi, a nisu kod mene.

Koje su karakteristike knjige kao artefakta kojom ste zadovoljni?

S jedne strane Knjiga mi spada u produkt-dizajn, dakle mora biti posebna, mora se uskladiti sadržaj, ideja sa slikom kad je vidimo i primimo u ruke, mora biti po najvišim grafičkim standardima, gledam da knjiga kao proizvod bude maksimalno ispravna, da joj ne otpadne gumb pri prvom čitanju, nastojimo biti fer prema svakom našem kupcu da mu prodamo najbolji proizvod, a s druge strane najvažnija mi je kvaliteta prijevoda, lektura, korektura da tekst bude temeljito i pedantno sređen, uvijek si mislim ne možemo prodavati robu s greškom. Nekad sam ustajala usred noći i išla provjeravati kako je i kome ostao npr. tipfeler u tekstu, jer nikad nisi dovoljno oprezan i uvijek trebaju barem tri para očiju da izbjegneš greške.

Od mladosti pa do danas najljepša mi je Gallimardova biblioteka NRF, nema ničeg samo ime autora i naslov i to mi je gospođa Knjiga

Tuđa biblioteka je nešto prilično intimno

Čak su četiri autorice koje ste već objavili postale Nobelovke. To su Elfriede Jelinek (Nobelova nagrada za književnost 2004.), Herta Müller (2009.), Alice Munro (2013.) i Annie Ernaux (2022.). Kako se to odražava na prodaju i ima li efekta na vaše samopouzdanje?

Činjenice jest da je Nobelova nagrada jedina književna nagrada koja diže prodaju u visine, na našem tržištu ni jedna svjetska ni domaća nagrada ne može joj parirati, ali među našim nobelovkama prilična je razlika u prodaji jer važno je koji tekst zahvaća širu publiku, a koji je zatvoren, zahtjevan pa je širokoj publici često odbojan. Svakako da utječe na samopouzdanje kad vam autor koju godinu nakon što ste ga objavili, dobije Nobelovu nagradu, to je veliki gušt, nagrada za uloženi trud i vjeru, a i potvrda da imate dobar nos, hahahaha.

Kako se osjećate u kući u kojoj ne postoji kućna biblioteka?

Čini mi se da više nema takvih kuća, jer ako i nema formalnu biblioteku, možda ima neke knjige u spavaćoj sobi, možda u vikendici, sigurno ima barem koju kuharicu ili doktor u kući, neki priručnik, možda odlazi u knjižnicu jednom mjesečno, ipak mi se čini da na temelju biblioteke ne možemo dobiti previše informacija o osobi i ne bih to rabila kao nešto što ljude razlikuje, ipak biblioteka je nešto prilično intimno što me se na koncu ne bi trebalo ticati.

Ciceron je tvrdio da čovjeku koji ima biblioteku i vrt ne treba ništa više. Kako vam se danas čini ta tvrdnja?

Sve je točno rekao, sretnica sam, imam i jedno i drugo.

Hajde da zaokružimo priču transgeneracijski: Što vaša kućna biblioteka znači i što će značiti u budućnosti vašim kćerima? Znam da je to pitanje za njih, ali zanima me vaša procjena, bili ste svjedokom njihove interakcije?

Eh, nedavno sam pregledavala moje knjige s komparativne, knjige na francuskom, i shvatila da mojim kćerima nisu koristile uopće, ali zato jesu lektirni naslovi pa sam se ponadala i pomislila možda se jedan komparatist tek treba roditi, to bi onda imalo smisla da ih čuvam za neke buduće ljude. Naša kuća uvijek zatrpana knjigama nije moje kćeri navela da studiraju književnost ali čitaju i prate što se na našoj sceni događa, poznato im je područje i to me veseli.

Gordana Farkaš-Sfeci (Zagreb, 1963.) diplomirala je komparativnu književnost i francuski jezik i književnost. Od 1980. do 1983. objavljuje novinske članke u Poletu. Kao asistentica režije radi na HTV-u u emisijama Srdačno vaši, Obojena svjetlost i Ekran bez okvira. Od 1997.g. jedan je od osnivača i urednica u nakladničkoj tvrtki Fidas.  2002. osniva Nakladu OceanMore gdje i danas radi kao glavna urednica.

Imena nekoliko autora iz nakladničkog portfelja su: Antonio Tabucchi, Aharon Appelfeld, Frederic Beigbeder, Lucia Etxebarria, Edo Popović, Zoran Roško, Woody Alen, Clemens Meyer, Nancy Huston, Tom McCarthy,  Gerard Donovan, Lucia Berlin, Lydia Davis, Sándor Márai, László Krasznahorkai, Karl Ove Knausgard, Virginie Despentes, Delphine de Vigan, Alba de Céspedes, Johan Harstad…

Nagradu Kiklop za najbolju urednicu dobila je 2013. godine.

Razgovor s Juricom Pavičićem za „Osobnu biblioteku“ možete naći na sljedećoj poveznici.

* Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.

 

„Osobna biblioteka“ kroz seriju intervjua i monovjua razotkriva koji su pisci, djela i poetike osobno važni nekim od naših najuglednijih urednika, pisaca i prevoditelja. Zanimalo nas je kako izgledaju njihove osobne biblioteke, kakav je njihov odnos prema artefaktu knjige, knjižnicama, skupljanju, razmjeni i kupovanju knjiga, kakvi su njihovi osobni čitateljski rituali i sl.  Serijal započinjemo razgovor s piscem, kolumnistom i filmskim kritičarem Juricom Pavičićem.

 

Alberto Manguel u knjizi Dok pakiram svoju biblioteku sprema svojih 35.000 knjiga koje treba poslati na novu adresu, razmišljajući o odnosu knjige i čitatelja. Često ga se sjetim, kao i W. Benjamina koji je svoju biblioteku, obrnuto, raspakiravao i o tome napisao esej, dok se pokušavam odreći nekih knjiga jer za njih više nema mjesta, ali stalno tražim izgovore i odgađam početak. Kakav si ti kao kolekcionar knjiga, kako izgleda tvoja kućna biblioteka? Jesi li pasionirani ili racionalni skupljač knjiga? Na koji se način rastaješ od onih za koje više nema mjesta? Ako, kako to kaže jedna izreka, knjige imaju svoju sudbinu, treba li ih onda povremeno jednostavno pustiti?

Moja je situacija i slična Manguelovoj i stubokom drukčija. Kao i njegova, i moja je kuća pretrpana knjigama. No – razlika je što one uglavnom nisu moje. Moja je supruga sveučilišna profesorica iz druge generacije sveučilišnih profesora. Što znači da nam je kuća do čepa puna knjiga, ali 80% njih nisu moje. Ima tu dva kila teških monografija o mletačkim zlatorescima, knjiga na gruzijskom pismu o gruzijskim manastirima, knjiga transkribirane oporuke trgovca Mihovila Bartulovog iz zadarskog arhiva, tomova ezulskih časopisa o dalmatinskoj umjetnosti… Četiri petine knjiga u mojoj kući ja vjerojatno nikad neću otvoriti.

Što se tiče moje biblioteke, držim je unutar kući fizički odvojenu. S obzirom na to da smo puni, nastojim postići da ne raste. To neki put nije lako – jer, kao novinar u prosjeku poštom dobijem barem dvije knjige tjedno koje nisam ni naručio niti očekivao. Ipak, intencija mi je da se držim načela „jedna knjiga unutra, jedna knjiga van“– barem na godišnjoj razini.

Naš kolega, slovenski pisac Andrej Blatnik, smislio je način za to; svako malo, sistematično, na svome Facebook profilu oglašava kako dijeli nekoliko knjiga, otprilike desetak, objavi njihove fotografije i čeka da mu se pratitelji jave. Meni je također važno kod koga će završiti moje knjige. Koliko si ti emotivno vezan uz svoje knjige i koliko često radiš njihovu selekciju?

Ja imam drugi odušni ventil. U Splitu postoji udruga Most koju vodi sjajna humanitarka Đordana Barbarić (kao i ja, gorljiva je navijačica Hajduka i pretplatnica). Ona skrbi o utočištu za beskućnike. Godinama već postoji program gdje se ljudi javljaju, rezerviraju termin i taj dan kuhaju večeru za 40-ak stanara prihvatilišta. S grupom prijatelja prihvatimo se tog kuhanja jednom, dvaput godišnje. Osim toga, udruga ima i božićni sajam. Pred Božić postave štandove na Rivu i tamo prodaju darovane predmete da bi s tim novcem financirali prihvatilište. Ja im u prosincu poklonim 100-150 knjiga beletristike koje oni tijekom tog vikenda prodaju na štandu, s tim financiraju rad, a ja dobijem daha za iduću godinu.

Red-nered i bibliokleptomanija

Koje su to knjige bez kojih nikako ne možeš zamisliti svoju kućnu bibilioteku?

Ima ih tri vrste. Prve su stručne knjige koje mi trebaju kao filmskom kritičaru – pogotovo one o hrvatskom i jugo-filmu.

Druge su knjige pisaca koji su mi važni kao što su Le Carre, Graham Greene, Patricia Highsmith, Agota Kristof, Ernesto Sabato, Flannery O’Connor, Carver, James Ellroy, Ruth Rendell, Heinrich Boll. Njih nikad ne poklanjam dalje.

Treće i najvažnije su mi knjige koje su povezane s nekim važnim trenutkom čitateljskog života. Recimo, izbor najboljih latinoameričkih romana beogradske „Prosvete“ koji sam dobio od roditelja za maturski poklon. Sabrana Borgesova djela koja sam kupio s prvim honorarom s Kviskoteke. Sabrana djela Alberta Camusa koja sam naslijedio od matere, jer joj je on bio najdraži pisac. Novosadsko izdanje O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi preko kojeg sam otkrio Carvera. Male crvene sveščice beogradskog „Reč i misao“ u kojima sam prvi put čitao Borgesa, Poea i Buzzatija. Sabatov Anđeo uništenja koji je bio prva knjiga koju sam recenzirao. Recenzija je izašla na Silvestrovo 1989, bio je to moj prvi tekst objavljen u profesionalnim novinama.

Red ili nered naših privatnih biblioteka govori o nama samima; koji si ti tim – urednih ili neurednih?

Uredan. I inače volim da stvari budu na mjestu. A s obzirom koliko nam je knjiga u kući, nemam ni izbora. Nikad ne bih ništa našao.

Svaka je biblioteka neka vrsta autobiografije vlasnika, Borges bi rekao da knjige iscrtavaju osobni profil osobe, kakva bi se autobiografija mogla iščitati iz tvoje?

Bojim se, ništa konzekventno. Nekom tko bi se tim bavio vjerojatno bi začudilo kako imam malo političke, politološke i historiografske publicistike – to su knjige koje očekujete da novinar čita, ja ih čitam premalo. Začudila bi ga prevaga fikcije, proze. Sasvim bi sigurno shvatio da sam filmski kritičar jer imam dosta knjiga o filmu.

Kako i gdje najčešće čitaš, imaš li neka posebna mjesta, doba dana i rituale?

Uvečer, prije spavanja – i tada uvijek prozu. Bez proze ne mogu zaspati. Nosim jednu proznu knjigu i na put, za hotel. Ljeti čitam na barci, na klupi u krmenom kokpitu. U principu čitam papirne knjige. Nisam stvorio naviku kindla, a pdf-ove čitam samo ako baš moram – zbog posla – ali tada ujutro, za radnog vremena i uz pravi komp, uz pisaći stol na većem monitoru.

Povijest čitanja je i povijest bibliokleptomanije, povijest naočala, ali i povijest kreveta u kojima se čitalo, može se iščitati iz Manguelove Povijesti čitanja. Imaš li mračnu tajnu knjiga koje si otuđio ili ih nisi vratio vlasniku ili biblioteci? (Kod mene je, priznajem, još uvijek Fowlesova Ženska francuskog poručnika od 1994., u međuvremenu su je vjerojatno otpisali.) Imaš li priču o naočalama ili krevetu?

Naočale za čitanje mi trebaju posljednjih desetak godina, ali to nije toliko utjecalo na čitanje. Više mi je otežalo korištenje mobitelskih aplikacija, Google Mapsa, QR kodova, mapi grada. U kulturi postoji iznimna neosjetljivost prema staračkom vidu: svaki me put raspizdi kad u muzeju vidim legende isprintane fontom osam. Dođe mi – kad je već moda – osnovati neku antidiskriminacijsku agendu protiv toga.

Što se tiče ukradenih knjiga – da, ima ih. Kao student znao sam ukrasti književno-teorijske knjige. Pogotovo se lako kralo iz knjižare Mladosti na Cvjetnom trgu. Pogotovo sam bio lakom na „Nolitovu“ crnu teorijsku biblioteku u kojoj su izlazili Auerbach, Jauss, takve stvari..

Imaš li čitateljski guilty pleasure?

Teško mi je reći. Gotovo da ne postoji. Mogao bih reći krimić, ali i kod krimića volim one koji nisu previše trivijalni.

Sastavljanje vlastitog popisa kanonskih djela, nekakve intimne biblioteke, zanimljiv je proces, osobito kod onih koji se bave čitanjem i pisanjem. Koji su ti pisci, djela i poetike osobno važni, odnosno od kojih bi pisaca bio sastavljen tvoj privatni kanon? Kako se i zašto on mijenjao tokom godina?

Postojali su pisci koji su mi privatno bili međaši poglavlja. Prvi je bio Borges krajem srednje škole, on me odveo na studij književnosti. Potom Graham Greene preko kojeg sam koncem 1980-ih shvatio što može ambiciozna žanrovska proza. Pa Carver u doba rata – to je bilo generacijski, u zraku, preko njega smo odbacili postmodernistički eksperiment i počeli cijeniti prozu koja se bavi stvarnošću. Onda je došla Highsmith za koju sam i ranije znao, ali sam je stvarno iščitao sredinom 1990-ih godina. Tada sam točno uvidio da je to vrsta proze koju i sam želim pisati. Prvu sam knjigu objavio 1997. s 32 godina i do tog trenutka je ta svijest bila posve sazrela: znao sam kamo se u književnosti želim smjestiti.

Postojali su pisci koji su mi privatno bili međaši poglavlja. Prvi je bio Borges krajem srednje škole, on me odveo na studij književnosti. Potom Graham Greene preko kojeg sam koncem 1980-ih shvatio što može ambiciozna žanrovska proza. Pa Carver u doba rata – to je bilo generacijski, u zraku, preko njega smo odbacili postmodernistički eksperiment i počeli cijeniti prozu koja se bavi stvarnošću

Vrijeme bez autoriteta

Kakav je tvoj stav prema službenom kanonu i misliš li da on danas uopće ima smisla ili živimo u vrijeme njegova drobljenja, postojanja više alternativnih kanona?

Mislim da kanon ne postoji, ali ne mislim da je to nužno dobra vijest. Kanon su s jedne strane rasturili akademski kulturalni studiji koji na kanon gledaju kao na monopolističku ujdurmu sjevernih bijelih muškaraca. S druge strane, kod novih naraštaja on ne funkcionira, što jasno vidim kod svojih studenata na filmskoj školi. Oni mogu biti orni filmofili, detaljno poznavati neku specifičnu nišu – recimo, japanski horor – a da nisu nikad vidjeli ni čuli za Fellinija. Ideja da se „Fellinija mora vidjeti“ je njima čudna i opresivna. Nekad se do informacija dolazilo puno teže, pa ste se zato pouzdavali u rijetke upućene koji bi za vas organizirali znanje preko kinoteka, antologija, muzičkih slušaonica, muzičkih ili SF časopisa, festivala, TV emisija kao „3..2..1 kreni“. Podvrsta tih ljudi bili su i novinski urednici: oni su ujutro na kolegija donosili umjesto vas odluku što je važno. Danas to ne postoji, vi klikanjem odlučujete što ide gore na vrh uz naslov, a što je u zapećku. Valjda sam star, pa moram priznati da mi ta vrsta upokojenog top-down autoriteta u kulturi i medijima fali.

Koja bi danas možda zaboravljena djela po tebi trebalo vratiti u fokus novih čitatelja?

Teško mi je na to odgovoriti, jer „zaboravljeno djelo“ danas može biti i knjiga iz 2005. Štoviše, knjiga iz 1950. bar će preživjeti preko lektire, a neke važne knjige pisane pred 20 godina nisu ni lektira, niti su više friške. Pogotovo je tako ako pisac nema novih knjiga, jer recimo nije živ.

Borges je isticao da je čitanje čak i važnije od pisanja, da piše o onome što je pročitao, samo na drugi način, ili o onome što je tražio u drugim knjigama, ali nije našao. I sam si pisac, kako kod tebe funkcionira ta veza čitanja i pisanja?

Čitanje dobre knjige me potakne da opet pišem. Ali, jako pazim da ne ode preko toga, jer ako vas neki pisac opčini morate paziti da ne bi počeli pisati njegovu knjigu, njegovim jezikom i s njegovim svjetovima. To završi krivo.

Knjižnice – kičma književnog života u Hrvatskoj

Kakav je tvoj odnos prema artefaktu knjige i je li se tu išta promijenilo s godinama i novim tehnologijama? Čitaš li na kindlu, slušaš li audio knjige, koliko ti je važna knjiga kao predmet i njezin dizajn?

Nikad ne koristim ni kindl ni audio knjigu. Čak ne slušam ni radio osim u autu, jako volim tišinu. Čitam na papiru. Kad sam knjigu pročitao onda u principu nemam više posjednički odnos prema njoj. Rado je dajem dalje, poklanjam, posuđujem bez ambicije da mi se ikad vrati. Volim da knjige kruže, ne da se kisele i gomilaju. Nemam u sebi ni mrvu bibliofilskog u smislu da me uzbuđuju prva izdanja, potpisane knjige, rariteti… Možda bih zbilja bio osoba za kindl da sam malo mlađi.

Bavimo se poslom u kojem često knjige ne čitamo kao ‘obični’ čitatelji, vraćamo im se, analiziramo, iz njih citiramo… Kako izgledaju tvoje knjige, kako obilježavaš mjesta na koja ćeš se vraćati, šaraš li po knjigama?

Ne, gotovo nikad. Na mjesta koja mi trebaju za citiranje lijepim post-it papiriće, bilješke vodim u teci, i to samo ako recenziram tu knjigu. Obilježavam citate u knjizi samo onda ako ih trebam čitati studentima na klasi.

Koliko su ti još važne javne knjižnice i koliko često ih posjećuješ?

Ne posjećujem ih kao član, zato što kupujem knjige. Ne podnosim grebatorsku kulturu u hrvatskoj književnosti, gdje se podrazumijeva da bi svaki čovjek od knjige trebao knjige svih drugih ljudi od knjige dobiti besplatno. Ako me zanima novi Perišić ili Kristian Novak ili Olja Savičević, ne želim čekati. Odem i kupim ih, a onda dajem dalje. Međutim, knjižnice su mi važne jer su u Hrvatskoj one kičma književnog života. Naša je publika tamo, a ne u knjižarama. Uvijek nastojim gostovati u knjižnici ako me zovu, ovog sam mjeseca gostovao u Vinkovcima, Korčuli i Makarskoj.

Kakve knjižare voliš; velike megastorove ili male, intimne knjižare? Ili kupuješ preko weba?

Knjige kupujem u knjižarama u centru grada, jer na taj način podržavam njihov opstanak i branim centar Splita od dodatne turistifikacije. Opstale su njih još tri, jedna veća i dvije manje, i trudim se knjigu kupiti tamo ako mogu. Preko weba kupujem samo ako nešto ne mogu naći u splitskim knjižarama.

Za Patriciu Highsmith sam i ranije znao, ali sam je stvarno iščitao sredinom 1990-ih. Tada sam točno uvidio da je to vrsta proze koju i sam želim pisati. Prvu sam knjigu objavio 1997. s 32 godina i do tog trenutka je ta svijest bila posve sazrela: znao sam kamo se u književnosti želim smjestiti

Loša književnost mijenja svijet

Naš se osobni ukus ponešto mijenja s godinama, mijenjaju se poetički modeli i trendovi, pa i shvaćanje uloge književnosti. Koja su tvoja današnja očekivanja od književnosti, vjeruješ li da književnost i njezin angažman mogu mijenjati ili barem pomoći shvatiti kompleksnost svijeta u kojem živimo?

Ja sam jednom prilikom zlobno rekao kako mislim da književnost može mijenjati svijet, ali pod jednim uvjetom – ako je loša. Knjige koje služe kao aktivistički katalizator, koje pokreću ljude na političko djelovanje obično su knjige koje su istodobno i plakatne, sirovo izravne, ilustrativne, agitpropovske. Ako je književnost dobra onda ona naoko jednostavne stvari pokazuje kao složenije, razmazanije, s više sivih zona… To nije dobro polazište za aktivizam. Zato su i crkva i staljinisti i današnji politički korektni liberalizam skloni jednostavnoj, lošoj fikciji.

Nadalje, ja sam novinar. To znači da ako želim mijenjati društvo imam puno efikasnije i brže oruđe, a to je članak koji će više ljudi pročitati sutra. Zato ne vidim smisla u tome da aktivizam uvodim u prozu.

I za kraj, koje su to knjige što si ih pročitao u zadnje vrijeme koje su ispunile tvoja čitateljska i profesionalna očekivanja?

Evo ih nekoliko. Vukotrk Šveđanke Kerstin Ekman čudesna je knjiga o starosti i starenju koja počiva na odnosu čovjeka i prirode/šume. Razdomljeni puljiškog pisca Marija Desiattija generacijska su kronika Apulije, knjiga u kojoj prepoznajem Jug sličan onom u kojem sam živim. Nedavno sam otkrio dvije moćne knjige južnoafričkog pisca Damona Galguta: mali bekpekerski roman In a Strage Room i obiteljsku sagu Obećanje. Upravo čitam Male milosti bostonskog pisca Dennisa Lehanea, jednog od najboljih živućih autora krimića. Od krimi-romana koji su mi baš po guštu izdvojio bih briljantno minimalističkog Tragača Irkinje Tare French: to je whodunnit oljušten na minimum, beskrajno jednostavne radnje, bez manirističke eskalacije okrutnosti i barokno kompliciranih sižea.

Jurica Pavičić rođen je 1965. u Splitu gdje i danas živi. Od 1989. radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina, a od 2000. novinar je i kolumnist Jutarnjeg lista. Dobitnik je najznačajnijih hrvatskih priznanja za novinarstvo i filmsku kritiku. Autor je i više publicističkih knjiga. Kao književnik debitirao je romanom Ovce od gipsa po kojem je snimljen film u režiji Vinka Brešana. Uslijedili su romani Nedjeljni prijatelj, Minuta 88, Kuća njene majke, Crvenkapica, Žena s drugog kata, Crvena voda, Prometejev sin, Mater Dolorosa i Žigice; zbirke priča Patrola na cesti i Brod u dvorištu te zbirka izabranih priča Skupljač zmija. Po priči Patrola na cesti snimljena je i nagrađivana kriminalistička miniserija u režiji Zvonimira Jurića. Kratke priče i romani Jurice Pavičića prevedeni su na više jezika. Roman Crvena voda osvojio je nagrade Fric i Ksaver Šandor Gjalski te doživio iznimnu recepciju u Francuskoj gdje je 2021. osvojio više nagrada među kojima su i nagrade Grand Prix de Littérature Policière za najbolji strani krimić i Le Point du Polar européen za najbolji kriminalistički roman europskog autora, napisan na francuskom ili preveden na francuski jezik.

 

* Program je financiran iz Fonda neraspodijeljenih sredstava Društva hrvatskih književnika.